Srednjovjekovno ratovanje

on Bitka kod Kresija (1346.) između Engleza i Francuza u Stogodišnjem ratu

Srednjovjekovno ratovanje je evropsko ratovanje srednjeg vijeka. Tehnološki, kulturni i društveni razvoj prisilio je na ozbiljnu transformaciju karaktera ratovanja iz antike, mijenjajući vojnu taktiku i ulogu konjice i artiljerije (vidi: vojna historija). Što se tiče utvrđenja, u srednjem vijeku se pojavio zamak u Evropi, koji se potom proširio na Svetu zemlju (današnji Izrael i Palestina).

Strategija i taktika

O vojnim poslovima

Ako želite mir, pripremite se za rat

Publius Flavius Vegetius Renatus je napisao De re militari (O vojnim pitanjima) vjerovatno krajem 4. stoljeća. Povjesničar Walter Goffart opisao kao "bibliju ratovanja kroz srednji vijek"; "De re militari" je bio široko rasprostranjen širom latinskog Zapada. Dok se Zapadna Evropa oslanjala na jedan tekst kao osnovu svog vojnog znanja, Bizantijsko carstvo u Jugoistočnoj Evropi imalo je niz vojnih pisaca. Iako Vegecije nije imao vojnog iskustva i "De re militari" je izveden iz djela Katona i Frontina, njegove knjige su bile standard za vojni diskurs u zapadnoj Evropi od njihove produkcije do 16. stoljeća.

De re militari je podijeljen u pet knjiga: ko bi trebao biti vojnik i vještine koje su trebale naučiti, sastav i struktura vojske, taktika na terenu, kako voditi i izdržati opsade, i uloga mornarice. Prema Vegetijusu, pješadija je bila najvažniji element vojske jer je bila jeftina u poređenju sa konjicama i mogla se rasporediti na bilo kom terenu. Jedno od načela koje je iznio bilo je da general treba da se upusti u bitku samo kada je siguran u pobjedu ili kada nije imao drugog izbora. Kao što arheolog Robert Liddiard objašnjava, "odlučujuće bitke, posebno u jedanaestom i dvanaestom vijeku, bile su rijetke."

Iako je njegov rad naširoko reproduciran, a danas je sačuvano preko 200 primjeraka, prijevoda i izvoda, do koje mjere je Vegecije uticao na stvarnu praksu ratovanja za razliku od njegovog koncepta nije jasan zbog njegove navike da navodi očigledno. Historičar Michael Clanchy je zabilježio "srednjevjekovni aksiom da su laici nepismeni i njegovu suprotnost da su sveštenstvo pismeno", pa može biti slučaj da nekoliko vojnika čita Vegecijevo djelo. Dok su njihovi rimski prethodnici bili dobro obrazovani i iskusili ratovanje, evropsko plemstvo ranog srednjeg veka nije bilo poznato po svom obrazovanju, ali od 12. stoljeća postalo je uobičajenije da čitaju.

Neki vojnici su smatrali da je iskustvo ratovanja vrijednije od čitanja o njemu; na primer, Geoffroy de Charny, vitez iz 14. stoljeća koji je pisao o ratovanju, preporučio je svojoj publici da uči posmatrajući i tražeći savjet od svojih pretpostavljenih. Vegecije je ostao istaknut u srednjovekovnoj književnosti o ratovanju, iako je neizvesno u kojoj meri je njegovo delo čitala klasa ratnika, a ne sveštenstvo. Godine 1489. kralj Henri VII od Engleske naručio je prijevod "De re militari" na engleski, "tako da bi svaki gospodin rođen za oružje i razni ratnici, kapetani, vojnici, hranitelji i svi ostali znali kako treba da se ponašaju u podvizima ratova i bitaka".

Utvrđenja

Château de Falaise u Francuskoj.

Celjski dvorac u Sloveniji

U Evropi su lomovi centralizovane moći doveli do porasta nekoliko grupa koje su se okrenule pljački velikih razmera kao izvoru prihoda. Najznačajnije su Vikinzi, Arapi, Mongoli, Huni, Kumani, Tatari i Mađari izvršili značajne napade. Kako su ove grupe uglavnom bile male i trebale su se brzo kretati, izgradnja utvrđenja je bila dobar način da se pruži utočište i zaštita za ljude i bogatstvo u regionu.

Ova utvrđenja su evoluirala tokom srednjeg vijeka, a najvažniji oblik je bio zamak, struktura koja je u popularnom oku postala gotovo sinonim za srednjovjekovno doba. Dvorac je služio kao zaštićeno mjesto za lokalne elite. Unutar zamka bili su zaštićeni od bandi jurišnika i mogli su slati ratnike na konju da protjeraju neprijatelja iz tog područja, ili da ometaju napore većih vojski da se snabdijevaju u regiji tako što su stekli lokalnu superiornost nad grupama koje traže hranu što bi bilo nemoguće protiv cijele neprijateljske vojske.

Utvrđenja su bila vrlo važan dio ratovanja jer su pružala sigurnost gospodaru, njegovoj porodici i njegovim slugama. Pružali su utočište od prevelikih armija da bi se susrele u otvorenoj borbi. Sposobnost teške konjice da dominira u bici na otvorenom polju bila je beskorisna protiv utvrđenja. Izgradnja mašina za opsadu bio je dugotrajan proces i rijetko se mogao efikasno obaviti bez priprema prije kampanje. Mnoge opsade mogle bi potrajati mjesecima, ako ne i godinama, da dovoljno oslabe ili demorališu branioce. Utvrđenja su bila odlično sredstvo da se osigura da se elita ne može lahko protjerati sa svojih zemalja – kao što je Grof Baldwin od Hainauta 1184. komentirao kako su neprijateljske trupe pustošile njegove zemlje iz njegove sigurnosti zamaka, „ne mogu uzeti zemlju sa sobom".

Opsadni rat

U srednjovekovnom periodu, opsadne vojske su koristile širok izbor opsadnih mašina, uključujući: merdevine; ovnove; opsadne kule i razne vrste katapulta, kao što su mangonel, onager, balista i trebuhet. Tehnike opsade su također uključivale rudarstvo u kojem su tuneli iskopani ispod dijela zida, a zatim se brzo urušavali kako bi se destabilizirao temelj zida. Druga tehnika je bila probijanje u neprijateljske zidove, međutim, ovo nije bilo ni približno tako efikasno kao druge metode zbog debljine zidova zamka.

Zidovi Dubrovnika su niz odbrambenih kamenih zidova, koje neprijateljska vojska nikada nije probila, a koji su opkolili i zaštitili pomorsku grad-državu Dubrovnik (Raguza), nalazi se u južnoj Hrvatskoj.

Napredak u procesuiranju opsada je ohrabrio razvoj raznih odbrambenih protivmjera. Konkretno, Srednjovjekovna utvrđenja su progresivno postajala jača – naprimjer, pojava koncentričnog zamka iz perioda Križarskih ratova – i opasnija za napadače – svjedoči o sve većoj upotrebi mašikolacijea, kao i priprema vruće ili zapaljive supstance. Prorez strijele, skrivena vrata za salijetanje i duboki bunari također su bili sastavni dio otpora opsadi u to vrijeme. Projektanti dvoraca su posebnu pažnju posvetili odbrani ulaza, zaštiti kapija sa pokretnim mostovima, portkulisima i barbakanima. Vlažne životinjske kože često su bile prebačene preko kapija kako bi se odbila vatra. Orovovi i druge odbrane od vode, bilo prirodne ili povećane, također su bile od vitalnog značaja za branitelje.

U Srednjem vijeku, gotovo svi veliki gradovi su imali gradske zidine – Dubrovnik u Dalmaciji je impresivan i dobro očuvan primjer – a važniji gradovi su imali citadele, tvrđave ili zamkove. Uloženi su veliki napori kako bi se osiguralo dobro vodosnabdijevanje unutar grada u slučaju opsade. U nekim slučajevima izgrađeni su dugi tuneli za dovođenje vode u grad. U drugim slučajevima, kao što je otomanska opsada Skadra, venecijanski inženjeri su projektovali i instalirali cisterne koje su se napajale kišnicom kanalisanom sistemom vodova u zidovima i zgradama. Složeni sistemi tunela korišćeni su za skladištenje i komunikacije u srednjovekovnim gradovima kao što je Tábor u Bohemiji. Protiv njih bi se suprotstavile rudarske vještine timova obučenih sapera, koji su ponekad bili zaposleni u opsadnim vojskama.

Sve do pronalaska oružja zasnovanog na barutu (i rezultirajućih projektila veće brzine), ravnoteža moći i logistike favorizirala je branioca. Sa pronalaskom baruta, tradicionalne metode odbrane postajale su sve manje i manje efikasne protiv odlučne opsade.

Također pogledajte: Rudarstvo (vojno)

Organizacija

Glavni članci: Vitez i Pješadija u srednjem vijeku

Također pogledajte: Teška konjica i Lahka konjica

Srednjovekovni vitez je obično bio na konju i oklopljeni vojnik, često povezan sa plemstvom ili kraljevstvom, iako su (posebno u severoistočnoj Evropi) vitezovi mogli doći i iz nižih klasa , a mogu čak biti i porobljene osobe. Cijena njihovih oklopa, konja i oružja je bila velika; ovo je, između ostalog, pomoglo da se vitez postepeno transformiše, barem u zapadnoj Evropi, u posebnu društvenu klasu odvojenu od ostalih ratnika. Tokom križarskih ratova, sveti viteški redovi su se borili u Svetoj zemlji (vidi Vitezovi Templari, Hospitalci, itd.). Lahka konjica se obično sastojala od lakše naoružanih i oklopnih ljudi, koji su mogli imati bodeže, koplje ili raketno oružje, kao što su lukovi ili samostreli. U velikom dijelu srednjeg vijeka lahka konjica se obično sastojala od bogatih pučana. Kasnije u srednjem vijeku, lahka konjica bi također uključivala narednike koji su bili ljudi koji su bili obučeni za viteze, ali nisu mogli priuštiti troškove povezane s titulom. Lahka konjica je korištena kao izviđačka, okršajna ili kao zaobilaznica. Mnoge zemlje razvile su svoje stilove lahke konjice, kao što su mađarski jahaći strelci, španski jineti, italijanski i njemački samostreličari i engleski hobelari.

Pkješadija je kroz srednji vek regrutovana i obučavana na različite načine u različitim regionima Evrope i vjerovatno je uvek činila najbrojniji dio srednjovjekovne terenske vojske. Mnogi pješaci u dugim ratovima bili bi plaćenici. Većina vojski sadržavala je značajan broj kopljanika, strijelaca i drugih vojnika bez konja.

Regrutovanje

Ugarski pohodi u 10. stoljeću. Prije bitke kod Lehfelda 955. srednjovekovni Evropljani bili su ranjivi od nomadskog stila ratovanja koji je došao od Mađara.

U najranijem srednjem vijeku, obaveza svakog plemića bila je da se odazove pozivu u bitku sa svojom opremom, strijelcima i pješaštvom. Ovaj decentralizovani sistem bio je neophodan zbog društvenog poretka tog vremena, ali je mogao dovesti do šarolikih snaga sa promenljivom obukom, opremom i sposobnostima. Što je plemić imao pristup više resursa, njegove trupe bi obično bile bolje.

Obično su se feudalne vojske sastojale od jezgra visoko vještih vitezova i njihovih kućnih trupa, plaćenika unajmljenih za vrijeme pohoda i feudalnih dažbina koji su ispunjavali svoje feudalne obaveze, koji su obično bili nešto više od rulje. Oni bi, međutim, mogli biti efikasni na nepovoljnom terenu. Mjesta i gradovi su također mogli postaviti milicije.

Kako su centralne vlade rasle na vlasti, tako je počeo i povratak na vojsku građana i plaćenika iz klasičnog perioda, jer su centralni nameti seljaštva počeli biti centralno oruđe za regrutaciju. Procijenjeno je da najbolja pješadija potiče od mlađih sinova slobodnih posjednika zemlje jeomeni, kao što su engleski strijelci i švicarski pikinari. Engleska je bila jedna od najcentraliziranijih država u kasnom srednjem vijeku, a vojske koje su vodile Stogodišnji rat bile su uglavnom plaćene profesionalce.

U teoriji, svaki Englez je imao obavezu da služi četrdeset dana. Četrdeset dana nije bilo dovoljno za kampanju, posebno onu na kontinentu. Tako je uvedena obaveza, pri čemu je većina Engleza plaćala da izbjegne svoju službu i taj novac je korišten za stvaranje stalne vojske. Međutim, gotovo sve visokosrednjovjekovne vojske u Evropi bile su sastavljene od velikog broja plaćenih trupa, a u Evropi je postojalo veliko tržište plaćenika barem od ranog 12 stoljeća.

Kako je srednji vijek napredovao u Italiji, italijanski gradovi počeli su se uglavnom oslanjati na plaćenike da vode svoje borbe, a ne na milicije koje su dominirale ranim i visokim srednjovjekovnim periodom u ovoj regiji. To bi bile grupe karijernih vojnika koji bi bili plaćeni po određenoj stopi. Plaćenici su imali tendenciju da budu efikasni vojnici, posebno u kombinaciji sa stajaćim snagama, ali u Italiji su dominirali vojskama gradova-država. To ih je učinilo problematičnim; dok su u ratu bili znatno pouzdaniji od stajaće vojske, u miru su se pokazali kao rizik za samu državu kao što je to nekada bila Pretorijanska garda.

Ratovanje plaćenika protiv plaćenika u Italiji dovelo je do relativno beskrvnih kampanja koje su se oslanjale koliko na manevar toliko i na bitke, budući da su lideri prepoznali da je efikasnije napadati sposobnost neprijatelja da vodi rat, a ne njegove borbene snage, otkrivši koncept indirektnog ratovanja 500 godina prije Sir Bazilskog Liddell Harta, i pokušaja da napadne neprijateljske linije snabdijevanja, njegovu ekonomiju i njegovu sposobnost da vodi rat umjesto da rizikuje otvorenu bitku i manevar ga u poziciju u kojoj bi rizikovanje bitke bilo samoubilačko. Makijaveli je ovaj indirektni pristup shvatio kao kukavičluk.

Oprema

Glavni članak: Lista srednjovjekovnog oružja

Replika srpskog srednjovekovnog oklopa iz 12. stoljeća

Varlet ili štionik koji nosi helebard sa debelom oštricom i strijelac, u borbenoj haljini, povlači tetivu svog samostrela vitlom s dvostrukom ručkom. Iz minijatura "Jouvencel", i Froissartove "Hronike ". Pariška carska biblioteka

Varlet ili štionik koji nosi helebard sa debelom oštricom i strijelac, u borbenoj haljini, povlači tetivu svog samostrela vitlom sa dvostrukom ručkom. Iz minijatura "Jouvencel", i Froissartove "Hronike". Pariska carska biblioteka

oklop iz 15. veka

Oružje

Srednjovjekovno oružje sastojalo se od mnogo različitih vrsta dalekometnih i ručnih predmeta:

• Borba prsa u prsa
  • Bojna sjekira
    • Konjanički izbor
  • Oštrice
    • Naoružani mač
    • Bodež
    • Nož
    • Dugi mač
    • Meser
  • Tupo oružje
    • Klub
    • Mace
    • Ratni malj
  • Polearm
    • Helebarda
    • Lance
    • Vojna viljuška, naoružane vile
    • Sjekira
    • koplje
• Domet
  • Luk
  • Dugi luk
  • Samostrel
  • Sjekira za bacanje
  • Koplja za bacanje i Koplja
  • Sling

Oklop

• Oklopi
  • Koža
  • Tkanina
  • Lančana pošta
  • Brigandina
  • Ploča
• Štit
• Kaciga

Artiljerija i opsadna mašina

• Ovnovi
• Katapult
• Trebuhet
• Balista
• Osadni toranj

Životinje

• Deve u ratu
• Psi u ratu
• Konji u ratu i Konji u srednjem vijeku
• Ratni slon
• Ratne svinje

Relikvije

Praksa nošenja relikvija u bitku je karakteristika koja razlikuje srednjovjekovno ratovanje od njegovih prethodnika ili ranog modernog ratovanja i možda inspirisana biblijskim referencama. Vjerovalo se da je prisustvo relikvija važan izvor natprirodne moći koja je služila i kao duhovno oružje i oblik odbrane; mošti mučenika smatrao je sveti Jovan Zlatoust mnogo moćnijim od "zidova, rovova, oružja i vojničkih domaćina"

U Italiji, "kočija" ili "carro della guerra", "ratna kola", bila je razrada ove prakse koja se razvila tokom 13. stoljeća. Milanska „Carro della guerra“ detaljno je opisao 1288. Bonvesin de la Riva u svojoj knjizi o „Milanskim čudima“. Umotano u grimiznu tkaninu i uvučeno sa tri jarma volova koji su bili nakićeni bijelom trakama sa crvenim krstom Svetog Ambrozija, zaštitnika grada, nosio je raspelo toliko veliko da su ga četiri čovjeka pregazili na mestu, kao brodski jarbol.

Zalihe i logistika

Njemački veliko kormilo iz 13. stoljeća, sa ravnim vrhom do lobanje

Bizantijski klivanion

Španski almugaveri (kalalonski plaćenici)

Srednjovjekovno ratovanje je u velikoj mjeri prethodilo upotrebi vozova za snabdijevanje, što je značilo da su vojske morale nabaviti zalihe hrane sa teritorije kroz koju su prolazile. To je značilo da je masovna pljačka od strane vojnika bila neizbježna, te je bila aktivno podsticana u 14. stoljeću sa svojim naglaskom na taktici upada, gdje bi konjice spaljivale i pljačkale neprijateljsku teritoriju, kako bi da odvrate i demorališu neprijatelja, uskraćujući im zalihe.

Kroz srednjovjekovni period, vojnici su bili odgovorni za opskrbu, bilo putem traženja hrane, pljačke ili kupovine. Čak i tako, vojni komandanti su često plaćali svoje trupe hranom i zalihama, ali bi se to obezbjeđivalo umjesto vojničke plaće, ili bi se od vojnika očekivalo da to plaćaju iz svojih nadnica, bilo po trošku ili čak sa profitom.

Godine 1294, iste godine kada je John II de Balliol od Škotske odbio da podrži planiranu invaziju Edwarda I na Francusku, Edward I je implementirao sistem u Wales i Škotsku gdje bi šerifi nabavljali hranu, konje i kola od trgovaca sa obaveznom prodajom po cijenama koje su fiksirane ispod tipskih tržišnih cijena pod krunskim pravima na cijenu i nabavku. Ova roba bi zatim bila transportovana do kralljamvskih skladišta u južnoj Škotskoj i duž škotske granice, gdje bi engleski regruti pod njegovom komandom mogli da je kupe. Ovo se nastavilo tokom Prvog rata za nezavisnost Škotske koji je počeo 1296. godine, iako je sistem bio nepopularan i okončan je smrću Edvarda I 1307.

Počevši pod vlašću Edwarda II 1307. i završivši pod vlašću Edwarda III 1337, Englezi su umesto toga koristili sistem u kojem bi se trgovci tražili vojske sa zalihama koje vojnici mogu kupiti. To je dovelo do nezadovoljstva jer su trgovci vidjeli priliku da profiterstvo, prisiljavajući trupe da plaćaju znatno iznad uobičajenih tržišnih cijena za hranu.

Kako je Edward III krenuo u rat sa Francuskom u Stogodišnjem ratu (počevši od 1337.), Englezi su se vratili praksi traženja hrane i napada kako bi zadovoljili svoje logističke potrebe. Ova praksa je trajala tokom čitavog rata, proširivši se kroz ostatak vladavine Edwarda III do vladavine Henrija VI.

Pomorski rat

Glavni članak: Pomorski rat

Također pogledajte: Bizantijska mornarica

Bizantijska flota odbija napad Rusa na Carigrad 941. Bizantijski dromoni prevrću se preko ruskih brodova i razbijaju im vesla svojim ostrugama.

Vode koje okružuju Evropu mogu se grupisati u dvije vrste koje su uticale na dizajn plovila koja su putovala, a time i na ratovanje. Mediteran i Crno more bili su bez velikih plima, uglavnom mirni i imali su predvidljivo vrijeme. Na morima oko sjevera i zapada Evrope bilo je jače i manje predvidljivo vrijeme. Mjerač vremena, imao je prednost što je pratio vjetar, a bio je važan faktor u pomorskim bitkama, posebno za napadače. Tipski zapadnjaci (vjetrovi koji duvaju sa zapada prema istoku) dominiraju Evropom, dajući pomorskim silama zapadu prednost. Srednjovjekovni izvori o vođenju srednjovjekovnog pomorskog ratovanja rjeđi su od onih o kopnenom ratu. Većina srednjovjekovnih hroničara nije imala iskustva sa životom na moru i uglavnom nije bila dobro informisana. Pomorska arheologija pomogla je u pružanju informacija.

Turski oklop tokom bitke na Marici i na Kosovu 1371. i 1389.

U ranom srednjem vijeku, brodovi su u kontekstu ratovanja korišteni prvenstveno za transport trupa. Na Mediteranu, pomorski rat u srednjem vijeku bio je sličan onom u kasnom Rimskom carstvu: flote galije bi razmjenjivale raketnu vatru, a zatim pokušavale da se prvo ukrcaju kako bi dozvolile marincima boriti se na palubi. Ovaj način pomorskog ratovanja ostao je isti u ranom modernom periodu, kao, naprimer, što je Bitka kod Lepanta. Poznati admirali bili su Roger of Lauria, Andrea Doria i Hayreddin Barbarossa.

Galije nisu bile prikladne za hladnije i turbulentnije Sjeverno more i Atlantski okean, iako su se povremeno koristile. Razvijeni su glomazniji brodovi koji su se prvenstveno pokretali jedra, iako je dugačak brod na vesla u vikinškom stilu naišao na upotrebu sve do 15. stoljeća. Njihova glavna svrha na sjeveru ostala je prijevoz vojnika za borbu na palubama protivničkog broda (kao, na primjer, u Bici kod Svoldera ili Bici kod Sluysa).

Kasnosrednjovjekovni jedrenjaci ličili su na plutajuće tvrđave, sa kulama u pramcu i na krmi (pramac i krma). Velika nadgradnja činila je ove ratne brodove prilično nestabilnim, ali odlučujući porazi koje su pokretniji, ali znatno niži brodovi pretrpjeli od strane visokih ukrcanih zupčanika u 15. stoljeću, okončali su pitanje o tome koji će tip broda dominirati u sjevernoevropskom ratovanju.

Uvođenje oružja

Uvođenje oružja bilo je prvi korak ka velikim promjenama u pomorskom ratovanju, ali je samo polako promijenilo dinamiku borbe između broda. Prve puške na brodovima uvedene su u 14. stoljeću i sastojale su se od malih komada od kovanog gvožđa postavljenih na otvorene palube i u borbeni vrh, što je često zahtijevalo samo jednog ili dva čovjeka da njima rukuju. Dizajnirani su da povrede, ubiju ili jednostavno ošamute, šokiraju i uplaše neprijatelja prije ukrcavanja.

Dva pogleda na ručni kalverin i dva mala topa iz 15. stoljeća.

Kako su topovi postali izdržljiviji da izdrže jače barutne naboje, povećali su svoj potencijal da nanesu kritičnu štetu brodu, a ne samo njihovoj posadi. Budući da su ovi topovi bili mnogo teži od ranijih protivpješadijskih oružja, morali su biti postavljeni niže u brodove i pucati iz pušaka, kako bi se izbjeglo nestabilnost brodova. U sjevernoj Evropi tehnika gradnje brodova sa klinker oplatom otežavala je izrezivanje luka u trupu; brodovi izgrađeni od klinkera (ili klenh izgrađeni) imali su veći dio svoje strukturne čvrstoće u vanjskom trupu. Rješenje je bilo postepeno usvajanje karvel brodova koji su se oslanjali na unutrašnju kosturnu strukturu da izdrže težinu broda.

Prvi brodovi koji su zapravo montirali teške topove sposobne da potapaju brodove bile su galije, s velikim komadima od kovanog gvožđa postavljenim direktno na drvenu građu u pramcu. Prvi primjer poznat je po drvorezu venecijanske galije iz 1486. Teška artiljerija na galijama bila je postavljena na pramcu, što se zgodno uklapalo u dugogodišnju taktičku tradiciju napadanja glavom i pramcem. Oruđa na galijama bila su prilično teška od svog uvođenja 1480-ih i sposobna je brzo srušiti srednjovjekovne kamene zidove koji su preovladavali sve do 16. stoljeća.

To je privremeno povećalo snagu starijih primorskih tvrđava, koje su morale biti obnovljene kako bi se nosile s barutnim oružjem. Dodatak topova je također poboljšao amfibijske sposobnosti galija jer su mogle napadati podržane teškom vatrenom snagom, a mogle su biti još efikasnije branjene kada se prislone na krmu. Galije i slični brodovi na vesla ostali su neosporni kao najefikasniji ratni brodovi s oružjem u teoriji do 1560-ih, a u praksi još nekoliko decenija, i smatrani su velikim rizikom za jedrenjačke ratne brodove.

Uspon pješadije

Glavni članak: Pješadija u srednjem vijeku

Bitka između venecijanske i svete rimske flote. Detalj freske Spinello Aretino 1407–1408.

U srednjem vijeku, konjica je dugo držala vlast na bojnom polju. Teško oklopljeni vitezovi na konjima predstavljali su strašnog neprijatelja nevoljnih seljaka regrutovanih i lahko oklopljenih slobodnjaka. Da bi porazila konjicu, pješadija je koristila rojeve projektila ili zbijenu falangu ljudi, tehnike koje su u antici izbrusili Grci.

Također pogledajte

• Endemski rat
• Velika kontroverza uzengije
• Konji u ratu
• Vremenska linija žena u srednjovjekovnom ratovanju

Dopunska literatura

• Archdeacon, Thomas of Split (2006). History of the Bishops of Salona and Split – Historia Salonitanorum atque Spalatinorum pontificum (jezik: latinski i engleski). Budapest: Central European University Press. ISBN 978-963-7326-59-2.
• DeVries, Kelly (1992), Military Medieval Technology, Broadview Press, ISBN 0-921149-74-3
• Fernández-Armesto, Felipe (1999), "Naval Warfare after the Viking Age, c.1100–1500", u Keen, Maurice (ured.), Medieval Warfare: A History, Oxford: Oxford University Press, str. 230–252, ISBN 0-19-820639-9
• Gillingham, John (1992), "William the Bastard at War", u Strickland, Matthew (ured.), Anglo-Norman warfare: Studies in Late Anglo-Saxon and Anglo-Norman Military Organization and Warfare, Woodbridge: The Boydell Press, str. 143–160, ISBN 0-85115-327-5
• Goffart, Walter (1977), "The date and purpose of Vegetius' De Re Militari", Traditio, xxxiii: 65–100, doi:10.1017/S0362152900009077, JSTOR 27831025
• Guilmartin, John Francis, Gunpowder and Galleys: Changing Technology and Mediterranean Warfare at Sea in the Sixteenth Century. Cambridge University Press, London. 1974. ISBN 0-521-20272-8
• Rodger, Nicholas A. M., "The New Atlantic: Naval Warfare in the Sixteenth Century", pp. 231–47 in Hattendorf, John B. & Unger, Richard W. (editors), War at Sea in the Middle Ages and the Renaissance. Woodbridge, Suffolk. 2003. ISBN 0-85115-903-6 [1]
• Liddiard, Robert (2005), Castles in Context: Power, Symbolism and Landscape, 1066 to 1500, Macclesfield: Windgather Press Ltd, ISBN 0-9545575-2-2
• Lehmann, L. Th., Galleys in the Netherlands. Meulenhoff, Amsterdam. 1984. ISBN 90-290-1854-2
• Marsden, Peter, Sealed by Time: The Loss and Recovery of the Mary Rose. The Archaeology of the Mary Rose, Volume 1. The Mary Rose Trust, Portsmouth. 2003. ISBN 0-9544029-0-1
• Nicholson, Helen (2004), Medieval Warfare: Theory and Practice of War in Europe, 300–1500, Basingstoke: Palgrave Macmillan, ISBN 0-333-76330-0
• Publius Flavius Vegetius Renatus (1996), Milner, N. P. (ured.), Vegetius: epitome of military science, Translated Texts for Historians, xvi, Liverpool: Liverpool University Press
• Rodger, Nicholas A. M., "The Development of Broadside Gunnery, 1450–1650." Mariner's Mirror 82 (1996), pp. 301–24.
• Rodger, Nicholas A. M., The Safeguard of the Sea: A Naval History of Britain 660–1649. W.W. Norton & Company, New York. 1997. ISBN 0-393-04579-X
• Laury Sarti, "Perceiving War and the Military in Early Christian Gaul (ca. 400–700 A.D.)" (= Brill's Series on the Early Middle Ages, 22), Leiden/Boston 2013, ISBN 978-9004-25618-7.
• Contamine, Philippe. War in the Middle Ages. Oxford: Basil Blackwell, 1984.
• Martin Van Creveld. Technology and War: From 2000 BC to present, 1989.
• France, John (1999), Western Warfare in the Age of the Crusades, 1000–1300, London: Cornell University Press, ISBN 978-0-8014-8607-4
• John Keegan. The face of battle: a study of Agincourt, Waterloo, and the Somme. London: Barrie & Jenkins, 1988.
• Maurice Keen: „Medieval Warfare: A History. Oxford University Press, 1999.
• H. W. Koch: Medieval Warfare. Bison Books Limited, London, 1978, ISBN 978-0-86124-008-1
• Kosztolnyik, Z.J. Hungary in the thirteenth century. New York: Columbia University Press: Stackpole Books, 1996. (Parts of which are available online)
• McNeill, William Hardy. The pursuit of power: technology, armed force, and society since A.D. 1000. Chicago: University of Chicago Press, 1982.
• Oman, Charles William Chadwick. A history of the art of war in the Middle Ages. London: Greenhill Books; Mechanicsburg, Pennsylvania: Stackpole Books, 1998.
• De Re Militari: The Society for Medieval Military History
• Parker, Geoffrey. The Military Revolution: Military innovation and the Rise of The West, 1988.
• Titterton, James, Deception in Medieval Warfare. Boydell & Brewer, 2022, ISBN 9781783276783

Vanjski linkovi

• Medieval Warfare Siege warfare, open battles, weapons, armour and fighting techniques.
• Database of thousands of English soldiers during the later medieval period
• Medieval History Database (MHDB), which includes medieval military records
• Guide to researching records of medieval soldiers, from the British National Archives site