Suradnik:Croatia 925/Radionica/Odsjek za pisanje članaka I
| Raspad Svetog Rimskog Carstva | |
|---|---|
 | |
| Nadnevak događaja | 6. kolovoza 1806. |
| Mjesto događaja |  Sveto Rimsko Carstvo
|
| Sudionici | Franjo II. i knezovi Svetog Rimskog Carstva |
| Ishod |
|
Raspad Svetog Rimskog Carstva de facto se dogodio 6. kolovoza 1806. godine kada se Franjo II., posljednji car Svetog Rimskog Carstva, odrekao svoje titule[a] i oslobodio sve carske države i dužnosnike njihovih prisega i obveza prema Carstvu. Od srednjega vijeka zapadni Europljani su Sveto Rimsko Carstvo priznavali kao legitimni nastavak staroga Rimskog Carstva jer je njegove careve papinstvo proglasilo rimskim carevima. Tim su rimskim nasljeđem carevi Svetog Rimskog Carstva tvrdili da su univerzalni monarsi čija se nadležnost proteže izvan formalnih granica njihovoga carstva na cijelu kršćansku Europu i izvan nje. Raspad Svetog Rimskog Carstva bio je dug i otegnut proces koji je trajao stoljećima. Formiranje prvih modernih suverenih teritorijalnih država u 16. i 17. stoljeću, koje je sa sobom donijelo ideju da jurisdikcija odgovara stvarnome teritoriju kojim se upravlja, ugrozilo je univerzalnu prirodu Svetog Rimskog Carstva.[2]
Sveto Rimsko Carstvo konačno je počelo svoj pravi krajnji pad tijekom i nakon sudjelovanja u Francuskim revolucionarnim ratovima i Napoleonskim ratovima. Iako se Carstvo u početku dosta dobro branilo, rat s Prvim Francuskim Carstvom i Napoleonom I. Bonaprteom pokazao se katastrofalnim. Godine 1804. Napoleon se proglasio carem Francuza, na što je Franjo II. odgovorio tako što se proglasio carem Austrije (a usto je već bio rimsko-njemački car), čime je pokušao održati paritet između Francuske i novonastaloga Austrijskog Carstva, dok je ujedno ukazivao da titula rimsko-njemačkoga cara nadmašuje obje. Poraz Austrijskoga Carstva u Bitki kod Austerlitza u prosincu 1805. i odcjepljenje velikoga broja njemačkih vazala Franje II. u srpnju 1806. kako bi se formirala francuska satelitska država Rajnska konfederacija zapravo je značilo kraj Svetog Rimskog Carstva. Abdikacija u kolovozu 1806. godine se, u kombinaciji s raspuštanjem cjelokupne hijerarhije Carstva i njegovih institucija, smatrala nužnom kako bi se spriječila mogućnost da se Napoleon I. Bonaparte proglasi carem Svetog Rimskog Carstva, što bi Franju II. učinilo njegovim vazalom.[2]
Reakcije na raspad Carstva bile su u rasponu od ravnodušnosti do očaja. Stanovništvo Beča, glavnoga grada Habsburške Monarhije, bilo je užasnuto gubitkom Carstva. Mnogi bivši podanici Franje II. dovodili su u pitanje zakonitost njegovih postupaka. Iako je dogovoreno da je njegova abdikacija savršeno legalna, raspad Carstva i oslobađanje svih njegovih vazala smatralo se izvan careve ovlasti. Kao takvi, mnogi knezovi i podanici Carstva odbili su prihvatiti da Carstva više nema, a neki su pučani otišli toliko daleko da su vjerovali da je vijest o njegovome raspadu bila zavjera njihovih lokalnih vlasti. U Njemačkoj se raspad naširoko uspoređivao s drevnim i polulegendarnim Padom Troje, a neki su povezivali kraj onoga što su smatrali Rimskim Carstvom s posljednjim vremenima i apokalipsom.[2]
Podrobniji članak o temi: Problem dvaju careva
Definirajuća karakteristika Svetog Rimskog Carstva bila je ideja da je rimsko-njemački car predstavljao vodećeg monarha u Europi te da je njegovo carstvo bio jedini pravi nastavak antičkoga Rimskog Carstva prema proklamaciji papâ u Rimu. Njegovi su carevi bili čvrsto uvjereni da su oni jedini pravi carevi u Europi i, iako su formalno priznali osmanske sultane za careve 1606. i vladare Rusije za careve 1721. godine, ta su priznanja bila uvjetovana činjenicom da je rimsko-njemački car uvijek bio nadmoćniji.[3] Nadmoć cara bila je izraz ideje da se Sveto Rimsko Carstvo teoretski prostire na sve kršćane na univerzalan način.[4]
Carska vlast nije počivala na carevoj vlastitoj krunskoj zemlji, već na carevoj ulozi kao najvišega svjetovnog vladara u svijetu te prvaka i zagovornika Katoličke Crkve. Nedostatak definirane prijestolnice i dosljednih krunskih zemalja učvrstio je ideju da je carska titula univerzalna jer nije bila nužno povezana s bilo kojim područjem.[4]
Kroz svoje dugo postojanje, Sveto Rimsko Carstvo bilo je središnji element međunarodnih odnosa u Europi, ne samo zato što je samo carstvo često bilo jedno od najmoćnijih na kontinentu, već i zbog samoga cara. Budući da su rimsko-njemački carevi bili međunarodno priznati nasljednici starih rimskih careva i najistaknutijih kršćanskih vladara, tvrdili su (i često im je bila priznata) prednost nad drugim vladarima.[5]
Iako su se carevi formalno nazivali »izabranim rimskim carem« od 1508. godine, kada je car Maksimilijan I. preuzeo titulu bez potrebe za papinskom krunidbom, univerzalistički karakter carstva održavao se kroz carevu feudalnu vlast koja se protezala izvan institucija koje su bile razvijene unutar formalnih carskih granica. Carski teritoriji koje su držali vladari drugih kraljevstava ostali su carski vazali. Naprimjer, kraljevi Švedske i Danske prihvatili su vazalstvo u odnosu na svoje njemačke zemlje do 1806. godine kada su te zemlje formalno uključene u njihova kraljevstva.[4] Reformacija u 16. stoljeću otežala je upravljanje carstvom i dovela u pitanje njegovu ulogu »svetog«. Unatoč tome što su se luteranizam i kalvinizam tolerirali od 1555., odnosno 1648. godine nadalje, katoličanstvo je ostalo jedina priznata vjera. Čak i tada, Carska Crkva (njem. Reichskirche) smanjila se od 16. stoljeća nadalje, s nekim crkvenim teritorijima koji su sekularizirani ili uvijek pod upravom iste obitelji. »Sveta« priroda carstva postala je još upitnija kada je Mirom u Srijemskim Karlovcima iz 1699. godine prihvaćena mogućnost trajnog mira s Osmanskim Carstvom koje se naširoko smatralo smrtnim neprijateljem kršćanske Europe.[6]
I papinstvo i Sveto Rimsko Carstvo nastavili su zahtijevati svoja tradicionalna prava univerzalne jurisdikcije u ranom novom vijeku, da je njihovo pravo vršiti jurisdikciju u cijelom svijetu, čak i ako nisu imali de facto kontrolu nad određenim teritorijima.[7] Zajedno s papinstvom, Sveto Rimsko Carstvo predstavljalo je priznato središte kršćanskoga svijeta i jedan od stupova na kojima je ono počivalo. Uvijek je njegov utjecaj i njegovo mjesto u priznatome svjetskom poretku davalo Svetom Rimskom Carstvu njegovu pravu moć, a ne stvarni opseg njegovih teritorijalnih domena.[8] Dvojna vladavina pape i cara zapravo je okončana Westfalskim mirom na kraju Tridesetogodišnjega rata 1648. godine, pri čemu je Carstvo zauvijek odvojeno od papinstva. Papinstvo nije igralo nikakvu ulogu u pregovorima i u očima pape Inocenta X. mir je uništio vezu između pape i cara koja je držala Europu na okupu od vremena Karla Velikog osam stoljeća prije. Tamo gdje su međunarodne sporove između europskih vladara prethodno rješavali i posredovali papa i/ili car, u 17. stoljeću dolazi do istinske pojave modernoga sustava međunarodnih odnosa i diplomacije.[9]
Jedna od najvećih prijetnji tradicionalnoj (i teoretskoj) univerzalnoj jurisdikciji dodijeljenoj rimsko-njemačkome caru i papi u cijelomu kršćanskom svijetu bila je pojava modernih suverenih teritorijalnih država u 16. i 17. stoljeću, što je značilo uspon ideje da je jurisdikcija bila ista stvar kao izravna kontrola teritorija.[7] Za vladare teritorijalnih država, i papinstvo i Sveto Rimsko Carstvo predstavljali su »univerzalne antagoniste«, tvrdeći da je jurisdikcija nad cijelim svijetom njihova po pravu kroz njihovu vezu sa starim Rimom i njihovu ulogu zemaljskih predstavnika Isusa Krista.[10] Kraljevi koji su tvrdili da imaju vlastiti suverenitet bez carstva činili su to u ulozi rex in regno suo (hrv. »kralj u svome kraljevstvu«), vladara koji je mogao imati zakonske ovlasti cara (kao apsolutnog monarha) unutar granica vlastitoga teritorija jer carevi nisu zaštitili svoj narod od stranih neprijatelja.[9] Ambiciozni carevi, poput Karla V. (v. 1519. – 1556.) i Ferdinanda II. (v. 1619. – 1637.), koji su nastojali spojiti univerzalnu jurisdikciju sa stvarnom univerzalnom vremenskom vladavinom i univerzalnim carskim autoritetom, predstavljali su prijetnju daljnjem postojanju europskih zemalja.[10] Karlo V. bio je posljednji rimsko-njemački car kojega je okrunio papa i kao takav posljednji koji je službeno proglašen zaštitnikom Crkve, što je uloga koju su zanemarivali mnogi njegovi nasljednici.[9]
Do 18. stoljeća, suvremeni pogledi na Sveto Rimsko Carstvo bili su daleko od univerzalno pozitivnih. Postojala je široko rasprostranjena ideja da je Carstvo u nekom svojstvu »bolesno« – naprimjer, knjižar i izdavač Johann Heinrich Zedler spominje »državne bolesti Svetog Rimskog Carstva« u svome Velikom općem leksikonu iz 1745. godine. To gledište potječe barem iz Westfalskoga mira, gdje je Carstvo izričito definirano kao nenacionalna država.[11]
Samuel von Pufendorf, povjesničar iz 17. stoljeća, slavno je opisao Sveto Rimsko Carstvo kao carstvo s »neobičnim oblikom vladavine« i ismijao ga kao »monstruoznost« kojoj nedostaje ono što je potrebno za učinkovitu i funkcionalnu državu. Nedostatak stalne vojske, središnja riznica te slaba središnja kontrola koju je vršio monarh (koji je bio izabran, a ne nasljedan) pridonijeli su ideji da ne postoji jedinstvena njemačka država. Prema mišljenju njegovih suvremenika, Carstvo je nazadovalo iz »regularne« monarhije u vrlo neregularnu.[12] Carstvo je uglavnom očuvano kroz sustav samouravnoteženja koji nije uključivao samo same carske vazale, već i države diljem Europe. Već u 18. stoljeću vladari diljem kontinenta smatrali su da bi unitarna njemačka država mogla postati najveća sila u Europi i da je u interesu gotovo svih da središnja Europa ostane »mekana«.[11]
Iako su postojali neki »njemački romantičari koji su tvrdili da Carstvo mora umrijeti da bi se Njemačka ponovno rodila«, velik se broj carskih podanika nije prestao nadati da bi se »bolesno« Carstvo moglo izliječiti i oživjeti. U prvih nekoliko godina 19. stoljeća došlo je do opsežnih reorganizacija i promjena vlasti unutar Carstva s Ugovorom u Lunévilleu s Prvom Francuskom Republikom iz 1801. koji je značio kraj carske jurisdikcije u Južnoj Nizozemskoj i Italiji te uspon moćnih njemačkih vladara na sjeveru, uzrokujući konsolidaciju mnogih prethodno odvojenih carskih vazala i feuda u rukama nekolicine vladara. Tradicionalna politička hijerarhija Carstva bila je poremećena, ali suvremenicima nije bilo očito da će to dovesti do raspada Carstva; općenito je mišljenje bilo da predstavlja novi početak, a ne posljednjih nekoliko koraka prema kraju.[13] Nadalje, mnogi publicisti unutar Carstva nisu vidjeli njegovu prirodu kao »nepravilne« monarhije kao nešto negativno i nisu bili zabrinuti za formiranje novoga političkoga ili društvenog poretka, već su radije nastojali povećati već postojeće strukture kako bi stvorili bolju budućnost. Westfalski mir izričito je odredio da će Carstvo ostati nesvrstano i pasivno te da će raditi na održavanju mira u Europi – aranžmanu koji je odobravala većina njegovih stanovnika.[6]
Tijekom 18. stoljeća vladari Svetog Rimskog Carstva – dinastija Habsburg – pomalo su zanemarili svoju carsku ulogu. Iako je car Leopold I. (v. 1658. – 1705.) radio na jačanju Carstva i promicanju njegovih interesa,[14] između ostalog vodeći vrlo cijenjenu kulturnu politiku i uspješno ratujući protiv Osmanlija,[15] njegovi sinovi i nasljednici Josip I. (v. 1705. – 1711.) i Karlo VI. (v. 1711. – 1740.) više su se trudili za interese vlastite dinastije nego za interese carstva u cjelini. Godine 1705. diplomatske dužnosti i odgovornosti prenesene su s Carske kancelarije na Dvorsku kancelariju u Beču. Nakon smrti Karla VI., njegova kći Marija Terezija naslijedila je većinu njegovih titula, ali ne i carsku krunu (budući da žena nije bila kvalificirana za carske izbore) koja je otišla svom protivniku Karlu VII. Kada je carska titula umjesto toga dodijeljena njezinom suprugu, caru Franji I. (v. 1745. – 1765.), Marija Terezija prasnula je u smijeh kada ga je vidjela u njegovoj carskoj krunidbenoj odori, smatrajući njegovu krunidbu Kasperltheaterom (Punch i Judy). Sin i nasljednik Marije Terezije i Franje I. – Josip II. (v. 1765. – 1790.) – bio je još radikalniji u zanemarivanju Carstva. Godine 1778. Josip II. je razmišljao o odricanju od carske titule, a 1784. godine, kada se nadao da će svoje zemlje u Belgiji (Austrijskoj Nizozemskoj) zamijeniti za Elektorat Bavarsku, razmišljao je o odricanju od carske titule i dodjeli je Karlu Teodoru, izbornom knezu Bavarske, kao dio dogovora.[14] Carstvo nije nužno bilo osuđeno na propast zbog habsburške nezainteresiranosti; u vremenima kada su carevi zanemarivali veće carstvo, moćniji carski vazali obično su poduzimali korake za jačanje njemačkog jedinstva među carskim knezovima.[11]
Unatoč raširenoj ideji da je Sveto Rimsko Carstvo bilo »bolesno«, Carstvo nije bilo u konačnom padu prije nego što se uključilo u Francuske revolucionarne ratove od 1790-ih nadalje. U 18. stoljeću carske su institucije proživljavale nešto nalik renesansi. Carstvo je predstavljalo najsigurnije i najbolje jamstvo za prava manjih država i teritorija u vrijeme kada su Europom počele dominirati moćne imperijalne nacionalne države. Zbog slabe središnje vlasti, konstitutivni teritoriji Carstva mogli su utjecati na vlastitu sudbinu; središnji Reichstag je odlučivao o politici i zakonodavstvu i dopuštao Carstvu da koordinira svoj odgovor na prijetnju koju su predstavljali Francuska, a dva odvojena carska vrhovna suda i carski okruzi predstavljali su uspješna mjesta za rješavanje unutarcarskih sukoba.[16] Reichstag je također bio mjesto gdje su slabiji carski knezovi mogli raditi kako bi uvjerili svoje moćnije kolege da ostanu u miru i riješe svoje nesuglasice.[6]
Iako su snage Prve Francuske Republike pregazile i okupirale Austrijsku Nizozemsku 1792., Sveto Rimsko Carstvo prilično se dobro branilo sve dok Kraljevina Pruska nije odustala od ratnih napora kako bi usmjerila svoju pozornost na svoje poljske teritorije (nadgledajući Drugu i Treću podjelu Poljske), uzimajući sa sobom svoje resurse i moćnu vojsku.[16] Unatoč rastućim poteškoćama Carstva pred ratovima s Francuskom, nije bilo većih narodnih nemira unutar njegovih granica. Umjesto toga, objašnjenje za kraj Svetog Rimskog Carstva leži u domeni visoke politike. Poraz Carstva u Francuskim revolucionarnim ratovima bio je najodlučniji korak u postupnom potkopavanju Carstva.[17] Sukob između Francuske i Svetog Rimskog Carstva započeo je s Francuzima koji su objavili rat novookrunjenome habsburškom caru Franji II. samo u svojstvu kralja Ugarske. Činjenica da se velik dio širega Carstva – uključujući utjecajne ličnosti poput kralja Pruske te nadbiskupa i izbornog kneza Mainza, koliko god to nije bilo voljno – pridružio sukobu na strani Habsburgovaca u formalnom Reichskriegu dokazuje da su imperijalni ideali još uvijek živi do kasnoga 18. stoljeća.[18]
Ključna točka u kojoj se sudbina promijenila bilo je prusko odustajanje od ratnih napora. Pruska je bila jedina prava protuteža austrijskom utjecaju u institucijama Carstva. Iako su zapadni dijelovi Pruske, poput Brandenburga, ostali formalni dijelovi Svetog Rimskog Carstva, a Prusi i dalje bili zastupljeni u Reichstagu, Pruska se prestala natjecati za utjecaj u carskim poslovima. Austrija je stajala sama kao zaštitnica državâ u južnoj Njemačkoj, od kojih su mnoge počele razmišljati o sklapanju vlastitoga zasebnog mira s Francuskom. Kada su Austrijanci saznali da su Württemberg i Baden otvorili službene pregovore s Francuskom, vojske koje su poslale ove dvije države raspuštene su i razoružane 1796. godine, što je izazvalo ogorčenost protiv cara i, u kombinaciji s gubitcima za Francusku, sugeriralo da habsburški car više nije sposoban zaštititi svoje tradicionalne vazale u Njemačkoj.[19]
U jeku ratova s Francuskom došlo je do značajne reorganizacije carskog teritorija (tzv. Reichsdeputationshauptschluss, kojega ke Pruska podržavala), pri čemu je Habsburška Monarhija trebala kompenzirati one knezove koji su izgubili teritorij u francuskim ratovima i optimizirato trenutnu polufeudalnu strukturu Carstva. Iako je došlo do velikih teritorijalnih promjena – osobito gotovo potpunoga ukidanja bilo kakvoga crkvenog teritorija i značajnih teritorijalnih dobitaka za Bavarsku, Baden, Württemberg, Hessen-Darmstadt i Nassau – najvažnije promjene bile su u izbornom kolegiju Carstva. Salzburg je dodan kao četvrti katolički izbornik, dok su Württemberg, Baden i Hessen-Kassel postali četvrti, peti i šesti protestantski izbornici, dajući protestantima većinu po prvi put u povijesti te izazivajući sumnju hoće li car Franjo II. moći raditi zajedno sa svojim Reichstagom. Iako je austrijski režim potrošio mnogo vremena i resursa pokušavajući učiniti novi aranžman uspješnim, opća presuda u to vrijeme bila je da je reorganizacija u biti ubila Carstvo.[20]
.jpg)
Napoleon, prvi konzul Francuske Republike, je 1804. godine preuzeo titulu »car Francuza«.[21] Među ostalima, jedna od važnih osoba koja je prisustvovala krunidbi bio je papa Pio VII., vjerojatno strahujući da Napoleon planira osvojiti Papinsku Državu. Pio VII. bio je svjestan da je Napoleon svoju krunidbu za cara simbolički povezao s krunidbom Karla Velikog te je vrlo vjerojatno uočio sličnost između Napoleonove titule i titule cara Rimljana, koju su nosili Franjo II. i svi carevi Svetog Rimskog Carstva prije njega. Svojom prisutnošću na ceremoniji, Pio VII. je simbolički odobrio prijenos carske vlasti (translatio imperii) s Rimljana (a time i s Franaka i Nijemaca) na Francuze.[22]
Napoleonova krunidba dobila je različite reakcije u Svetom Rimskom Carstvu. Iako je povratak monarhije u Francuskoj bio dobrodošao (premda nesretan utoliko što je monarh bio Napoleon), carska titula (umjesto kraljevske) nije bila dobrodošla.[21] U Svetom Rimskom Carstvu Napoleonova titula izazvala je strahove da bi mogla »potaknuti Ruse da inzistiraju na paritetu s Austrijom« te da bi mogla potaknuti Đuru III., kralja Ujedinjenoga Kraljevstva Velike Britanije i Irske, da se proglasi »carem Velike Britanije«.[3] Odnosi između Habsburgovaca i Đure III. bili su složeni; u diplomaciji je bečki dvor dugi niz godina odbijao britanskoga kralja oslovljavati s »Njegovo Veličanstvo« jer je bio samo kralj, a ne car.[23] Habsburški diplomat Ludwig von Cobenzl je, strahujući od posljedica Napoleonove krunidbe, navodno savjetovao rimsko-njemačkoga cara Franju II.: »Kao rimski car, Vaše je Veličanstvo do sada uživalo prednost ispred svih europskih vladara, uključujući ruskoga cara.«[16]
Iako je Napoleonova carska titula bila nepoželjna, austrijski dužnosnici odmah su shvatili da bi odbijanje prihvaćanja njega kao cara dovelo do obnove rata s Francuskom. Umjesto toga, fokus je preusmjeren na način kako prihvatiti Napoleona kao cara, dok se istovremeno očuva nadmoć njihovoga vlastitog cara i Carstva.[21] Francuska je službeno prihvatila paritet s Austrijom kao zasebnom državom 1757., 1797. i 1801. godine te je u istim sporazumima priznala da je Sveto Rimsko Carstvo nadmoćno i Austriji i Francuskoj. Stoga je odlučeno da se Austrija uzdigne na status carstva kako bi se očuvao paritet između Austrije i Francuske, dok bi se ujedno očuvala rimska carska titula kao najistaknutija, nadređena objema.[3]
- ↑ Franjo I. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje (enciklopedija.hr). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 21. srpnja 2024.
- ↑ a b c History of Germany [Povijest Njemačke]. History Maps (history-maps.com) (engleski). Pristupljeno 21. srpnja 2024.
- ↑ a b c Wilson 2008., str. 26.
- ↑ a b c d Wilson 2008., str. 27.
- ↑ Wilson 2006., str. 709.
- ↑ a b c Wilson 2008., str. 28.
- ↑ a b Orford 2009., str. 981.
- ↑ Bryce 1904., str. 1.
- ↑ a b c Muldoon 1999., str. 115.
- ↑ a b Orford 2009., str. 989.
- ↑ a b c Blanning 2012., str. 68.
- ↑ Wilson 2008., str. 23.
- ↑ Wilson 2008., str. 24.
- ↑ a b Blanning 2012., str. 67.
- ↑ Blanning 2012., str. 60.
- ↑ a b c Wilson 2008., str. 25.
- ↑ Wilson 2006., str. 712.
- ↑ Wilson 2006., str. 713.
- ↑ Wilson 2006., str. 714.
- ↑ Wilson 2006., str. 719–720.
- ↑ a b c Wilson 2006., str. 723.
- ↑ Renna 2017., str. 57.
- ↑ Harrison 2017., str. 687.
- Franjo I. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje (enciklopedija.hr). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 21. srpnja 2024.
- History of Germany [Povijest Njemačke]. History Maps (history-maps.com) (engleski). Pristupljeno 21. srpnja 2024.
- Berg, Scott M. 2010. Chapter Two: Austria and the Papacy [Drugo poglavlje: Austrija i papinstvo]. In the shadow of Josephinism: Austria and the Catholic Church in the Restoration, 1815-1848 [U sjeni jozefinizma: Austrija i Katolička Crkva u obnovi, 1815. – 1848.] (PDF). Louisiana State University Master's Thesis [Magistarski rad Državnog sveučilišta u Louisiani] (disertacija) (engleski). Odsjek za povijest Državnog sveučilišta u Louisiani. doi:10.31390/gradschool_theses.264. Pristupljeno 31. srpnja 2024.
- Burgdorf, Wolfgang. 25. srpnja 2012. ‘Once we were Trojans!’ Contemporary Reactions to the Dissolution of the Holy Roman Empire of the German Nation [»Nekoć smo bili Trojanci!« Suvremene reakcije na raspad Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti]. Evans, R. J. W.; Wilson, Peter H. (ur.). The Holy Roman Empire, 1495-1806: A European Perspective. Brill's Companions to European History [Brillovi vodiči kroz europsku povijest] (engleski). 1 Ilustrirano izdanje. Brill. Leiden, Nizozemska. ISBN 978-9-0042-0683-0. ISSN 2212-7410. Pristupljeno 26. kolovoza 2024.
- Bryce, James. Listopad 1904. [1864.] Chapter I: Introductory [Poglavlje I: Uvodno]. The Holy Roman Empire [Sveto Rimsko Carstvo] (PDF) (engleski) Novo, u cijelosti prošireno i revidirano izdanje. The Macmillan Company. ISBN 978-3-8496-7850-0. OCLC 1347435. OL 17729330M. Pristupljeno 25. srpnja 2024. Prenosi Internet Archive (archive.org).
- Correspondence Respecting the Affairs of Italy: Presented to Both Houses of Parliament 1846/1847 [Prepiska u vezi s talijanskim poslovima: Predstavljeno obama domovima parlamenta 1846./1847.] (engleski). 1. Harrison and Sons. Izvornik: Bavarska državna knjižnica. London, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske. Izvornik: Ludwigstraße 16, 80539 München, Bavarska, Njemačka. 1849. [1847.] Pristupljeno 31. srpnja 2024.CS1 održavanje: lokacija (link)
- Datta, Pietro Luigi. 1834. Lezioni di paleografia e di critica diplomatica sui documenti della monarchia de Savoia [Pouke iz paleografije i diplomatske kritike na dokumentima savojske monarhije] (talijanski). Coi tipi di G. Pomba. Izvornik: Oxfordsko sveučilište. Pristupljeno 30. srpnja 2024.
- Davies, Norman. 2012. Vanished Kingdoms: The Rise and Fall of States and Nations [Nestala kraljevstva: Uspon i pad država i naroda] (engleski). Penguin Group. 375 Hudson Street, New York City, New York 10014, SAD. ISBN 978-1-101-54534-8. Pristupljeno 30. srpnja 2024.CS1 održavanje: lokacija (link)
- Gagliardo, John D. 1980. Reich and Nation: The Holy Roman Empire as Idea and Reality, 1763-1806 [Reich i nacija: Sveto Rimsko Carstvo kao ideja i stvarnost, 1763. – 1806.] (engleski). Indiana University Press. ISBN 978-1-3493-9644-3. Pristupljeno 31. srpnja 2024.
- Godsey Jr., William D. 2004. The past recaptured: Knights in the Hapsburg Empire, 1792–1848 | Émigrés and official Austrian policy [Prošlost ponovno uhvaćena: Vitezovi u Habsburškom Carstvu, 1792. – 1848. | Emigranti i službena austrijska politika]. Nobles and Nation in Central Europe: Free Imperial Knights in the Age of Revolution, 1750–1850 [Plemići i nacija u srednjoj Europi: Slobodni carski vitezovi u doba revolucije, 1750. – 1850.]. New Studies in European History [Nove studije europske povijesti] (engleski). Cambridge University Press. Cambridge, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. doi:10.1017/CBO9780511496752. ISBN 978-0-511-49675-2. Pristupljeno 30. srpnja 2024.
- Muldoon, James. 25. studenoga 1999. Empire and Order: The Concept of Empire, 800–1800 [Carstvo i poredak: Koncept carstva, 800. – 1800.]. Studies in Modern History [Studije moderne povijesti] (engleski) Ilustrirano izdanje. Palgrave Macmillan UK. Ujedinjeno Kraljevstvo. ISBN 978-1-3493-9644-3. Pristupljeno 25. srpnja 2024.
- Watson, Alexander. 7. listopada 2014. Ring of Steel: Germany and Austria-Hungary in World War I [Čelični prsten: Njemačka i Austro-Ugarska u Prvome svjetskom ratu] (engleski). Basic Books. ISBN 978-0-4650-1872-7. Pristupljeno 31. srpnja 2024.
- Whaley, Joachim. 1. studenoga 2011. Germany and the Holy Roman Empire: The Peace of Westphalia to the Dissolution of the Reich, 1648-1806 [Njemačka i Sveto Rimsko Carstvo: Od Westfalskog mira do raspada Reicha, 1648. – 1806.]. Oxford History of Early Modern Europe [Oxfordska povijest rane moderne Europe] (engleski). II. Oxford University Press. Oxford, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. doi:10.1093/acprof:oso/9780199693078.001.0001. ISBN 978-0-191-73225-6. Pristupljeno 26. srpnja 2024.
- Wilson, Peter H. 18. prosinca 2008. The Meaning of Empire in Central Europe around 1800 [Značenje carstva u srednjoj Europi oko 1800.]. Forrest, Alan; Wilson, Peter H. (ur.). The Bee and the Eagle: Napoleonic France and the End of the Holy Roman Empire, 1806 [Pčela i orao: Napoleonska Francuska i kraj Svetog Rimskog Carstva, 1806.]. War, Culture and Society, 1750–1850 [Rat, kultura i društvo, 1750. – 1850.] (engleski) Ilustrirano izdanje. Palgrave Macmillan. doi:10.1057/9780230236738. eISSN 2634-6702. ISBN 978-0-230-23673-8. ISSN 2634-6699. Pristupljeno 31. kolovoza 2024.
- Blanning, Tim. 11. siječnja 2012. The Holy Roman Empire of the German Nation past and present [Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti u prošlosti i sadašnjosti]. Historical Research [Povijesno istraživanje] (engleski). Oxford University Press. 85 (227): 57–70. doi:10.1111/j.1468-2281.2011.00579.x. Pristupljeno 25. srpnja 2024.
- Chaloupek, Günther. 2015. The Congress of Vienna and the Emerging Rivalry between Austria and Prussia for Hegemony in Central Europe [Bečki kongres i nadolazeće suparništvo između Austrije i Pruske za hegemoniju u srednjoj Europi] (DOCX). Contribution to the 28th Heilbronn Symposion in Economics and the Social Sciences [Doprinos 28. Heilbronnskom simpoziju iz ekonomije i društvenih znanosti] (engleski). Pristupljeno 31. srpnja 2024.
- Flogkerzie, Lawrence J. 1990. Saxony, Austria, and the German Question after the Congress of Vienna, 1815–1816 [Saska, Austrija i njemačko pitanje nakon Bečkog kongresa, 1815. – 1816.]. The International History Review [Međunarodni pregled povijesti] (engleski). Taylor & Francis, Ltd. 12 (4): 661–687. doi:10.1080/07075332.1990.9640563. JSTOR 40106275. Pristupljeno 31. srpnja 2024. Prenosi JSTOR.
- Harrison, Henrietta. 8. lipnja 2017. The Qianlong Emperor’s Letter to George III and the Early-Twentieth-Century Origins of Ideas about Traditional China’s Foreign Relations [Pismo cara Qianlonga Đuri III. i podrijetlo ideja o vanjskim odnosima tradicionalne Kine s početka 20. stoljeća]. The American Historical Review [Američki pregled povijest] (engleski). Oxford University Press. 122 (3): 680–701. doi:10.1093/ahr/122.3.680. Pristupljeno 26. srpnja 2024.
- Lentz, Thierry. 2008. Napoleon and Charlemagne [Napoleon i Karlo Veliki] (PDF). Napoleonica, La Revue [Časopis Napoleonica] (engleski). Fondation Napoléon. 1 (1): 45–68. doi:10.3917/napo.081.0002. Pristupljeno 30. srpnja 2024.
- Morris Jr., Warren B. 1977. The Prussian Plan of Union: Traditional Policy by “Revolutionary” Means [Pruski plan unije: Tradicionalna politika »revolucionarnim« sredstvima]. The Historian [Povjesničar] (engleski). 39 (3): 515–530. doi:10.1111/j.1540-6563.1977.tb01200.x. Pristupljeno 31. srpnja 2024.
- Orford, Anne. 2009. Jurisdiction Without Territory: From the Holy Roman Empire to the Responsibility to Protect [Jurisdikcija bez teritorija: Od Svetog Rimskog Carstva do odgovornosti za zaštitu]. Michigan Journal of International Law [Michiganski časopis međunarodnog prava] (engleski). 30 (3): 981–1015. eISSN 2688-5522. ISSN 1052-2867. Pristupljeno 25. srpnja 2024.
- Renna, Thomas. 2017. Papal Approval of Holy Roman Emperors, 1250–1356 [Papinsko odobrenje rimsko-njemačkih careva, 1250. – 1356.] (PDF). Expositions [Izlaganja] (engleski). 11 (2): 57–90. ISSN 1747-5376. Pristupljeno 26. srpnja 2024.
- Wilson, Peter H. 2006. Bolstering the Prestige of the Habsburgs: The End of the Holy Roman Empire in 1806 [Jačanje prestiža Habsburgovaca: Kraj Svetog Rimskog Carstva 1806.]. The International History Review [Pregled međunarodne povijest] (engleski). 24 (4): 709–736. doi:10.1080/07075332.2006.9641109. ISSN 0707-5332. Pristupljeno 31. srpnja 2024.
