Idi na sadržaj

Vlažno područje

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Bara)
"Bara" preusmjerava ovdje. Za druga značenja, pogledajte Bara (višeznačna odrednica).
Biomi
Suhozemni biomi
Tundra
Tajge/borealne šume
Širokolisne i mješovite šume umjerenih predjela
Četinarske šume umjerenih predjela
Tropske i suptropske vlažne širokolisne šume
Tropske i suptropske suhe širokolisne šume
Tropske i suptropske četinarske šume
Tropske i suptropske travne i žbunaste vegetacije
Travne i žbunaste vegetacije umjerenih predjela
Planinske travne i žbunaste vegetacije
Pustinje i vegetacija sušnih oblasti
Sredozemna vegetacija
Plavljena travna vegetacija
Mangrove
Vodeni biomi
Kontinentalni prag
Obalska zona (litoral) i zona mlata
Riparijska zona
Jezera
Koralni greben
Šume algi
Ledeni pokrivač
Hidrotermalni izvori
Hladni izvori
Zona dna (bentos)
Pelagijska zona (pelagijal)
Neritska zona (sublitoral)
Drugi biomi
Endolitska zona
Slatkovodna močvarna šuma u Bangladešu
Tresetište je slatkovodno vlažno područje koja u oblastima sa stajaćom vodom i niskom plodnošću zemlje.
Močvare obično nastaju duž riječnih i jezerskih obala.

Vlažno područje je osebujan ekosistem koji je preplavljen vodom, bilo trajno ili sezonski, gdje prevladavaju procesi bez kisika.[1]

Primarni faktor koji razlikuje vlažna područja od ostalih kopnenih ili vodnih zajednica je osobena vegetacija vodenih biljaka,[2][3] prilagođena jedinstvenom navlaženom zemljištu. Vlažna područja imaju brojne ekološki značajne funkcije, uključujući pročišćavanje i skladištenje vode, preradu ugljika i drugih hranljivih tvari, stabilizaciju obala i podršku biljkama i životinjama.[4] Ovakva područja se također smatraju biološki najraznolikijim od svih ekosistema, i služi kao dom širokom spektru biljnog i životinjskog života. Ostvarivanje ovh funkcija zavisi od svojstava određenog močvarnog područja, zemljišta i obližnjih voda .[5] Metodi koji su uobičajeni za brzu procjenu ovih funkcija, ekološkog zdravlja močvarnih područja i općeg stanja močvarnog područja razvijeni su u mnogim regijama i doprinijeli očuvanju vlažnih područja I podizanju društvene svijesti o funkcijama i koristima od ekosistema nekih vlažnih područja.[5][6]

Vlažna područja se prirodno nastaju na svakom od kontinenata.[7] Glavni tipovi vlažnih područja su bara, močvara, tresetište i dolinska močvara; podtipovi uključuju šume mangrova , poplavne nizije, blata, vernalni bazen i mnoge druge. Među močvarnim područjima veoma su česta tresetišta. U močvarnim područjima voda spada u kategoriju je slatkih, braktičnih ili slanih.

Vlažna područja mogu biti plimska (poplavljivana plimom) ili neplimska.[8] Najveća močvarna područja obuhvataju tzv. Amazoniju (sliv Amazona), Zapadnsibirsku niziju,[9] Pantanal u Južnoj Americi,[10] i Sundarbans u delti Gang-Bramaputra.[11]

Procjena milenijskog ekosistema UN-a utvrdila je da je degradacija životne sredine izraženija u močvarnim ekosistemima nego u bilo kojem drugom ekosistemu na Zemlji.[12] Vještački uređena močvarna područja koriste se za obradu komunalnih i industrijskih otpadnih voda, kao i za odvod padavinskih . Ovakvi zahvati također mogu imati ulogu u dizajniranju urbanih područja.

Odrednice

[uredi | uredi izvor]

Svaki kompleks zemljišta na kojem se formiraju vodene akumulacije nakon snažnih kišnih oluje ne mora se nužno smatrati „močvarnim područjem”, iako je zemlja jako navlažena. Vlažna područja imaju jedinstvene karakteristike: ona se općenito razlikuju od ostalih tzv. “vodnih tijela” ili zemljišnih oblika na temelju osnovu vodostaja i karakterističnoih životnih formi biljnog svijeta, odnosno vegetacije. Specifično, močvarna područja su osobena po razini vode koja je na ili blizu reljefne površine zemljišta tokom dužeg perioda svake godine i da omogući razvoj obilježavajućih vodenih biljaka.[13][14] Konkretnija definicija zajednica ovih područja je prema matičnom tlu i hidrofitama.[1] Vlažna područja su+e također opisuju kao ekotoni, koji su prelaz između suhih kopnenih i vodenih površina.[15] Mič i Goselink su napisali da močvarna područja postoje „... na sučelju između istinskih kopnenih ekosistema i vodenih sistema, što ih čini inherentno različitim jednih od drugih, ali istovremeno i veoma međuzavsisnim.”[16] Pri donošenju odluka o upravljanu životnim okruženjem postoje podskupovi definicija koje su dogovorno formulirane radi preciznijeg sporazumijevanja u donošenju regulatornih i političkih odluka.

Vlažna područja i klimatske promjene

[uredi | uredi izvor]

Vlažna područja imaju najmanje dvije važne funkcije u nastanku I kontroli klimatskih promjena. Zahvaljujući svojoj sposobnosti otapanja ugljika, imaju ublažavajuće efekte, pri čemu se staklenički plin (ugljik-dioksid) pretvara u čvrsti biljni material, putem procesa fotosinteze, uz sposobnost skladištenja i regulacije vode.[17] Procjenjuje se da vlažna područja na globalnom nivou skladište oko 44,6 miliona tona ugljika.[18] Posebno u slatinama i mangrovnim močvarama, prosjek količine sekvestracije ugljika je 210 g CO2 m−2 y−1, dok blatišta I tresetišta sekvestriraju oko 20–30 g CO2 m−2 y−1.[18][19] Obalske močvare, poput tropskih mangrova i nekih slanih močvara umjerenih klimata, poznate su kao rezervoar za ugljik koji inače doprinosi klimatskim promjenama, kada je u plinovitim oblicima (ugljik-dioksid i metan). Sposobnost mnogih močvarnih područja u zoni plima da skladište ugljik i minimizuju protok metana iz plimnih sedimenata, dovela je do sponzorstva inicijativa plavog ugljika koje su namijenjene unapređenju tih procesa.[20]

Ipak, u zavisnosti od posebnih karakteristika, neka vlažna područja su značajan izvor emisije metana, a iz nekih se također emitira i dušik-oksid,[21][22] koji je plin staklene bašte sa potencijalom globalnog zagrijavanja 300 puta većim od ugljik-dioksida, a u 21. stoljeću, dominantna je supstanca koja oštećuje ozon.[23] Pokazano je da višak hranivih sastojaka uglavnom iz antropogenih izvora značajno povećava tokove N2O iz močvarnog tla, u procesima denitrifikacije – nitrifikacije.[24][21][25] Studija u međuplimskom području slane močvare u Novoj Engleskoj pokazala je da višak količine hranivih materija može povećati emisiju N2O, a da ne izaziva sekvestraciju.

Živi svijet

[uredi | uredi izvor]

Flora

[uredi | uredi izvor]
Pupoljak na vodenoj biljciNelumbo nucifera

Postoje četiri glavne grupe hidrofita koje se nalaze u močvarnim sistemima širom svijeta.[26]

Potopljena močvarna vegetacija može rasti u slanim i slatkovodnim uvjetima. Neke vrste imaju podvodne cvjetove, dok druge imaju dugačka stabljika kako bi cvjetovi mogli doći do površine.[27] Ove vrste pružaju izvor hrane za izvornu faunu, stanište beskičmenjaka, a posjeduju i mogućnosti filtracije. Primjeri uključuju morske trave i rod Vallisneria

Plutajuće vodene biljke ili plutajuća vegetacija obično uključuje malene oblike, poput strijele (Peltandra virginica).

Drveće i grmlje, gdje čini veći dio pokrivača na zasićenim tlima, kvalificiraju ta područja u većini slučajeva kao močvare.[1] The upland boundary of swamps is determined partly by water levels. This can be affected by dams[28] U nekim močvarama može dominirati jedna vrsta, poput srebrenog javora, močvara oko Velikih jezera.[29] Druge, poput onih iz Amazonskog bazena, imaju veliki broj različitih vrsta drveća.[30] Primjeri uključuju čemprese (Taxodium) i mangrove.

Fauna

[uredi | uredi izvor]
Mnoge vrste žabažive u vlažnim područjima, dok ih druge posjećuju samo jednom godišnje, pri polaganju jaja.
Ova kornjače je jedna od mnogih vrsta kornjača u vlažnim područjima.
  • Ribe su više ovisne o močvarnim ekosistemima od bilo koje druge vrste staništa. Sedamdeset i pet posto američkih komercijalnih zaliha ribe i školjki ovisi isključivo o ušćima kako bi preživjele.[31] Tropskim vrstama riba potrebne su mangrove za kritična mjesta za mrijestilište i rasadnike te sistem koralnog grebena za hranu.
  • Vodozemci kao što su žabe trebaju i kopnena i vodena staništa u kojima bi se mogli razmnožavati i hraniti. Dok punoglavci kontroliraju populaciju algi, odrasle žabe hrane se insektima. Žabe se koriste kao pokazatelj ekološkog zdravlja zbog njihove tanke kože koja apsorbira i hranjive tvari i toksine iz okruženja, što rezultira natprosječnom stopom izumiranja u nepovoljnim i zagađenim okolišnim uvjetima.[32]
  • Gmizavci kao što su aligatori i krokodili česti su u močvarnim područjima nekih regija. Aligatori se javljaju u slatkoj vodi zajedno sa slatkovodnim vrstama krokodila. Floridski lokalitet Everglades je jedino mesto na svijetu gdje koegzistiraju i krokodili i aligatori.[33] Morski krokodil naseljava ušća i mangrove i može se vidjeti na obali koja graniči sa Velikim barijerskim grebenom u Australiji.[34]
  • Zmije, gušteri i kornjače također se mogu vidjeti širom močvarnih područja. Pužuća kornjača jedna je od mnogih vrsta kornjača koje se nalaze u močvarnim područjima.
  • Ptices, posebno plovke i one koje gaze široko su prisutne u ovakvim stsništima[35]
  • Sisaris uključujući brojne male i srednjevelike kao što je voluharica, šišmiši i kljunar pored velikih biljojeda i vrsta u vrhu lanca ishrane, kao što su barski dabar, močvarni zec, floridski panter i los. Mokra staništa privlače mnogo sisara zbog obilja sjemenki, bobica i drugih sastojaka vegetacije, kao i zbog obilne populacije plijena poput beskučmenjaka, malih gmizavaca i vodozemaca.
  • Insekti i beskičmenjaci, ukupno čine više od polovine od 100.000 poznatih životinjskih vrsta u močvarnim područjima. Insekti i beskičmenjaci mogu biti potopljeni u vodi ili tlu, na površini i u atmosferi.[36] Mnogo insekata živi u vodi, tlu i atmosferi u različitim životnim fazama. Naprimjer, obična leptirica Syritta pipiens živi u močvarnim područjima, a živi i u vlažnim, trulim organskim tvarima u fazi larve, hraneći se lisnim ušima. Muha potom posjeti cvjetove dok ulaze u fazu odraslih.

Alge

[uredi | uredi izvor]

Alge su različite vodene biljke koje mogu varirati u veličini, boji i obliku. Alge se prirodno javljaju u staništima kao što su unutrašnja jezera, međimorske zone i vlažno tlo i pružaju namjenski izvor hrane za mnoge životinje, uključujući neke beskičmenjake, ribe, kornjače i žabe. Postoje tri glavne grupe algi:

  • Plankton su alge koje su mikroskopske veličine, slobodno plutajuće alge. Ove alge su toliko sitne da bi se u prosjeku 50 ovih mikroskopskih algi poredalo od kraja do kraja samo jedan milimetar. Planktonski oblici su osnova mreže ishrane i odgovorni su za primarnu proizvodnju u okeanu, koristeći fotosintezu za pravljenje hrane.
  • Nitaste alge su dugi nizovi ćelija algi koje tvore plutajuće prostirke.
  • Chara i Nitella su uspravne alge koje liče na potopljenu biljku s korijenjem.[37]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b c Keddy, P.A. (2010). Wetland ecology : principles and conservation (2nd izd.). New York: Cambridge University Press. ISBN 978-0521519403.
  2. ^ Butler, S., ured. (2010). Macquarie Concise Dictionary (5th izd.). Sydney, Australia: Macquarie Dictionary Publishers. ISBN 978-1-876429-85-0.
  3. ^ "Official page of the Ramsar Convention". Pristupljeno 25. 9. 2011.
  4. ^ "Wetlands". USDA- Natural Resource Conservation Center.
  5. ^ a b Wetland and Stream Rapid Assessments : development, validation, and application. [S.l.]: Elsevier Academic Press. 2018. ISBN 978-0128050910. OCLC 1017607532.
  6. ^ Hollis, T.; Bedding, J. (1994). "Can we stop the wetlands from drying up?". New Scientist.
  7. ^ Davidson, N.C. (2014). "How much wetland has the world lost? Long-term and recent trends in global wetland area". Marine and Freshwater Research. 65 (10): 934−941. doi:10.1071/MF14173.
  8. ^ "US EPA". 18. 9. 2015. Pristupljeno 25. 9. 2011.
  9. ^ Fraser, L.; Keddy, P.A., ured. (2005). The World's Largest Wetlands: Their Ecology and Conservation. Cambridge, UK: Cambridge University Press. ISBN 978-0521834049.
  10. ^ "WWF Pantanal Programme". Pristupljeno 25. 9. 2011.
  11. ^ Giri, C.; Pengra, B.; Zhu, Z.; Singh, A.; Tieszen, L.L. (2007). "Monitoring mangrove forest dynamics of the Sundarbans in Bangladesh and India using multi-temporal satellite data from 1973 to 2000". Estuarine, Coastal and Shelf Science. 73 (1–2): 91−100. Bibcode:2007ECSS...73...91G. doi:10.1016/j.ecss.2006.12.019.
  12. ^ Davidson, N.C.; D'Cruz, R.; Finlayson, C.M. (2005). Ecosystems and Human Well-being: Wetlands and Water Synthesis: a report of the Millennium Ecosystem Assessment (PDF). Washington, DC: World Resources Institute. ISBN 978-1-56973-597-8. Pristupljeno 20. 3. 2018.
  13. ^ "Glossary of Terms". Carpinteria Valley Water District. Arhivirano s originala, 25. 4. 2012. Pristupljeno 23. 5. 2012.
  14. ^ "Glossary". Mapping2.orr.noaa.gov. Arhivirano s originala, 25. 4. 2012. Pristupljeno 23. 5. 2012.
  15. ^ "Glossary". Alabama Power. Arhivirano s originala, 21. 3. 2012. Pristupljeno 23. 5. 2012.
  16. ^ Mitsch, William J.; Gosselink, James G. (24. 8. 2007). Wetlands (4th izd.). New York, NY: John Wiley & Sons. ISBN 978-0-471-69967-5.
  17. ^ Synthesis of Adaptation Options for Coastal Areas. Climate Ready Estuaries Program, EPA 430-F-08-024. Washington, DC: US Environmental Protection Agency. 2009.
  18. ^ a b Chmura, G. L. (2003). "Global carbon sequestration in tidal, saline wetland soils". Global Biogeochemical Cycles. 17 (4): 1111. Bibcode:2003GBioC..17.1111C. doi:10.1029/2002GB001917.
  19. ^ Roulet, N. T. (2000). "Peatlands, Carbon Storage, Greenhouse Gases, And The Kyoto Protocol: Prospects And Significance For Canada". Wetlands. 20 (4): 605–615. doi:10.1672/0277-5212(2000)020[0605:pcsgga]2.0.co;2.
  20. ^ "More on blue carbon and carbon sequestration".
  21. ^ a b Bange, H. W. (2006). "Nitrous oxide and methane in European coastal waters". Estuarine, Coastal and Shelf Science. 70 (3): 361–374. Bibcode:2006ECSS...70..361B. doi:10.1016/j.ecss.2006.05.042.
  22. ^ Thompson, A. J.; Giannopoulos, G.; Pretty, J.; Baggs, E. M.; Richardson, D. J. (2012). "Biological sources and sinks of nitrous oxide and strategies to mitigate emissions". Philosophical Transactions of the Royal Society B. 367 (1593): 1157–1168. doi:10.1098/rstb.2011.0415. PMC 3306631. PMID 22451101.
  23. ^ Ravishankara, A. R.; Daniel, John S.; Portmann, Robert W. (2009). "Nitrous Oxide (N2O): The Dominant Ozone-Depleting Substance Emitted in the 21st Century". Science. 326 (5949): 123–125. Bibcode:2009Sci...326..123R. doi:10.1126/science.1176985. PMID 19713491.
  24. ^ Moseman-Valtierra, S.; et al. (2011). "Short-term nitrogen additions can shift a coastal wetland from a sink to a source of N2O". Atmospheric Environment. 45 (26): 4390–4397. Bibcode:2011AtmEn..45.4390M. doi:10.1016/j.atmosenv.2011.05.046.
  25. ^ Martin, Rose M.; Wigand, Cathleen; Elmstrom, Elizabeth; Lloret, Javier; Valiela, Ivan (20. 4. 2018). "Long-term nutrient addition increases respiration and nitrous oxide emissions in a New England salt marsh". Ecology and Evolution. 8 (10): 4958–4966. doi:10.1002/ece3.3955. ISSN 2045-7758. PMID 29876073.
  26. ^ "Blacktown Council wetlands". Arhivirano s originala, 10. 4. 2011. Pristupljeno 25. 9. 2011.
  27. ^ Hutchinson, G. E. (1975). A Treatise on Limnology. Vol. 3: Limnological Botany. New York, NY: John Wiley.
  28. ^ Hughes, F. M. R., ured. (2003). The Flooded Forest: Guidance for policy makers and river managers in Europe on the restoration of floodplain forests. FLOBAR2, Department of Geography, University of Cambridge, Cambridge, UK.
  29. ^ Wilcox, D. A; Thompson, T. A.; Booth, R. K.; Nicholas, J. R. (2007). Lake-level variability and water availability in the Great Lakes. USGS Circular 1311.
  30. ^ Goulding, M. (1980). The Fishes and the Forest: Explorations in Amazonian Natural History. Berkeley, CA: University of California Press.
  31. ^ "Ramsar Convention Ecosystem Services Benefit Factsheets". Pristupljeno 25. 9. 2011.
  32. ^ "Frogs | Bioindicators". Savethefrogs.com. 2011. Pristupljeno 21. 1. 2014.
  33. ^ Mazzotti, F.J.; Best, G.R.; Brandt, L.A.; Cherkiss, M.S.; Jeffery, B.M.; Rice, K.G. (2009). "Alligators and crocodiles as indicators for restoration of Everglades ecosystems". Ecological Indicators. 9 (6): S137−S149. doi:10.1016/j.ecolind.2008.06.008.
  34. ^ Messel, H. 1981. Surveys of tidal river systems in the Northern Territory of Australia and their crocodile populations (Vol. 1). Pergamon Press.
  35. ^ Milton, W. (1999). Wetland birds: habitat resources and conservation implications. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-0511011368. OCLC 50984660.
  36. ^ Invertebrates in freshwater wetlands of North America : ecology and management. Batzer, Darold P., Rader, Russell Ben., Wissinger, Scott A. New York: Wiley. 1999. ISBN 978-0471292586. OCLC 39747651.CS1 održavanje: others (link)
  37. ^ "Taken from Blacktown Council Wetland Inventory". Blacktown Council. Arhivirano s originala, 22. 1. 2012. Pristupljeno 23. 5. 2012.

Bibliografija

[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Vlažno područje
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Vlažno_područje&oldid=3616611"