Franjo II. bio je prvi i najstariji sin cara Leopolda II. i carice Marije Lujze. Kada je njegov otac 1. ožujka1792. naglo umro pod sumnjivim okolnostima, Franjo II. postaje carem, ali je još uvijek nepripremljen za tu dužnost. Za razlku od oca, kojega su kritizirali zbog liberalnih nazora, Franjo II. pokazao se kao tipični reakcionar, a njegovu je vladavinu obilježila stroga državna kontrola i apsolutizam kombinirani s centralizmom.
Za razliku od oca, koji je izbjegavao uplitanje u Francusku revoluciju, Franjo II. je kao svoj prvi carski čin ušao u Francuske revolucionarne ratove, želeći zaustaviti liberalizaciju tadašnje Republike i vratiti monarhiju, no tu je doživio poraz koji će ga na koncu koštati velikog dijela teritorija za vrijeme Napoleonskih ratova. Prije nego što je ovaj postao carem, Franjo je surađivao s generalom Napoleonom Bonaparteom tijekom njegove invazije Mletačke Republike. Napoleonu je pružio pomoć, a zauzvrat je, nakon potpisivanja Mira u Campoformiju1797., dobio mletačke posjede na području Dalmacije i Istre. Taj je mirovni sporazum označio kraj Mletačke Republike.
Kasnije pak, kada se Napoleon već okrunio za cara (2. prosinca1804.), Franjo II. se pridružio protivnicima novoosnovanog Francuskog Carstva i ubrzo krenuo u borbu protiv Napoleona. Prvi veći poraz doživio je već 1805. godine kod Austerlitza, što je ujedno označilo nastavak Napoleonovih kontinentalnih prodora. Iako je austrijska vojska sudjelovala u svim koalicijskim bitkama u ovoj ili onoj mjeri, sljedeći veliki poraz Franjo II. doživio je kod Wagrama1809. godine. Nakon tog je poraza car morao potpisati Schönbrunnski mir kojim je Napoleonu ustupio područje južne Hrvatske, Like i Gorskog kotara, pa sve do Zagreba. Na tom će području Napoleon proglasiti Ilirske pokrajine sa središtem u Ljubljani, koje će biti pokrajina Francuskog Carstva sve do 1813. godine. Povodom tog mirovnog sporazuma, Napoleon je zaprosio ruku Franjine kćeri Marije Lujze. Tim su vjenčanjem (barem prividno) učvršćene veze između Francuske i Austrije, dvaju protivničkih sila. U međuvremenu, Franjo II. je 1804. godine proglasio Austrijsko Carstvo i sebe okrnuo za prvog cara pod titulom Franjo I. To se pokazalo kao dobar potez jer je već dvije godine kasnije, 1806., Napoleon ukinuti Sveto Rimsko Carstvo i uspostaviti francuskoj podložnu Rajnsku Federaciju.
Na polju unutarnje politike, Franjo II. za ministra vanjskih poslova postavlja Klemensa Metternicha, koji će do svog svrgavanja 1848., izgraditi strogi apsolutistički sustav koji se oslanjao na strogoj državnoj kontroli i gušenju bilo kakvih liberalnih ideja, a znan je kao Metternichov apsolutizam. U svemu tome, Metternich će imati carevu potporu.
Nakon pobjede kod Leipziga i prvog Napoleonovog izgnanstva na Elbi, Austrija je inicirala Bečki kongres kojemu je od 1814. do 1815. domaćin bio upravo car Franjo II. Na kongresu se, misleći kako je Napoleonova era gotova, raspravljalo o novoj podjeli Europe i određivanju granica. Glavnu riječ na kongresu imao je Franjin ministar vanjskih poslova Klemens Metternich koji je uspio izboriti iznimno povoljne uvjete za svoju zemlju koji su bili primijenjeni u rezoluciji donešenoj 9. lipnja1918. Pitanje Francuske riješeno je restauracijom Burbonaca i omogućavanjem dolaska na vlast Luju XVIII. Ovaj je kongres u potpunosti etablirao Metternicha i otvorio mu put za provođenje svog apsolutizma.
Nakon Napoleonovog konačnog pada i izgnanstva na daleku Svetu Helenu, car je pristupio novim pregovorima zajedno s pruskim kraljem Fridrikom Vilimom III. i ruskim carem Aleksandrom I. koji su, nakon potpisivanja sporazuma u Parizu, 1815. rezultirali formiranjem Svete alijanse, organizacije koja je kao formalni cilj imala zaštitu suvereniteta i poretka (koji je zapravo bio Ancien régime) svake države, dok je zapravo omogućavala europskim velesilama slobodnu intervenciju prilikom unutardržavnih sukoba i gušenje bilo kakvih liberalnih (i nacionalnih) ideja i ustanaka.
Posljednjih dvadeset godina vladavine cara Franje II. obilježilo je uglavnom nemilosrdno provođenje apsolutizma, gušenje nacionalnih pokreta u slavenskim zemljama (uključujući i Hrvatski narodni preporod, koji nije toliko gušen, ali su zahtjevi upućivani Beču, kao na primjer DisertacijaJanka Draškovića, bili ili odbijeni ili ignorirani) i slaba aktivnost na vanjskopolitičkom planu.
Franjo II. umro je 2. ožujka1835., 43 godine i 1 dan nakon smrti svoga oca, a njegova smrt donijela je brojne sukobe oko njegovog nasljednika. Franjo je imao četiri sina, a najstariji od njih bio je Ferdinand I.. No, kako je on bio malouman, što je bio rezultat bliske rodbinske povezanosti njegovih roditelja, vodile su se polemike treba li uopće voditi državu. Ferdinand I. (V.) na koncu je, unatoč brojnim nesuglasicama, postao očev nasljednik koji će zemlju voditi sljedećih 13 godina.
krunski princ Oton•nadvojvoda Robert*** •nadvojvoda Feliks•nadvojvoda Karlo Ludovik•nadvojvoda Rudolf• nadvojvoda Ferdinand Karlo • nadvojvoda Henrik Marija •nadvojvoda Leopold Franjo** • nadvojvoda Guntram** • nadvojvoda Radbot** • nadvojvoda Ivan** • nadvojvoda Juraj** •nadvojvoda Stjepan** • nadvojvoda Dominik** • nadvojvoda Fridrik Salvator** • nadvojvoda Andrija Salvator** • nadvojvoda Marko** • nadvojvoda Ivan** • nadvojvoda Mihovil** • nadvojvoda Franjo Salvator** • nadvojvoda Karlo Salvator** • nadvojvoda Josip Karlo • nadvojvoda Andrija Augustin • nadvojvoda Nikola Franjo • nadvojvoda Ivan Jakob • nadvojvoda Edvard Karlo • nadvojvoda Pavao Rudolf
18. generacija
nadvojvoda Karlo•nadvojvoda Juraj•nadvojvoda Lovro*** • nadvojvoda Gerhard*** • nadvojvoda Martin*** • nadvojvoda Karlo Filip • nadvojvoda Rajmund Josip • nadvojvoda Stjepan • nadvojvoda Rudolf •nadvojvoda Karlo Kristijan• nadvojvoda Karlo Petar •nadvojvoda Simeon• nadvojvoda Ivan • nadvojvoda Maksimilijan Henrik • nadvojvoda Filip Joakim • nadvojvoda Ferdinand Karlo • nadvojvoda Konrad •nadvojvoda Žigmund** • nadvojvoda Juraj** • nadvojvoda Guntram** • nadvojvoda Leopold** • nadvojvoda Aleksandar Salvator** • nadvojvoda Tadej Salvator** • nadvojvoda Kazimir Salvator** • nadvojvoda Matija** • nadvojvoda Ivan** • nadvojvoda Bernhard** • nadvojvoda Benedikt • nadvojvoda Josip Albert • nadvojvoda Pavao Lav • nadvojvoda Fridrik Ciprijan • nadvojvoda Benedikt Aleksandar • nadvojvoda Nikola • nadvojvoda Santiago • nadvojvoda Pavao Benedikt
19. generacija
nadvojvoda Ferdinand Zvonimir• nadvojvoda Karlo Konstantin •nadvojvoda Amadeo*** •nadvojvoda Joakim*** • nadvojvoda Bartolomej*** • nadvojvoda Emanuel*** • nadvojvoda Lujo*** • nadvojvoda Feliks Karlo • nadvojvoda Andrija Franjo • nadvojvoda Pavao Ivan • nadvojvoda Karlo Kristijan • nadvojvoda Ivan • nadvojvoda Toma • nadvojvoda Franjo Ludovik • nadvojvoda Mihovil • nadvojvoda Josip • nadvojvoda Emerik • nadvojvoda Emerik • nadvojvoda Kristof • nadvojvoda Aleksandar • nadvojvoda Lovro Karlo • nadvojvoda Vilim • nadvojvoda Ivan • nadvojvoda Ludovik • nadvojvoda Filip • nadvojvoda Nikola • nadvojvoda Konstantin • nadvojvoda Jakob Maksimilijan • nadvojvoda Leopold Amadeo** • nadvojvoda Maksimilijan** • nadvojvoda Leopold** • nadvojvoda Konstantin Salvator** • nadvojvoda Pavao Salvator**
.svg){kind=small}
.png){kind=small}
.svg)
