Dafna (mitologija)
Dafna (grč. Δάφνη, Dáphnê) u grčkoj mitologiji bila je nimfa Najada u koju se zaljubio Apolon, Penejova i Kreuzina kći ili kći rijeke Ladon. Rjeđi mit kaže da je Dafnin otac bio Amikla od Sparte.
Dafnino grčko ime znači "lovor".
Eros je bio ljubomoran na Apolona koji je ismijavao njegove streličarske vještine, a također ga je iritiralo i Apolonovo pjevanje. Eros je odaslao strijelu u Dafnu da bi je odbio Apolon koji se u nju zaljubio.
Ona se molila Geji, Majci Zemlji i svome ocu, riječnom bogu Peneju, da joj pomognu. Na posljetku ju je otac pretvorio u lovorovo stablo, a ono je postalo posvećeno Apolonu.[1]
Graves[2] opisuje kako su frojdovski psihoanalitičari interpretirali mit o Apolonovu otimanju Dafne kao simbol djevojačkog užasavanja spolnog odnosa. S druge strane, Graves njezino ime donosi u vezu s daphoene = "krvava", pri čemu ona postaje božicom orgastičkog raspoloženja. Njezine su svećenice Menade žvakale lovorovo lišće koje je opijatski djelovalo zbog kalijeva cijanida te bi, za punog Mjeseca, napadale i rastrgavale prolaznike, kao bakhantice. Poslije je žvakanje zabranjeno svima osim pitijskim proročicama u Delfima sve do rimskog razdoblja.
- Jacopo Peri: Dafne, prva opera, 16. stoljeće
- Richard Strauss: Dafna, opera
- ↑ Ovidije: Metamorfoze, 1. knjiga; 452. - 567.
- ↑ Graves 2003: 11.
- Graves, Robert: Grčki mitovi, CID, Zagreb, 2003.
