Prijeđi na sadržaj

Džizija

Izvor: Wikipedija
Dokument o džiziji iz 17. stoljeća.

Džizija (tur. cizye; arap. ğizya, glavarina, danak), porez koji je u plaćalo nemuslimansko stanovništvo u zemljama sa šerijatskim zakonom umjesto vojne obveze. Muslimanski pravnici zahtijevali su od odraslih, slobodnih, zdravih muškaraca nemuslimana plaćanje džizje, [1] dok su izuzeli žene, djecu, starije osobe, hendikepirane, bolesne, dementne, redovnike, pustinjake, robove, [2][3][4][17] i musta'mine—nemuslimanske strance na privremenom borave u muslimanskim zemljama.

Kuran i hadisi spominju džizju bez navođenja njene stope ili iznosa, [5]a primjena džizje je varirala u toku islamske povijesti. Međutim, znanstvenici se uglavnom slažu da su rani muslimanski vladari prilagodili neke od postojećih sustava oporezivanja i modificirali ih u skladu s islamskim vjerskim zakonom.

Povijesno gledano, porez na džizju se u islamu shvaćao kao naknada za zaštitu koju muslimanski vladar pruža nemuslimanima, za izuzeće od vojne službe za nemuslimane, za dozvolu prakticiranja nemuslimanske vjere uz određenu autonomiju zajednice u muslimanskoj državi, i kao materijalni dokaz odanosti nemuslimana toj muslimanskoj državi i njenim zakonima.

Sakupljače džizije u Osmanskom Carstvu određivao je vezir, a zvali su se džizjedari. Zakonom iz 1855. ta vrsta poreza zamijenjena je vojnicom, ali se naplaćivala sve do Mladoturske revolucije, kada je vojna obveza proširena na sve kršćane.

Danas

[uredi | uredi kôd]

Muslimanske države više ne nameću džizju. Unatoč tome, bilo je izvještaja o nemuslimanima u područjima pod kontrolom pakistanskih talibana i ISIS-a koji su bili prisiljeni plaćati džizju.[6]

Godine 2009. dužnosnici u pakistanskoj regiji Peshawar tvrdili su da su pripadnici talibana prisilili pakistansku manjinsku zajednicu Sikha na plaćanje džizje nakon što su zauzeli neke od njihovih domova i oteli vođu Sikha. Islamska država Iraka i Levanta (ISIL) objavila je 2014. da namjerava izvući džizju od kršćana u gradu Raqqa u Siriji, koji kontrolira.

U lipnju je Institut za proučavanje rata izvijestio da ISIL tvrdi da je prikupio fej, tj. džizju i haradž.[7]

Pokojni islamski učenjak Abul A'la Maududi, iz Pakistana, rekao je da džiziju treba ponovo nametnuti nemuslimanima u muslimanskoj naciji.[81] Yusuf al-Qaradawi iz Egipta također je držao tu poziciju sredinom 1980-ih;[8] međutim, on je kasnije preispitao svoje pravno mišljenje o ovom pitanju, rekavši: "danas, nakon što je vojna obveza postala obavezna za sve građane-muslimane i nemuslimani—nema više mjesta za bilo kakvo plaćanje, bilo po imenu džizja ili nečeg drugog." [9]Prema Khaledu Abou El Fadlu, umjereni muslimani općenito odbacuju dhimma sistem, koji uključuje džizju, kao neprikladan u doba nacionalnih država i demokracije.[10]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. M. Zawati, Hilmi (2002). Is Jihād a Just War?: War, Peace, and Human Rights Under Islamic and Public International Law (Studies in religion & society). Edwin Mellen Press. pp. 63–4. ISBN 978-0773473041.
  2. Wael, B. Hallaq (2009). Sharī'a: Theory, Practice and Transformations. Cambridge University Press. pp. 332–3. ISBN 978-0-521-86147-2.
  3. Alshech, Eli (2003). "Islamski zakon, praksa i pravna doktrina: oslobađanje siromašnih od džizije pod Ejjubidima (1171.-1250.)". Islamsko pravo i društvo. 10 (3): 348–375. doi:10.1163/156851903770227584. "...pravnici su podijelili dhimma zajednicu u dvije velike skupine. Prvu skupinu čine svi odrasli, slobodni, zdravi muškarci među dhimma zajednicom, dok druga uključuje sve ostale dhimme (tj. žene, robove, maloljetnike i lude ). Pravnici se općenito slažu da pripadnicima druge skupine treba odobriti "opće" oslobođenje od plaćanja džizje."
  4. Rispler-Chaim, Vardit (2007). Disability in Islamic law. Dordrecht, the Netherlands: Springer. str. 44. ISBN 978-1402050527
  5. Sabet, Amr (2006), The American Journal of Islamic Social Sciences 24:4, Oxford; pp. 99–100.
  6. Long, Matthew (2012). "Jizya". The Princeton Encyclopedia of Islamic Political Thought. Princeton University Press. str. 283–4. ISBN 978-0691134840.
  7. Caris, Charlie. "The Islamic State Announces Caliphate". Institute for the Study of War
  8. Scott, Rachel (2010). The challenge of political Islam non-Muslims and the Egyptian state. Stanford, Calif: Stanford University Press. p. 101. ISBN 978-0-8047-6906-8.
  9. al-Qaraḍāwī, Yūsuf (2007). al-Dīn wa-al-siyāsah : taʼṣīl wa-radd shubuhāt الدين والسياسة : تأصيل ورد شبهات. Dublin: European Council for Fatwa and Research. p. 157. Quote: «و اليوم بعد أن أصبح التجنيد الإجباري مفروضا على كل المواطنين − مسلمين و غير مسلمين − لم يعد هناك مجال لدفع أي مال، لا باسم جزية، و لا غيرها.» prijevod: "danas, nakon što je vojna obveza postala obavezna za sve građane-muslimane i nemuslimani—nema više mjesta za bilo kakvo plaćanje, bilo po imenu džizja ili nečeg drugog.."
  10. Abou El Fadl, Khaled (2007). The Great Theft: Wrestling Islam from the Extremists. HarperOne. str. 214. ISBN 978-0061189036.

Literatura

[uredi | uredi kôd]
  • ”Džizija”. U: Vojna enciklopedija, sv. 2. Beograd: Izdanje redakcije Vojne enciklopedije, 1970, str. 602.
  • H. Kreševljaković, Kapteanije u BOsni i Hercegovini, Sarajevo, 1954.