Bottaro

Bottaro
	Otok
Položaj
Koordinate	38°38′16″N 15°6′37″E / 38.63778°N 15.11028°E
Smještaj	Tirensko more
Država	Italija
Otočje	Liparski otoci
Fizikalne osobine
Površina	0,0073 km2
Najviši vrh	21 m m
Stanovništvo
Broj stanovnika	0
	Bottaro Bottaro na zemljovidu Sicilije

Bottaro je nenaseljeni otočić u Liparkom otočju. Otočje se nalazi sjeverno od Sicilije, u Tirenskom moru, u Italiji.

Najbliži veći otok je Panarea, oko 2 km zapadno. Administrativno, otok pripada općini Lipari.

Geologija

Bottaro, kao i susjedni otočići Dattilo, Lisca Bianca, Lisca Nera i brojne hridi, su ostaci ugaslog vulkanskog grotla nastalog prije 130 000 godina. U prošlosti, ovi su otočići vjerojatno bili povezani u jedno kopno, možda čak i spojeni s Panareom. No, utjecaj atmosferskih prilika i uzdizanje i spuštanje tla (pojava karakteristična za ovo otočje) učinili su da danas postoji niz manjih otoka. Smatra se da je ovaj proces završen prije oko 10 000 godina.^[1]^{:str. 23.}

U blizini otoka ponekad se događa da more "vrije", zbog ispuštanja ugljikovog dioksida.^[2]^{:str. 134.}

Flora i fauna

Najčešće biljke su Atriplex portulacoides i Suaeda vera koji tvore prostrane sivo-zelene tepihe.^[1]^{:str. 190.}

Među najčešćim životinjama su poljski gušter (Podarcis sicula, u podvrsti koja je prisutna samo na Bottaru pod nazivom Podarcis sicula trischittai), Zzidni macaklin (Tarentola mauritanica) i bradavi gecko (Hemidactylus turcicus). Na otoku se gnijezdi galeb klaukavac (Larus michahellis). Prisutni su i oziorrinco i mnogo vrsta kukaca.^[1]^{:str. 116.-118, 129, 189.}

Godine 1991., Bottaro je, zajedno s ostalim manjim otočićima oko Panaree, proglašen integralnim prirodnim rezervatom, uz zabranu iskrcavanja, osim u znanstvene svrhe.^[1]^{:str. 208.}

Izvori

↑ ^a ^b ^c ^d (tal.) Pietro Lo Cascio ed Enrico Navarra, Guida naturalistica alle Isole Eolie, L'Epos, 2003, ISBN 978-88-8302-213-5.
↑ Gin Racheli, Eolie di vento e di fuoco. Natura, storia, arte, turismo, Mursia, ISBN 978-88-4252-328-4, izdanje 1986.

[Lo_Cascio-1] (tal.) Pietro Lo Cascio ed Enrico Navarra, Guida naturalistica alle Isole Eolie, L'Epos, 2003, ISBN 978-88-8302-213-5.

[Racheli_1986-2] Gin Racheli, Eolie di vento e di fuoco. Natura, storia, arte, turismo, Mursia, ISBN 978-88-4252-328-4, izdanje 1986.

[1]

[2]