Južnoafrička Unija
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=spacer}
.svg){kind=small}
.svg)
Južnoafrička Unija bila je nekadašnji britanski dominion, država predšasnica današnje Južnoafričke Republike koja je egzistirala od 1910. do 1961. kad je zbog osude politike apartheida usvojila novi ustav i postala samostalna republika. [1]
Dotadašnje britanske kolonije Rt dobre nade, Natal, Oranje i Transvaal ujedinile su se 31. maja 1910. u Južnoafričku Uniju. Južnoafrička Unija nastala je kao rezultat britanske pragmatične politike, ona je tražila način da nakon razornog Drugog burskog rata nekako izmiri britanske i burske koloniste, i spriječi potencijalne buduće sukobe između 4 svoje kolonije na tom teritoriju, od kojih su dvije do jučer bile burske. [2]Iako je već nakon Prvog burskog rata postojala ideja o nekakvom savezu bijelačkih kolonija na tlu Južne Afrike - to ipak nije bilo provedivo, zbog oštrih i dubokih razlika između Bura i Britanaca. Nakon Drugog burskog rata većina dotadašnjih problema više nije postojala, burska neposlušnost i otpor je slomljen, a potencijalno snažna afrička plemena strpana su u rezervate namjenjene njima po njihovim malim planinskim kraljevstvima Basutoland, Svaziland i Bečuana, koje je Britanija tretirala kao svoje protektorate. [2]
Za razliku od Kanade i Australije, - Južnoafrička Unija bila je unitarna država, a ne federacija, stari kolonijalni parlamenti su ukinuti i zamjenjeni provincijalnim vijećima. Suveren je bio britanski monarh, kojeg je u zemlji predstavljao Generalni guverner, on je na kraju odobravao zakone - koje je predhodno izglasao parlament. [2]
Južnoafrička Unija bila je kracija bijelih političara, kompromis između britanskih i burskih kolonista, većinsko crnačko stanovništvo nije konzultirano ni na koji način. Njihovo izmirenje postignuto je na račun treće strane, kojoj su oduzeta sva prava - pa čak i pravo glasa i pravo na vlastitu zemlju. [2]
Na britanski nagovor održana je ustavotvorna skupština u Durbanu 1908. na kojoj su glavnu riječ vodili su burski lideri i premijer vlade kolonije Rt dobre nade John X. Merriman. Ustav je predvidio da su engleski i holandski službeni jezici Unije, koja je unitarna parlament]]arna država na čijem je čelu britanski monarh. [1] Izvršna vlast je povjerena Generalnom guverneru koji je kao predstavnik britanskog monarha, zastupao vladu vladajuće partije. Dvije točke ustava o jeziku i pravu glasa, mogle su se izmijeniti samo dvotrećinskom većinom glasova u parlamentu. Dok su delegati kolonije Rt dobre nade bili načelno za to - da se pravo glasa da svima, bez obzira na boju kože, oni iz Transvaala i Oranja tražili su da se to pravo da isključivo bijelcima. Na kraju je postignut kompromis, po kome su sve kolonije zadržale vlastita izborna pravila po tom pitanju. Bivše burske republike zadržale su svoje stare zakone, po kom su samo bijelci (i to muškarci) imali pravo glasa, ženama je to pravo dato tek 1930. (ali samo bijelim). Ali situacija nije bila puno bolja čak ni u formalno najliberalnijoj koloniji Rt dobre nade, tako je 1910., 85 % birača bilo bijelo, 10 % obojeno te svega 5 % crnaca. [1]Pravo da se bude delegat, bilo je dodatno ograničeno rasnim linijama, čak i u Rtu dobre nade, samo su bijelci mogli biti kandidirati za parlament. [1] Zaključke ustavotvorne skupštine potvrdio je britanski parlament 1909. [1]
Politika apartheida
[uredi | uredi kod]Još gori primjer politike apartheida bio je Zakon o domovini (Native Land Act) iz 1913., taj paradoksalni zakon negirao je pravo crnačkom domorodačkom stanovništvu na vlastitu zemlju, tako da je Unija za sebe prigrabila 87 % zemlje, preostalih 13 % zemljišta, loše kvalitete, bez vodotoka i rudnih bogatstava, dato je domorodačkom stanovništvu kao rezarvati (koji su kasnije postali njihovi bantustani). [2]Oni tako mali i siromašni nisu mogli prehranjivati toliko brojnu afričku populaciju. To gurnulo masu crnaca na tržište rada kao radnike na privremenom radu po Uniji (praktički bez ikakvih prava). S vremenom su brojnim drugim zakonima i propisima o zapošljavanju, još više umanjena prava i plaće nekvalificiranih radnika. Parlament je bijele koloniste automatizmom definirao kao kvalificirane, iako je ruku na srce, jedino bijela populacija imala pristojno obrazovanje, ali bilo je i među njima nekvalificiranih (kao i kvalificiranih među crnacima. Tako je zatvoren krug diskriminacije, britanska vlada je animozitet između Bura i Britanaca riješila tako da je njima dala sva prava, pa i pravo da oduzmu sva prava daleko najvećoj zajednici u zemlji. [2]
Južnoafrička Unija bila je vjerni i čvrsti britanski saveznik u Prvom svjetskom ratu u kom je odigrala ključnu ulogu u borbi protiv njemačke kolonije Jugozapadna Afrika zbog tog joj je Liga naroda dodijelila teritorij te bivše kolonije (današnja Namibija) kao mandatni teritorij da u ime Lige njime upravlja - 1920. Ideju da se mandat povjeri Južnoafričkoj Uniji predložio je tadašnji premijer Jan Smuts, paradokslno je bilo to što se on Drugom burskom ratu borio protiv Britanaca, ali je za Prvog svjetskog rata postao jedan od najutjecajnijih vojnika Britanskog Carstva. [2]
Britanski parlament je 1931. izglasao Westminsterski statut po njemu su svi britanski dominioni postali praktički suverene države, jer su njime dobili pravo na vlastitu odbranu i vanjsku politiku, koje je prije bila u ingerenciji vlade iz Londona. Britanski monarh ostao je suveren koji odobrava zakone (ili njegov predstavnik).
I za Drugog svjetskog rata Južnoafrička Unija bila je britanski saveznik, iako ne više onako gorljivi kao za Prvog svjetskog rata. Dobar dio burskog stanovništva imao je sluha za nacističke poglede na rasne probleme, britanski stav im se činio suveše mlak i mlitav. Tako da je izglasavanje da Unija uđe u rat na strani Britanije u parlamentu, jedva prošlo za dlaku. [2]
Nakon Drugog svjetskog rata na parlamentarnim izborima 1948. tijesnu većinu i vlast osvojila je Nacionalistička partija u kojoj su dominirali Buri, gorljivi branioci politike apartheida i rasne segregacije. Oni su iskoristili prava dobijena Westminsterskim statutom i nakon upornog britanskih zahtjeva da promijene svoju segregacionističku politiku, odgovorili novim ustavom, po kojem su postali potpuno samostalna republika - 1961. Ni nakon brojnih britanskih pokušaja da ih se umiri i privoli da ostanu u sklopu Komonvelta kao dio Britanskog Carstva - nisu promjenili stav. To je bio kraj Južnoafričke Unije, najveći gubitnici tog čina, bilo je većinsko crnačko stanovništvo - nad kojim se pojačala represija, zbog politike apartheida koja je postala još surovija. [2]
Na svom vrhuncu 1961. - Južnoafrička Unija prostirala se uz obje obale atlanskog i indijskog oceana, na površini od 2 045 320 km², i imala 18 216 000 stanovnika.