The Killing Fields
 | Нека имена у овом чланку нису транскрибована. Ако умете, кликните на картицу уреди и транскрибујте имена дата у изворном облику. |
| The Killing Fields | |
|---|---|
| IMDb веза |
The Killing Fields (srpski: Polja smrti) je britanska biografska drama iz 1984. godine o režimu Crvenih Kmera u Kambodži, temeljena na iskustvima dva novinara, Ditha Prana i Sydneyja Schanberga.
Film je režirao Roland Joffé, kome je to bio prvi dugometražni igrani film. Producent filma јe David Puttnam za svoju produkcijsku kuću Goldcrest Films.
Sam Waterston se pojavljuje u glavnoj ulozi kao novinar Sydney Schanberg, a pridružuju mu se Haing S. Ngor kao Dith Pran, Julian Sands kao Jon Swain te John Malkovich kao Al Rockoff. Scenario za film, prema Schanbergovoj priči "The Death and Life of Dith Pran", napisao je Bruce Robinson. muziku za film komponirao je Mike Oldfield, a orkestraciju je odradio David Bedford.
Film je bio uspješan na blagajnama te je bio hit među kritičarima. Na 57. dodjeli Oscara, film je dobio čak sedam nominacija, uključujući i onu za najbolji film. Оsvojio je tri, najznačajniji među kojima je bio Oskar za najboljeg sporednog glumca uručen Ngoru, koji prije ovog filma nije imao nikakvog glumačkog iskustva. Na 38. dodjeli BAFTA, film je osvojio osam nagrada, uključujući i one za najbolji film te najboljeg glumca u glavnoj ulozi (Ngor).
Tokom 1999. godine, Britanski filmski institut ga proglasio stotim najboljim britanskim filmom svih vremena. Godine 2016, britanski filmski časopis Empire ga je stavio na 86. mjesto svoje liste 100 najboljih britanskih filmova.[1]
Radnja
[уреди | уреди извор]
U glavnom gradu Kambodže, Phnom Penhu, tоkom maja 1973. godine, kambodžanska nacionalna vojska vodi građanski rat protiv komunistčkih Crvenih Kmera zbog prelijevanja Vijetnamskog rata preko državne granice.
Dith Pran (Haing S. Ngor), fotograf i novinar iz Kambodže i prevodilac za New York Times čeka dolazak novinara Sydneyja Schanberga (Sam Waterston). Schanbergov avion kasni pa on odlazi u hotel gdje se susreće s Alom Rockoffom (John Malkovich). Pran i Schanberg se vide tek kasnije, a Pran mu govori da se dogodila nesreća u gradu Neak Leung; navodno su Amerikanci bacili svoje B-52 bombe na grad greškom.
Zahvaljujući Pranovoj sposobnosti, njih dvojica se kriomice ukrcaju na brod i odlaze do grada, gdje otkrivaju da je isti uistinu bombardovan i da je na stotine ljudi mrtvo i ranjeno, uključujući žene i djecu. Schanberga i Prana uhite kada pokušaju fotografirati javnu egzekuciju dvojice pripadnika Crvenih Kmera. Kasnije ih ipak puštaju, ali je Schanberg bijesan kada vidi ostatak novinarske eskadrile u pranji američke vojske, koja će svima dati ublaženu verziju čitavog događaja.
Dvije godine kasnije, 1975., ambasade u državi lagano se evakuišu u očekivanju dolaska Crvenih Kmera. Schanberg osigurava evakuaciju za Prana, njegovu suprugu i njihovo četоero djece. Međutim, Pran inzistira na tome da ostane i pomogne Schanbergu pa samo njegova obitelj odlazi. Pripadnici Crvenih Kmera ulaze u grad, naizgled u miru. Schanberg izražava svoju skeptičnost Rockoffu, koji mu govori da je upravo došao iz dijela grada gdje se odvijaju teške borbe. Uskoro ih pripadnici Crvenih Kmera sve zajedno uhite i odvedu do zabačenog dijela grada gdje drže zatočenike i pogubljuju ih. Pran nekoliko sati pokušava da nagovori Kmere da poštede život njemu i njegovim prijateljima, što na kraju i uspijeva. Međutim, umjesto da napuste Phnom Penh i pridruže se hiljadama izbjeglica koje odlaze iz grada, oni se povlače u francusku ambasadu i tamo ostaju nekoliko dana, čekajući šansu za evakuaciju.
Uskoro Crveni Kmeri naređuju da svi građani Kambodže iz ambadase budu predani njima, a u strahu da će Kmeri napasti, ambasador pristane. Znajući da će Pran biti zatočen ili ubijen, Rockoff i kolega fotograf Jon Swain (Julian Sands) iz Sunday Timesa pokušavaju napraviti lažnu britansku putovnicu, ali slika koju izrade kasnije izblijedi. Budući im nisu ostale nikakve druge opcije, Pran je predan Crvenim Kmerima te je prisiljen živjeti pod njihovim totalitarnim režimom.
Nekoliko mjeseci nakon što se vratio u Njujork, Schanberg pokušava na sve moguće načine pronaći Prana. Piše pisma mnogim humanitarnim organizacijama te se nalazi u bliskom kontaktu s Pranovom obitelji u San Franciscu. Za to vrijeme, u Kambodži, Pran se nalazi u radnom logoru, dok službena politika propagira kako je u toku "Nulta godina" nove države. Pran radi u poljima riže pod budnim okom djece oba pola, koju pripadnici Crvenih Kmera drže na visokim položajima, jer oni su budućnost njihove zemlje i još uvijek su neiskvareni od povijesti. Ne mogavši više izdržati, Pran se odlučuje na bijeg. U početku ga ulove, ali on ponovno uspijeva pobjeći zahvaljujući jednom vojniku s kojim je razgovarao prije nego što je građanski rat započeo. Tоkom svog bijega on nailazi na ozloglašena polja smrti Pol Potovog režima, kojima su ubijeni i pokopani milioni građana Kambodže.
U Sjedinjenim Državama, Sydney Schanberg prima nagradu za novinara godine za svoje tekstove koji su pokrivali probleme u Kambodži. Tоkom ceremonije, on govori nazočnima da polovina zasluga za nagradu pripada Pranu. U zahodu ga presretne Rockoff, koji ga optužuje da nije napravio sve što je bilo u njegovoj moći da pronađe Prana i da je samo iskoristio njihovo prijateljstvo kako bi dobio nagradu. Iako se Schanberg na početku brani, u konačnici priznaje da je Pran ostao u Kambodži zbog toga što je Schanberg to želio.
Za to vrijeme, Pran je ponovo uhapšen i poslaт u drugi zatvor, kod čovjeka imena Phat, međutim tamo se uglavnom brinuo o Phatovom malom sinu bez teškog fizičkog rada. Pran se nastavlja ponašati kao da je maloumni seljak, unatoč nekoliko pokušaja Phata da ga ulovi u laži. Phat započne vjerovati Pranu i traži od njega da mu čuva sina u slučaju da ovaj bude ubijen. Kada zatvor napadnu Crveni Kmeri, Pran otkriva da Phatov sin kod sebe ima američki novac i kartu na kojoj je nacrtan put do sigurnosti. U trenutku kada Phat pokuša spriječiti mlade oficire Crvenih Kmera da ubiju nekoliko njegovih ljudi, ovi ga ubijaju na mjestu.
U cijelom ludilu, Pran bježi s četvоro drugih zatvorenika i Phatovim sinom te se upuštaju na dugačak hod kroz džunglu. Kasnije se grupa odvaja i troje zatvorenika krenu u drugom smjeru. Pran nastavlja slijediti ucrtani put na karti s jednim od njih. Međutim, Pranov kolega stane na skrivenu minu dok drži dijete na svojim ramenima. Iako ga Pran moli da mu da dijete, bomba eksplodira i obojica umiru na mjestu. Ostavši sam, Pran nastavlja hodati kroz beskrajnu džunglu, ali naposlijetku nailazi na kamp Crvenog krsta blizu granice s Tajlandom. Natrag u Sjedinjenim Državama, Schanberg uskoro dobiјa vijesti da je Pran siguran i živ te odlazi do kampa Crvenog krsta i njih dvojica se ponovno susreću nakon više od četiri godine. Tokom susreta, Schanberg moli Prana za oprost, na što mu ovaj, prije prijateljskog zagrljala, odgovara: Nemam na čemu, Sydney.
Glumačka postava
[уреди | уреди извор]- Sam Waterston kao Sydney Schanberg, američki novinar New York Timesa, koji izvještava o događajima u Kambodži. Kako je Waterstonov lik, kao i svi ostali glavni likovi, temeljen na stvarnoj ličnosti, stvarni Schanberg je sudjelovao u snimanju filma te je bio konzultant ekipi. Waterston je bio prvi izbor producenta Davida Puttnama i Rolanda Jofféa, što se nije pretjerano svidjelo čelnicima studija, koji nisu željeli relativno anonimnog glumca, jer Waterston je dotad ostvario značajniju ulogu tek u filmu The Great Gatsby (1974.), u glavnoj ulozi.[2] Interes za ulogu ranije su izrazili Roy Scheider, Alan Arkin i Dustin Hoffman.[2] Plašeći se da bi ih, usred interesa tako velikih imena, studio mogao prisiliti da odaberu drugog glumca, Puttnam i Joffé su namjerno preuveličavali opasnosti snimanja na tako egzotičnoj lokaciji, uspjevši tako utjecati na većinu velikih imena da odustanu od uloge.[2]
- Haing S. Ngor kao Dith Pran, kambodžanski novinar i fotoreporter, koji je surađivao sa Schanbergom na izradi reportaža, a kasnije postao zatočenik Crvenih Kmera. Haing je po struci bio liječnik, bez ikakvog glumačkog iskustva, te je lično preživio teror režima Crvenih Kmera; izabran je tako što ga je kasting direktor uočio na jednom vjenčanju u Los Angelesu.[3] Producenti su bili oduševljeni autentičnošću njegove priče i emocija, a režiser je čak morao koristiti manipulaciju kako bi ga natjerao da ne odustane od uloge, što je ovaj u nekoliko navrata htio zbog traumatičnih iskustava. Producenti su imali velikih problema s nalaskom kambodžanskih glumaca jer je velik dio njih stradao pod Pol Potovim režimom, čija je službena politika uključivala eliminaciju glumaca.[2] Stvarni Pran je također aktivno sudjelovao na stvaranju filma.
- John Malkovich kao Al Rockoff, fotoreporter i Schanbergov sаradnik. Malkovich, kojemu je to bio drugi glumački uspjeh te godine (uz film Places in the Heart), imao je vrlo ekscentričan pristup snimanju, toliko da je režiser čak upozorio Juliana Sandsa da se pazi Malkovicha; njih su dvojica, na kraju, postali bliski prijatelji.[3] Malkovich je tokom cjelokupnog snimanja držao film u svojoj kameri te je izrađivao vlastite snimke tokom snimanja filma.[2] Prije nego što je uloga pripala Malkovichu, jedan od kandidata bio je Kevin Costner.[2] Stvarni Al Rockoff je bio jedini član stvarnog Schanbergovog tima, koji, a sve zbog privatnih razmirica sa Schanbergom, nije želio sudjelovati u snimanju filma te je kasnije izjavio kako je izrazito nezadovoljan načinom na koji je prikazan u filmu.[4]
- Julian Sands kao Jon Swain, britanski novinar koji je bio sa Schanbergom u Kambodži. Prije nego što ju je dobio Sands, uloga je inicijalno ponuđena britanskom glumcu Nigelu Haversu, ali ju je on morao odbiti zbog rada na filmu A Passage to India.[2] Prilikom pripreme za ulogu, Sands je mnogo razgovarao i družio se sa stvarnim Swainom, koji je aktivno sudjelovao u nastanku filma.
Svi ostali likovi u filmu su bili sporedni. Tako se Spalding Gray pojavio kao američki ambasador u Phnom Penhu, dok je Craig T. Nelson tumačio vojnog atašea. Joanna Merlin se pojavila u filmu kao Schanbergova sestra. Bill Paterson i Athol Fugard su se pojavili u ulogama stranih lijekara, MacEntirea i Sundesvala. Od značajnijih imena, u filmu se pojavljuju još i Graham Kennedy, Patrick Malahide i Nell Campbell.
Produkcija
[уреди | уреди извор]Tada primarno poznat kao glumac, Bruce Robinson je došao kod producenta Davida Puttnama sа nacrtom scenarija za film koji je imao čak 300 stranica.[2] Puttnamu se scenario svidio te je započeo razgovore s brojnim rediteljima, među kojima je bio i slavni Costa Gavras.[2] U intervjuu za The Guardian, Roland Joffé, kojemu je ovo bio debitantski film, objasnio je kako bio toliko oduševljen strašću i energijom scenarija da ga nije mogao prestati čitati te je Puttnamu rekao kako će, ko god preuzme film, morati biti oprezan jer se ne radi o klasičnom ratnom filmu, već o emotivnoj priči o ljudskim odnosima, rađanju prijateljstva i utjecaju kojeg ono ima na nas.[3] Puttnamov poziv opisao je kao "poziv u Hollywood".[3]
Puttnam i Joffé se nisu čuli šest mjeseci kada su se slučajno sreli; Puttnam je rekao da je razgovarao s većinom režisera, među kojima su bila i neka velika imena, ali je dodao kako nitko, osim Jofféa, nije doista razumio scenario.[3] U tom je trenutku Roland Joffé, koji je sam priznao da nije bio pretjerano informisan o događajima u Kambodži, dobio angažman.
"Polja smrti su bila mjesta na kojima su Crveni Kmeri ubijali ljude i bacali njihove leševe. Te smo scene snimali na poljima izvan Bangkoka. Puno jako realističnih leševa je bilo izloženo na setu. Sve je to bilo jako uznemirujuće: tokom snimanja bi vam prolazili jezivi trnci kroz kičmu. Kada je žena jednog farmera izašla rano ujutro i vidjela ih, jadnica, nastala je opća panika."
—Roland Joffé[3]
Film je većinski sniman u Tajlandu, uz nekoliko scena koje su naknadno snimane u San Diјegu.[2] Tajlandskim vlastima je takav rasplet odgovarao iz političkih razloga, zbog čega ekipa nije imala nikakvih problema prilikom snimanja. Glumac Julian Sands je proces odabira glumaca opisao izvanrednom, tvrdeći da dotad (imao je 24 godine) nije nikada susreo ništa tako rigorozno.[3] Puttnam i Joffé su, unatoč zahtjevima studija, željeli ekipu koja nije imala previše iskustva, zbog čega su čak i isticali potencijalnu opasnost snimanja na egzotičnim lokacijama, što je odbilo većinu velikih imena.[2] Puttnam je želio svježinu od svoje ekipe te je često tražio od kandidata da improvizuju. Nakon otprilike mjesec dana, ekipa je bila formirana.[3] Sam Waterston, Haing S. Ngor i John Malkovich nisu prolazili kroz tako rigorizan proces audicija, ali i njihovi su susreti s Puttnamom bili prilično intenzivni.[3]
Realističnost filma bila je jedna od odlika koje su produkcija i redatelj željeli realizоvati, pri čemu je velika pažnja posvećena surovosti samog materijala, ali i autentičnosti statista. Njih čak 3,000 korišteno je tokom scene evakuacije Phnom Penha, a svi članovi ekipe koji su nosili oružje su morali proći poseban trening.[2] Inicijalna ideja bila je toliko realistična da Haing isprva nije htio sudjelovati u filmu, a tokom snimanja je čak i pobjegao sa seta tokom snimanja jer mu je scena izazvala bujicu traumatičnih sjećanja.[2] Joffé je također rekao kako su realistični leševi izazivali jezu među ekipom tokom snimanja, što je bio rezultat rada iskusnih Chrisa Mengesa (fotografija) i Royja Walkera (scenografija), koji su ranije radili sa Kјubrickom.[3] Ironično, Kјubrik je ranije imao namjeru snimiti ovaj film, ali mu je jedan kolega sugerisao kako je priča bila neprenosiva na platno.[2]
Većina stvarnih učesnika novinarskog poduhvata koji je inspirisao film radilo je i na stvaranju istoga; izuzetak je bio tek snimatelj Al Rockoff, čiji čik tumači Malkovich, koji nije želio imati nikakve veze s filmom.[2] Julian Sands je ispričao kako je mnogo vremena proveo u razgovoru sa stvarnim Jonom Swainom, koji je tada boravio u Bangkoku i fotografisao mene kako fotografišem njega.[3] Sands se posebno zbližio s Malkovichem, koji je tokom snimanja sve vrijeme imao film u svojoj kameri te je sačuvao materijal sa snimanja;[2] njih su su dvojica redovno tokom snimanja citirali, što pogrešno, što ispravno, Harolda Pintera.[2]
Izbor Hainga S. Ngora
[уреди | уреди извор]Haing S. Ngor, koji u filmu tumači Ditha Prana, osobno je preživio teror i radne logore Crvenih Kmera.[5] Liječnik po struci, Haing je bio očita meta Crvenih Kmera, ali je preživio skrivajući svoj identitet godinama, prije nego je uspješno pobjegao u Tajland.[6] Prije ovoga filma, nije imao nikakvog glumačkog iskustva, a za ulogu ga je predložio direktor castinga, Pat Golden, koji ga je vidio na kambodžanskom vjenčanju u Los Angelesu.[7] Predložio ga je Jofféu, koji ga je kasnije opisao kao izvanrednu osobu, koji je bio oduševljen uvjerljivošću njegovih emocija.[3] Haing je zbog traumatičnosti iskustava inicijalno odbio sudjelovati u filmu,[2] ali ga je Joffé uspio nagovoriti, priznavši čak kako je bio i nepravedno manipulativan.[3]
Julian Sands je kasnije rekao kako je činjenica da Haing nije imao glumačkog iskustva bila pretjerano isticana, međutim kako je John Malkovich zaustavio sve priče kazavši kako je Haing cijeli svoj život morao glumiti, odnosno kako čovjek mora biti vraški dobar glumac da preživi Crvene Kmere.[3]
Sam Haing je za časopis People 1985. godine izjavio sljedeće: Želio sam pokazati svijetu koliko je teška glad u Kambodži, koliko je ljudi umrlo pod komunističkim režimom. Moje srce je mirno. Uradio sam nešto savršeno.
Nekoliko mjeseci nakon premijere, Haing S. Ngor je nagrađen Oscarom za najbolju mušku sporednu ulogu, pridodavši ga ranije osvojenim Zlatnom globusu i nagradi BAFTA.[8]
Muziku za film komponovao je Mike Oldfield. Album, The Killing Fields: Original Film Soundtrack, objavljen je 26. studenog 1984. godine kao LP ploča, CD i audio kaseta.[9] Bio je ovo Oldfieldov ukupno deseti album i njegov prvi album filmske glazbe; iako su neke njegove kompozicije i ranije korištene u filmovima, ovo je bio prvi put da je Oldfield napisao muziku ciljano za film.
Oldfield je bio principijelni instrumentalist na albumu, a uz njega su se pojavili još i Preston Heyman te Morris Pert. Orkestraciju glazbe uradio je David Bedford, dok je dirigent bio Eberhard Schoener. Na realizaciji albuma sudjelovali su i Bavarski državni orkestar te dječački zbor iz Bad Tölza.
Dvostrano izdanje inicijalno je imalo 17 kompozicija, od kojih je kompozicija "Étude" izdana kao singl. Ova kompozicija bila je Oldfieldov aranžman etide Francisca Tárrege. Album je reizdan 2016. godine u remasterovanom formatu sа ukupno 19 kompozicija; na reizdanju su dodane singl verzija kompozicija "Evacuation" i "Étude".
Distribucija
[уреди | уреди извор]Film je premijerno prikazan 2. novembra 1984. godine; sve do 1. februara 1985. godine, imao je ograničenu bioskopsku distribuciju.[10] Od 1. februarа pa sve do 7. aprila 1985. godine, The Killing Fields je imao široku distribuciju te je, na vrhuncu, bio prikazivan u više od 650 američkih bioskopa.[10] Ukupna kino distribucija u Sjedinjenim Državama trajala je 23 nedjelje.[10]
Film je u nekoliko navrata izdat na DVD-u za sjevernoameričko tržište, prvi put 2001. godine. U Australiji se na DVD-u pojavio 2010. godine.[11] Warner Bros. je izdao film na diskovima (DVD i kasniji blu-ray) u sklopu svoje Warner Archive kolekcije. Godine 2014., izdano je posebno blu-ray povodom tridesete godišnjice filma.
Kritike
[уреди | уреди извор]Zarada
[уреди | уреди извор]Sа budžetom od $14.000.000,[12] The Killing Fields je zaradio ukupno $34.700.291.[10] Na ukupnom godišnjem box officeu za 1984. godinu, film je završio na 25. mjestu, iza drame Places in the Heart te ispred horora Friday the 13th: The Final Chapter.[13]
U prvoј nedjelji široke distribucije (februara 1985.), film je zaradio $3.019.640 te je završio na drugom mjestu, iza komedije Beverly Hills Cop.[10] Ukupna bioskopska distribucija trajala je 24 nedjelje, a film je prikazan u više od 660 bioskopa.[10]
Kritike
[уреди | уреди извор]The Killing Fields je prošao izrazito dobro među kritičarima te je proglašen kritički jednim od najboljih filmova te godine. Na portalu Rotten Tomatoes, film drži visokih 93% na Tomatometru, uz prosječnu ocjenu 8.3/10;[14] kritički konsenzus glasi: "Umjetnički komponovan, uz moćnu glumu i vođen snažnim spojem bijesa i empatije, Polja smrti su karijerni trijumf za režisera Rolanda Jofféa i remek-djelo britanske kinematografije".[14] Na portalu IMDb, film drži prosječnu ocjenu 7.9/10, na osnovu više od 45,000 ocjena.[15]
Rodžer Ibert je, pišući za Chicago Sun-Times, napisao sljedeće: "Film je majstorsko ostvarenje na svim tehničkim razinama — posebno dobar posao čini s uvjerljivošću azijskih lokacija — ali najbolji trenuci su oni ljudski, razgovori, razmjene povjerenja, čekanje, iznenadni strah, brzi ispadi nasilja, očaj".[16] Alex von Tunzelman je takođe pohvalio film, pišući o njegovom istorijskom kredibilitetu za The Guardian.[17] Posebno je pohvalio glumačku postavu te naglasio kako se radi o majstorskom primjeru istorijskog filma, koji vjerno i autentično prikazuje temu koju obrađuje, nezavisno od sitnih grešаka.[17] Filmu je dao ocjenu "A-".[17]
Nagrade
[уреди | уреди извор]
Povezana djela
[уреди | уреди извор]Robinsonov scenariо je bio adaptacija novinske priče The Death and Life of Dith Pran: A Story of Cambodia, koju je napisao Sydney Schanberg, a objavljena je u novinama The New York Times Magazine.[18]
Dvije godine nakon premijere filma, glumac Spalding Gray, koji je imao malu ulogu u filmu kao američki konzul, napisao je monodramu Swimming to Cambodia, koju će naredne godine ekranizovati Jonathan Demme, temeljenu na njegovim iskustvima tokom snimanja filma. Christopher Hudson je kasnije napisao knjigu po filmu.
Reference
[уреди | уреди извор]- ^ „The 100 best British films”. Empireonline.com. 29. 11. 2017.
- ^ а б в г д ђ е ж з и ј к л љ м н њ о The Killing Fields - Trivia
- ^ а б в г д ђ е ж з и ј к л љ Gilbey, Ryan (10. 11. 2014). „Roland Joffe and Julian Sands: how we made The Killing Fields”. The Guardian. Приступљено 27. 1. 2018.
- ^ Kyne, Phelim (16. 4. 2000). „Being AI Rockoff: Shooting from the hip in Cambodia”. TAIPEI TIMES. стр. Page 5. Приступљено 2009-01-12.
- ^ „The Killing Fields: authentically good”. The Guardian. London. 12. 3. 2009.
- ^ „Haing S. Ngor Foundation - Biography”. Haingngorfoundation.org. Приступљено 14. 9. 2014.
- ^ Freedman, Samuel G. (28. 10. 1984). „In 'The Killing Fields,' A Cambodian Actor Relives His Nation's Ordeal”. The New York Times.
- ^ „Cambodian Doctor Haing Ngor Turns Actor in the Killing Fields, and Relives His Grisly Past : People.com”. People.com. Архивирано из оригинала 03. 03. 2016. г. Приступљено 14. 9. 2014.
- ^ Discogs - The Killing Fields: Original Film Soundtrack
- ^ а б в г д ђ The Killing Fields на сајту Box Office Mojo (језик: енглески)
- ^ „Umbrella Entertainment - DVD”. Umbrellaent.com.au. Архивирано из оригинала 27. 04. 2013. г. Приступљено 28. 5. 2013.
- ^ Walker, John (1985). The Once and Future Film: British Cinema in the Seventies and Eighties. London: Methuen. стр. 117. ISBN 0-413-53540-1.
- ^ Godišnji box office za 1984.
- ^ а б „The Killing Fields”. Rotten Tomatoes. Архивирано из оригинала 04. 04. 2010. г. Приступљено 27. 1. 2018.
- ^ The Killing Fields na IMDb
- ^ Ebert, Roger. „The Killing Fields Movie Review (1984) - Roger Ebert”. Rogerebert.suntimes.com. Приступљено 27. 1. 2018.[мртва веза]
- ^ а б в Alex von Tunzelmann, "The Killing Fields: authentically good", The Guardian, 12. ožujka 2009.
- ^ Canby, Vincent (2. 11. 1984). „Screen: Tale Of Death And Life Of A Cambodian”. The New York Times.
Spoljašnje veze
[уреди | уреди извор]- The Killing Fields на сајту IMDb (језик: енглески)
- The Killing Fields на сајту Rotten Tomatoes (језик: енглески)
- The Killing Fields на сајту AllMovie (језик: енглески)
- Film review by Tim Dirks
- Mike Oldfield Discography (Tubular.net) – The Killing Fields
- Филмови 1984.
- Британски филмови
- Биографски филмови
- Филмови на енглеском језику
- Филмови у којима је глумац освојио награду Оскар за најбољу споредну улогу
- Филмови чији је директор фотографије освојио награду Оскар за најбољу фотографију
- Добитници награде БАФТА за најбољи филм
- Филмови чији је монтажер освојио Оскара за најбољу монтажу
- Филмови које је дистрибуирао Кроација филм