Idi na sadržaj

Henry Kissinger

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Henry Kissinger
56. Državni sekretar SAD
Vrijeme na dužnosti
22. septembar 1973 – 20. januar 1977.
PrethodnikWilliam Rogers
NasljednikCyrus Vance
Lični podaci
Rođenje (1923-05-27) 27. maj 1923.
Fürth, Bavarska, Vajmarska Republika
Smrt29. novembar 2023(2023-11-29) (100 godina)
Kent, Connecticut, SAD
NacionalnostAmerikanac
EtnicitetJevrejin[1]
Politička strankaRepublikanska stranka

Henry Alfred Kissinger (rođen kao Heinz Alfred Kissinger; 27. maj 1923 – 29. novembar 2023) bio je američki diplomat jevrejskog porijekla, utjecajan u američkoj politici od 1969. do 1977. Od 1973. do 1977. obavljao je dužnost 56. državnog sekretara SAD-a i bio je savjetnik za nacionalnu sigurnost u predsjedničkim administracijama Richarda Nixona i Geralda Forda.[2]

Biografija

[uredi | uredi izvor]

Rođen je kao Heinz Alfred Kissinger u Fürthu (Bavarska). Otac mu je bio školski učitelj. Potječe iz jevrejske porodice.[1] Pobjegao je iz Njemačke pred nacističkim progonom 1938. Godine 1943. postao je naturalizirani Amerikanac. Ženio se dva puta. Ima dvoje djece. U poslijeratnoj Njemačkoj pokazao je legendarnu sposobnost hapšenja Gestapovih agenata. Briljirao je akademski i diplomirao je s pohvalom na Harvardu 1950. godine, gdje je i magistrirao i doktorirao filozofiju 1951. i 1954.

Kissinger je igrao istaknutu ulogu u vanjskoj politici Sjedinjenih Država između 1969. i 1977. godine, pionir politike detanta sa Sovjetskim Savezom tokom Hladnog rata, orkestrirajući otvaranje odnosa sa Kinom, angažirajući se u onome što je postalo poznato kao šatl diplomatija na Bliskom istoku koji je okončao Jomkipurski rat i pregovarao o Pariskom mirovnom sporazumu, koji je okončao američko učešće u Vijetnamskom ratu. Kissinger je također bio povezivan s takvim kontroverznim politikama kao što su američko bombardiranje Kambodže tokom Vijetnamskog rata, umiješanost SAD u čileanski državni udar 1973, dao je "zeleno svjetlo" argentinskoj vojnoj hunti za njihov Prljavi rat i američka podrška Pakistanu tokom Bangladeša rata za nezavisnost uprkos genocidu koji je počinio Pakistan.[3] Nakon što je napustio vladu, osnovao je Kissinger Associates, međunarodnu geopolitičku konsultantsku firmu. Kissinger je napisao više knjiga o diplomatskoj historiji i međunarodnim odnosima.

Kissingerovo nasljeđe je polarizirajuća tema u američkoj politici. Naučnici ga naširoko smatraju efikasnim državnim sekretarom[4] i osuđuju ga zato što je zatvarao oči pred ratnim zločinima koje su počinili američki saveznici zbog njegove podrške pragmatičnom pristupu politici zvanom Realpolitik.[5][6][7][8] Za svoje akcije u pregovorima o prekidu vatre u Vijetnamu, Kissinger je 1973. dobio Nobelovu nagradu za mir pod kontroverznim okolnostima.[9] Nasuprot tome, Kissinger je izuzetno omiljena ličnost u Kini, a China News Service ga je u svojoj čitulji opisala kao nekoga "ko je imao oštru viziju i temeljno razumijevanje svjetskih poslova".[10][11]

Umro je 29. novembra 2023. u 100. godini života.

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b Isaacson (1992), str. 20.
  2. ^ "The Nobel Peace Prize 1973". NobelPrize.org. Arhivirano s originala, 26. 10. 2019. Pristupljeno 4. 2. 2019.
  3. ^ Bass, Gary (21. 9. 2013). "Blood Meridian". The Economist. Arhivirano s originala, 19. 9. 2013. Pristupljeno 13. 2. 2016.
  4. ^ "TRIP Snap Poll III: Seven Questions on Current Global Issues for International Relations Scholars" (PDF). str. 9. Arhivirano (PDF) s originala, 30. 11. 2023. Pristupljeno 30. 11. 2023.
  5. ^ "Henry Kissinger: Realpolitik and Kurdish Genocide". The Kurdistan Tribune. 24. 3. 2013. Arhivirano s originala, 18. 1. 2020. Pristupljeno 1. 3. 2019.
  6. ^ Ackerman, Spencer (30. 11. 2023). "Henry Kissinger, War Criminal Beloved by America's Ruling Class, Finally Dies". Rolling Stone (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 30. 11. 2023. Pristupljeno 30. 11. 2023.
  7. ^ "Protesters Heckle Kissinger, Denounce Him for 'War Crimes'". The Times of Israel. 30. 1. 2015. Arhivirano s originala, 22. 12. 2015. Pristupljeno 14. 12. 2015.
  8. ^ Nevius, James (13. 2. 2016). "Does Hillary Clinton see that invoking Henry Kissinger harms her campaign?". The Guardian. Arhivirano s originala, 30. 1. 2020. Pristupljeno 23. 10. 2016. many consider Kissinger a war criminal, most famously Christopher Hitchens, who, in a lengthy two-part article for Harper's in 2001 (later expanded into the book and documentary, The Trial of Henry Kissinger), laid out his case that Kissinger should be brought up on charges 'for war crimes, for crimes against humanity, and for offenses against common or customary or international law, including conspiracy to commit murder, kidnap, and torture'.
  9. ^ Feldman, Burton (2000). The Nobel Prize: A History Of Genius, Controversy, and Prestige. Arcade Publishing. str. 16. ISBN 978-1-55970-537-0. Two members publicly resigned when the peace prize was awarded to Henry Kissinger and Le Duc Tho in 1973 for a cease-fire in the Vietnam War.
  10. ^ Chiang, Vic (30. 11. 2023). "China pays tribute to Kissinger, 'old friend of the Chinese people'". Washington Post (jezik: engleski). ISSN 0190-8286. Pristupljeno 30. 11. 2023.
  11. ^ Bradsher, Keith; Zhao, Siyi; Chien, Amy Chang (30. 11. 2023). "To Many Chinese, Kissinger's Death Ends an Era in U.S.-China Relations". The New York Times (jezik: engleski). ISSN 0362-4331. Pristupljeno 30. 11. 2023.

Literatura

[uredi | uredi izvor]

Biografije

[uredi | uredi izvor]

Šablon:External media

  • 1973. Graubard, Stephen Richards, Kissinger: Portrait of a Mind. ISBN 0-393-05481-0
  • 1974. Kalb, Marvin L. and Kalb, Bernard, Kissinger, ISBN 0-316-48221-8
  • 1974. Schlafly, Phyllis, Kissinger on the Couch. Arlington House Publishers. ISBN 0-87000-216-3
  • 1983. Hersh, Seymour, The Price of Power: Kissinger in the Nixon White House, Summit Books. ISBN 0-671-50688-9. (Awards: National Book Critics Circle, General Non-Fiction Award. Best Book of the Year: New York Times Book Review; Newsweek; San Francisco Chronicle)
  • 2004. Hanhimäki, Jussi. The Flawed Architect: Henry Kissinger and American Foreign Policy. ISBN 0-19-517221-3
  • 2009. Kurz, Evi. The Kissinger-Saga: Walter and Henry Kissinger, Two Brothers from Fuerth, Germany. London. Weidenfeld & Nicolson. ISBN 978-0-297-85675-7.
  • 2015. Ferguson, Niall (2015). Kissinger, 1923–1968: The Idealist. New York: Penguin Books. ISBN 978-1-59420-653-5.
  • 2020. Runciman, David, "Don't be a Kerensky!" (review of Barry Gewen, The Inevitability of Tragedy: Henry Kissinger and His World, Norton, April 2020, ISBN 978 1 324 00405 9, 452 pp.; and Thomas Schwartz, Henry Kissinger and American Power: A Political Biography, Hill and Wang, September 2020, ISBN 978 0 8090 9537 7, 548 pp.), London Review of Books, vol. 42, no. 23 (December 3, 2020), pp. 13–16, 18. "[Kissinger] was ... a political opportunist doing his best to keep one step ahead of the people determined to bring him down. ... Unelected, unaccountable, never really representing anyone but himself, he rose so high and resided so long in America's political consciousness because his shapeshifting allowed people to find in him what they wanted to find." (p. 18.)

Ostalo

[uredi | uredi izvor]

Šablon:External media

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]


Nedovršeni članak Henry Kissinger koji govori o politici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.