Hrvatski jezik

Hrvatski jezik obuhvaća govoreni i pisani hrvatski standardni jezik i sve narodne govore kojima govore i pišu Hrvati. Povijesno, obuhvaća sve govore i sve književne jezike izgrađene na tim govorima, kojima su se služili Hrvati. Status hrvatskoga kao službenoga jezika u Hrvatskoj propisan je Zakonom o hrvatskom jeziku (NN 14/2024.).

Hrvatski jezik
hrvatski
Države	Hrvatska Bosna i Hercegovina Crna Gora Srbija Austrija Italija Kosovo Mađarska
Regije	Europa
Etnicitet	Hrvati
Govornici	5,5 milijuna
Rang	95.[nedostaje izvor]
Razredba	indoeuropski baltoslavenski slavenski južnoslavenski zapadnojužnoslavenski hrvatski
Pismo	latinica i hrvatsko Brailleevo pismo glagoljica i hrvatska ćirilica (povijesno)
Službeni status
Služben	Hrvatska Bosna i Hercegovina Crna Gora Vojvodina Gradišće Molise Karaševo EU
Ustanova	Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Jezični kôd
ISO 639-1	hr
ISO 639-2	hrv
ISO 639-3	hrv
Glottolog	croa1245
Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima)

Njime govori više od 5,5 milijuna ljudi u Hrvatskoj i hrvatskim zajednicama u inozemstvu. Hrvatskim jezikom kao materinskim služi se 3 687 735 stanovnika prema podatcima popisa stanovništva Hrvatske iz 2021.

Hrvatski je službeni jezik Republike Hrvatske, jedan od triju službenih jezika Bosne i Hercegovine te jedan od 24 službena jezika Europske unije.

Prema poredbenom jezikoslovlju hrvatski jezik jest sustav triju narječja:

• čakavskog
• kajkavskog
• štokavskog.

Proučavanje hrvatskog jezika cilj je znanstvene discipline kroatistike.

Hrvatski sabor utemeljio je 1997. Dane hrvatskoga jezika od 11. do 17. ožujka. Institut za hrvatski jezik od 2013. obilježava Mjesec hrvatskoga jezika, od 21. veljače (Međunarodnoga dana materinskog jezika) do 17. ožujka (dana potpisa Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika).

Povijesni razvoj hrvatskoga jezika

U doba doseljenja Slavena na područje današnje Hrvatske i Bosne (6 – 7. st.), ondje se govorio još razmjerno jedinstven praslavenski jezik.

Pretpostavlja se kako su se protojedinice budućih hrvatskih narječja već u razdoblju 7. i 8. st. razlikovala po razvoju praslavenskih jotiranih dentala, *t' i *d' i po razvoju suglasničkih skupina *št' i *žd'.

Govori južnih Slavena idućih se stoljeća razvijaju u zapadnojužnoslavenske (pretci slovenskog, hrvatskog, srpskog, bošnjačkog i crgonorskog jezika) i istočnojužnoslavenske govore (pretci bugarskog i makedonskog jezika). Pretpostavlja se kako je slovenski jezik razvio jezične inovacije u 9. st. i 10. st. kojima se prvi odvojio od ostalih zapadnojužnoslavenskih govora, što je dovelo do toga, kako mjerenje pokazuje, da Hrvati (štokavci) u 21. st. razumiju samo 43,7% slovenski jezik.

Nakon 10. st. uslijedilo je raslojavanje ostalih govora u kajkavsko narječje, čakavsko narječje, zapadnoštokavsko narječje i istočnoštokavsko narječje.

Hrvatski jezik

Ovaj odjeljak nije pokriven izvorima.Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica.

Do 12. stoljeća

Odjeljivanjem od ostalih slavenskih jezika, hrvatski počinje sa samostalnim razvojem. U odnosu na praslavensko stanje, dolazi do sljedećih promjena:

• gubljenje razlike između dva poluglasa (slabog i jakog)
• nekadašnje y prelazi u i
• glasovi ę i ǫ (tj. nazalni e i o) prestaju biti nazalni te većinom prelaze u ẹ (zatvoreno e) i ọ (zatvoreno o)

13. i 14. stoljeće

Srednjovjekovni refleksi jata

Hrvatski dijalekti u srednjem vijeku

U ovom razdoblju dolazi do različitog razvoja narječja, pa i do velikih razlika unutar samih narječja. Glavni uzrok je nestanak zatvorenih vokala (ẹ i ọ) u većini govora. Glas ẹ ili ě (hr. jat) koji je prelazi u a, e, i, je, ije ili opstaje kao ẹ (zatvoreno e), pri čemu ponegdje odlučuju kompleksna pravila.

Također, nestaje poluglas, i prelazi u a ili e, a iznimno u o.

Slogotvorno l prelazi u ọ (zatvoreno o), koje kasnije prelazi u u, o ili ostaje ọ (zatvoreno o).

Oko 1400. godine završno -l prelazi u o ili a u većini govora štokavskog narječja.

Staroslavenski glas t' u prelazi u č, ć, međuglas (č') ili opstaje kao t'.

Na krajnjem jugu (područje nastanka novoštokavice) šćakavske isoglose (refleksi praslavenskih šk', št', žg' i žd') postaju štakavske (refleksi šk, št, žg i žd).

Također, dolazi do promjene originalnog naglasnog sustava od tri naglaska (akut, kratki i dugi silazni) na sustave od 2 ili više naglasaka, te pomicanjem naglasnih mjesta u mnogim govorima.

Svim ovim promjenama se (novo)štokavsko narječje (koje sadrži 4 naglaska, kratki i dugi ulazni i silazni) se više odjeljuje od ostala dva narječja.

U ovom razdoblju nastaje značajnija literarna produkcija manuskripata na hrvatskom jeziku, uz svijest o posebnosti svojega jezika. Tako se u primjerice u 1. članku Vinodolskoga zakona iz 1288. godine govori o nazivu za đakona (žakana) koji služi u katedrali, uz biskupa: »Zakan ubo ki za biskupom stoji v toj istoj crikvi – zove se hrvatski malik, a vlaški macarol«. Nešto kasnije u Istarskom razvodu piše da su zapisnici o razrgraničenju općina u Istri sačinjeni od tri pisara, s verzijama na tri jezika, »jednoga latinskoga a drugoga nimškoga, a tretoga hrvackoga, da imamo vsaki na svoj orijinal pisat«.

15. – 18. stoljeće

Pojednostavljeni prikaz razvitka hrvatskih dijalekata

U ovom razdoblju dolazi do divergencije među narječjima, kao i do velikih seoba stanovništva, izazvanih turskim osvajanjima i ratovima koji su trajali stotinama godina. U mnoge štokavske govore ulazi vrlo velik broj turskih riječi (čarapa, top, boja, šećer, budala, jastuk, bunar…) U kajkavsko narječje ulaze mnoge njemačke riječi, a u primorske govore talijanske (putem venetskog). Takve razlike u rječniku postoje i danas.

U mnogim govorima nestaje razlika između č i ć/t'.

Postupnom standardiziranju jezika u to vrijeme je pomogao prijevod katoličkih obrednih pravila i raznih službenih crkvenih molitava na hrvatski jezik: 1640. godine je objavljen Ritual rimski, u prijevodu Bartola Kašića. Objavljuju se i razni drugi molitvenici i druga djela vjerske tematike, tako i više prijevoda na hrvatski jezik utjecajnog djela Tome Kempenca o kršćanskij askezi, pod naslovima "Od naslidovanya Isukarstova kgnighe cetvere" prevoditelja isusovca Atanazija Jurjevića (Beč, 1629.), "Piismo od nasledovanya Gospodinna nasscega Yesussa" koje je priredio isusovac Bartol Kašić (Rim, 1641.), te "Od naszleduvanya Christussevoga : navuki oszebuyni" prevoditelja pavlina Ivana Krištolovca (Beč, 1719.).

19. stoljeće i kasnije

Moderni refleksi jata

U najnovijem dobu dolazi do raznih standardizacija jezika, uglavnom na štokavskoj osnovi, i usporedo s tim do pokušaja čišćenja jezika od posuđenica iz germanskih i romanskih, te iz turskog jezika; one se nerijetko zamjenjuju riječima posuđenima iz bližih slavenskih jezika (osobito češkoga: časopis, naslov, prednost, smjer, učinak, uloga, ured, zbirka…, kao i ruskoga: činovnik, iskren, odličan, opasan, poslovica, razočarati, strog, točka…). Istovremeno u jezik ulaze mnogi latinski i grčki termini. U 20. stoljeću dolazi do ulaska stanovitog broja riječi iz engleskoga (vikend, klub, tenk, boks…).

Krajem 20. stoljeća dolazi do razvoja masovnih medija i velikog utjecaja standardnog (književnog) jezika novina, radija i televizije na jezik. Najprije kroz šaljive podlistke, komedije i sl., a kasnije demokratizacijom društvenih odnosa i šire, ipak u medije ograničeno prodire i govorni jezik. Kao mješavina stvara se hrvatski supstandardni idiom koji vrši velik utjecaj na standardni jezik i u praksi ga često zamjenjuje.

Narječja

Dijagram međusobnih odnosa hrvatskih dijalekata

Podrobniji članci o temama: čakavsko narječje, kajkavsko narječje, i štokavsko narječje

Hrvatski jezik sastoji se od tri narječja. Ona su čakavsko narječje, kajkavsko narječje i štokavsko narječje. Nazivi narječja potječu oblika odnosno-upitnih zamjenica ča, kaj i što koje su karakteristične za pojedina narječja, a sve su se razvile iz općeslavenske zamjenice *čьto.

Usporedba hrvatskih narječja

Dijalektima čakavskoga i kajkavskoga narječja govore samo Hrvati, dok se štokavskim narječjem uz Hrvate služe i Bošnjaci, Srbi te Crnogorci.

Štokavskim narječjem govori se u Hrvatskoj u Slavoniji i Baranji, na većem dijelu Banije, Kordunu, Lici i dalmatinskom kopnu; na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, Crne Gore i u Srbiji.

Čakavsko narječje rašireno je u Istri, na hrvatskim otocima i uskom obalnom području Primorja i Dalmacije.

Kajkavskim narječjem govori se u sjeverozapadnom dijelu hrvatskoga jezičnog prostora i Gorskom kotaru.

Rasprostranjenost

Hrvatski jezik

Ovaj članak ili dio članka sadrži zastarjele podatke. (Rasprava)Nadopunite članak novijim podacima i uklonite ovaj predložak.

Hrvatskim jezikom govori više od 5,5 milijuna ljudi u Hrvatskoj i hrvatskim zajednicama u inozemstvu. Prema podatcima popisa stanovništva Hrvatske iz 2021., hrvatskim jezikom kao materinskim služi se 3.687.735 stanovnika. ) U Bosni i Hercegovini, 469 000 (2004.).^{[nedostaje izvor]} Hrvatski je materinski jezik za Hrvate u drugim zemljama: Sjedinjenim Američkim Državama, 58 400 (popis iz 2000.); Austriji, 19 400 (popis iz 2001.); Srbiji, 19 223 (popis iz 2011.); Mađarskoj, 14 300 (popis iz 2001.); Italiji, 3500 (Vincent 1987.); Crnoj Gori, 6810 (2006.); Slovačkoj, 890 (popis iz 2001.).

Kao manjinski hrvatski jezik je u službenoj uporabi u nekim pokrajinama na ozemlju susjednih zemalja, tako je hrvatski jedan od službenih jezika u uporabi u crnogorskim općinama u Boki kotorskoj, zatim jedan je od sedam službenih jezika u srbijanskoj autonomnoj pokrajini Vojvodini, lokalni idiomi hrvatskoga jezika u službenoj su uporabi u austrijskoj saveznoj zemlji Gradišću, te također u talijanskoj provinciji Moliseu i rumunjskoj županiji Karaš-Severin.

Hrvatske manjinske zajednice

Hrvati u Gradišću (Austrija, Mađarska, Slovačka, Češka) služe se najviše dijalektima čakavskoga narječja u središnjem Gradišću, zatim štokavskoga narječja u južnom Gradišću i kajkavskoga narječja u sjevernom Gradišću, no oni rabe vlastiti zajednički standardizirani oblik gradišćanskohrvatskoga mikrojezika. Hrvati u talijanskoj pokrajini Molise služe se štokavsko-čakavskim narječjem, a Hrvati Krašovani u Rumunjskoj pod utjecajem okoline razvili su jedan specifičan karaševski govor koji danas po svojim svojstvima spada pod torlačko narječje (neekavsko, jer pod akcentom imaju zatvoreno e od jata, izvan akcenta i)), (u Rekašu na rumunjsko-srbijanskoj granici Hrvatska manjina rabi – kosovsko-resavski dijalekt odnosno rekaške govore, Hrvati po istočnom Srijemu služe se vojvođanskim dijalektom ili iločkim dijalektom, a Hrvati u Boki kotorskoj zetsko-južnosandžačkim ili bokeljsko-perojskim, Hrvati koji obitavaju na Kosovu u Janjevu i Letnici razvili su govore torlačkoga narječja, odnosno Janjevačko-lepenički dijalekt. Svi ti dijalekti pripadaju srednjojužnoslavenskom dijasustavu slavenske jezične grane.

Podrijetlo hrvatskoga književnog jezika

Bašćanska ploča u auli Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

Moje drago serce. Nimaj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči, ako sam te u čem zbantuval, aliti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim.

Početak oproštajnog pisma Petra Zrinskog (1621. – 1671.) njegovoj supruzi Katarini, pred pogubljenje. Njih dvoje ubrajaju se među pisce Ozaljskog kruga, čiji su pripadnici stvarali književni izričaj uz maksimalno korištenje potencijala sva tri hrvatska narječja – čakavskog, kajkavskog i štokavskog. Tek od sredine 19. stoljeća je konačno prevladala opcija da se hrvatski književni standard što dosljednije osloni na novoštokavski (dubrovački) govor.

Hrvatska pisana jezična baština svoje početke bilježi već krajem XI. stoljeća. Najstariji su hrvatski tekstovi pisani svojevrsnom mješavinom hrvatske inačice crkvenoslavenskog jezika i arhaične čakavštine te isključivo glagoljicom. Od XII. stoljeća Hrvati razvijaju vlastitu inačicu ćiriličnoga pisma, hrvatsku ćirilicu (koja se u literaturi 20. stoljeća najčešće naziva bosančicom), a od XIV. stoljeća sve se češće služe i latiničnim pismom. Utjecaj hrvatske redakcije crkvenoslavenskoga jezika postupno slabi nakon XIV. stoljeća, a osobito nakon provale Turaka u XV. st., kada se na povijesnome hrvatskom prostoru razvijaju pokrajinske pismenosti na pojedinim dijalektima svih triju hrvatskih narječja. U XVI. i XVII. stoljeću hrvatska čakavska i osobito štokavska književnost dosežu europsku literarnu razinu.

Početci standardizacije hrvatskog jezika sežu na početak 17. stoljeća: 1604. godine u Rimu objavljuje Bartol Kašić prvu hrvatsku gramatiku Institutionum linguae Ilyricae, kojom se koristi u pisanju utjecajnog službenog teksta Rituala Rimskog i koja slijedom tog "službenog molitvenika" znatno utječu na jezik molitvenika i crkvenih molitava – koje su onda poznate čak i nepismenim osobama. Približno u to vrijeme barokna hrvatska književnost tzv. ozaljskog književnog kruga (Petar Zrinski prevodi i na hrvatskom jeziku objavljuje značajni ep Adrianskoga mora sirena, kojega je na mađarskom jeziku napisao njegov brat Nikola Zrinski; Ana Katarina Zrinski piše molitvenik Putni tovaruš, a Fran Krsto Frankapan zbirku pjesama Gartlic za čas kratiti) stvara značajna književna djela napisana uz korištenje elemenata sva tri hrvatska narječja.

U to vrijeme se – zahvaljujući politici Katoličke Crkve koja brigu za slavenske narode i njihove jezike iskazuje promovirajući izučavanje upravo hrvatskog jezika – hrvatski jezik obavezno izučava na svim sveučilištima diljem Europe. Smatralo se tada da zapravo svi Slaveni govore istim jezikom, koji ima različita narječja – pa se kao "slavenski" izučavao zapravo tadašnji hrvatski jezik.

Paralelno se na prostoru sjeverozapadne Hrvatske razvija kajkavski standardni jezik; na ostalim hrvatskim područjima, bez obzira na to pripadaju li štokavskomu ili čakavskomu narječju, utiru se temelji današnjemu standardnom hrvatskom jeziku koji nastaje na organskoj novoštokavskoj podlozi zapadnoga tipa. U doba Hrvatskoga narodnog preporoda u prvoj polovici XIX. st. zapadna novoštokavština postaje temeljem općehrvatskoga jezičnoga standarda. Pod utjecajem sjevernih i zapadnih slavenskih jezika uvodi se morfofonološki pravopis, a u grafiju dijakritički znakovi.

Stoljećima se hrvatski književnici koji pišu štokavicom kolebaju između ikavskog (koji je bio daleko rašireniji) i jekavskog refleksa jata. Tako u relativno kratkom razdoblju na početku 19. stoljeća nastaje gramatika Šime Starčevića Nova ričoslovnica ilirska (1812.) gdje se polazi od ikavice, Rječosložje ilirsko-italijansko-latinsko (1806.) Joakima Stullija koji preferira jekavicu i Ričoslovnik iliričkog, italijanskog i nimačkog jezika (1802./1803.) Josipa Voltića, koji prikazuje kako ikavicu, tako i jekavicu. Kačićev Razgovor ugodni naroda slovinskoga iz 1756. godine, koja je skoro dva stoljeća bila jedina knjiga za koju se može reći da je bila čitana ("pjevana") uz svako hrvatsko ognjište sve do sredine 20. stoljeća – napisana je štokavskom ikavicom.

Klasifikacija

Hrvatski jezik

Ovaj odjeljak nije pokriven izvorima.Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica.

Šćakavska isoglosa u slavenskih jezika, štakavski je originalno bugarska/istočnojužnoslavenska reforma i on se polagano širio na zapad, prvo preko srpskog, pa onda i djelovanjem na neke hrvatske govore

Refleksi općeslavenskog t' i d' u slavenskim jezicima

Refleksi zamjenice što iz općeslavenskog čto/kto u slavenskim jezicima

Hrvatski jezik spada među južnoslavenske jezike. S njima pripada široj zajednici slavenskih jezika, a svi zajedno ulaze u indoeuropsku jezičnu porodicu.

Nakon raspada indoeuropske jezične zajednice – u razdoblju oko 2000. pr. Kr., stvara se, prema većini znanstvenika, baltoslavenska jezična zajednica. Za njezina trajanja nastaju mnoge jezične osobine po kojima se jezici slavenskih i baltičkih predaka počinju razlikovati od jezika ostalih indoeuropskih naroda. Predstavnici pak druge teorije smatraju da se sličnost baltičkih i slavenskih jezika može objasniti dominacijom baltičkih jezika i njihovih govornika nad Slavenima (ili obratno) u prapovijesno vrijeme.

Baltoslavenska jezična zajednica raspala se oko 1500. – 1300. godine pr. Kr. Tada se stvara zasebna praslavenska jezična zajednica. Vrijeme njezina trajanja i prostor koji je zauzimala nisu u znanosti precizno utvrđeni. U toj se zajednici začinje niz jezičnih promjena karakterističnih za daljnji razvoj slavenskih jezika.

Migracijska kretanja slavenskih plemena dovode do stvaranja triju velikih skupina slavenskih narječja: zapadnoslavenske, istočnoslavenske i južnoslavenske. Iz tih narječja razvili su se današnji slavenski jezici:

• zapadnoslavenski
  • poljski
  • kašupski
  • donjolužički
  • gornjolužički
  • češki
  • šleski
  • slovački
• istočnoslavenski
  • ruski
  • bjeloruski
  • ukrajinski
  • istočnorusinski
• južnoslavenski
  • slovenski
  • hrvatski
  • bošnjački
  • crnogorski
  • srpski
  • makedonski
  • bugarski.

Južnoslavenski jezici

Prikaz južnoslavenskih jezika kao dijalektalnog kontinuuma

Južnoslavenski jezici nastaju iz dva ogranka južnoslavenskog prajezika – zapadnoga i istočnoga. Iz zapadnoga su se razvili slovenski, hrvatski, srpski, crnogorski, bošnjački, a iz istočnoga makedonski i bugarski jezik. Ranko Matasović podjelu južnoslavenskog prajezika na dva dijela povezuje s razvitkom i razgraničavanjima franačke i bugarske vlasti na ovim prostorima.

Istočnoslavenski je danas mrtav jezik starocrkvenoslavenski (ili staroslavenski).^{[nedostaje izvor]} To je jezik prve slavenske pismenosti i književnosti. Utemeljen je na istočno-južnoslavenskom narječju iz okolice Soluna što su ga sveta braća Ćiril i Metod u drugoj polovici 9. stoljeća uzela za osnovu jezika slavenskoga bogoslužja i starocrkvenoslavenske književnosti i time ga uzdigla na razinu književnoga jezika.

On je još vrlo blizak praslavenskom jezičnom stanju pa pomaže u njegovoj rekonstrukciji. Od ostalih slavenskih jezika (osobito južnoslavenskih) u najranijim fazama njihova samostalnog razvoja tek se neznatno razlikovao. U kasnijim stoljećima u taj se književni jezik probijaju elementi jezika naroda u kojih se slavensko bogoslužje zadržalo u upotrebi te tako nastaju crkvenoslavenske redakcije: ruska, bugarska, srpska, hrvatska.

Hrvatskom se redakcijom služila hrvatska glagoljička liturgijska književnost, prisutna je u većoj ili manjoj mjeri u čitavoj glagoljaškoj književnoj djelatnosti, a ponešto je utjecala i na narodni jezik hrvatske latiničke pismenosti u prvim stoljećima njezina postojanja (14. – 16. stoljeće).

Hrvatski standardni jezik dijeli sa standardnim jezicima Bošnjaka, Crnogoraca i Srba – uz stanovite razlike razlike – zajedničku novoštokavsku dijalektnu osnovicu (fonologiju, gramatički sustav, osnovni rječnik). Kada standardni jezici različitih naroda imaju zajedničku dijalektnu osnovicu, u nekim se jezikoslovnim disciplinama smatra da se radi o konkretnim realizacijskim oblicima (varijantama) jednoga policentričnog standardnog jezika. U tom se smislu može govoriti o konkretnim oblicima standardne novoštokavštine, ali tomu kroatisti često dodaju napomenu da za razliku od slučajeva svih drugih jezika koji imaju varijante, nikada nije bilo jedinstvene novoštokavske osnovice ni početničkoga zajedničkog standarda, koji se onda, kao u drugim slučajima, počeo samostalno razvijati u susjednim državama ili u bivšim kolonijama (npr. francuski u Kanadi ili u Senegalu, engleski u Australiji ili u Južnoafričkoj Republici). Međutim, drugi znanstvenici podsjećaju da ni policentrični standardni njemački jezik nikada nije bio jedinstven niti je imao nekakav početni zajednički standard, nego se oduvijek samostalno razvijao u susjednim zemljama i cijelo vrijeme sadržavao varijantske razlike koje se vide do danas. Hrvatski standardni jezik, kao i drugi oblici standardne novoštokavštine, predstavlja svojom gramatičkom i glasovnom strukturom prijelaznu formu između sjevernoslavensko-slovenskoga i makedonsko-bugarskoga tipa (npr. stilistička vrijednost imperfekta i aorista) i jedini pokazuje osjetne sredozemne jezične utjecaje (→ dalmatski jezik). Među specifičnostima hrvatskoga standardnog jezika u odnosu na obližnje južnoslavenske standardne jezike, valja spomenuti diftonški izgovor ijekavskoga refleksa dugoga jata, niz naglasnih specifičnosti (osobito u oblicima glagolâ), osobitosti u deklinaciji (npr. razlikovanje dativnoga -omu i lokativnoga -ome), pojedine glagolske oblike, izostanak futura II. svršenih glagola, primjere iz osnovnog leksika (otok, cesta, zob, kruh, križ i sl., imena mjeseci), mnogobrojne bohemizme (vlak, dojam i dr.), stilemsku vrijednost mnogih orijentalizama i europeizama, dobrim dijelom samostalnu terminologiju svih struka i znanosti, vlastitu pravopisnu tradiciju itd.

Početak standardizacije

Hrvatski jezik

Ovaj članak ili dio članka treba pokriti boljim izvorima (literatura, internetske stranice itd.).Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih izvora.

Povijesna razlika u rasprostiranju hrvatskih dijalekata

Pod kraj 9. stoljeća Hrvati su sa slavenskim bogoslužjem dobili i književni jezik, starocrkvenoslavenski i pismo, glagoljicu. Pismenost se naglo širila, a u liturgijske i neliturgijske (nabožne i svjetovne) tekstove veoma brzo prodiru, ali s različitim intenzitetom i opsegom utjecaja, crte narodnoga jezika, u prvom redu čakavskoga narječja. Tako je s jedne strane na čakavskoj podlozi za liturgijske knjige razvijen crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije ili hrvatskocrkvenoslavenski jezik, a s druge strane mješoviti tip književnoga jezika: narodni jezik s crtama crkvenoslavenskoga u službi stilskih sredstava za neliturgijske tekstove (do početka 14. stoljeća i za pravne).

Prevladavanje jedne ili druge sastavnice u tom hibridnom tipu jezika bilo je uvjetovano raznim čimbenicima:

• starinom predloška
• podrijetlom predloška
• užom namjenom teksta
• književnom kulturom pisca
• karakterom sredine u kojoj je i za koju je nastajao

Vinodolski zakonik, 1288.

Tako smo u početku, u srednjem vijeku, imali uglavnom tri tipa književnoga jezika:

• crkvenoslavenski hrvatske redakcije u liturgijskim spisima
• hibridni crkvenoslavenski-čakavski
• crkvenoslavensko-čakavsko-kajkavski u neliturgijskim spisima, pjesništvu, narodni (čakavski) u prikazanjima, svjetovnim tekstovima, zapisima i sličnim djelima.

Najstariji su spomenici hrvatskoga narodnoga jezika čakavskoga narječja "Istarski razvod" iz 1275., te Vinodolski zakonik, 1288.

Među najznačajnije spomenike hrvatskocrkvenoslavenskoga jezika na glagoljici spadaju "Misal kneza Novaka" iz Like, 1368., te "Hrvojev misal", 1404. Ostali su tekstovi, bilo narodna izraza, bilo miješanoga narodnoga i crkvenoslavenskoga.

Misal kneza Novaka, 1368.

Od početka 14. stoljeća (od dviju glagoljskih listina iz Novoga iz 1309. godine) u pravnim spisima srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaša pobjeđuje upotreba narodnoga jezika, a crkvenoslavenski elementi ovdje su samo mjestimična iznimka. Narodni čakavsko narječje od samoga početka (“Red i zakon” zadarskih dominikanki iz 1345. godine, i “Šibenska molitva” iz istoga vremena) karakterizira hrvatsku latiničnu književnost.

Od prvih hrvatskih pisanih spomenika, od kojih je Bašćanska ploča, napisana oko 1100. godine, najvažnija jer je s njom hrvatski književni jezik stupio na područje pismenosti, razvija se bogata hrvatska srednjovjekovna književnost (životi svetaca, pripovijetke, romani, duhovno pjesništvo, crkvena prikazanja), dobrim dijelom prijevodna.

Uz glagoljicu vrlo se rano javlja i hrvatska ćirilica, znana i kao "arvacko pismo", arvatica, poljičica, bosančica (Bosna i Hercegovina, srednja i južna Dalmacija, Humačka ploča, “Povaljska listina” iz 1184./1250.) i latinica (Dalmacija, Istra, spomenuti “Red i zakon” najstariji je hrvatski tekst koji je u cjelini pisan latinicom).

Prvi je cjeloviti tekst na štokavskome narječju uopće Vatikanski hrvatski molitvenik, nastao u Dubrovniku prije 1400.

U razvoju hrvatske kulture, književnosti i jezika to je važno razdoblje. Stvorena su značajna djela ne samo povijesne nego i trajne kulturne vrijednosti. Preko njih je hrvatski književni jezik sačuvao kontinuitet od 11. stoljeća do danas, prvenstveno u rječničkom blagu i frazeologiji.

Najstariju gramatika hrvatskog književnog jezika napisao je isusovac Bartol Kašić početkom 17. stoljeća: knjiga je objavljena u Rimu 1604. godine (tj. nedugo nakon prve gramatike engleskog jezika koju je William Bullokar objavio 1586. godine, te približno stoljeće i pol prije prvih gramatika ruskog jezika) pod imenom Institutionum linguae illyricae (Ustroj ilirskoga/hrvatskoga jezika): oslanjajući se na stoljetnu tradiciju hrvatskog pisanja na sva tri narječja, on se većinom oslanja na novoštokavsku jekavicu (koju zove "dubrovačkim" govorom) na koju 1630-ih godina prevodi Bibliju, te u ono doba po hrvatskim zemljama znatno raširenije štokavske ikavice (koju Kašić zove "bosanskim" govorom), kojom piše svoj Ritual Rimski (službena zbirka tekstova i uputa za bogoslužje) iz 1640. godine.

Nakon što se tijekom narednih stoljeća brojna književna djela – pa i gramatike – pišu kako na novoštokavskoj ikavici, tako i na ijekavici (također i na čakavskom, te osobito kajkavskom narječju), zaslugom Ilirskog pokreta sredinom 19. stoljeća sve više prevladava ijekavica; naposljetku krajem 19. stoljeća postaje za uporabu u školama obvezatan Hrvatski pravopis Ivana Broza iz 1892. godine, koji upućuje na službenu uporabu jekavske novoštokavice kakvu se – uz manje promjene – kao standardni hrvatski jezik koristi do danas.

Postanak hrvatskoga književnoga jezika i renesansna književnost

Hrvatski jezik

Ovaj članak ili odjeljak sadrži neprikladno izražavanje (psovke, uvrjeđujuće izražavanje). (Rasprava)Tekst članka treba preurediti. Potom uklonite ovaj predložak.

Hrvatski jezik

Članak ili njegov odjeljak sadržavaju izvore koji nisu vjerodostojni te ih treba provjeriti ili ukloniti. (Rasprava)Provjerite o kakvom se izvoru radi te ako se u članku koristi sadržaj izvora na način da se iznosi u ime Wikipedije, kao istinit, takav sadržaj uklonite. Pokušajte svakako zamijeniti sporne izvore onima koje smatramo vjerodostojnima.

Tijekom renesanse, učeni Hrvati – koji studiraju u inozemstvu, ili visokim učilištima u Hrvatskoj, poput dominikanskog Sveučilišta u Zadru (osnovano 1396. godine), pavlinskog Sveučilišta u Lepoglavi (osnovano 1656.), isusovačkog Sveučilišta u Zagrebu (osnovano 1669. godine) i franjevačke Visoke filozofske škole u Osijeku (osnovana 1707. godine, 8 godina nakon što je Mirom u Srijemskim Karlovcima Slavonija vraćena Hrvatskoj) – počinju pisati književna djela na narodnom jeziku, sukladno tadašnjem europskom trendu. Krajem 15. stoljeća nastaje prva hrvatska drama Radmio i Ljubmir, koju Džore Držić piše na (ijekavskom) dubrovačkom narječju. 1536. godine Petar Zoranić (ikavskim) narječjem sjeverne Dalmacije piše prvi hrvatski roman Planine.

Razvijanjem tiska, književna djela na hrvatskom jeziku postaju šire dostupna. Osobito se šire se osobito molitvenici, te najčitanija knjiga u hrvatskom narodu do sredine 20. stoljeća. Tako primjerice 1660. godine Petar Zrinski objavljuje u Veneciji hrvatski prijevod djela svojega brata Nikole VII. Zrinskog "Sirena Jadranskoga mora" i molitvenik "Putni tovaruš", djelo svoje supruge Ane Katarine Zrinski.

Osobito utjecajno književno djelo bio je “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” (prvo izdanje: Venecija, 1756.), djelu koje je dalmatinski franjevac Andrija Kačić Miošić napisao na štokavskoj ikavici – te uz uvažavanje Gramatike koju je Bartol Kašić (isusovac iz Dalmacije) za ikavsku štokavicu napisao 1604. godine. Znatan utjecaj na postupno prihvaćanje štokavskog standarda imao je i Kašićev prijevod "Rituala Rimskog" (Rim, 1640. god.) – službenog liturgijskog molitvenika iz kojega su svećenici čitali molitve u najrazličitijim javnim prigodama – od vjenčanja do pogreba. Međutim su čakavci i štokavci ostajali svjesni jezičnog bogatstva koje su baštinili, te se tijekom tog razdoblja nastavila razvijati osobito kajkavska književnost; možda je slabijem prihvaćanju štokavštine na području Sjeverozapadne Hrvatske pridonijela i činjenica da je to područje crkveno bilo vezano uz Mađarsku, gdje se preferiralo korištenje Rimskog Rituala na latinskom jeziku.

Tijekom tog razdoblja književnici često gledaju ugraditi u (hrvatski književni) jezik kojim pišu najbolje elemente sva tri hrvatska narječja – štokavskog, kajkavskog i čakavskog. To osobito vrijedi za književnike baroknog Ozaljskog književnog kruga, kojega uz gore navedene Petra i Katarinu Zrinsku spadaju Fran Krsto Frankapan i pavlin Ivan Belostenec.

U razdoblju europskoga preporoda (renesansa) u gradskim središtima, poput Splita, Dubrovnika, Zadra, Hvara, književni radovi stvaraju se na mjesnim narječjima.

Od XIV. stoljeća hrvatski su latinisti pridonosili latinističkoj književnosti europskoj: hrvatski se morao potvrditi kao ravnopravan izričaj na kojemu se može prenijeti misleno područje: rad je humanista i preporodnih pisaca stoga osobito važan.

Pjesmotvorje na jeziku hrvatskome opstoji od XIV. stoljeća; na njem je spjevana “Judita” (Venecija, 1501.), djelo oca pjesničke umjetnosti hrvatske, Marka Marulića – kojemu su preteče poznati i nepoznati petrarkisti dubrovački. Marulić je pisao čakavskim narječjem, rabeći katkad i štokavske i kajkavske oblike kada su mu kao pjesničko sredstvo bili potrebni.

Ulaskom štokavskoga narječja u hrvatsku književnost pod kraj 15. stoljeća u djelima Šiška Menčetića (1457. – 1527.), Džore Držića (1461. – 1501.) i pjesama spjevanih "na narodnu" u Ranjininu zborniku počinje naš današnji književni jezik.

Da se kraj 15. stoljeća može smatrati njegovim početkom, dovoljno je kao osvjetljenje te tvrdnje navesti jednu pjesmicu Šiška Menčetića:

'Ti ćeš, biti uzrok moje smrti'

Ako li i dođe prijeka smrt na mene

ti s’ uzrok, gospođe, život moj da vene.

Šesnaesto je stoljeće značilo vrhunac hrvatske renesansne književnosti, poglavito čakavsko-štokavskoga kruga (Hanibal Lucić, Petar Hektorović, Petar Zoranić, Mavro Vetranović, Marin Držić, Dominko Zlatarić) sa središtima u Zadru, Hvaru, Korčuli i Dubrovniku.

U sjevernoj se Hrvatskoj pojavila književnost na kajkavskome narječju (Vramec: “Postila”), kao i na čakavsko-kajkavskom međunarječju (protestantski pisci Stjepan Konzul Istranin i Antun Dalmatin).

Od ulaska štokavskoga narječja u hrvatsku književnost hrvatski književni jezik štokavskoga tipa razvijao se evolutivno, bez velikih lomova i usjeka pa se kraj 15. stoljeća može s pravom smatrati početkom današnjeg hrvatskog književnoga jezika odnosno početkom njegova standardiziranja, jer je među ostalim, već onda bio polivalentnim. Točnije, jezik najrazvijenije i vrlo utjecajne dubrovačke književnosti, koja je utjecala na sve ostale pisce na hrvatskom jeziku, postao je standardnim.

U ovom je razdoblju hrvatski jezik postao i jezikom kojeg se izučavalo na sveučilištima i to odlukom samih papa.^{[nevjerodostojan izvor][neprimjeren zaključak]} Hrvatski se izabralo zbog legende o hrvatskoj braći Čehu, Lehu i Mehu, a uzelo ga se kao zajednički jezik na kojem će se objavljivati crkvene knjige za slavenske narode.^{[nedostaje izvor][neprimjeren zaključak]} To je bilo u sklopu programa katoličke obnove. Time se hrvatski potvrdio da je bio jezikom visoke kulture i znanosti, na istoj razini kao jezici koje je Katolička Crkva u to doba smatrala najvažnijim svjetskim jezicima za proučavanje Biblije i crkvenih znanosti.^{[nevjerodostojan izvor][neprimjeren zaključak]} Radilo se o dekretima koje je izdao Zbor za širenje vjere u ime papa. Prvi je iz 1622., u ime pape Grgura XV., u kojem se zapovijeda svim visokim crkvenim školama na području Mletačke Republike osnovati katedre za arapski i ilirski jezik. U dekretu iz 1623. kojeg je izdao u ime pape Urbana VIII., zapovijedilo se neka se na svih crkvenim školama i crkvenim sveučilištima uz hebrejski, pučki i klasični grčki, kaldejski (aramejski) i arapski uči također i ilirski jezik. Presuda vrhovnog crkvenog suda, Svete Rote od 10. prosinca 1655. je riješila sve dvojbe oko toga na što se pojam "ilirski" odnosi: Ilirik su Dalmacija, uža Hrvatska, Bosna i Hercegovina te Slavonija i time je obilježila etnički prostor hrvatskog naroda.

Djela hrvatske književnosti iz tog razdoblja, posebice iz dubrovačkog područja bila su predmetom neutemeljenih velikosrpskih posizanja za hrvatskom kulturom. Te velikosrpske otimačine nisu prestale ni vojnim porazom Srbije u osvajačkom ratu protiv Hrvatske i BiH.

Barokni slavizam, prosvjetiteljstvo i jezična standardizacija

Postoji mogućnost da je tekst ili veliki dio teksta prepisan s ove stranice. Ako postoji dopusnica za uporabu teksta, to bi trebalo biti istaknuto na stranici za razgovor. Ako dopusnica ne postoji, tekst je potrebno obrisati! Rok za isticanje potrebnih dopusnica je 27. studenoga 2023., nakon čega će tekst biti obrisan. Vidi upute za dobivanje dopusnice.

17. stoljeće i prva polovina 18. stoljeća znače novo razdoblje u razvoju hrvatske književnosti i njezina jezika.

To je doba zamiranja književnoga i kulturnoga rada u dalmatinskim gradovima pod mletačkom upravom, doba sve oskudnijega materijalnog i kulturnog stanja na područjima pod Turcima, doba protureformacije i katoličke obnove, u kojoj prednjači isusovački red i koja za svoj obnovljeni vjerskopoučni rad među pukom ponovo traži što šire prihvatljiv i razumljiv književni jezik. Postupno povlačenje Turaka ostavlja za sobom nove prostore za širenje književnoga i kulturnoga djelovanja.

Prva hrvatska gramatika, 1604.

To je i doba nastanka naših prvih gramatika i pojačanoga leksikografskog rada, doba teorijskih i praktičnih pokušaja na stvaranju jedinstvenoga književnog jezika. Unatoč pokrajinskim i neodređenim općim nazivima što se sve češće javljaju kao ime hrvatskoga jezika (slovinski, slovjenski, dalmatinski, ilirski i drugi), traje neprekidna svijest svih hrvatskih krajeva i narječja o pripadnosti jednom jeziku i o potrebi njegova ujednačavanja. Pritom se sve češće izražava načelo o potrebi stvaranja jedinstvenoga književnog jezika na temelju najraširenijega narodnoga govora i sve jasnijom biva svijest da je taj najrašireniji narodni govor štokavština.

Na samom početku ovoga razvojnog razdoblja hrvatskoga književnog jezika nastaje i njegova prva gramatika “Institutionum linguae illyricae libri duo” Pažanina Bartola Kašića, objavljena u Rimu godine 1604. To je gramatika jezika dotadašnje hrvatske pismenosti i književnosti. Osnova joj je čakavska, ali u njoj ima i štokavskih elemenata. Kasnije je njezin autor, na svojim misionarskim putovanjima u krajeve pod Turcima i u Dubrovnik, spoznao da je štokavsko narječje najraširenije među našim narodnim govorima i dâ bi bilo najpogodnije kao osnova književnoga jezika.

Bartol Kašić je i autor prvog poznatog hrvatskog cjelokupnog prijevoda “Svetoga pisma” i hrvatsko-talijanskoga rječnika, ali je to oboje, nažalost, ostalo u rukopisu (Kašićev je prijevod Biblije prvotiskan 2000. godine.). Objavio je niz vjerskih i vjerskopoučnih djela i više prijevoda, od kojih je najznačajniji “Ritual rimski”, objavljen u Rimu 1640. godine, koji je svojom svakodnevnom porabom na širokom prostoru znatno utjecao na razvoj hrvatskoga književnog jezika i imao u njemu onu ulogu koju su u ostalih europskih naroda imali objavljeni prijevodi Svetoga pisma.

stranica iz Kašićeva rukopisnoga prijevoda Biblije

U 17. stoljeću razvija se i književnost u Bosni s najpoznatijim predstavnikom Matijom Divkovićem. On svoja djela piše istočnobosanskom staroštokavskom ijekavicom za razliku od većine kasnijih bosanskih pisaca, kod kojih sve više prevladava novoštokavska ikavica. Književni rad u Bosni u 17. i u prvoj polovini 18. stoljeća uklapa se u tijekove katoličke obnove i gotovo se isključivo veže uz franjevački red. Djelovanje bosanskohercegovačkih franjevaca na oživljavanju vjerskog, kulturnog i književnog života u okvirima franjevačke redodržave Bosne Srebrne, koja je u to doba obuhvaćala uglavnom sve štokavske Hrvate, znatno je pridonijelo uklanjanju narječnih razlika u pisanom jeziku i ujednačavanju hrvatskoga književnog jezika na širokom prostoru od Slavonije do mora. U tom jeziku, uz narječne osobine pojedinih pisaca, prevladava novoštokavska ikavica.

U Dubrovniku je u 17. stoljeću prevladala novoštokavska ijekavica, a sve se više ostvaruju uvjeti za prihvaćanje štokavštine i kod pisaca čakavaca u južnoj Hrvatskoj. Ti su pisci već i prije u svoja djela unosili štokavske crte pod utjecajem dubrovačke i usmene štokavske književnosti. Djelovanjem bosanskohercegovačkih franjevaca štokavština postaje prestižni književni jezik i na južnočakavskom području. Jedan od odvažnih poticaja u tom pravcu bio je i rječnik talijanskoga isusovca Jakova Mikalje "Blago jezika slovinskoga" iz 1649. – 1651. Mikalja je sudjelovao u katoličkoj obnovi u našim krajevima i u tom je rječniku izrazio misao da bi Hrvati trebali za književni jezik odabrati svoje najljepše narječje, a to je “bosansko” (to jest štokavština), koje se po ljepoti može usporediti s toskanskim u Italiji.

Vrhunac je barokni pjesnički izraz doživio u djelima Ivana Gundulića, Ivana Bunića i Junija Palmotića – svima pisanima posebnim stiliziranim oblikom ijekavske štokavštine. Dubrovniku je susjedna Hercegovina bila štokavska, te je s čakavskim podslojem (na Dubrovačkom području se u ranijim stoljećima govorilo čakavicom) u XVII. stoljeću oblikovan ondje razrađen štokavski književni izraz. Tim je trima djelovanjima: jezikoslovnima (Kašić, Mikalja), pučko-prosvjetnima (Divković) i književno-umjetničkima (Gundulić, Palmotić) oblikovan jezik koji se po glavnim značajkama nije bitno razlikovao od modernoga hrvatskog standardnoga jezika.

Ivan Gundulić: Suze sina razmetnoga, 1622.

U 18. stoljeću, nakon oslobođenje velikoga dijela Hrvatske od turske vladavine, a u skladu s općim tendencijama racionalizma, u svim se hrvatskim krajevima javljaju prosvjetiteljski pisci. Cilj im je podizanje kulturne razine svih oblika narodnog života, te stoga svoja djela namjenjuju uglavnom neukom puku. Borci su protiv predrasuda, praznovjerja, zaostalosti i neukosti i pobornici istine, razuma i općeg napretka. U tom su poslu motivirani sviješću o potrebi uvođenja vlastite narodne kulture u zajednicu prosvijećenih europskih naroda. U težnji da osvoje što širi krug čitatelja i da im približe svoja djela, u svom se stvaralaštvu često služe oblicima i jezičnim izrazom narodnog stvaralaštva. Na taj način njihova djela poprimaju pučko obilježje i stječu veliku popularnost u narodu, a šire i utjecaj štokavskoga narječja, na kojem su pisana. Najčitanije su bile i najveću su popularnost stekle dvije knjige: “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” Andrije Kačića Miošića iz Makarskoga primorja (1756.; prošireno izdanje 1759.), te “Satir iliti divji čovik” Slavonca Matije Antuna Relkovića (1762.; drugo, prošireno izdanje 1779.).

Kačićev "Razgovor ugodni naroda slovinskoga" – zbirka poezije na štokavskoj ikavici koju je Kačić kao već zreo intelektualac i pisac sastavio u desetercu i osloncem na tradiciju narodnog pjesništva – imala je nemjerljivi utjecaj na razvoj hrvatskoj jezičnog standarda. Ta je knjiga bila čitana vrlo mnogo, te je na zimskim sijelima ("večeri poezije", rekli bismo urbanim izričajem) u selima svih dijelova Hrvatske (i šire) bilo do drugog svjetskog praktično bez iznimke čitana ili recitirana napamet. Time je i u jezično iznimno raznolikim kajkavskim i čakavskim područjima jezik Kačićevih stihova postajao svojevrsna "lingua franca" i referentni izvor riječi (od kojih je mnoge skovao sam Kačić) i izričaja koji je dopunjavao jezični fond koji je puk dobivao u roditeljskoj kući i tijekom skromnog školskog obrazovanja. "Tvrdnje o standardizaciji jezika koje su bile zasnovane na unitarističkoj, srpskohrvatsko-vukovskoj tendencioznosti, i koje govore da je ona provedena tek u 19. stoljeću, pokazat će se neistinitima jer i Kačić sa svojim djelom, kao i Kašić još prije svojom Gramatikom iz 1604. godine, dakle dva vijeka prije Vuka, pokazuju svojevrsnu normiranost hrvatskog jezika, da ne spominjemo druge zaslužnike u području hrvatskog jezikoslovlja."

Književnojezični razvoj protekloga razdoblja, u kojem se već jasno ocrtavalo prvenstvo štokavštine u ulozi hrvatskoga književnog jezika, omogućio je piscima ovoga razdoblja da prihvate više-manje jedinstven književni jezik na novoštokavskoj narječnoj osnovi, uglavnom zapadnoga ikavskog tipa (izuzev ijekavskoga Dubrovnika). U tom jeziku obilježja jedinstvenosti pretežu nad pokrajinskim razlikama. Osvajanjem široke čitateljske publike u većinskom dijelu hrvatskoga naroda, širenjem svoje upotrebe u sve raznolikije svrhe i uključivanjem u sve novija područja ljudske djelatnosti u vezi sa zahtjevima novoga vremena taj jezik već funkcionira kao standardni jezik.

Ilirski pokret i filološke škole

Hrvatski jezik

Potrebno je provjeriti točnost podataka u ovom članku. (Rasprava)

Sve je Hrvate u jednom jeziku i u jednom slovopisu (grafiji), tipu slova za pisanje glasova, ujedinio tek Ljudevit Gaj (1809. – 1872.) kao predvodnik kulturalnog i političkog Ilirskog pokreta. On 1830. izdaje u Budimu knjižicu "Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja poleg mudroljubneh, narodneh i prigospodarneh temeljov i zrokov". U njoj po češkom uzoru predlaže č, ž, š, ľ, ň, ď, ˇg to jest, za svaki glas poseban znak. Prihvaćeno je č, ž, š, a za druga su slova uzeti dvostruki znakovi, dvoslovi lj, nj, dj ili gj, dž, iz poljskoga je preuzeto ć, a kasnije je namjesto dj još predloženo đ. Gaj 1835. izdaje Novine Horvatzke s prilogom Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka, novine kajkavski, a Danicu kajkavski i štokavski, uz stari pravopis katkad upotrebljava i novi. U početku 1836. mijenja naslov u Ilirske narodne novine, Danica ilirska i uvodi novi slovopis i hrvatski književni jezik stiliziran na štokavskoj narječnoj osnovi po ugledu na tradicionalnu hrvatsku književnost Dubrovnika i jezikoslovca Bartola Kašića. Iako je to za kajkavski Zagreb bio revolucionarni čin, Gaj je naišao na neznatan otpor jer je i prije njega na kajkavskom području bilo uvriježeno shvaćanje da općehrvatski jezik treba stilizirati prema književnosti nekadašnje Dubrovačke Republike kao jedinog slobodnog prostora koji nije bio pod stranim utjecajem, stoga su tako već ranije bila pisana i Disertacija Janka Draškovića iz 1832. godine. Stilizacijom hrvatskoga jezika na štokavskoj osnovi Gaj nije prekidao jezičnu tradiciju, nego ju je nastavio i proširio obuhvativši sva hrvatska narječja prema jednom stilu, u prvom redu prema dubrovačkom i slavonskom. On je dakle jedan od hrvatskih književnih jezika, koji je u Hrvata već bio izgrađen i prije preporoda, proširio i na kajkavsko područje. Tako je Gaj u jednom književnom jeziku i u jednom pravopisu ujedinio sve Hrvate i njegove su zasluge zbog toga goleme: stvorio je najbolje temelje za procvat hrvatske kulture na svim područjima ljudske djelatnosti.

Gaj i ilirci težili su i više od toga. Nastojali su da u književnom jeziku ujedine sve Južne Slavene. Zato su hrvatski jezik nazvali ilirskim i zato su neke pojedinosti prilagođavali tome cilju. Tako su na mjestu nekadašnjega jata pisali ě težeći da tako ujedine ijekavce, ikavce i ekavce. Samoglasno r pišu s popratnim glasom (perst, parst), u genitivu množine pišu -h (ženah). Pravopis je morfonološki (korijenski, sladka, žalostno). Valja imati na umu da je to bio samo način pisanja, izgovor je bio prst, žena, slatka, žalosno, jedino se ě čitao različito. I u jeziku su zadržali neke posebnosti, na primjer u deklinaciji različit dativ, lokativ i instrumental množine (dativ ženam, lokativ ženah, mjestih, instrumental ženami, narodi). Ali široka se ilirska ideja pokazala neostvarljivom. Svi su južnoslavenski narodi krenuli svojim putima.

Od samoga je početka Gajevo djelovanje dalo snažan poticaj književnosti i tako se hrvatski književni jezik kao sredstvo umjetničkog izraza očituje u svom najvećem postignuću. Gaj je i sam objavljivao stihove i prozu, ali su značajnija ostvarenja dali drugi: Vraz, Demeter, Nemčić, a najvrjednija Ivan Mažuranić i Petar Preradović.

Zagrebačka jezikoslovna škola

Podrobniji članak o temi: Zagrebačka filološka škola

Jezikoslovno oblikovanje književnog jezika u trećoj četvrtini 19. stoljeća u znaku je takozvane zagrebačke jezikoslovne škole. Začetnici su joj Gaj i gramatičari Vjekoslav Babukić i Antun Mažuranić, ali je do najsnažnijega izraza došla kad joj se na čelu našao gramatičar i književnik Adolf Veber Tkalčević (1825. – 1889.) i leksikograf Bogoslav Šulek (1816. – 1895.). Obojica su uglavnom branila dotadašnji način pisanja, a Tkalčević se posebno zalagao za nastavak -h u genitivu množine, predlažući da se takav oblik i govori. Stoga su on i njegovi sljedbenici nazvani ahavcima. U njihovu je radu značajna i težnja za jezičnom čistoćom. Ona se najviše očitovala u zamjenjivanju tuđica našim riječima. Šulek je nastojao da stvori hrvatsko znanstveno nazivlje, ali je zbog otpora prema germanizaciji i suzbijanja prevlasti njemačkoga i latinskoga jezika svjesno nastojao da nazivi budu domaće riječi. Ako ih nije bilo, stvarao je nove ili ih je preuzimao iz slavenskih jezika, uglavnom iz češkoga i ruskoga, prilagodivši ih hrvatskomu. Obojica su, Tkalčević svojim člancima i gramatikama, i Šulek svojim rječnicima, učinili toliko da su njihovi suvremenici dobili jezik sposoban za praktičnu porabu i u školi, upravi i znanosti, a po tome su svojim zaslugama zadužili i kasnije naraštaje. Suvremeni je hrvatski nezamisliv bez Šulekovih novotvorenica kao što su pojam, vodovod, olovka, nogostup, veleizdaja, kišobran, računovođa…. Jedan od posljednjih značajnih književnika koji je uglavnom još pisao jezikom zagrebačke škole, bio je Ksaver Šandor Đalski kome su djela poslije njegove smrti prerađena i iznova izdana fonetskim pravopisom. Nakon njega je više desetljeća jezik zagrebačke škole uglavnom nestao iz javnosti, ali se djelimice obnavlja od 1971. do danas, pa ga sada u Hrvatskoj opet zastupaju i razrađuju jezikoslovci Bulcsú László i Marijan Krmpotić te književnici Mato Marčinko, Branko Petener, Marijan Horvat Mileković i drugi.

Riječka jezikoslovna škola

Podrobniji članak o temi: Riječka filološka škola

Svojstvuje ju nastojanje za uvođenje tzv. slavenskog ili kratkog genitiva množine te starijih jezičnih oblika u književni hrvatski jezik. Ta je škola imala najkraće djelovanje i najmanje odjeka. Na čelu je Fran Kurelac koji se zalaže za arhaičan i u velikoj mjeri artificijelan jezik, zasnovan na mješavini hrvatskih narječja u kojoj će prevagu imati najstarije, čakavsko najrečje, koje on smatra jezgrom hrvatskoga jezika. Smatrali su da osnovicu standardnog jezika trebaju činiti oni elementi koji su zajednički većini slavenskih jezika. Riječka filološka škola zalagala se za genitiv množine na nulti morfem (puno sel, žen, molitav), za 1. osobu prezenta na –u (ja ispletu), za dvojinu i u imenica (dvaju rukopisu, širokih rukavu) i u glagola (te me uvedosta i pokazasta), za stari kondicional s oblicima bim, biš, bi, bimo, bite, bi, za futur sa svršenim prezentom glagola biti (budu govorit), za starinske glagolske priloge i gerunde (navraćaje, obišad, našavše), za perfekt bez pomoćnog glagola, za posve arhaične konstrukcije kao što su poredbeni genitiv (misli kamena tvrđe), dativ apsolutni (profesorom toga se žamora plašećim), za arhaične oblike čto i vsaki, te za mnoštvo pojedinačnih riječi koje su u to doba već bile posve zastarjele, a kojima su oni sami mijenjali dotadašnja značenja ili koje su posuđivali iz drugih slavenskih jezika (čest – sreća, dugotrp – strpljiv, lotrija – besposlica, nauzprek – protivan, saharana – spasenje, udilje – odmah, zaobstun – uzalud itd.).

Zalažu se za:

• G mn. na nulti morfem (puno sel, žen, molitav), 1. l. pz. na –u (ja ispletu),
• za dvojinu i u imenica (dvaju rukopisu, širokih rukavu) i u glagola (te me uvedosta i pokazasta),
• za stari kondicional s oblicima bim, biš, bi, bimo, bite, bi,
• za futur sa svršenim prezentom glagola biti (budu govorit),
• za starinske glagolske priloge i gerunde (navraćaje, obišad, našavše), za perfekt bez pomoćnog glagola,
• za posve arhaične konstrukcije kao što su poredbeni genitiv (misli kamena tvrđe),
• za dativ apsolutni (profesorom toga se žamora plašećim) te
• za mnoštvo pojedinačnih riječi koje su u to doba već bile posve zastarjele, kojima je on sam mijenjao dotadašnja značenja ili koje je posuđivao iz drugih slavenskih jezika (čest – sreća, dugotrp – strpljiv, lotrija – besposlica, nauzprek – protivan, saharana – spasenje, udilje – odmah, zaobstun – uzalud itd.), kao i za arhaične oblici: čto, vsaki. Što se tiče pravopisa zalagao se za dosljedan morfološko-tvorbeni pravopis.

Zadarska jezikoslovna škola

Svojstvuje ju nastojanje za uvođenje ikavštine kao književnoga hrvatskog jezika.

Djelovali su kroz časopis „Zora dalmatinska“, čiji je urednik bio Ante Kuzmanić.

Zalagali su se za dalmatinsku novoštokavsku ikavicu, a u prvo vrijeme i za hrvatsku regijonalnu dalmatinsku grafiju.

Hrvatski vukovci

Podrobniji članak o temi: Hrvatski vukovci

Pod kraj 19. stoljeća javlja se nova struja u gledanjima na književni jezik. Reforma je srpskoga folklorista i jezikoslovca Vuka Karadžića pobijedila u Srbiji i njegov ugled je počeo naglo rasti i u Hrvatskoj. Tada hrvatski jezikoslovci, nazvani hrvatski vukovci, nastoje književni jezik oblikovat prema Karadžićevu uzoru.

Najprije je Ivan Broz na fonološkim načelima izradio Hrvatski pravopis (Zagreb, 1892.). Budući da dotadašnji tvorbeno-morfološki nije imao dugu normativnu tradiciju niti kakvih izrazitih prednosti (a i stara je “uzorna” dubrovačka književnost bila pisana pretežito fonološkim hrvatskim pravopisom) i kako su Hrvatski pravopis donijeli i prihvatili sami Hrvati, uz neka početna kolebanja i manji prijekid za NDH fonološki se pravopis ustalio i upotrebljava se uz normalna usavršavanja i danas.

Na osnovi Karadžićevih i Daničićevih djela Tomislav Maretić (1854. – 1938.) izradio je svoju veliku Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika (Zagreb, 1899., 1931., 1963.). Ona je unijela veće promjene u hrvatski književni jezik u mnogim pojedinostima, a značajnim dijelom samo u oblicima množinskih padeža. No, to je jednim dijelom već bilo na razvojnoj crti hrvatskoga književnoga jezika pa nije bilo pokušaja da se stari padeži vrate ni kad su Hrvati poslije opet mogli slobodno odlučiti drukčije. No, u nekim je jezičnim propisima Maretićeva škola slijepo slijedila srpske uzore te je pokušala hrvatskom standardnomu jeziku nametnuti oblike strane hrvatskoj jezičnoj tradiciji.

U nekoliko bitnih pitanja škola hrvatskih vukovaca se razlikovala od ilirskih i poilirskih jezičnih koncepcija. Osnovne predodžbe o hrvatskome jeziku ilirske, kao i zagrebačke škole bijahu:

• novoštokavski idiom kao jezgra hrvatskoga standardnoga jezika, no otvorenoga za utjecaje ostalih hrvatskih narječja (čakavskoga i kajkavskoga), što se očitovalo u uvažavanju tronarječne dimenzije hrvatskoga
• jezični purizam koji se iskazivao u novotvorbi hrvatskih riječi mjesto internacionalizama ili tuđica
• svijest o kontinuitetu hrvatske jezične i književne baštine te shvaćanje književnoga jezika kao više potencije narodnoga

Škola hrvatskih vukovaca, kojoj je na čelu bio Tomislav Maretić, a zastupala je gledišta temeljena na osnovnim shvaćanjima Vuka Karadžića i Đure Daničića, imala je sljedeće stavove o hrvatskome jeziku:

• izjednačavanje narodnoga i književnoga jezika, što je u praksi značilo jezičnopovijesni nihilizam i zabacivanje hrvatske književne baštine, kao i nekritičku adoraciju djela Vuka Karadžića
• štokavski purizam, tj. odbijanje čakavskih i kajkavskih riječi i oblika u hrvatskom književnom jeziku, što je dovodilo i do grotesknih pokušaja štokavizacije kajkavskih i čakavskih toponima (Dionice i Spljet umjesto Delnice i Split)
• potiskivanje tvorbenosti hrvatskoga jezika, ili ustrajanje u pokušajima afirmacije međunarodnica (historija, muzika) na račun hrvatskih tvorenica (povijest, glazba)
• odbacivanje, zanemarivanje i prešućivanje dosega starije hrvatske književnosti i standardiziranosti hrvatskog jezika (taj pristup je u potpunosti odbacio razdoblje od početaka do pojave iliraca i Gaja)

Sukladno tadašnjim austrijskim geopolitičkim konceptima ("austroslavizam"), dobiva vojvođanski Srbin Đuro Daničić (bliski suradnik, te u punom smislu nasljednik srpskog jezikoslovca Vuka Karadžića) priliku da u Zagrebu radi na svojem Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika. Taj rječnik – koji je napisan u svrhu što većeg približavanja hrvatskog i srpskog književnog jezika – koji izlazi u razdoblju 1880. – 1882. god., te ostvaruje znatan utjecaj na hrvatski jezik (a i na srpski). Međutim hrvatski književni jezik ne prestaje ni nakon toga primati znatne utjecaje iz kajkavskog i čakavskog narječja (naposljetku se glavna hrvatska kulturalna središta i nalaze na čakavskom i kajkavskom području, te su najznačajniji hrvatski književnici nerijetko od djetinjstva i rane mladosti "zaraženi" tim narječjima), te nastojanja da se od hrvatskog i srpskog jezika učini jedan "srpskohrvatski" jezik ipak nisu bila uspješna. Primjerice je (izvorni kajkavac) Miroslav Krleža u radzoblju nakon I. svjetskog rata zastupao tezu o jedinstvenom srpskohrvatskom jeziku i narodu, i pisao na ekavici. Nakon stanovitog vremena života u jugoslavenskoj državi – gdje se ubrzo razbijaju njegove iluzije prema kojima bi zbog željene bliskosti sa Srbima bilo prihvatljivo odreći se hrvatskog jezika i hrvatskog nacionalnog identiteta – sam postaje svjestan promašenosti politiziranog koncepta u kojem je sudjelovao, istražuje vlastitu kajkavsku baštinu (te 1936. god. objavljuje kajkavske "Balade Petrice Kerempuha", u kojem ne koristi nijedno od govornih kajkavskih narječja, nego stvara jedan bogati književni jezik "kakav je mogao biti da nismo prihvatili štokavštinu") i naposljetku postaje glavnim pokroviteljem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine. Kod – na području jezika vrlo utjecajnog – M. Krleže prepoznajemo odrednice burnog razdoblja u razvoju hrvatskog jezika, koji su od razdoblja zadnjeg dijela 19. do prema kraju 20. stoljeća ostali vrlo jako obilježeni rastom, krizama i konačnom propašću jugoslavenske ideje. Neki autori to razdoblje, zapravo, i zovu "Krležinim dobom".

Ishod

Iako su "vukovci" naizgled izvojevali pobjedu koncem 19. stoljeća, uskoro se pokazalo da se radilo o Pirovoj pobjedi. Sve glavne točke ilirskog i poilirskoga hrvatskoga jezičnoga programa, od tronarječnosti i hrvatske književne tradicije do tvorbenosti-definitivno su nadvladale programatski ideal mladogramatičara ili "hrvatskih vukovaca". Mladogramatičarski su pokušaji propali bujnim razvitkom hrvatske književnosti 20. stoljeća (Tin Ujević, Miroslav Krleža), a hrvatsko ih je jezikoslovlje i "službeno" prevladalo koncem SFRJ. Ivan Broz i Franjo Iveković izradili su Rječnik hrvatskoga jezika (Zagreb, 1901.) također na Karadžićevoj i Daničićevoj osnovi, ali on nije bitno mijenjao dotadašnje hrvatsko jezično stanje.

Tim su se zahvatima razlike između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika znatno smanjile – privremeno, ali do njihova jedinstva nije došlo.

Jugoslavensko razdoblje

Podrobniji članci o temama: progoni hrvatskoga jezika i jezični unitarizam i serbokroatizam

Stvaranjem prve Jugoslavije 1918. godine silom srpske vlasti, zakona, odluka i propisa koji su protegnuti na Hrvatsku ili koji su donošeni u Beogradu samo na srpskome jeziku, srpski se književni jezik znatno proširio na štetu hrvatskoga i tako je na mnogim područjima kao što su uprava, zakonodavstvo, sudstvo, školstvo i vojska naglo prekinuta hrvatska jezična tradicija, ali ni takvim nasilnim postupcima nije postignuto jezično jedinstvo. Da se što više sačuvaju hrvatske jezične osobine, dr. Petar Guberina i dr. Kruno Krstić napisali su knjigu “Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika” (Zagreb, 1940.). Ta je knjiga imala dugo jak utjecaj na čuvanje hrvatske jezične posebnosti.

Zatiranje hrvatskoga književnoga jezika trajalo je sve do stvaranja banovine Hrvatske 1939. godine. Tada je u mnogome vraćeno hrvatsko nazivlje, a pogotovo stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske. Nevolja je bila samo u tome što su obje faze, banovinska i endehaška, trajale samo sedam godina. U partizanskome ratu i dolaskom komunista na vlast u Hrvatskoj hrvatski nazivi vraćeni za Banovine uglavnom su ostali, osim u vojsci jer je tu prevladalo srpsko vojno nazivlje. U početku je u drugoj Jugoslaviji u načelu priznato svakomu narodu da se služi svojim jezikom pa su zakonski priznata četiri ravnopravna jezika: hrvatski, srpski, slovenski i makedonski, dopušteni su bili prijevodi sa srpskoga na hrvatski i obrnuto. ali je tada hrvatski jezik doživio drugo rashrvaćivanje.

Novosadski dogovor

Podrobniji članci o temama: Povijest hrvatskoga jezika u SFRJ, Novosadski dogovor, i serbokroatizam

Komunistička partija Jugoslavije u svome internacionalističkome usmjerenju bila je protiv mnogih nacionalnih obilježja i uvodila svoje, može se reći komunističke nazive. Tada je na primjer stranka preokrenuta u partija, tajnik i ministar u sekretar, glavni tajnik u generalni sekretar, glavni ili središnji odbor u centralni komitet, vojska u armija, redarstvo i oružništvo u milicija, gospodin u drug, glazba u muzika, povijest u historija, skup, zbor u miting, škola u centar i druge.

Većinom su to bile tuđice, mnoge uobičajenije u srpskome književnome jeziku, a s njihovim olakim i nekritičnim preuzimanjem, što se također podudaralo s osobinama srpskoga književnoga jezika, hrvatski je bio potiskivan, a hrvatski jezični osjećaj prema tuđicama otupljen pa su tada vrata širom otvorena anglizmima. No srpska strana nije bila zadovoljna ni takvim stanjem, nego je nastojala da hrvatski i srpski književni jezik što više zbliže i da u tome hrvatski bude potpuno potisnut. S tom je namjerom uredništvo Letopisa Matice srpske raspisalo anketu o jezičnim i pravopisnim pitanjima i do rujna 1954. Letopis je objavio odgovore četrdesetak sudionika.

Poslije završene "ankete" održan je sastanak na kojem je zaključeno "da je jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedan jezik, pa je i književni koji se razvio oko dva središta, Zagreba i Beograda, jedinstven s dva izgovora: ijekavskim i ekavskim", da je u nazivu jezika u službenoj upotrebi "nužno istaknuti oba njegova dijela (i hrvatski i srpski)", da su "ravnopravna oba izgovora (ijekavski i ekavski) i oba pisma (latinica i ćirilica)", da je "potrebno izraditi priručni rječnik hrvatskosrpskoga/srpskohrvatskog književnog jezika, terminološke rječnike i zajednički pravopis". Sve temeljem ankete koja je obuhvatila 40-ak javnosti nepoznatih sudionika, odredilo se sudbine jezika cijelim narodima.

Na temelju tih zaključaka izrađen je zajednički pravopis koji je 1960. Matica hrvatska izdala ijekavski i latinicom pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom, a Matica srpska ekavski i ćirilicom pod naslovom Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika sa pravopisnim rečnikom.

Deklaracija o hrvatskom jeziku

Podrobniji članak o temi: Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

Dok je zajednički pravopis primljen više-manje prešutno, premda se u nekim svojim dijelovima znatno razlikovao od dotadašnjeg Broz-Boranićeva Pravopisa, izlazak Rječnika Matice hrvatske – Matice srpske (prozvanoga 'Adok') izazvao je na hrvatskoj strani buru nezadovoljstva. Uočavaju se i u kritici ističu nedostatci Rječnika, od kojih je najbitnije unifikatorsko prikrivanje posebnosti hrvatskoga i srpskoga leksika. Posljedica tog nezadovoljstva jest "Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika" iz 1967. godine, koju je potpisala većina hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova i koja je naišla na snažnu političku osudu. Matica hrvatska odriče se Novosadskoga dogovora i zajedničkoga pravopisa, prekida rad na zajedničkom rječniku (koji dovršava samo srpska strana), te organizira izradbu novoga pravopisa.

1971. izlazi Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša, koji je politički zabranjen, ali u fototipskom izdanju pojavljuje se u Londonu, te se otada popularno naziva 'Londonac'.

Nastavlja se izdavanje školskih jezičnih udžbenika i priručnika, medu njima i pet izdanja Težak-Babićeva Pregleda gramatike hrvatskosrpskog jezika, dok je šesto izdanje pod izmijenjenim naslovom Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika 1973. povučeno iz uporabe.

Zadnja desetljeća Jugoslavije

Godine 1974. objavljen je novi Ustav Socijalističke Republike Hrvatske, po kojemu je u Hrvatskoj u službenoj uporabi „hrvatski književni jezik, standardni oblik narodnoga jezika koji se naziva hrvatski ili srpski“. Iste godine izlazi Silić-Rosandićev udžbenik i priručnik za nastavnike pod naslovom Fonetika i fonologija hrvatskoga književnog jezika, koji modernim znanstvenim pristupom označava prekretnicu u nastavi materinskoga jezika i – uz brojne službene i političke otpore – afirmaciju naziva hrvatski književni jezik. U tadašnjem Institutu za jezik izraduje se Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika, ali nailazi na političku osudu, ne odobrava se kao školski udžbenik (republički sekretar za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu Stipe Šuvar joj je uskratio odobrenje, zapravo je zabranio), te izlazi s nekolikogodišnjim zakašnjenjem 1979. godine. Konačnu kodifikaciju hrvatskoga jezičnog standarda, koja je uključila hrvatsku književnu i jezičnu baštinu koju je dogmatska Maretićeva škola zanemarivala, označila je velika znanstvena gramatika hrvatskoga književnog jezika.

Godine 1986. u izdanju JAZU i Globusa izlaze prva dva njezina dijela: “Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku. Nacrt za gramatiku” Stjepana Babića i “Sintaksa hrvatskoga književnog jezika. Nacrt za gramatiku” Radoslava Katičića.

Dana 7. prosinca 1988. godine Ustavni sud Jugoslavije proglasio je ustavni amandman o jeziku iz 1972. odnosno ustavnu odredbu iz 1974. protivnima Ustavu SFRJ jer se, po njegovu mišljenju, postojećom formulacijom isključuje iz javne porabe jezik Srba u Hrvatskoj.
Početkom 1989. Sabor SRH pokreće postupak za promjenu "spornoga" ustavnog članka o jeziku. Tomu se prvi javno usprotivio Zavod za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku u Zagrebu, a njegov su primjer slijedile brojne hrvatske kulturne i javne institucije. Predloženu promjenu ustavnog amandmana o jeziku Sabor nije prihvatio.

U novim političkim okolnostima, koje su nastupile 1990. godine, kada je Republika Hrvatska krenula samostalnim i neovisnim putem, te postala samostalna, suverena i međunarodno priznata država, pojačana je i jezikoslovna djelatnost. Godine 1990. izlazi drugo izdanje Priručne gramatike pod izmijenjenim naslovom “Gramatika hrvatskoga književnog jezika”, te treća knjiga velike znanstvene gramatike, “Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga jezika”, djelo više autora.

Na razini korištenja jezika u društvenom i kulturnom životu, ustalilo se zadnjih desetljeća korištenje hrvatskog jezika, bez daljnjih tendencija za ujednačavanje sa srpskim jezikom. U Hrvatskoj su i Hrvati i Srbi koristili takav zajednički standard, uz određene mjesne specifičnosti koje i danas karakteriziraju govornike iz pojedinog kraja Hrvatske. U Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. godine, s nezadovoljstvom se konstatiralo da je došlo do navodnog "nametanja službenog jezika koji nosi ime drugog naroda (hrvatskog) oličavajući time nacionalnu neravnopravnost. Taj je jezik ustavnom odredbom učinjen obaveznim i za Srbe u Hrvatskoj, a nacionalistički nastrojeni hrvatski jezikoslovci sistematskom i odlično organizovanom akcijom sve ga više udaljavaju od jezika u ostalim republikama srpskohrvatskog jezičkog područja, što doprinosi slabljenju veza Srba u Hrvatskoj sa ostalim Srbima".

Suvremeni jezični standard

Još su se u prvoj međunarodnoj normi za oznake jezika, donesenoj 1988. (ISO 639), hrvatski (hr), srpski (sr) i „srpsko-hrvatski” (sh) navode kao zasebni jezici.

Stvaranjem slobodne Hrvatske, hrvatski se književni jezik počinje opet pohrvaćivati u onome dijelu u kojem je bio rashrvaćen. U jednome smislu vraća se na 1918. da se nastavi tamo gdje je zbog djelovanja srpske prevlasti u prvoj Jugoslaviji hrvatska jezična tradicija bila prekinuta, a u drugome na 1945. da se vrate one jezične osobine koje su do tada bile proganjane ili prognane pa zaboravljene. To se očituje u svim područjima, osobito u znanosti, upravi, zakonodavstvu i vojsci. I na svim drugim područjima doživljava svoj preporod jer je došao u novo razdoblje slobode.

Ipak, iako se hrvatska država osamostalila 1991., hrvatskom su jeziku Hrvatskoj i Hrvatima neskloni krugovi i dalje poricali samosvojnost, pozivajući se na „srpskohrvatski jezik”, koji je u međunarodnoj standardizaciji imao kôdove scr (fr. serbo-croate l’alphabet latin) i scc (fr. serbo-croate l’alphabet cyrillique). Priznanju hrvatskoga jezika odnosno njegovu samostalnom uključivanju u međunarodnu zajednicu suverenih naroda odupirali su se neki inozemni politički krugovi. pokušajima provedbe unitarizacije hrvatskoga i srpskoga jezika. Krugovi koji se protive samostalnome hrvatskom jeziku su one europske političke sile koje su sve do bliske prošlosti snažno politički „podupirale koncepciju dosadašnjih Jugoslavijâ, u kojima je osporavano temeljno pravo na samostalan jezik i na hrvatsku pisanu baštinu”. Takvi politički stav je 17 godina ometao međunarodno priznanje samostojnosti hrvatskoga jezika.

Konačni korak u priznanju odvojenog hrvatskog i srpskog jezika načinjen je zalaganjem Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, kojoj su se pridružili Hrvatski zavod za norme, Narodna biblioteka Srbije i srbijanski Institut za normizaciju. Zahtjev za izmjenu kôda načinila je NSK, a ostale su tri to prihvatile. Dopisom su se obratile američkoj Kongresnoj knjižnici, kao međunarodnomu tijelu za normizaciju (ISO 639-2/RA). Ista ustanova je potvrdila prihvaćanje i hrvatskoga i srpskoga zahtjeva te je odredila nove oznake hrv za hrvatski i srp za srpski kao jedine vrijedeće oznake (umjesto dotadašnjih scr i scc) i za knjižničnu obradbu i za nazivoslovnu primjenu. Vijest o tome stigla je na 17. lipnja 2008., a odluka je od 1. rujna 2008. postala obveznom. Ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Tihomil Maštrović je tom prigodom izjavio: „Tako je hrvatski jezik napokon postao međunarodno priznat i uveden u ISO-standarde obvezne za cijeli svijet.”.

Razvitak suvremenoga hrvatskog jezika u slobodnoj Hrvatskoj dao je slobodu inicijativama koje su postojale još za vrijeme dok je Hrvatska bila dijelom Jugoslavije, a po kojima bi se u jezične tokove hrvatskog jezika u Hrvatskoj trebalo uključiti i usvajati rješenja Hrvata iz Gradišća koji su očuvali u živoj uporabi mnoge hrvatske riječi i izraze koji su u Hrvatskoj izravno zbog politike tuđinskih gospodara ili neizravno zbog višegodišnje tuđinske vlasti istisnute iz uporabe, kao i rješenja za suvremene jezične situacije (primjerice, Znanstveni institut gradišćanskih Hrvata na sjednicama „Jezična komisija svaki misec normira gradišćanskohrvatske izraze i fraze za različna područja svakidanjega upotribljavanja ali i stručne izraze iz različnih područjev znanja.”

Odrednice standarda

O jeziku

O njemu, da! O čarobnome vrelu, Što davno ključa iz šikare naše I snagu svoju razmaho je cijelu Kada ga stijenje i glib zatrpaše! On zvuči i psiče, teče gradu i k selu, Kroz zlato njiva, zelenilo paše; Na vatru nalik lije svjetlost vrelu U sve nam sude, čuture i čaše. Ne znamo da l' smo gradili mi njega, Il' on je nama svoju dušu dao. - A sada, nov kad mulj i suša prijeti U ovom lomu i gaženju svega Još nikad Hrvat nije bolje znao Da mu je s njime živjet i umrijeti.

Vladimir Nazor (1942.).

Hrvatski jezik kao sustav bitno je određen svojom narječnom osnovicom (štokavskim narječjem), a hrvatskomu je jeziku kao standardu narječna osnovica samo jezgra koja za nj nije uvijek u svemu mjerodavna.

Zbog najšire zastupljenosti među Hrvatima od 57 %, kao i zbog najmanjeg utjecaja stranih riječi (u kajkavskom ima mnogo germanizama i mađarizama, a u čakavskom talijanizama zbog povijesnih okolnosti) štokavsko narječje izabrano je za osnovu modernoga hrvatskoga standardnog jezika koji je nadopunjen neznatnim fondom kajkavskih i čakavskih riječi uglavnom kao stilski obilježene riječi.

Hrvatski jezik kao sustav određen je lingvistički, njime upravljaju jezične zakonitosti, a hrvatski jezik kao standard određen je sociolingvistički. Narav je jezika kao sustava savjetodavna, a jezika kao standarda zakonodavna.

Iz istih razloga iz kojih se razlikuje hrvatski jezik kao sustav i hrvatski jezik kao standard razlikuje se hrvatski standardni jezik od hrvatskoga književnoga jezika.

Naziv hrvatski standardni jezik već je tridesetak godina u neprekidnoj uporabi u hrvatskome jezikoslovlju.

Hrvatski književni jezik i hrvatski standardni jezik nisu sinonimi jer je naziv hrvatski književni jezik istodobno i preširok i preuzak u odnosu na naziv hrvatski standardni jezik. Bitna obilježja standardnog jezika, obilježja bez kojih nema standardnog jezika i istodobno razlikovna u odnosu prema književnomu jeziku, jesu višefunkcionalnost i normativnost. Književni jezik ima neobvezatan odnos prema normama standardnog jezika: on norme standardnog jezika poštuje na svoj način.

Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što

Povjerenstvo za nematerijalnu baštinu Ministarstva kulture Republike Hrvatske 29. studenoga 2019. donijelo je Rješenje kojim se "Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što" proglašava kulturnim dobrom, te stavlja na štićenu Nacionalnu listu nematerijalne baštine. Formulu je skovao i već godinama promiče hrvatski pjesnik i kulturni djelatnik, medicinar i diplomat Drago Štambuk.

Makar je standardni hrvatski jezik očito najbliži štokavskom narječju, i preostala dva narječja su mnogo doprinijela njegovu formiranju, te jezikoslovac Radoslav Katičić i književnik Drago Štambuk promoviraju gledište da se hrvatski jezik uopće ne može sagledati izvan tog suodnosa njegovih triju narječja, koji nazivaju "zlatnom formulom hrvatskoga jezika ča-kaj-što". Drago Štambuk se, konstatirajući da je hrvatski standard nastao uz jak doprinos sva tri hrvatska narječja, zalaže za (ponovno, i jače) "otvaranje prozorčića" na suvremenom književnom standardu, kako bi se omogućilo da ga dodatno "bogati i oplemenjuje leksik iz čakavice, kajkavice i dijalektalnih varijanti štokavice. Enormna je leksička pričuva hrvatskoga jezika, tolika da je hrvatski jezik kroz nju jedan od najbogatijih slavenskih jezika."

Službeni jezik Europske unije

Pristupanjem Hrvatske Europskoj Uniji 1. srpnja 2013. hrvatski je jezik postao i jedan od službenih jezika Europske unije. Jednako tako, postao je i jedan od jezika prava EU-a, koji svojim dosegom nazivlja nadilazi jezik hrvatskoga prava, ali i hrvatski jezik kao službeni jezik Republike Hrvatske i jedan od službenih jezika BiH. U toj, europsko-pravnoj ulazi hrvatski se jezik treba promatrati nadnacionalno jer je dužan primjenjivati standard i norme usvojene u pravnoj uporabi svih država članica EU-a. To je zato što je svaki pojedini od službenih jezika EU-a podjednako izvoran i primjenjiv na cijelomu području Unije.

Srbijanska osporavanja postojanja hrvatskog jezika

Godine 2021. nastala je afera povodom sadržaja udžbenika srpskog jezika za 8. razred osnovne škole u Republici Srbiji, u kojemu se navodi da Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci govore srpskim jezikom, koji samo nazivaju drugim imenima, a Matica srpska je objavila djela velikana hrvatske književnosti Marina Držića – uz objašnjenje da će i dalje objavljivati djela napisana na srpskom »bez obzira na kojem su narječju napisana«. Ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske Goran Grlić Radman je osporavanje postojanja hrvatskog jezika u udžbeniku nazvao »sramotnim«, te izvijestio da je Republike Hrvatska tim povodom uputila Republici Srbiji protestnu notu.

Zakon o hrvatskom jeziku

Godine 2024. Hrvatski sabor izglasao je Zakon o hrvatskom jeziku koji propisuje službenu uporabu hrvatskoga jezika.

Fonologija

Fonologija hrvatskoga jezika odnosi se na sustav glasova i njihovih međusobnih odnosa koji postoji u hrvatskome jeziku. Ovdje će specifično biti riječi o hrvatskome standardnom jeziku.

Tradicionalno se drži da hrvatski ima 30 fonema, to jest glasova koje govornici razlikuju. Broj se može popeti i do 32 zbog upitnih statusa slogotvornoga /r/ i refleksa jata. Hrvatski jezik po slobodi prolaska zračne struje kroz govorne organe razlikuje otvornike (vokale) i zatvornike (konsonante).

Otvornici u hrvatskome po visini mogu biti visoki (zatvoreni), srednji ili niski (otvoreni). Mogu biti prednji, središnji ili stražnji po položaju jezika te dugi i kratki po trajanju.

Zatvornici se dalje s obzirom na protok zračne struje dijele na šumnike (prave konsonante, opstruente) i zvonačnike (sonante). Šumnici u hrvatskome mogu biti zapornici (okluzivi), tjesnačnici (frikativi), slivenici (afrikate), a zvonačnici nosnici (nazali) i približnici (aproksimanti) koji su opet kliznici (poluvokali) ili protočnici (likvide) koji mogu biti bočnici (laterali) ili treptajnici (vibranti). Po mjestu tvorbe mogu biti dvousneni (bilabijalni), zubnousnenici (labiodentali), zubnici (dentali), desnici (alveolari), prednepčanici (postalveolari), nepčanici (palatali), jedrenici (velari), ždrjelnici (faringali) i grkljanici (laringali).

Valja razlikovati samoglasnike i suglasnike od otvornika i zatvornika (vokala i konsonanata): samoglasnik je bilo koji glas koji može činiti jezgru sloga, a otvornik (vokal) onaj glas u kojem je otvoren prolaz zračnoj struji.

U tablicama će se upotrebljavati tri sustava: hrvatski pravopis (u zagradama), tradicionalni slavistički zapis (OLA) i međunarodna fonetska abeceda (IPA).

Samoglasnici

Hrvatski samoglasnici u trapezu kardinalnih samoglasnika

Hrvatski ima jednostavan sustav vokala prikazan tablično IPA-om i hrvatskom grafijom:

Vokali hrvatskoga jezika	Prednji	Središnji	Stražnji
Visoki	i 〈i〉		u〈u〉
Srednji	e 〈e〉		o〈o〉
Niski		a 〈a〉

Glasovi /i/ i /e/ jesu tvrdonepčani (palatalni).

Gramatičari se ne slažu o točnoj realizaciji glasa /a/: po nekima je stražnji glas /ɑ/, a po drugima središnji. Glasovi /o/ i /u/ po nekima su tvrdonepčani (velarni), a po drugima je /o/ prednjomekonepčani, a /u/ stražnjomekonepčani.

Svi vokali mogu biti dugi i kratki.

Svi su ovi vokali ujedno i samoglasnici (mogu činiti jezgru sloga), hrvatski još poznaje slogotvorno /r/ koje se također ponaša kao samoglasnik i dvoglas refleksa jata, /ie/ koji je također vokal; njihovi su statusi fonema upitni.

Dužina

Hrvatski samoglasnici (uključujući i slogotvorno /r/) mogu biti dugi ili kratki. Duljina se samo realizira na naglašenim i zanaglasnim slogovima, nikada na prednaglasnim (onima koji dolaze ispred naglašenog sloga). U naglašenim se slogovima njihova duljina smatra dijelom naglaska (dugosilazni, kratkosilazni, dugouzlazni, kratkouzlazni), a u sljedećim slogovima naziva se zanaglasnom dužinom.

Točan izgovor dugih i kratkih vokala podložan je alofoniji za koju različita istraživanja imaju različite rezultate. Važno je znati da se dužina mijenja s obzirom na uvjete i da nije uvijek ista, nego je važnije kakva je u usporedbi s dužinom drugih vokala.

Kratkouzlazni naglašeni vokali traju ponešto duže od kratkosilaznih, ali i bez dužine naglašenog vokala, razlika postoji u dužini sljedećega. Slično tomu, zanaglasna dužina znantno se razlikuje po svojoj dužini s obzirom na kontekst.

Zanaglasna dužina

U govornom jeziku zanaglasne dužine često se reduciraju ili u potpunosti nestaju (posebno kada dolazi do nagomilavanja više dužina zaredom).

Škarić određuje tri tipa općega hrvatskog jezika: klasični, prihvatljivi i prihvaćeni. U klasičnom modelu zanaglasni dugi vokali jednake su dužine kao oni s dugosilaznim naglaskom i duplo duži od kratkih zanaglasnih vokala. U prihvatljivome su dugi vokali kraći od dugih naglašenih (iznose tri četvrtine dugoga naglašenog), još su uvijek duži od kratkih naglašenih i duplo duži od kratkih nenaglašenih. U prihvaćenome se zanaglasni dugi i kratki vokali ne razlikuju u dužini te su uvijek kraći od naglašenih.

Klasični je tip arhaičan i regionalan, a prihvaćeni je povezan s govornicima s udarnim naglasnim sustavom. Od prihvatljivog do prihvaćnog postoji tip u kojemu su dužine reducirane, a vrijedi za govornike visinskoga naglasnog sustava (vidjeti naslov Naglasni sustav).

Prema istraživanju Pletikosa (2003.) zanaglasna dužina ili kratkoća ovisi o dužini naglašenog sloga: kratki zanaglasni vokali traju oko 70 % prethodnih kratkih naglašenih slogova (80 % kratkosilaznog, 63 % kratkouzlaznog), a 40 % dugih (46 % dugosilaznog, 36 % dugouzlaznog). Nakon silaznih naglasaka duži su od 10 do 20 % u usporedbi s uzlaznim. Dugi zanaglasni vokali daju sljedeće rezultate: 180 % dužine prethodnog kratkosilaznog, 142 % dužine prethodnog kratkouzlaznog, 83 % dužine dugosilaznog i 77 % dugouzlaznog.

Iz svega ovoga da se zaključiti da se najbolje percipiraju one zanaglasne dužine koje slijede za kratkim naglašenim samoglasnicima. Drugo Pletikosovo istraživanje (2008.) pokazuje da dugi zanaglasni vokali zbirno traju 62,5 % prethodnoga naglašenoga vokala, a kratki zanaglasni vokali 57,6 %, što je nedovoljno za percepciju dužine. Istraživanje također pokazuje da se razlika dugih i kratkih zanaglasnih dužina najbolje vidi u onima koji slijede vokale naglašene uzlaznim naglaskom jer se taj naglasak skraćuje pred zanaglasnom dužinom. Ovdje se vidi da pitanje dužine samoglasnika ovisi ne samo o naglašenosti samoglasnika, nego i o kontekstu u kojem se nalazi.

Za zanaglasnu dužinu u standardu stoga vrijedi: nizanje dužina u govoru nije uobičajeno i tu se one reduciraju, najnestabilnije su nakon dugih naglasaka, a najstabilnije su nakon kratkih. Otvorenost sloga (završava li ili ne završava slog suglasnikom) i položaj unutar riječi također utječu na stabilnost zanaglasne dužine. Dužina se zasigurno bolje percipira kada je na unutarnjem slogu, u osnovi riječi, kada je iza kratkog naglaska i kada je nastala kompenzacijskim duljenjem.

Slogotvorni kosnonanti

U hrvatskome kao jezgra sloga mogu poslužiti svi vokali /a, e, i, o, u, ie/, ali i neki konsonanti /r, n, l, ʎ/ (r, n, l, lj). Oni se zajedno zovu samoglasnicima, slogotvornim glasovima, koji mogu sami tvoriti slog, to jest biti mu jezgra.

U nekim onomatopejama i drugi glasovi mogu biti slogotvorni (slogotvornost se bilježi okomitom crticom ispod suglasnika u IPA-i): pssst! [ps̩ːt], bzzz [bz̩ː], ali ovdje je riječ o paralingvističkim zvukovima.

Slogotvorno /r/

Od konsonantalnih jezgri sloga, samo se slogotvorno /r/ (u IPA-i [r̩]) pojavljuje u izvorno hrvatskim riječima. Može se pojaviti na početku riječi (rzati, rt) i na kraju, rijetko u domaćim riječima (aorist glagola satrti: satr), uglavnom u stranim (masakr, žanr). Najčešće se javlja između dvaju suglasnika (prst, Hrvat, grkljan, krckati...). Ima neka ograničenja koja drugi samoglasnici nemaju: ne može se pojaviti uz glasove /r, j, l, n, ʎ, ɲ/ (r, j, l, n, lj, nj) ili afrikate /t͡ɕ, d͡ʑ, d͡ʒ/ (ć, đ, dž) (s tim da je nepojavnost uz afrikate moguće rezultat slučajnosti).

Postoje dvije ideje o statusu slogotvornoga /r/: neki ga smatraju posebnim fonemom, a drugi samo alofonom (pozicijskom inačicom) glasa /r/.

Da je alofon glasa /r/ može se zaključiti zato što se nikada ne pojavljuje u istom kontekstu kao suglasničko /r/. Slogotvornost ovoga glasa ograničena je na situacije kada je okružen dvama konsonantima ili se nalazi između konsonanta i granice riječi. Tako deklinacijom riječ žanr gubi slogotvorno /r/ kada se ono više ne nalazi između konsonanta i granice riječi (žanr /ʒanr̩/ > žanra /ʒanra/).

Ipak, postoje neke, iako rijetke, situacije kada se slogotvornost glasa /r/ nalazi u situacijama koje su prethodnim pravilom zabranjene: dodavanjem prefiksa za- na rzati nastaje oblik zarzati gdje se nalazi slogotvorno /r/. Sličan je primjer zelenortski (Zelenortska republika). Ponekad se navode i primjeri gdje je /l/ prešlo u /o/ poput istro (glagolski pridjev radni glagola istrti) koji kontrastira s Istro (vokativ imenice Istra), ali upitno je koliko govornika zaista u ovom slučaju rabi slogotvorno /r/. Na temelju tih primjera može se reći da se slogotvorno /r/ pojavljuje između dvaju suglasnika ili između suglasnika i granice morfema.

Razlika između [r] i [r̩] po Muljačiću jest u napetosti, to jest slogotvorna inačica izgovara se napetije i s više energije.

Slogotvorno /r/ izgovara se s umetnutim glasom šva [ə], primjerice kada je naglašen i dug, ali kod mnogih i kada je naglašen i kratak. Ostvariti naglasak na samome glasu [r] bilo bi neuobičajeno. Osim toga, slogotvorni oblik najčešće se ostvaruje s pomoću od jednog do triju udara jezikom o prednji dio nepca, a neslogotvorni od jednog ili dvaju, ali najčešće jednog (po čemu je hrvatsko /r/ češće udarnik nego treptajnik).

Ostali slogotvorni konsonanti

Slogotvorni u hrvatskome još mogu biti i glasovi /n, l, ʎ/ (n, l, lj). Primjeri su isključivo posuđenice gdje se glasovi često pojavljuju na kraju riječi, ali to nije nužno slučaj:

• slogotvorno [n̩]
  • primjeri su rijetki: njutn i neke dijalektalne riječi kao što su rehnšiber, kragn
• slogotvorno [ʎ̩]
  • u nekim imenima: Ljviv, Kremlj
• slogotvorno [l̩]
  • najčešće među njima: na kraju riječi (šnicl, bicikl, fascikl), unutar riječi (Vltava, džentlmen).

Dvoglas ije/je

Refleks jata naziv je za mnoge glasove koji su nastali od općeslavenskoga *ě. Standardni jezik utemeljen je na jekavskome govoru gdje se reflektirao u dvoglas /ie/. Ipak, točna realizacija toga dvoglasa upitna je.

Refleks jata doživljava razne promjene ovisno o položaju: duljenje (je > ije; dospjeti > dospijevati), kraćenje (ije > je; bijel > bjelji), promjena iza suglasničke skupine koja završava glasom /r/ (je > e; grijeh > grehota), promjena u /i/ (ije/je > i; živjeti > živio). Ipak, njegova točna realizacija predmet je rasprave.

Po nekima, jat ima dvije moguće realizacije: dvoglas [i͜e] kada je dug (pravopisno ije) i slijed dvaju glasova [je] kada je kratak (pravopisno je).

Tako se razlikuje dugi jat nastao duljenjem [je] koji se još zapisuje kao je (zato postoji iznimka mjera – zamjerati u usporedbi s općim pravilom zapovjediti – zapovijedati: u prvome primjeru dolazi do promjene [je] u [jeː], a u drugom [je] u [i͜e]) i dugi jat koji nije nastao naknadnim duljenjem, a zapisuje se ije.

Problem je ovakve interpretacije što bi se dvoglas [i͜e] onda mogao naći samo u dugom slogu, unutar riječi, isključivo u leksičkim (nikada gramatičkim) morfemima. Tako da je položajem vrlo ograničen. Nadalje, uvijek je u alternaciji s drugim refleksima (je/e/i), što znači da kraćenje jednog fonema [i͜e] uzrokuje nastanak dvaju [je] što nema previše smisla. Primjerice, ako su vijek i vuk minimalni par, onda bi isto trebalo vrijediti za vjekovi i vukovi, ali vjekovi ima jedan fonem više od vukovi.

Po drugima je jat uvijek [je] kada je kratak, a [jeː] kada je dug.

Tako se refleks jata u hrvatskome ponaša poput ostalih samoglasnika kada je riječ o duljenju, to jest kraćenju, ali jedini je vokal kojemu se duljina zapisuje (kratki kao je, dugi kao ije), tako da smjena bijel > bjelkast odgovara promjeni plav > plavkast (s označenim dužinama: plāv > plavkast), jedina je razlika što se jedna označuje pravopisno, a druga ne. Nadalje, čak i riječi koje su pravopisom izuzete od duljenja u govoru se dulje po uzoru na druge vokale: mjȅra > zamjérati. Postoji i puno riječi koje imaju dugi refleks jata koji se pak zapisuje kratko (pjev, sjenka, djevac, vještac, smjer...). Ovo sve znači da se, što se tiče morfonologije (glasovnih promjena koje riječ može doživjeti), refleks jata, ovom interpretacijom, ne ponaša bitno drukčije od ostalih vokala.

Posebno je bitno istraživanje koje je proveo Ivo Škarić gdje su ispitanici trebali razlikovati skupove /sjeː/ od skupova /si͜e/, rezultati su se uglavnom kretali oko 50 % što statistički gledano znači da je bilo riječ o slučajnom pridruživanju: ispitanici nisu mogli uočiti razliku. Sonogrami (vizualni prikazi zvuka) također nisu pokazivali razlike.

Problem takva percipiranja jata jest izostanak jotacije glasa /j/ koja se inače provodi, ali i /j/ iz drugih izvora ne uzrokuje uvijek jotaciju (pasji, klasje). Ovisno o pojedinom govorniku i njegovu podrijetlu, glas /j/ kao dio refleksa jata ne uzrokuje nužno jotaciju glasova /n/ i /l/ koji dolaze ispred: riječ sljepoća može se izgovarati i kao [sljepot͡ɕa] (slijed l+j) i kao [sʎepot͡ɕa] (glas lj). Glas /j/ iz drugih izvora uzrokovao bi: gledan- + -je > gledanje [gledaːɲe]. Tako da, ako se jat i izgovara kao [je] i [jeː] u svijesti govornika on još uvijek može biti poseban fonem, ovdje nema utjecaja pisma jer u hrvatskoj grafiji nema razlike između lj [ʎ] i lj [lj].

Glavni je protuargument i da, ako /j/ u refleksu jata zaista jest poseban glas, onda to znači da se u hrvatskome skup KKjV (gdje su K bilo koja dva konsonanta, a V bilo koji vokal) dopušten isključivo ako je vokal /e/ (dakle: skup poput *stja ne može se pojaviti u hrvatskome, ali /stje/ može, kao u stijena, tako nastaje poprilično čudno ograničenje da je skup KKj moguć samo ako slijedi /e/). Ipak, takav bi izuzetak bio objašnjiv povijesnim razvojem.

Za fonologiju je bitno i što je u svijesti govornika, ne samo što točno izgovaraju, a da refleks jata bar dio govornika doživljava kao odvojen fonem može se argumentirati mogućim nedostatkom jotacije i problemom građe sloga. Ako i nije riječ o posebnome glasu, promjene koje refleks jata doživljava (specifično alternacija ije/je/i/e/Ø) mogu ga klasificirati kao morfonem, skup različitih fonema koji alteriraju s obzirom na kontekst.

Ostali dvoglasi

Ovisno o govorniku hrvatski može imati još dvoglasa: /eu̯, au̯, ae̯/ kao u Europa, auto i dvanaest. Dvoglas /ia̯/ može se pojaviti u stranim riječima kao što su Mia ili Diana.

Suglasnici

Hrvatski jezik razlikuje sljedeće suglasnike prikazane IPA-om i hrvatskom grafijom (u zagradama):

Konsonanti hrvatskoga jezika				Usnenici		Zubnici	Desnici	Nepčanici		Jedrenici
				Dvousnenici	Zubnousnenici			Prednepčanici	Nepčanici
Šumnici	Zapornici		zvučni	b〈b〉		d〈d〉				g〈g〉
			bezvučni	p〈p〉		t〈t〉				k〈k〉
	Slivenici		zvučni			t͡s〈c〉		t͡ʃ〈č〉	t͡ɕ〈ć〉
			bezvučni					d͡ʒ〈dž〉	d͡ʑ〈đ〉
	Tjesnačnici		zvučni			z〈z〉		ʒ〈ž〉
			bezvučni		f〈f〉	s〈s〉		ʃ〈š〉		x〈h〉
Zvonačnici	Približnici	Približenici			ʋ〈v〉
		Kliznici							j〈j〉
		Bočnici					l〈l〉		ʎ〈lj〉
		Treptajnici					r〈r〉
	Nosnici					n〈n〉			ɲ〈nj〉

Svi su zvonačnici zvučni (uz blago obezvučenje uz bezvučne suglasnike) i među njima zvučnost nije razlikovno obilježje kao što je među šumnicima (nema parnjaka po zvučnosti).

Glas /ʋ/ vrlo je malo zvonak, gotovo tjesnačničke prirode.

Glasovi /t͡s, z, s/ uvijek su zubnici, a /r, l/ uvijek desnici. Glasovi /t, d, n/ mogu pripadati objema skupinama, ovisno o govorniku.

Prednepčani glasovi /t͡ʃ, d͡ʒ, ʃ, ʒ/ po nekima su vršnici (apikalni postalveolari) (t̺ʃ̺, d̺ʒ̺, ʃ̺, ʒ̺), a po nekima podvršnici (retrofleksi) (tʂ, dʐ, ʂ, ʐ). U hrvatskome se općenito može govoriti o postalveolarnom, to jest prednepčanom izgovoru /t͡ʃ, d͡ʒ, ʃ, ʒ/. Standardni jezik propisuje postalveolarni izgovor uz blagu labijalizaciju (zaobljenje usana) pri izgovoru: [ʃ̺, ʒ̺, t̺ʃ̺ʷ, d̺ʒ̺ʷ].

Glotalni okluziv [ʔ] može se umetnuti između dvaju vokala između dviju riječi: i onda [iː ʔônda].

Usnenici

Glas /f/ u hrvatski je jezik ušao posuđenicama i u njima se gotovo pa jedino i pojavljuje (semafor, frula, fazan, Francuska, film, graf...). Prvotno je ušao latinizmima i europeizmima (forma, Afrika, fizika) i u početku je eliminiran (Stjepan < lat. Stephanus).

Osim toga, glas se pojavljuje vrlo rijetko u izvorno hrvatskim riječima gdje je nastao pravilnom promjenom od ranijeg *pʋ (ufati od ranijeg *upъvati). Upotreba oblika ufanje zabilježena je od 14. stoljeća. Pojavljuje se i u nekim onomatopejama (frfljati, fućkati, frktati, fijukati).

Nadalje, glas /f/ ima zvučni alofon [v] koji se pojavljuje pred zvučnim šumnicima: šef ga [ʃêv‿ga].

Glas /ʋ/ izgovorom se približava tjednačnicima iako je zvonki glas. Od ostalih šumnika odvaja ga činjenica da se može pojaviti uz bezvučne šumnike (kvaka, tvar, sve, hvala, čvor, cvijet...) kao i uz zvučne (gvozd, dvor, zvono...) te da se propušta veća zračna struja. Ipak, stoji na dnu ljestvice zvonkosti zvonačnika. Uz bezvučne glasove obezvučuje se, ovisno o kontekstu.

Ima alofon [w] pred glasom /u/ (vuk, vuna, vulkan), a po nekima i ispred /o/ (voda, voziti).

Glas /m/ pred zubnousnenicima ima zubnousneni alofon [ɱ], primjer je znam vas [znâːɱ‿ʋaːs], ali i simfonija, limfa, amfora, tramvaj...

Zubnici i desnici

Hrvatski glas /t͡s/, uz /f/ i /x/, bezvučni je glas bez fonemičnoga zvučnog parnjaka. Ipak, on postoji alofonično: [d͡z] se pojavljuje pred zvučnim šumnicima: sudac bi [sǔːdad͡z‿bi]. Glas se pojavljuje kada se zanaglasnica (enklitika) s početnim zvučnim šumnikom doda na riječ koja završava na /t͡s/, ali unutar riječi /t͡s/ postaje /d͡ʒ/ uz zvučne šumnike: otac + -bina > otadžbina. Ipak, glas govornici hrvatskoga mogu prepoznati i zapisati digrafom dz, a pojavljuje se kod nekih govornika u izgovoru riječī poput mezzosopran i u stranim prezimenima (Ševarnadze).

Izgovor glasova /t, d, n/ ovisi o govorniku i situaciji: obično su zubnici (dentali) ili desnici (alveolari). Glasovi /t, d/ po jednoj su studiji sa šest govornika hrvatskoga bili češće dentalni, a /n/ je imao neodređenije rezultate. Ipak, ne može se zaključiti da je /n/ stražnjiji u izgovoru od ostalih dvaju glasova. Studija je također pokazala da je mjesto tvorbe glasa /n/ triput varijabilnije od ostalih dvaju.

Glasovi /n/ i /l/ donekle mijenjaju izgovor ovisno o vokalima koji ih okružuju, postaju prednjiji (uz palatalne /i/, /e/ i suglasnik /j/) ili stražnjiji (uz /o/ i /u/). Oba glasa mogu biti i slogotvorna kako je već spomenuto (njutn, bicikl, doplgenger).

Glas /n/ opcionalno ima alofon [ɱ] pred zubnousnenicima (dakle, inventura se može izgovoriti kao [iɱʋentǔːra] ili [inʋentǔːra].

Također, pred jedrenicima ima alofon [ŋ] (stanka: [stâːŋka]).

Glas /r/ u neslogotvornoj inačici kraći je od slogotvornoga: ostvaruje se jednim do dvama udarima jezika o nepce i po tome je češće dotačnik nego treptajnik.

Nepčanici

Razlikovanje fonema /t͡ɕ/ i /t͡ʃ/ (ć i č) te /d͡ʑ/ i /d͡ʒ/ (đ i dž) nije obilježje dobroga dijela hrvatskih govora, a razlikovanje u standardu to reflektira.

Glasovi /t͡ɕ/, /t͡ʃ/ i /d͡ʑ/ prisutni su u dobrome dijelu hrvatskih riječi, ali /d͡ʒ/ se pojavljuje isključivo u posuđenicama, uglavnom iz turskoga i engleskog, (džep, džoint, džip, hodža, jazz...) ili kao rezultat jednačenja po zvučnosti (svjedoč- + -ba > svjedodžba, naruč- + -ba > narudžba). Time je rubniji fonem od ostalih.

Nadalje, razlika između ovih glasova vrlo je rijetko važna za razlikovanje različitih riječi (postoje neki minimalni parovi č i ć, kao što su spavačica i spavaćica, a za dž i đ jedino regionalno postoji džak i đak).

Škarić razlikuje tri različita načina izgovora: klasični u kojemu se fonemi /t͡ɕ/ i /t͡ʃ/ jasno razlikuju, prihvatljivi u kojem je razlika manja te prihvaćeni u kojemu nema razlike.

Glasovi /ʎ/ i /ɲ/, kao i /t͡ɕ/ i /d͡ʑ/, nisu potpuno palatalni. Većina govornika izgovara /ʎ/ i /ɲ/ kao alveopalatalne (istodobnim dodirom tvrdog nepca i desni), dakle [l̠ʲ] i [n̠ʲ]. Veća varijabilnost u izgovoru pronađena je kod glasa /ʎ/.

Pred /t͡ɕ/ i /d͡ʑ/ glasovi /ʃ/ i /ʒ/ imaju alofone [ɕ] i [ʑ] (lišće: [lîːɕt͡ɕe], grožđe: [rôʑd͡ʑe ]), a po nekima i pred /ʎ/ i /ɲ/ (pažljiv: [pǎʑl̠ʲiʋ]).

Jedrenici

Točan izgovor glasa /x/ ovisi o pojedincu. Po Matasoviću, materinski štokavci čuvaju izgovor [x], jedreni tjesnačnik koji se tvori na istome mjestu kao i /k/ i /g/. Drugi govornici rabe ždrijelnik [ħ] ili grkljanik [h]. Grkljanu inačicu kao jednu od mogućnosti podržavaju i drugi radovi.

Izgovor [h] neki prepoznaju kao alofon glasa /x/ pred zvonačnicima na početku riječi (hmelj: [hmêl̠ʲ]).

Ako govornici izgovaraju /x/, onda će uz zvučne šumnike on dobiti alofon [ɣ] (duh bi: [dûɣ‿bi]), grkljana inačica ima alofon [ɦ] (duh bi: [dûɦ‿bi]).

Neki autori smatraju samo jedreni izgovor prihvatljivim u standardu.

Kao i kod /l/ i /n/, izgovor /k/ i /g/ postaje prednjiji, to jest stražnjiji s obzirom na okolne vokale.

Zapisivanje glasova

U ovom članku dosada se upotrebljavala međunarodna fonetska abeceda međunarodnoga fonetskog društva. U slavistici je uobičajenije upotrebljavati transkripciju OLA-e koja se i inače rabi u opisivanju hrvatskoga jezika, njegovih dijalekata i drugih slavenskih jezika.

Hrvatski pravopis	Međunarodna fonetska abeceda	Općeslavenski lingvistički atlas
a	a	a
b	b	b
c	t͡s	c
č	t͡ʃ	č
ć	t͡ɕ	ć
d	d	d
dž	d͡ʒ	ǯ
đ	d͡ʑ	ʒ́
e	e	e
f	f	f
g	g	g
h	x/h	x
i	i	i
j	j/i̯	j/i̯
k	k	k
l	l	l
lj	ʎ	ĺ
m	m	m
n	n	n
nj	ɲ	ń
o	o	o
p	p	p
r	r	r
s	s	s
š	ʃ	š
t	t	t
u	u	u
v	ʋ	v
z	z	z
ž	ʒ	ž
m/n	ɱ
v	w	w
f	v	v
n	ŋ	ŋ
š	ɕ	ś
ž	ʑ	ź
h	ɣ	γ
ije	ie̯	i͜e
r	r̩	r̥
n	n̩	n̥
l	l̩	l̥

U nastavku će se rabiti hrvatska grafija, to jest pravopis.

Građa sloga

Građa sloga i zakonitosti te ograničenja koja u njemu vladaju predmet su znanosti fonotaktike.

Hrvatski slogovi (σ) građeni su od pristupa (P, početnoga suglasnoga dijela) i rime (R) koja uključuje jezgru (J) i odstup (O, završni dio sloga). Ovdje je rabljeno označivanje po Jelaska (2004.)

Slog
Pristup	Rima
	Jezgra	Odstup
P	J	O
k	a	t
kat

Pristup i odstup čine suglasnici, a jezgru samoglasnici (vokali i slogotovorni konsonanti). Svaki slog nužno zahtijeva samo jezgru, ostali su dijelovi opcionalni jer ona nosi cijeli slog i čini vrhunac zvonkosti i otvorenosti sloga. Najzvonkiji element sloga bit će uvijek jezgrom (kuća, vrt, grad).

Dužina sloga određena je dužinom samoglasnika. S obzirom na to da i slogotvorno /r/ može biti dugo, dužina u hrvatskome nije obilježje vokala (a, e, i, o, u, i͜e/, nego slogotvornoga glasa, to jest samoglasnika. Ima ipak govora u kojima slogotvorno /r/ ne može biti dugo (primjerice dubrovački), u njima dužina onda zaista jest obilježje vokala.

Hrvatski ima mnoga pravila kojim određuje najveću moguću strukturu svojih slogova.

Općenito, hrvatski dopušta sljedeću građu sloga gdje zvonki pojas uključuje sve zvonke glasove koji se u slogu mogu pojaviti (uključujući i sam samoglasnik), a šuštavi pojas uključuje šumnike:

Šuštavi pojas			Zvonki pojas					Šuštavi pojas
1.	2.a	2.b	3.	4.	5.	6.	7.	8.	9.a	9.b
s š	p t k	f h c	v m	r j	a e	r j	m v	s š	p t k	f c h
		č ć		n nj	i o	n nj				č ć
z ž	b d g	dž đ		l lj	u r	l lj		z ž	b d g	dž đ

Tipični slijed suglasnika u šuštavom pojasu jest 1. i 2.a te 8. i 9.a (st, šp, žd...), a iza njih može doći neki zvonki glas osim samog slogotvornog (str, špr, zdr...). Netipični su oni koji kombiniraju glasove iz 1. i 2.b, 8. i 9.b (sh, žđ, šč) te 2.a i 1., 9.a i 8 (ps, pš, ks).

Pristup sloga

Pristup sloga u hrvatskome mogu činiti do tri glasa, s tim da prvi od njih mora biti s, š, z ili ž.

Slog
Pristup			Rima
			Jezgra		Odstup
P3	P2	P1	J1	J2	O
s	t	r	a	a	h
s	m	r	a	a	d
š	k	r	o		b
	t	k	o
			r		t

Upravo zbog toga neki autori smatraju da se skup ovih četiriju tjesnačnika sa p, t, k, h, m i v može smatrati spojem dvaju glasova koji zauzimaju samo jedno slogovno mjesto, tako da početak sloga mogu činiti samo dva suglasnika:

Slog
Pristup		Rima
		Jezgra		Odstup
P2	P1	J1	J2	O
sm	r	a	a	d
k	r	u		h
st	v	a	a	r
t	k	o
šk	r	o		b

Dva suprotstavljena sustava mogu se ujednačiti u jedan gdje bi se P2 proširivao s P2' koji bi mogao biti samo s š, z i ž.

Slog
Pristup			Rima
			Jezgra		Odstup
P2		P1
P2'	P2		J1	J2	O
s	t	r	a	a	h
s	m	r	a	a	d
s	v	r	a	a	b
š	k	r	o		b
š	t	r	i		k
z	g	l	o		b
ž	d	r	a	a	l

Odstup sloga

Domaće hrvatske riječi dopuštaju samo jedan glas u odstupu, to jest završnom dijelu sloga. On ipak može biti i skup st, št, zd i žd za koje se može reći da zauzimaju samo jedno odstupno mjesto.

Slog
Pristup		Rima
		Jezgra		Odstup
P2	P1	J1	J2	O
s	k	o		k
	l	i	i	k
	r	a	a	d
h	r	a	a	st
	m	o		št
g	r	o		zd
	d	a		žd

Hrvatski ima i puno riječi stranoga podrijetla, puno njih više se ni osjeća posuđenim. Zbog njih odstup mora uključivati još jedno mjesto. Kako sada odstup i tako uključuje dva mjesta, pitanje je treba li skupove st, št, zd i žd uopće više pripisivati jednome mjestu, ali upitno je što se događa u umu govornika.

Slog
Pristup			Rima
			Jezgra		Odstup
P2'	P2	P1	J1	J2	O1	O1'	O2
		m	o		r		ž
s	t	r	a	a	s	t
		p	a		r		k
	t	r	i	i

Hrvatski poznaje i riječi stranoga podrijetla koje imaju tri suglasnika u odstupu kao što su larinks, tekst, boršč, punkt i slično. Skupove šumnika na kraju takvih slogova može se smatrati dvama glasovima na jednome mjestu, to jest može se upotrijebiti pomoćni obrazac kao u skupovima s trima suglasnicima u pristupu.

Ostatak riječi	Slog
	Pristup		Rima
			Jezgra		Odstup
	P2	P1	J1	J2	O1	O2
la-		r	i		n	ks
		t	e		k	st
		b	o		r	šč
		p	u		n	kt

Kada je riječ o dvoglasu ije/je, on se može smatrati dvama dijelovima jezgre, poput dugih samoglasnika, ili se /j/ može pripisati pristupu u slučajevima kada dolazi do stapanja n+j > ɲ i l+j > ʎ. Jelaska (2004.) uzima dvoglasnički izgovor dugoga jata kao normu.

Ograničenja u građi sloga

Iako je rečeno da se na početku sloga, to jest u pristupu, mogu pojaviti tri suglasnika, kao i u odstupu, hrvatski ne dopušta da se bilo koji glas s bilo kojim drugim spoji u pristup ili odstup. Postoje razna pravila koja uvjetuju moguće i nemoguće skupove osim samog ograničenja broja.

Ljestvica zvonkosti

Jedno od pravila jest i ljestvica zvonkosti. Glas ima veću zvonkost što je obujam izgovornih šupljina veći, što je otvor širi i što je napetost oblikovača glasa manja, a grkljana veća. Vrh sloga imat će najzvonkije glasove (kao što su vokali a, e, i, o ili u te zvonačnici r, l, n, m, lj...). Vrh sloga mora biti najzvonkiji glas što je redovito vokal, ali u njegovu odsustvu može ga zamijeniti zvonačnik (zato se slogotvorno /r/ ne pojavljuje ako je u istome slogu neki vokal). Glasovi se po glasnoći organiziraju tako da im zvonkost raste prema jezgri i pada kako se od jezgre odmiče. Tako nastaju ljestvice zvonkosti. U njima su glasovi poredani po zvonkosti (najmanje zvonki bit će označeni najmanjim brojevima, a najzvonkiji najvećim).

Postoji nekoliko jednako uspješnih ljestvica koje se mogu primijeniti u hrvatskome:

• ljestvica s jedanaest stupnjeva

Stupanj	Opis	Glasovi
1	bezvučni prekidnici	p t k c č ć
2	zvučni prekidnici	b d g dž đ
3	bezvučni tjesnačnici	s š f h
4	zvučni tjesnačnici	z ž
5	nosnici i približnik	m n nj v
6	bočnici	l lj
7	treptajnik	r
8	prijelaznik	j
9	visoki otvornici	i u
10	srednji otvornici	e o
11	niski otvornici	a

U izvornim hrvatskim riječima, samoglasnici mogu biti glasovi na ljestvici od 7 do 11 (stan: 3-1-11-5, mozak: 5-10-4-11-1), a u stranim i od 5 do 11 (njutn: 5-9-1-5). Onomatopeje mogu imati glasove i do 3 na ljestvici kao slogotvorne.

Unutar sloga, broj mora rasti prema jezgri, a padati prema odstupu (s tim da se s, š, z i ž mogu pojaviti pred glasovima niže na ljestvici u pristupu, što predstavlja problem koji se može riješiti ako oni nisu zapravo dio sloga ili ako sa sljedećim glasovima čine obrnuti slivenik, to jest tjesnačnik i sljedeći glas ponašaju se kao jedan glas): smrt: 3-5-7-1, kriv: 1-7-9-5, splav: 3-1-6-11-5. Moguće je i da zvonkost niti raste niti pada: pčela: 1-1-10-6-11.

Postoje još neke ljestvice zvonkosti različitih autora, ovdje će biti navedena još jedna:

• ljestvica sa sedam stupnjeva i podljestvicama

Ova ljestvica višestruko sažima prethodne, a omogućuje da se, za potrebe riječi gdje se dva samoglasnika nalaze u nizu i riječi gdje su šumnici slogotvorni (onomatopeje), upotrijebe dodatne podljestvice. Podljestvica samoglasnika brojeve je dobila po trapezu samoglasnika.

Stupanj	Podstupanj	Opis	Glasovi
1	šumnici
	1.1	bezvučni zapornici	p t k c č ć
	1.2	zvučni zapornici	b d g dž đ
	1.3	bezvučni slivenici	c č ć
	1.4	zvučni slivenici	dž đ
	1.5	bezvučni tjesnačnici	s š f h
	1.6	zvučni tjesnačnici	z ž
2		usneni zvonačnici	m v
3		svijetli nosnici	n nj
4		bočnici	l lj
5		treptajnik	r
6		prijelaznik	j
7	otvornici
	7.2	visoki otvornici	i u
	7.2–4	dvoglasnik	ie
	7.4	srednji otvornici	e o
	7.7	niski otvornici	a

Ako su dva otvornika u dodiru, onaj niži na podljestvici ima potencijal biti neslogotvorni dio dvoglasa (ako se slijed izgovori dvoglasno).

Kada su konsonanti slogotvorni, onaj viši na podljestvici bit će slogotvoran.

Postoje još razne ljestvice koje više ili manje uspješno pokazuju odnose glasova unutar sloga.

Sveukupno, građa hrvatskoga sloga može se pokazati ovako upotrebom sedmostupanjske ljestvice s podljestvicama:

Slog
Pristup			Rima
			Jezgra		Odstup
P2		P1	J1	J2	O1
P2'	P2				O1	O1'
1	1–2	1–6	5–7	5–7	1	1

Uključe li se strane riječi, može se dobiti ova građa sloga:

Slog
Pristup			Rima
			Jezgra		Odstup
P2		P1	J1	J'	O1		O2
P2'	P2				O1	O1'
1	1–2	1–6	3–7	5–7	1–6	1	1–4

Zbog nekih stranih odstupa i domaćih riječi kao što su svlak, svraćati, svraka, smračiti, smreka, trebalo bi pristup i odstup dodatno proširiti:

Slog
Pristup			Rima
			Jezgra		Odstup
P2		P1	J1	J'	O1	O2
P3	P2'					O2'	O3
1	1–2	3–6	3–7	5–7	3–6	1–2	1

U ovom bi obrascu P3 i O3 uvijek bili šumnici, P2 i O2 mogu ili šumnici ili glasovi m i v, a P1 i O1 uvijek bi bili zvonki.

Slog							Slog
Pristup			Rima				Pristup			Rima
			Jezgra	Odstup						Jezgra		Odstup
P2		P1		O1	O2		P2		P1			O1	O2
P3	P2'		J		O2	O3	P3	P2		J	J'		O2'	O3
							s	t		i				h
							s	t	r	a	a			h
							s	m	r	a	a			d
							t			e			k	st
		l	a						r	i		n	k	s
			i	n			f			a		r	k	t

Važno je napomenuti da su svi dijelovi sloga opcionalni osim jezgre.

Ukratko će se razmotriti kako prethodno navedeni obrazac građe hrvatskoga sloga funkcionira:

• pristup
  • s jednim članom: može biti bilo koji zatvornik (san, park, Venera)
  • s dvama članovima:
    • počinje šumnikom: može slijediti bilo koji zatvornik (pčela, pravo, sladoled)
    • počinje zvonkim usnenikom (m ili v): bilo koji drugi zvonačnik viši na ljestvici (mraz, vreća, mnogo)
    • počinje treptajnikom (r): može slijediti isključivo j za kojim dolazi isključivo e (rješenje)
  • s trima članovima:
    • može biti ili SKK gdje S=s,z,š,ž ili KKj nakon kojeg mora doći e (strana, sklop, stjegovi)
  • s četirima članovima:
    • isključivo SKrj gdje je S=s,z,š,ž, a ostatak je strogo određen: r i j za kojima može doći samo e (strjelica)
• odstup
  • s jednim članom: bilo koji zatvornik (plan, krug, panj)
  • s dvama članovima:
    • izvorne hrvatske riječi: samo st, št, zd, žd (rast, kost, grozd)
    • ostale riječi:
      • dva šumnika: takt, indeks, recept, smaragd
      • usneni zvonačnik (m i v) + šumnik: samt, limb, trijumf
      • nosnik (osim m) + šumnik: pacijent, asistent
      • bočnik + šumnik: kult, alt, revanš
      • treptajnik + šumnik: sport, švorc
      • treptajnik + nosnik (uključujući m): šarm, nerv
      • j + ostali konsonanti (osim r): dizajn, štrajk, emajl
  • s trima članovima:
    • KKK gdje prvi može biti bilo koji zatvornik, drugi može biti samo šumnik ili m i v, a treći može biti samo šumnik: tekst, infarkt, punkt, ekscerpt.

Dodatna ograničenja

Hrvatski ne dopušta sve skupove koji su prethodnim pravilom po zvonkosti dopušteni (ova pravila vrijede unutar jednoga sloga, ne između njih):

• ograničenja konsonanata
  • ograničenje jednakosti: dva ista konsonanta ne mogu se naći u istome slogu
  • ograničenje netipičnosti: netipični nizovi glasova (dva zapornika kao u ktetik, zapornik i šumnik kao u pšenica ili dva tjesnačnika kao u sfera) onemogućuju da sljedi zvonačnik (dakle sljedovi kao što stu ptr, psl), ali dopušten je oblik shv u shvatiti
  • ograničenje usnenosti: dva usnena glasa ne mogu biti jedan pored drugoga (dakle zabranjeni su skupovi *fm, *pv, *mv i tako dalje)
  • ograničenje zvonačne visine: dva visoka zvonačnika ne mogu se slijediti: zabranjeni su skupovi *ljj ili *njj
  • ograničenje protočnosti: zabranjeno je da se bočnci i treptajnici nižu unutar sloga: *llj, *rl, *ljr
  • ograničenje nosnosti i protočnosti: nosnici n i nj, bočnici l i lj te treptajnik r ne mogu se slijediti unutar sloga: *nl, *rn, *nj
  • ograničenje djelomične jednakosti: sprečava da se glasovi t i d nižu u istom slogu sa slivenicima ili da se slivenici nižu s tjesnačnicima (zabranjeni su *tc, *cš)
  • ograničenje ponavljanja: onemogućen je slijed slivenika *cdž, *ćč
  • ograničenje slivenosti: t i d ne mogu se naći ispred s, š, z i ž: zabranjeni su *tš, *dz ili *dž
  • ograničenje visine: onemogućuje sljedove s i z sa ć, č, đ, dž, š i ž te sljedove s i z sa lj i nj: *sč, *šs, *ljn; s i z može se priključiti i f, h i c: zabranjeni su *fš, *hš ili *cć
  • ograničenje razvučenosti: š, ž, č i dž ne mogu biti u slijedu sa ć i đ: *šć, *ćč, *džć
  • ograničenje hrptenosti: jedrenici k, g i h ne mogu biti u susjedstvu unutar istoga sloga: *hk, *kg, *hg
  • dvostruko ograničenje krajnosti: usneni (p, b, f) i jedreni (k, g, h) ne mogu biti u susjedstvu međusobno niti unutar skupine: zabranjeni su *pk i *gf, ali i *pf, *bp te *kg i *hg
  • ograničenje zvučnosti: šumnici uvijek moraju dijeliti zvučnost: zabranjuje *pg, *đt, *bp, *hb i tako dalje.

Naglasni sustav

U hrvatskome standardnom jeziku naglašen je onaj slog koji se među drugima ističe tonom (kretanjem melodije), silinom (snaga zračne struje, utrošak veće količine zraka iz pluća i jači potisak zraka kroz govorne organe) i trajanjem. Dužina može biti prisutna i na zanaglasnim slogovima (zanaglasna dužina).

Posebno je važna razlika u tonovima (silaznom i uzlaznom) koji se pojavljuju na naglašenom slogu. Po ovoj opreci hrvatski standardni govor ima melodijski naglasak (upotrebljava tonove), a neki govori imaju udarni naglasak (bez razlike u tonu).

Riječi se dijele na naglasnice (koje imaju naglasak) i na nenaglasnice (koje nemaju naglasak, znane i kao klitike), a one se dijele na prednaglasnice i zanaglasnice.

Tradicionalni pristup

Standard je utemeljen na novoštokavskoj razlici četiriju naglasaka koji su zapravo spoj siline, tona (opreka silaznosti i uzlaznosti) i trajanjem (opreka kratkoće i dužine):

		Ton
		Silaznost	Uzlaznost
Trajanje	Kratkoća	ȁ	à
	Dužina	ȃ	á

Postoje određena pravila raspodijele naglaska:

• jednosložne riječi mogu imati samo silazne naglaske: kȍnj, grȃd
• u sredini riječi mogu se nalaziti samo uzlazni: daljìna, počétak
• na prvome slogu višesložnih riječi mogu se pojaviti svi naglasci: slȁma, prâvda, jèzik, táma.

Riječi stranog podrijetla mogu kršiti ova pravila: aligȃtor, dirigȅnt, informȃtor i tako dalje. Mnoge imaju dublete koje poštuju pravila.

Postoje mnoge paradigme koje uzrokuju promjene glasova. Primjerice, riječi s početnim silaznim naglaskom mogu prebaciti naglasak na prednaglasnicu. Naglasak pritom postaje kratkouzlazan ili pak ostaje kratkosilazan: bez brȁta > bèz‿brata, u grâd > ȕ‿grād.

Kratkosilazni ton opisuje se kao odsječen, a kratkouzlazni usporen.

Moderni pristup

Ovo viđenje nije u potpunosti točno. Već je spomenuto da dužina samoglasnika nije uvijek jednaka: dugi naglašeni slogovi duži su 50 % od nenaglašenih, a kratki naglašni 30 % duži od kratkih nenaglašenih. Razlika u trajanju među jednosložnim (silaznim) naglascima jednaka je razlici u trajanju među kratkih naglašenim i kratkim nenaglašenim slogovima: 30 %. Dugi uzlazni duži su 22 % od kratkih, a dugi nenaglašeni 10 % kratkih.

Nadalje, hrvatski naglasni tonovi ne ostvaruju se samo na naglašenom slogu.

Točan bi opis hrvatskoga sustava tri dionice (udar/silinu, dužinu i ton) ovako opisao.

• Udar

Slog koji prima udar, to jest silinu, bit će označen naglašenim u umovima hrvatskih govornika: primjerice: kuća, nos, razbiti, uspostaviti i tako dalje. Udar je rijetko sam po sebi razlikovno sredstvo između dviju riječi ili oblika iste riječi. U ostatku teksta označavat će se podebljanim slovima.

• Dužina

Dužina je obilježje sloga u hrvatskome i može razlikovati riječi (luk 'povrće' i lūk 'oružje' ili vidi, imperativ, i vidī, prezent). Dug slog ponaša se kao da se sastoji od dva kratka. Kaže se da kratak samoglasnik ima jednu moru, a dugi dvije.

• Ton

Hrvatski jezik poznaje dva tona: niski i visoki. Visoki ton razlikovan je, pojavljuje se isključivo na slogu s udarom i na slogu koji slijedi (riječi s dvama udarima imaju i dva visoka tona: najjadniji). Niski tonovi nalaze se u riječima bez udara (prednaglasnice, zanaglasnice) i na ostalim slogovima, ali mogu se pojaviti i na slogu koji jest naglašen u kombinaciji s visokim.

Kombinirajući ova tri obilježja mogu se označiti hrvatski naglasci.

Jednosložni naglasak

Ovaj naglasak odgovara tradicionalnome silaznom: slog s udarom prima visoki ton. Ako je slog dug, visoki ton dolazi na prvu moru (prvi od dvaju kratkih samoglasnika koji tvore dugi). Drugi slogovi (i druga mora dugih) dobivaju niski ton. Kako izgovor riječi napreduje, dolazi do promjene visoki > niski ton što govornici doživljavaju kao silazni ton.

	Prvi slog		Drugi slog		Prvi slog			Prvi slog	Drugi slog
Riječ s tradicionalnom oznakom naglaska	mȃjka				nôs			mȁma
Razdvojba	ma	aj	ka		no	os		ma	ma
Tonovi	visoki	niski	niski		visoki	niski		visoki	niski

Ovaj naglasak naziva se jednosložnim jer se visoki ton ostvaruje na jednome slogu, ostali nisu bitni za percepciju naglaska.

Dvosložni naglasak

Dvosložni naglasak tradicionalno se smatra uzlaznim iako se fonetskim analizama ustvrdilo da nema uzlazne tonske konture.

Zove se dvosložnim jer uključuje dva sloga: na prvome, koji govornici smatraju naglašenim i koji prima udar, nalazi se niski ton, a na sljedećem visoki. Tako funkcionira gotovo suprotno od jednosložnoga. Razlika u dužini udarnoga sloga stvara razliku između tradicionalno dugouzlaznog i dugosilaznog.

	Prvi slog	Drugi slog		Prvi slog			Prvi slog	Drugi slog
Riječ s tradicionalnom oznakom naglaska	báka			òtac			kúma
Razdvojba	baa	ka		o	tac		kuu	ma
Tonovi	niski	visoki		niski	visoki		niski	visoki

Dvosložni naglasak zanimljiv je jer mnogim strancima funkcionira obrnuto od onih u njihovim materinskim: u engleskome je naglašeni slog istaknut samo udarom, ali također ima i viši ton. Govornici engleskoga stoga mogu riječi s dvosložnim naglaskom čuti kao naglašene na slogu iza onoga koji zaista prima udar.

Što se tiče dijalekata, nekima je zanaglasni slog u dvosložnom naglasku iznimno visok (primjer je Osijek), a nekima je dosta nizak. Oni govori koji nisu novoštokavski imaju potpuno drukčija pravila i tonove. Iako standard traži dva sloga za dvosložni naglasak, neki govori potvrđuju da to tako ne mora biti.

Morfonologija

Podrobniji članak o temi: Glasovna promjena

Morfonologija je disciplina koja proučava fonološku građu morfema i fonološke promjene uvjetovane morfologijom.

U užem smislu, riječ je o glasovnim promjenama koje u jeziku određeni morfološki uvjeti uzrokuju. Ovdje ćemo ukratko proučiti neke bitne hrvatske glasovne promjene: jednačenje po zvučnosti, jednačenje po tvorbenome mjestu, gubljenje suglasnika, umetanje j, palatalizacija, sibilarizacija, jotacija, nepostojani a, vokalizacija, promjene ije/je, prijevoj i prijeglas. Uz ove postoje i neke rubnije.

Jednačenje po zvučnosti

Podrobniji članak o temi: Jednačenje po zvučnosti

U hrvatskome vrijedi da se šumnici prilagođuju po zvučnosti onom šumniku koji slijedi za njima po sljedećoj tablici:

Zvučni	b	d	g	z	ž	đ	dž
Bezvučni	p	t	k	s	š	ć	č	f	h	c

Glasovi f, h i c rabe svoje alofone.

Jednačenje se provodi pri dodavanju afiksa i između naglašene riječi i klitika (pravopis ne zapisuje uvijek promjenu):

• s- + grabiti > zgrabiti
• sud- + -kinja > sutkinja
• ivanić- + -grad > Ivanićgrad (izgovor kao ivaniđgrad).

U genitivu množine vraća se originalni oblik ili se izvorno bezvučni glasovi ozvučuju (ne uvijek):

• bilješka > bilježaka
• svezak > G jd. sveska > svezaka
• narudžba > narudžaba (iako nastalo od naruč- + -ba).

Jednačenje po mjestu tvorbe

Podrobniji članak o temi: Jednačenje po mjestu tvorbe

Jednačenje po mjestu tvorbe odnosi se na smjene tjesnačnika i slivenika te na često tek alofonične promjene nazala i promjene jedrenika:

• pravilo 1:
  • s i z postaju š i ž pred č, dž, š, ž, ć, đ, lj, nj
    • iz- + -čaš-iti > iščašiti
    • raz- + -član-ba > raščlamba
    • obraz- + -čić > obraščić
    • bez- + -ćut-an > bešćutan
    • jutros- + -nji > jutrošnji
    • neke iznimke: lj i nj postali od dvoglasa (snjegovi) i česti nedostatak promjene z u ž pred sufiksom -ljiv (rastezljiv)
• pravilo 2:
  • nazali se slažu s mjestom tvorbe slijedećih šumnika: n postaje [ŋ] pred jedrenicima, m postaje [ɱ] pred zubnousnenicima (isto može vrijediti i za n), n postaje m pred dvousnenicima (jedino se ova promjena pokazuje pravopisom)
    • hin- + -ba > himba
    • crven- + -perka > crvenperka (izgovor crvemperka)
    • stran- + -ka > stranka (izgovor straŋka)
    • amfora (izgovor aɱfora)
• pravilo 3:
  • glasovi k, g i h postaju č, ž i š pred č, ć, lj i nj
    • buh- + -ljiv > bušljiv
    • strag- + -nji > stražnji
    • rog- + -čić > roščić (rogčić > rožčić > roščić)

Ispadanje konsonanata

Pravila ispadanja konsonanata jesu mnoga. Načelno, dva ista konsonanta krate se u jedan (ali pri dodatku prefiksa ili spajanja dviju riječi moguće je da se izgovaraju kao jedan dugi). Primjeri su iz- + -znojiti > iznojiti, pet + deset > pedeset, rus- + -ski > ruski i tako dalje.

Nadalje, dentali t i d u dodiru sa slivenicima i tjesnačnicima nestaju ili s njima tvore slivenike, a primjeri su svetac > svetca (izgovor i alternativni zapis sveca), hrvat- + -ština > Hrvaština).

U skupovima st, št, zd i žd nestaju t i d ako slijedi suglasnik (pravilo se ne bilježi pravopisno uvijek niti se u govoru provodi konzistentno), a primjeri su korist- + -na > korisna, šest + deset > šezdeset, vijest- + -nik > vjesnik i slično.

Slično, u skupovima sk i zg jedrenici ispadaju pred n: stiskati > stisnuti, brizgati > briznuti.

Glasovi s i š nestaju ako prije njih dolaze jedrenici i slivenici: siromah + -stvo > siromašstvo > siromaštvo.

Naposljetku, glas j ispada iza nepčanika: noć + -ju > noću.

Umetanje j

Umetanje ili proteza glasa j događa se kada se u dodiru nađu neki vokal i vokal i: piti > pi-em > pijem, taksi + -a > taksija.

Palatalizacija

Podrobniji članak o temi: Palatalizacija

Palatalizacija je nastala prvom palatalizacijom u praslavenskome.

Ukratko, palatalizacija je promjena k, g, h u č, ž, š pred pred i, e, a i u, ali najčešće e te pred nekim konsonantima u određenim uvjetima. Također, skupovi sk i zg postaju št/šč i žd/ždž.

Neki su primjeri: rek- + -em > rečem, mnog- + -iti > množiti, orah- + -ar > orašar, slug- + -benik > službenik.

Sibilarizacija

Podrobniji članak o temi: Sibilarizacija

Sibilarizacija je nastala od druge palatalizacije i progresivne (treće) palatalizacije u hrvatskoj povijesti.

Riječ je o promjeni k, g, h u c, z, s pred samoglasnikom i te istoj promjeni iza i, e, ije/je, u i slogotvornoga r ako za njima slijedi a.

Neki su primjeri: majk- + -i > majci, vuk- + -ijah > vucijah, dih- + -ati > disati.

Jotacija

Podrobniji članak o temi: Jotacija

Jotacija je promjena pri kojoj glas j uzrokuje onepčanjenje konsonanata koji mu prethode:

• p, b, m, v > plj, blj, mlj, vlj (događa se epenteza glasa l koji se jotira)
• t, d, s, z, c, n, l > ć, đ, š, ž, ć, nj, lj
• k, g, h > č, ž, š
• st i št, zd i žd > št/šć, žd/žđ
• sk i šk > št/šć/šk/šč.

Moguće je da j ostane poslije promjene (Božji) ili da se ona uopće ne dogodi (pasji).

Neki su primjeri: pisati > pišem, sol- + -ju > solju, plak- + -j > plač i tako dalje.

Nepostojani a

Podrobniji članci o temama: Nepostojano a i Nepostojano e

Iako povijesno gledano zapravo dolazi do umetanja glasa a, sa stajališta modernoga jezika u infleksiji nekih riječi gubi se samoglasnik a: nokat + -a > nokta, mislilac + -a > mislioca, orao + -a > orla i tako dalje.

Nepostojani a umeće se i ako prefiks ili proklitika počinje glasom s ili z, a slijedi ps, ks, pš, kš ili samo s, z, š i ž (neobvezno osim s prijedlogom s): s sestrom > sa sestrom, niz stepenice > niza stepenice, iz- + zvati > izazvati. Pravilo se ipak ne provodi dosljedno: iz- + zviždati > izviždati (ne *izazviždati). Postoje i neke dublete: sabor (s nepostojanim a) i zbor (bez njega).

Nepostojani a zahtijeva i dodavanje k pred jedrenike: k gradu > ka gradu, k klupi > ka klupi.

Pojavljuje se i pred zamjenicama mnom i nj: s mnom > sa mnom, pred nj > preda nj.

Vokalizacija

Vokalizacija, znana i kao smjena l > o događa se kada se glas l nađe na kraju sloga, on tada postaje o: gleda- + -l > gledal > gledao, anđel- + -∅ > anđeo i slično. Promjena ima neke slučajeve kada se ne provodi: bol, kolac > kolca i slično.

Promjene ije/je i prijevoj

Podrobniji članci o temama: Refleksi jata i Prijevoj

Prijevoj je u hrvatskome promjena s poviješću još iz indoeuropskoga prajezika.

u hrvatskome se realizira nestajanjem, duljenjem ili promjenom kakvoće vokala:

• govoriti > razgovarati
• brati > berem > birati > izbor
• zanijeti > zanesem > zanos
• cmoknuti > cmakati
• stvoriti > stvarati
• previti > prijevoj
• starac > starca (izgovor stȁrac > stȃrca)
• grad > gradovi (izgovor grȃd > grȁdovi)
• bijel > bjelkast (izmjena ije > je, je > ije i je > je [jē] oblici su prijevoja).

Osim prijevoja, refleks jata doživljava još promjenu u i pred vokalima (vidje- + -l > vidjeo > vidio, za razliku od vidje- + -la > vidjela) i promjenu u e kada je kratak iza suglasnika i r (strijela > strelica, ali može i strjelica).

Prijeglas

Podrobniji članak o temi: Prijeglas

Glasovi e i o postaju u i e kada slijede za nepčanikom: brat + -e > brate, ali muž + -e > mužu, isto tako čovjek + -om > čovjekom, ali panj + -om > panjem. Promjena se obrće ako je samoglas u slogu prije e: Beč + -om > Bečem > Bečom, ali ima i iznimki. Glasovi r, c i z ponašaju se često kao nepčanici (što su nekoć često i bili): car + -om > carem ili carom.

Hrvatski dijalekti u RH i BiH

Gramatika

Podrobniji članak o temi: Gramatika hrvatskoga jezika

U hrvatskom jeziku postoje sljedeće vrste riječi: imenice, glagoli, zamjenice, pridjevi, prijedlozi, prilozi, veznici, brojevi, usklici i riječi koje svrstavamo kao čestice.
Promjenljive vrste riječi jesu imenice, glagoli, pridjevi, zamjenice i brojevi. One se mogu mijenjati po određenim kategorijama unutar određenih paradigmi (deklinacija i konjugacija).

Imenice

Hrvatske imenice dijele se u tri kategorije s obzirom na sročnost s pridjevima, brojevima i zamjenicama: muški, ženski i srednji rod.

Nadalje, hrvatske imenice označuju brojnost pojma upotrebom dvaju brojeva: jednina i množina. Postoji i malina koja se pojavljuje uz brojeve dva, tri i četiri (jedan stup, dva stupa, pet stupova).
Postoji i oblik zbirne množine (stručni je naziv zbirna imenica) koji označava 'veću gomilu, veću količinu' nečega.

U hrvatskom jeziku postoji sedam padeža:

• nominativ (padež subjekta)
• akuzativ (padež izravnog objekta)
• genitiv (padež posvojnosti)
• dativ (padež neizravnoga objekta)
• lokativ (padež položaja)
• instrumental (padež sredstva i društva)
• vokativ (padež dozivanja).

Svojstvuje ih promjena nastavka u riječi uz izuzetak lokativa koji je istovjetan dativu (osim kod nekih zamjeničnih i pridjevskih oblika), ali zahtijeva prijedlog uza se (iako je nekada mogao stajati samostalno).

Postoje tri osnovne deklinacije imenica: a-deklinacija (obično imenice muškog i srednjeg roda), e-deklinacija (obično ženskoga roda sa završnim -a u nominativu jednine) i i-deklinacija (obično ženski rod).

	A-deklinacija				E-deklinacija		I-deklinacija
	muški rod		srednji rod		ženski rod
	jednina	množina	jednina	množina	jednina	množina	jednina	množina
Nominativ	prozor-∅	prozor-i	mjest-o	mjest-a	kuć-a	kuć-e	kost-∅	kost-i
Akuzativ	prozor-∅	prozor-e	mjest-o	mjest-a	kuć-u	kuć-e	kost-∅	kost-i
Genitiv	prozor-a	prozor-ā	mjest-a	mjest-ā	kuć-ē	kuć-ā	kost-i	kost-ī/kost-iju
Dativ	prozor-u	prozor-ima	mjest-u	mjest-ima	kuć-i	kuć-ama	kost-i	kost-ima
Lokativ	prozor-u	prozor-ima	mjest-u	mjest-ima	kuć-i	kuć-ama	kost-i	kost-ima
Vokativ	prozor-e	prozor-i	mjest-o	mjest-a	kuć-o	kuć-e	kost-i	kost-i
Instrumental	prozor-om	prozor-ima	mjest-om	mjest-ima	kuć-om	kuć-ama	kost-i/košć-u	kost-ima

Pridjevi

Hrvatski pridjevi slažu se s imenicom u rodu, broju i padežu. Osim toga, razlikuju tri stupnja komparacije: pozitiv, komparativ i superlativ.

Pridjevi mogu biti određeni i neodređeni. Određeni oblik samo je u atributnoj uporabi, najčešće uz imenice. Kao predikatno ime (umjesto glagola) nije ovjeren u hrvatskom jeziku, što je jedno od bitnih sintaktičkih razlikovnica između hrvatskoga i srpskoga jezika.
Neodređeni pridjevski oblik ima više različitih upotreba. Može:

• biti atributom
• izricati neodređenost imenice
• biti predikatnim proširkom kojemu je mjesto otvorio leksički punoznačan glagol kao predikat pa sročnošću vezati imenicu u subjektu i izricati neodređenost te imenice dok se odvija predikatna radnja
• biti predikatnim imenom.

Pozitiv	Neodređeni oblici						Određeni oblici
	muški rod		srednji rod		ženski rod		muški rod		srednji rod		ženski rod
	jednina	množina	jednina	množina	jednina	množina	jednina	množina	jednina	množina	jednina	množina
Nominativ	spretan-∅	spretn-i	spretn-o	spretn-a	spretn-a	spretn-e	spretn-i	spretn-i	spretn-o	spretn-a	spretn-a	spretn-e
Akuzativ	spretan-∅/ spretn-a	spretn-e	spretn-o	spretn-a	spretn-u	spretn-e	spretn-i/ spretn-og(a)	spretn-e	spretn-o	spretn-a	spretn-u	spretn-e
Genitiv	spretn-a	spretn-ih	spretn-a	spretn-ih	spretn-e	spretn-ih	spretn-og(a)	spretn-ih	spretn-og(a)	spretn-ih	spretn-e	spretn-ih
Dativ	spretn-u	spretn-im(a)	spretn-u	spretn-im(a)	spretn-oj	spretn-im(a)	spretn-om(u/e)	spretn-im(a)	spretn-om(u/e)	spretn-im(a)	spretn-oj	spretn-im(a)
Lokativ	spretn-u	spretn-im(a)	spretn-u	spretn-im(a)	spretn-oj	spretn-im(a)	spretn-om(u/e)	spretn-im(a)	spretn-om(u/e)	spretn-im(a)	spretn-oj	spretn-im(a)
Vokativ	∅						spretn-i	spretn-i	spretn-o	spretn-a	spretn-a	spretn-e
Instrumental	spretn-im	spretn-im(a)	spretn-im	spretn-im(a)	spretn-om	spretn-im(a)	spretn-im	spretn-im(a)	spretn-im	spretn-im(a)	spretn-om	spretn-im(a)

Komparativ	muški rod		srednji rod		ženski rod
	jednina	množina	jednina	množina	jednina	množina
Nominativ	spretn-iji	spretn-iji	spretn-ije	spretn-ija	spretn-ija	spretn-ije
Akuzativ	spretn-iji/ spretn-ijeg(a)	spretn-ije	spretn-ije	spretn-ija	spretn-iju	spretn-ije
Genitiv	spretn-ijeg(a)	spretn-ijih	spretn-ijeg(a)	spretn-ijih	spretn-ije	spretn-ijih
Dativ	spretn-ijem(u/e)	spretn-ijim(a)	spretn-ijem(u/e)	spretn-ijim(a)	spretn-ijoj	spretn-ijim(a)
Lokativ	spretn-ijem(u/e)	spretn-ijim(a)	spretn-ijem(u/e)	spretn-ijim(a)	spretn-ijoj	spretn-ijim(a)
Vokativ	spretn-iji	spretn-iji	spretn-ije	spretn-ija	spretn-ija	spretn-ije
Instrumental	spretn-ijim	spretn-ijim(a)	spretn-ijim	spretn-ijim(a)	spretn-ijom	spretn-ijim(a)
Superlativ	muški rod		srednji rod		ženski rod
	jednina	množina	jednina	množina	jednina	množina
Nominativ	naj-spretn-iji	naj-spretn-iji	naj-spretn-ije	naj-spretn-ija	naj-spretn-ija	naj-spretn-ije
Akuzativ	naj-spretn-iji/ naj-spretn-ijeg(a)	naj-spretn-ije	naj-spretn-ije	naj-spretn-ija	naj-spretn-iju	naj-spretn-ije
Genitiv	naj-spretn-ijeg(a)	naj-spretn-ijih	naj-spretn-ijeg(a)	naj-spretn-ijih	naj-spretn-ije	naj-spretn-ijih
Dativ	naj-spretn-ijem(u/e)	naj-spretn-ijim(a)	naj-spretn-ijem(u/e)	naj-spretn-ijim(a)	naj-spretn-ijoj	naj-spretn-ijim(a)
Lokativ	naj-spretn-ijem(u/e)	naj-spretn-ijim(a)	naj-spretn-ijem(u/e)	naj-spretn-ijim(a)	naj-spretn-ijoj	naj-spretn-ijim(a)
Vokativ	naj-spretn-iji	naj-spretn-iji	naj-spretn-ije	naj-spretn-ija	naj-spretn-ija	naj-spretn-ije
Instrumental	naj-spretn-ijim	naj-spretn-ijim(a)	naj-spretn-ijim	naj-spretn-ijim(a)	naj-spretn-ijom	naj-spretn-ijim(a)

Glagoli

Glagoli u hrvatskome razlikuju vidove, vremena, načine i stanja.

Glagoli po vidu mogu biti svršeni i nesvršeni, koji se dijele u učestale i trajne. Svaki glagol ima vid koji može mijenjati derivacijom (tvorbom riječi), a ne konjugacijom.

Vremena u hrvatskom jeziku su:

• Prošla: perfekt, aorist, imperfekt, pluskvamperfekt
• Sadašnje: prezent
• Buduća: futur (futur I.) , futur egzaktni (futur II.), a u gramatikama prije Maretićeve bio je zabilježen i klasificiran i 3. oblik futura (primjerice u Šime Starčevića).

Glagoli razlikuju četiri stanja: indikativ, kondicional, imperativ i optativ.

Glagolska stanja u hrvatskom su radno i trpno (aktiv i pasiv).

Participa u hrvatskom jeziku ima pet: nazivaju se glagolskim prilozima i pridjevima.

Glagolski prilozi su sadašnji i prošli (particip prezenta i preterita aktiva I.).

Glagolski pridjevi su radni i trpni (particip preterita aktiva II. i particip preterita pasiva). Particip prezenta aktiva se u književnom jeziku sačuvao u nekoliko riječi.

Pomoćni glagoli rabe se u tvorbi nekih oblika, a u hrvatskome su jeziku biti i htjeti.

Glagoli imaju dvije osnove: infinitivnu i prezentsku. Primjerice, glagol brati, berem: infinitivna je osnova bra-, a prezentska ber-. Po tvorbi ovih oblika glagoli se dijele u šest vrsta koje pak imaju dodatne razrede.

Ovdje je konjugacija glagola praviti koji je nesvršen, oblici koji postoje samo u svršenih tvoreni su od vidskoga parnjaka napraviti koji je podcrtan. Oblici koji razlikuju lica, ali mijenjaju se i po rodu navedeni su u svim oblicima.

Način	Indikativ										Kondicional						Imperativ
Vrijeme	Prezent	Futur	Imperfekt	Aorist	Perfekt			Pluskvamperfekt			Sadašnji			Prošli
					muški rod	ženski rod	srednji rod	muški rod	ženski rod	srednji rod	muški rod	ženski rod	srednji rod	muški rod	ženski rod	srednji rod
Jednina
Prvo lice	pravim	pravit ću	pravljah	napravih	pravio sam	pravila sam	pravilo sam	bio sam pravio	bila sam pravila	bilo sam pravilo	bih pravio	bih pravila	bih pravilo	bio bih pravio	bila bih pravila	bilo bih pravilo
Drugo lice	praviš	pravit ćeš	pravljaše	napravi	pravio si	pravila si	pravilo si	bio si pravio	bila si pravila	bilo si pravilo	bi pravio	bi pravila	bi pravilo	bio bi pravio	bila bi pravila	bilo bi pravilo	pravi
Treće lice	pravi	pravit će	pravljaše	napravi	pravio je	pravila je	pravilo je	bio je pravio	bila je pravila	bilo je pravilo	bi pravio	bi pravila	bi pravilo	bio bi pravio	bila bi pravila	bilo bi pravilo	neka pravi
Množina
Prvo lice	pravimo	pravit ćemo	pravljasmo	napravismo	pravili smo	pravile smo	pravila smo	bili smo pravili	bile smo pravile	bila smo pravila	bismo pravili	bismo pravile	bismo pravila	bili bismo pravili	bile bismo pravile	bila bismo pravila	pravimo
Drugo lice	pravite	pravit ćete	pravljaste	napraviste	pravili ste	pravile ste	pravila ste	bili ste pravili	bile ste pravile	bila ste pravila	biste pravili	biste pravile	biste pravila	bili biste pravili	bile biste pravile	bila biste pravila	pravite
Treće lice	prave	pravit će	pravljahu	napraviše	pravili su	pravile su	pravila su	bili su pravili	bile su pravile	bila su pravila	bi pravili	bi pravile	bi pravila	bili bi pravili	bile bi pravile	bila bi pravila	neka prave

Prilog	sadašnji	prošli	Pridjev	radni		trpni		Imenica	gl. imenica	Način	(Optativ)
	praveći	napravivši	muški rod	pravio		pravljen			pravljenje	muški rod	pravio
			ženski rod	pravila		pravljena				ženski rod	pravila
			srednji rod	pravilo		pravljeno				srednji rod	pravilo

Leksik

Hrvatski je jezik s purističkom tradicijom, odnosno jezik u kojem se nastoji naći prijevod tuđicama, tako da i sam korijen prevedenice bude hrvatski. Od tuđica koje postoje u hrvatskom jeziku značajne su riječi iz latinskog, njemačkog, talijanskog, ruskog, mađarskog, turskog (perzijskog i arapskog preko njega), češkog, francuskog, a u novije vrijeme hrvatski posuđuje iz engleskoga.

Zanimljivosti

• najkraće hrvatske riječi jesu: a, u, i, o, k, s
• najduža riječ hrvatskoga književnog jezika (ako se zanemare dugački brojevi koji se mogu pisati kao jedna riječ) jest:
  • prijestolonasljednikovica
    • od nje se može tvoriti umanjenica:
  • prijestolonasljednikovičica
    • potom posvojni pridjevski oblik za ženski rod:
  • prijestolonasljednikovičičina
    • i za kraj se može staviti u dativ/lokativ/instrumental množine:
  • prijestolonasljednikovičičinima – 31 znak.

• hrvatski jezik jednim je od izvora umjetnoga jezika toki pona
• Gornje Mrzlo Polje Mrežničko – mjesto s najduljim nazivom u Hrvatskoj
• riječ paprika iz hrvatskog je jezika prešla u mnoge druge europske jezike kao posuđenica.^{[nedostaje izvor]} Tako riječ paprika postoji u njemačkom jeziku, francuskom, talijanskom, španjolskom, ruskom, portugalskom, grčkom, bjeloruskom, mađarskom, ukrajinskom, češkom, slovačkom, srpskom, danskom, finskom, norveškom, švedskom, litvanskom, poljskom, nizozemskom, gruzijskom, irskom, velškom, islandskom, estonskom jeziku i drugima; u njemački jezik došla je preko mađarskog u 19. stoljeću, a u mađarski iz hrvatskog jezika^{[nedostaje izvor]}
• jedna je od riječi koja ima najviše sinonima u hrvatskom jeziku oklasak (klip kukuruza), neki su nazivi: ajdamak, bat, batakljuša, bataljika, batučak, batuček, batuk, baturak, baturice, čepina, čokotinja, ćuka, kic, klas, klasina, klasinec, klasovina, klasovinje, kočanj, kocen, komaljika, komušina, kukuruzina, kumina, kureljica, kuruška, oklipak, okoma, okomak, okomina, okrunica, orušek, otučak, paćika, patura, paturica, rucelj, rucl, rulina, šapurika, ščavina, šepurina, štruk, tekun, tulina, tulinek i drugi
• u spomen na 23. listopada 1847. godine, kada je na inicijativu Ivana Kukuljevića Sakcinskoga Hrvatski sabor umjesto latinskoga proglasio službenim hrvatski jezik, Družba Braća hrvatskoga zmaja podignula je u Varaždinskim Toplicama 18. studenoga 1997. godine spomenik hrvatskomu jeziku.

Povezani članci

• Gramatika hrvatskoga jezika
• Hrvatske gramatike
• Hrvatski rječnici
• Hrvatski pravopis
• Popis hrvatskih jezikoslovaca
• Spomenici hrvatske pismenosti
• Korijenski pravopis
• Povijest jezika u Bosni i Hercegovini
• Narječja hrvatskog jezika
• Popis najdužih hrvatskih riječi

Vanjske poveznice

• Hrvatski jezik  Arhivirana inačica izvorne stranice od 5. kolovoza 2020. (Wayback Machine)
• Ethnologue (15th)
• Ethnologue (16th)
• Hrvatska jezična mrežna riznica
• Jezične tehnologije za hrvatski jezik  Arhivirana inačica izvorne stranice od 23. listopada 2015. (Wayback Machine)
• Izjava o položaju hrvatskoga jezika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti iz 2005. godine  Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. rujna 2007. (Wayback Machine) (PDF)
• Jezične tehnologije za hrvatski jezik
• Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
• Hrvatski jezični korpus
• Hrvatski nacionalni korpus
• Matica hrvatska  Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. srpnja 2011. (Wayback Machine)

Povijesni prikaz

• Kronološki popis glagoljskih spomenika
• Kurzivna glagoljica
• Hrvatski glagoljski rukopisi izvan domovine
• Hrvatska glagoljska baština u Lici
• Hrvatsko njemački rječnik
• Staroslavenski institut  Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. prosinca 2003. (Wayback Machine)
• Hrvatski jezik-povijest, opis i propis
• Hrvatski jezik  Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. rujna 2013. (Wayback Machine), tekst prihvaćen u Razredu za filološke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 15. siječnja 2007, dostavljen Predsjedništvu HAZU koje ga je jednoglasno prihvatilo na sjednici od 24. siječnja 2007.
• Clipclip.org  Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. lipnja 2008. (Wayback Machine) Svi hrvatski pravopisni prijedlozi od 1990. do 2007.
• [2] Međunarodno priznati jezici.
• Dr. Stjepan Krasić, povjesničar: ^{[neaktivna poveznica]}
• Hrv. franjevačka provincija Sv. Ćirila i Metoda Kronologija hrvatskih prijevoda Biblije
• Ivo Škarić: „Ije je je“ (hrvatski yat je poseban).  Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. prosinca 2008. (Wayback Machine)

Povijesna jezikoslovna djela

• ^{[neaktivna poveznica]}
• Faust Vrančić: Rječnik pet najplemenitijih jezika Europe, 1595.
• Portal hrvatske rječničke baštine
• Bartol Kašić: Ritual Rimski, 1640.
• Ljudevit Gaj: Kratka osnova horvatsko-slavonskoga pravopisanja, 1830.
• Věkoslav Babukić: Ilirska slovnica,1854.
• Antun Mažuranić: Ilirska čitanka, 1856.
• Vatroslav Jagić: Iz prošlosti hrvatskoga jezika, 1864.
• Vatroslav Jagić: Naš pravopis, 1864.
• Antun Mažuranić: Slovnica hervatska, 1866.
• Ivan Dežman: Rěčnik lěčničkoga nazivlja,1868
• Tomo Maretić: Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, 1889.
• Ivan Broz: Hrvatski pravopis, 1893.
• Tomo Maretić: Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, 1899.

Mijo Lončarić: Dijalektološka istraživanja u Institutu za jezik i jezikoslovlje od 1952, do 2002. Luč –časopis Ogranka Matice Hrvatske u Velikoj Gorici 6 (2018) : 67-98.

Za daljnje čitanje

HercegBosna.org Hrvatski jezik: povijest, opis i propis

1. Matica hrvatska, Promemorija o hrvatskom jeziku, Zagreb, 1995.
2. Mijo Lončarić (ur.): Hrvatski jezik (prva knjiga s tim naslovom u nekoj međunarodnoj seriji – Najnowsze dzieje jezykow slowianskich, Opole 1998.
3. Miro Kačić, Jezikoslovna promišljanja, Zagreb, 2001.
   1. Hrvatski jezik: prošlost, sadašnjost, budućnost
4. Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika, MH, Zagreb, 1999.
   1. Radoslav Katičić: Načela standardnosti hrvatskoga jezika

---

HercegBosna.org Ilirski ili slovinski jezik

1. Časopis za kulturu hrvatskog književnog jezika
2. Hrvatsko filološko društvo, god. 33., br. 5, 129-160, Zagreb, lipanj 1986.
   1. Rafo Bogišić: Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika
3. Jezik, časopis za kulturu hrvatskog književnog jezika
   Hrvatsko filološko društvo, god. 36., br. 4, 97-128, Zagreb, travanj 1986.
   1. Radoslav Katičić: "Slověnski" i "hrvatski" kao zamjenjivi nazivi jezika

---

HercegBosna.org Jezik, lingvistika i politika

1. Vatroslav Murvar, Na izvorima srpskih neistina, Zagreb, 1999.
   1. Hrvatski književni jezik i narodne pjesme
2. Miro Kačić, Jezikoslovna promišljanja, Zagreb, 2001.
   1. Politika u znanstvenoj slavistici iliti političko jezikoslovlje
   2. Zašto hrvatski ne može nikako biti hrvatskosrpski?
3. Stjepan Babić, Hrvatski jučer i danas, Zagreb, 1995.
4. Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, Liber, Zagreb, 1978.
   1. Dalibor Brozović: Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih
      i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti
5. Bartol Kašić, Ritual rimski (Istomaccen slovinski po Bartolomeu Kassichu popu
   bogoslovcu od Druxbe Yesusovae Penitenciru Apostolskomu), pretisak, Zagreb, 1993.
   1. Govor na predstavljanju pretiska Kašićeva prijevoda Rituala rimskoga 4. ožujka 1993.,
      u crkvi Sv. Katarine u Zagrebu: Teze o jeziku Kašićeva Rituala rimskoga
6. Drugi hrvatski slavistički kongres: Zbornik radova I., Zagreb, 2001.
   1. Vinko Grubišić: Borba za hrvatski jezik u anglosaksonskom svijetu
7. Jezik, časopis za kulturu hrvatskog književnog jezika
   Hrvatsko filološko društvo, god. 39., br. 1, 18-26, Zagreb, listopad 1991.
   1. Dalibor Brozović: Sumrak srpske lingvistike
8. Mate Marčinko, Iransko podrijetlo Hrvata, Zagreb, 2000.
   1. Hrvatsko ime u prošlosti i sadašnjosti
9. Bosanski jezikoslovni karakazan
10. Časopis Jezik, god. 50., br.1, 1-40, Zagreb, veljača 2003.
    1. Dalibor Brozović: Genetskolingvistički i sociolingvistički kriteriji
       u sistematizaciji južnoslavenskih idioma, s posebnim osvrtom na BiH

---

Gornja navedena djela, koja daju odgovore na brojne dvojbe, su spomenuta jer su na internetu dostupana samo na tim stranicama. Mnoštvo članaka o jeziku zbog kojeg ova wikipedija postoji, dostupno je na Portalu znanstvenih časopisa Republike Hrvatske  Arhivirana inačica izvorne stranice od 10. ožujka 2014. (Wayback Machine)

 

Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (http://www.ihjj.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.