Ruska svemirska agencija

Ruska svemirska agencija (ruski: Федеральное космическое агентство России) poznata i kao Roskosmos^[1] je ruska državna agencija odgovorna za program svemirskih letova i kosmonautiku.

Agencija je prvobitno bila dio Federalne svemirske agencije (ruski: Федеральное космическое агентство) da bi se na osnovu predsjedničkog dekreta od 28. decembra 2015. tranformisala u državnu korporaciju. Do 1992. godine bila je poznata pod nazivom Ruska zrakoplovna i svemirska agencija (Rosaviakosmos).

Historija

Sovjetska raketna istraživanja, namijenjena nastavku rada Ciolkovskog, započela su 1924., kada je sovjetska vlada kreirala Centralni ured za istraživanje problema raketa i Svesavezno društvo za istraživanje interplanetarnog leta. Nakon reorganizacije 1928. još značajniju ulogu u tim istraživanjima dobila je i Akademija nauke, čiji je član 1919. postao i sam Konstantin Ciolkovski. Sovjetski vladin raketni tim, predvođen Fridikom Arturovićem Tsanderom i Valentinom Petrovićem Gluškom počeo je 1930-tih godina testirati niz raketnih motora na tečno gorivo.

Neke od raketa koje su proizašle iz tih projekata istraživanja bile su:

raketa GIRD-X, teška 30 kg, dužine 2,5 m i prečnika 15 cm, koja je tokom testiranja 1933. postigla visinu od 5 km i
raketa Aviavnito, težine od 100 kg, 3 m dužine i prečnika od 30 cm a koja je tokom testiranja 1936. postigla visinu od skoro 6 km.

Najpoznatija sovjetska ratna raketa razvijena tokom Drugog svjetskog rata bila je "Kaćuša", raketa na čvrsto gorivo ispaljivana iz višecijevnih raketnih bacača i maksimalnog dometa od 5 do 10 km.

Krajem Drugog svjetskog rata američke snage su iz njemačkog postrojenja Mittelwerk Sovjetima doslovno pred nosom odnijele glavninu njemačke opreme i V-2 raketa, te pridobile većinu ključnih njemačkih raketnih naučnika. Ipak, SSSR je uspio osigurati Mittelwerk postrojenje, kao i važne njemačke naučnike Helmuta Grottrupa (stručnjaka za navođenje), Ericha Putzea (stručnjaka za proizvodnju) i Wernera Bauma (stručnjaka za propulziju). Također, osigurano je i nekoliko stotina radnika Mittelwerk postrojenja. Međutim, najvažnije od svega je to što je Sovjetski Savez već imao svoje raketne stručnjake, poput A. G. Kostikova, koji je konstruirao ratne rakete Kaćuša i Sergeja P. Koroljova, smatranog ocem modernih sovjetskih raketa.^[2]

Nakon Drugog svjetskog rata, Sovjeti su ponovno pokrenuli proizvodnju V-2 raketa u Mittelwerk postrojenju i održavali je sve do 1946. Poput SAD-a i SSSR je za početna poslijeratna raketna istraživanja koristio V-2 rakete. Krajem oktobra 1946., svi njemački naučnici koji su radili za Sovjete, transportirani su bez prethodne najave, kamionima i vozovima u Rusiju. Njemački raketni kolektiv ubrzo je uspostavljen u okolini Moskve, gdje je započeo sa usavršavanjem V-2 rakete.

Sredinom marta 1947. godine osnovana je Državna komisija za proučavanje izvodivosti proizvodnje dalekometnih balističkih projektila. Državna komisija je predložila da prvi logičan korak bude poboljšana verzija V-2 projektila, koja se već razvijala u okviru Njemačkog raketnog kolektiva, te je konačno prvi put lansirana u Kazahstanu, 30. oktobra 1947. i postigla domet od 320 kilometara. Nakon poboljšane V-2 rakete uslijedio je razvoj mobilnog balističkog projektila Pobeda, dometa od tada impresivnih 800 kilometara. Od tog momenta pa nadalje, sudjelovanje njemačkih naučnika u sovjetskom balističkom programu naglo je opadalo. Većina njemačkih radnika i naučnika vraćena je kući do ranih 1950-tih. Posljednji koji je to učinio bio je vodeći naučnik Helmut Grottrup, koji se u Zapadnu Njemačku vratio u novembru 1953. godine.

Početkom 1950-tih lansirane su prve sovjetske rakete u Kapustin Yaru i Bajkonuru, od strane dva tima, prvim kojeg su predvodili V. P. Gluško i S. Korolev i drugin na čijem čelu su bili M. Jangelom i V. Čelomejem.

Budući da su Sovjeti njemačkim naučnicima ograničili pristup razvoju sovjetskih projektila, SAD nije raspolagao sa pouzdanom informacijom koliko je SSSR u prednosti po tom pitanju, sve do kasnih 1950-tih. Prednost Sovjetskog Saveza u odnosu na SAD zasnivala se na dva faktora. Prvo, sovjetska vojska nije gubila vrijeme na razvoj krstarećih projektila, koje je bilo relativno lahko presresti i uništiti na putu do cilja, već se odmah fokusirala na razvoj balističkih projektila. Osim toga, Sovjeti nisu bili obeshrabreni činjenicom da su nuklearna oružja velika i masivna, nego su jednostavno nastavili na razvoju rakete velike nosivosti. Upravo zbog tih činjenica SSSR je bio najmanje dvije godine u prednosti u odnosu na SAD, imajući na raspolaganju projektile srednjeg dometa već u aprilu 1956. a interkontinentalne projektile već u augustu 1957. godine.

Prvi umjetni satelit Sputnjik 1

S dolaskom predsjednika Nikite Hruščova na vlast, političko rukovodstvo tadašnjeg SSSR-a se zainteresiralo za satelite. Osnovana je posebna komisija pod okriljem Akademije nauke i objavljeno je da će Sovjetski Savez sudjelovati u Međunarodnoj geofizikalnoj godini (IGY). Svemirski program je privukao interes vojnih oficira i naučnika i generalni je sekretar prihvatio prijedlog S. Koroleva da se spoje programi lansiranja satelita i razvoja projektila.

Historija modernih sovjetskih lansirnih vozila, kao i ulazak čovječanstva u svemirsko doba, započinje 1957., kada je SSSR lansirao prvi interkontinentalni balistički projektil R-7 (Semjorka), jednostepenu raketu sa četiri pomoćna raketna motora, koja je u svom modificiranom obliku, 4. oktobra 1957. lansirala prvi umjetni satelit Sputnjik 1 u Zemljinu orbitu.

Ta raketa sačinjava osnovu tzv. Koroljevih lansirnih vozila, nazvana prema Sergeju P. Koroljovu koji ih je i dizajnirao. To su Vostok, Voskhod, Molnija i Sojuz. Vostok je proizišao iz R-7 dodavanjem malog dodatnog stepena, Voskhod je nastao nadogradnjom dodatnog stepena koji je tri puta jači od Vostokovog, dok je Molnija ustvari Voskhod sa dodanim trećim stepenom. Sojuz se pojavio 1966. i sastojao se od Voskhoda sa usavršenim drugim stepenom. Lansirno vozilo Sojuz je najupotrebljivanije lansirno vozilo u historiji. Do danas je izvršeno niz modifikacija, a posljednja verzija Sojuz ST, opremljena četvrtim Fregat stepenom testirana je 2000. godine. Vrlo je cijenjeno u svijetu zbog svoje pouzdanosti i niskih troškova, a po današnjim kriterijima spada u srednje tešku kategoriju lansirnih vozila.

Kako bi se optimizirala efikasnost svemirskog programa 1959. godine izvršena je njegova reorganizacija. Odgovornost za balističke projektile povjerena je Strateškim raketnim snagama (RVSN), treniranje kosmonauta dodijeljeno je Zrakoplovstvu, a Akademija nauke prepustila je koordinaciju naučnih istraživanja i svoje tehničke institute novoj vladinoj komisiji. Nedostatak centralne strukture (poput NASA-e) za upravljanje svemirskim programom kao cjelinom, nadomještena je personalizacijom odgovornosti, pa su inžinjeri i naučnici na čelu konstruktorskih biroa bili direktno uključeni u novu vladinu komisiju i mogli su imati značajan uticaj na članove Politbiroa i Centralnog Komiteta. Posebno velik broj službenih odgovornosti držao je S. Koroljov, uključen u naučne i tehnološke aspekte različitih programa.

Prvi čovjekov let u svemir

Prvi čovjekov let u svemir u historiji započeo je 12. aprila 1961. sa kosmodroma Bajkonur. U kabini svemirskog broda i lansirnog vozila Vostok (proizišlog iz interkontinentalnog balističkog projektila R-7), nalazio se Jurij Gagarin, prvi kosmonaut svijeta, koji je preletio Zemlju i nakon 108 minuta leta uspješno se vratio zemljinu površinu. Druga generacija lansirnih vozila, Jangel lansirna vozila (prema M. Jangelu), također je proizišla iz balističkih projektila i odradila je veliki broj vojnih misija. Lahko lansirno vozilo Kosmos korišteno je izmenu 1962. i 1977. nakon čega su uvedene jače dvostepene verzije Kosmos 3M i Tsyklon 2, te trostepena verzija Tsyklon 3.

Usporedno, Sovjeti su po vodstvom Vladimira Čelomeja razvili potpuno novo, teško lansirno vozilo, poznato kao Proton raketa. Prvi put se pojavilo u junu 1965. u dvostepenoj verziji, a do 1968. napravljene su i četverostepene i trostepene verzije. Trenutni dizajn rezultat je modifikacija napravljenih 1986. i 1991. Glavna prednost tog, danas već slavnog lansirnog vozila je njegova fleksibilnost, zahvaljujući dijelom njegovoj modularnoj koncepciji.

Brežnjeveva era donijela je određeni nivo institucionalizacije u sektor svemirski programa. Ključne odluke donošene su od strane najviših autoriteta Komunističke partije, upravljanje je vršeno na ministarskom nivou a Akademija nauke bavila se fundamentalnim istraživanjima i vanjskim odnosima. U cilju veće kohezije u sektoru 1965. je osnovano Ministarstvo za opću izgradnju mašina (MOM), čiji je zadatak bila koordinacija svemirskih aktivnosti kao cjeline, od primjenjenih istraživanja do proizvodnje. Međutim, kako su neki važni instituti i dalje ostali pod ingerencijom Ministarstva zrakoplovne industrije (MAP), te kako je donošenje važnih odluka i dalje zavisilo o ličnim odnosima između direktora programa i političkih lidera, MOM je često služio samo za ratifikaciju odluka donesenih na najvišim nivoima.

Nakon što je uspješno lansirao prvi umjetni zemljin satelit i poslao prvog čovjeka u svemir, Sovjetski Savez je nastavio utrku prema Mjesecu, prema kojem je sveukupno uspješno lansirao oko 30 Luna i Zond sondi. Za potrebe spuštanja ljudske posade na Mjesec, SSSR je 1960-tih godina počeo razvijati i divovsko lansirno vozilo N1, ali su istraživanja, nakon neuspjelih lansiranja 1969. godine službeno prekinuta 1974.

Kada je 1966. S. Korolev umro, svemirski je sektor ostao bez važnog kohezionog faktora. To je povećalo rivalstvo među stručnjacima, dok u isto vrijeme MOM nije bio u stanju racionalizirati upravljanje svemirskim aktivnostima. To je bio i jedan od najvažnijih razloga zbog kojih je do 1969. godine Sovjetski Savez u odnosu na SAD posustao u utrci na Mjesec.

Umjesto misija sa ljudskom posadom, na Mjesec je sve do 1976., u sklopu Luna programa, poslano niz automatskih istraživačkih sondi, sa zadatkom da istraže mjesečevo tlo i pošalju natrag na Zemlju uzorke njegova tla. S Mjeseca je dopremeljeno oko 320 grama tla (misija Apollo oko 370 kg), a samohodna mjesečeva vozila Lunohod 1 i Lunohod 2, tokom ukupno 16 mjeseci svoga rada, prevalila su put na Mjesecu u dužini od gotovo 50 kilometara (misija Apollo, astronauti sa i bez Lunar Rovera, oko 60 km).

Svemirska stanica Mir

Međutim, dok je NASA zbog smanjenog budžeta 1970-tih godina morala ograničiti planirana istraživanja Sunčevog sustava i gotovo prekinuti misije sa ljudskom posadom, Sovjetski je Savez uz produžena istraživanja Mjeseca, poslao niz istraživačkih sondi na Veneru (prve slike sa tla) i Mars. Uz pomoć "Proton" rakete SSSR je u razdoblju od 1971. do 1982., u orbitu lansirao sedam svemirskih stanica "Saljut", što je kulminiralo 1986. lansiranjem velike svemirske postaje "Mir". Kontinuirana ljudska prisutnost u zemljinoj orbiti održavana je uz pomoć rakete i svemirskog vozila "Sojuz", konstruiranog još 1967. za potrebe misije na Mjesec, te njegove izvedenice, teretnog i servisnog vozila "Progres".

Od 1985. do 1991., predsjednik Mihail Gorbačov je pokušao uvesti neke nove reforme, decentralizirati odlučivanje i dopustiti industrijskom sektoru veću neovisnost. Međutim, budući da su se donošenje odluka i alokacija resursa nastavile provoditi istim kanalima to je samo u manjoj mjeri uspjelo. Najveći su utjecaj imala pojedina ministarstva i državne komisije. Instituti ministarstava (poput TsNIIMash za MOM i TsAGI za MAP) imali su ključnu ulogu zbog svoje specijalizacije i tehnološkog know-howa, ali i zbog posredničke uloge između ministarstava i industrijskih proizvodnih jedinica (poduzeća). Akademija nauke imala je pristup samo svojim istraživačkim institutima i bila zadužena za prezentiranje sovjetskih svemirskih aktivnosti u inozemstvu.

Trebalo je proći gotovo 20 godina prije nego što je 1985. u SSSR-u razvijeno novo, "Zenit" lansirno vozilo srednje veličine (izgrađeno u Ukrajini), a koje se zapravo sastoji od jednog boostera teškog lansirnog vozila "Energia", opremljenog sa jednim ili dva dodatna stupnja. "Energia" je ekstremno snažno lansirno vozilo koje se sastoji od središnje kriogeničke jezgre (tekući vodik i kisik) okružene sa 2 do 8 boostera (tekući kisik i kerozin). Dizajnirana je za postavljanje tereta od 65 do 200 tona u nisku orbitu (LEO), koliko bi bilo potrebno za konstruiranje velikih svemirskih stanica (sovjetski projekt Kosmograd), za sastavljanje međuplanetarnih svemirskih brodova, ili sa 4 boostera za lansiranje Space Shuttlea "Buran". Dodavanjem drugog stupnja moguće je lansirati velike i teške terete i u visoku orbitu. Prva dva uspješna testna lansiranja lansirnog vozila "Energia" i orbitera "Buran" izvedena su 1987. i 1988., a potom je ovaj program konzerviran.

Problem finansiranja uz dodatak potrebe za profitabilnošću u post-sovjetskoj Rusiji ostavile su "Energiju" bez trenutne primjene, između ostalog i zbog toga što nijedan komercijalni teret, pa čak niti Međunarodna svemirska stanica (ISS), trenutno ne zahtijevaju tako snažno lansirno vozilo.

Raspad Sovjetskog Saveza donio je dva tipa problema s kojima se trebalo istodobno suočiti:

neovisnost republika vodila je gubitku određenih postrojenja
potpuno raspuštanje državnih izvršnih tijela koje su prethodno upravljale svemirskim aktivnostima

Rusija je raspolagala sa 80 % svemirskog potencijala SSSR-a i potpisala je sa većinom bivših država članica (1991.) sporazum o daljoj saradnji. Osim u Rusiji, znatan svemirski potencijal koncentriran je još i u Ukrajini, Kazahstanu (kosmodrom Bajkonur) i Bjelorusiji. Na unutrašnjem planu, Rusija se trebala suočiti sa slabo organiziranim vezama vlade, vojske i industrije. Dobro utvrđene institucije za donošenje odluka (KP izvršna tijela) i za upravljanje (MOM i dr.) nestale su sa scene, a vojno-industrijski kompleks ostao je ponajviše po strani.

Osnivanje Ruske svemirske agencije

25. februara 1992. godine osnovana je Ruska svemirska agencija ili RKA, kao ključna inovacija u novoj organizaciji ruskog (civilnog) svemirskog programa. Zapošljavala je svega nekoliko stotina radnika (u Sovjetskom Savezu MOM je imao oko 2 miliona zaposlenika) i naslijedila neka postojeća postrojenja i institute. Zahvaljujući iskustvu svojih radnika, bivših stručnjaka, političara i upravnika svemirskog programa, brzo je zadobila autoritet i u zemlji i inozemstvu. U ožujku 1999., objavljeno je da će ovlasti nad 350 preduzeća u vazduhoplovnoj industriji (prethodno ovisnih o Ministarstvu obrane) biti prenešene na RKA, pa je u srpnju iste godine RKA postala RAKA (Ruska vazduhoplovna i svemirska agencija).^[3]

U novim okolnostima određen utjecaj i dalje ostvaruju određena ministarstva, posebno Ministarstvo obrane i Ruske svemirske snage, a u naučnim istraživanjima i vanjskoj saradnji Akademija nauke. Državna sredstva dovoljna su tek toliko da održe postojeće potencijale, odnosno omoguće minimalno poslovanje, a dodatna sredstva za razvoj nastoje se ostvariti kroz međunarodnu suradnju i lansiranje (inostranih) komercijalnih satelita i svemirskih letjelica.

U skladu sa sporazumima o razoružanju, koja su obuhvaćala na stotine strateških interkontinentalnih projektila, Rusija je poput SAD-a tražila način njihova preoblikovanja u lagana i srednje teška lansirna vozila, s namjerom da ih proda na međunarodnom tržištu. Istodobno, korisnici na Zapadu i širom svijeta tako su dobili priliku lansirati (najčešće iz Pljeseck i Bajkonur kosmodroma) male satelite po vrlo niskoj cijeni. Dodavanjem projektilima dodatnih stupnjeva tako je nastalo "Start 1" lansirno vozilo, po prvi puta lansirano 1993., zatim "Rockot", "Strela", "Dnepr" i druga lansirna vozila. Uz to, kako bi se zadovoljila potražnja za poboljšanim performansama zahtijevanim na međunarodnom lansirnom tržištu, pokrenuto je (kao i u SAD-u) u kooperaciji sa stranim kompanijama nekoliko projekata malih lansirnih vozila koja ne proizlaze iz balističkih projektila, kao što su "Air Launch" i "Rikcha" (obje koriste tekući kisik i prirodni gas kao gorivo).

Ipak, najambiciozniji novi ruski projekt je "Angara" obitelj velikih, modularnih svemirskih lansirnih vozila, koja po uzoru na najnovije američke (EELV) rakete Delta IV i Atlas V, koristi različite usavršene komponente N1, Zenit, Energia i Proton lansirnih vozila. Ovome treba pridodati i najnoviji konceptni projekt reupotrebljivog svemirskog vozila "Kliper", kojeg Rusija nastoji ostvariti u kooperaciji sa Evropom (ESA) i eventualno Japanom (JAXA), a koji bi najkasnije do 2015. godine trebao zamijeniti već zastarjeli svemirski brod "Sojuz". Slično američkom Crew Exploration Vechicle (CEV), koji će zamijeniti Space Shuttle, "Kliper" bi trebao biti u stanju transportirati do 6 kosmonauta na ISS, te poslužiti za buduća istraživanja Mjeseca i eventualno Marsa. U početnu orbitu bio bi lansiran uz pomoć modificirane verzije rakete "Sojuz 2" (usavršeni "Sojuz ST"), a potom bi uz pomoć dodatnog potisnog stupnja "Parom" koji bi ga čekao u orbiti, nastavio putovanje prema ISS-u. Ovaj bi se završni postupak mogao izbjeći korištenjem snažnijih lansirnih vozila, poput onih iz Angara ili Zenit porodice.

Reference

^ https://web.archive.org/web/20170121182752/http://en.roscosmos.ru/119/. Arhivirano s originala, 21. 1. 2017. Pristupljeno 7. 9. 2023. Parametar |title= nedostaje ili je prazan (pomoć)
^ [1] Arhivirano 24. 3. 2012. na Wayback Machine "Historija rakete", Pol Negri, www.csa.hr, 2011.
^ Harvey Brian: "The Rebirth of the Russian Space Program", publisher=Springer, Germany, 2007.

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Ruska svemirska agencija

[1] ttps://web.archive.org/web/20170121182752/http://en.roscosmos.ru/119/. Arhivirano s originala, 21. 1. 2017. Pristupljeno 7. 9. 2023. Parametar |title= nedostaje ili je prazan (pomoć)

[2] [1] Arhivirano 24. 3. 2012. na Wayback Machine "Historija rakete", Pol Negri, www.csa.hr, 2011.

[3] Harvey Brian: "The Rebirth of the Russian Space Program", publisher=Springer, Germany, 2007.

[1]

[2]

[3]