Пређи на садржај

Simfonija br. 4 (Betoven)

С Википедије, слободне енциклопедије

Simfonija broj 4, B - Dur, opus 60, Ludviga van Betovena.[1][2]

Godine 1806, između Četvrtog Klavirskog i Violinskog Koncerta, Betoven dovršava svoju Četvrtu Simfoniju, koja između Treće, Eroike i Pete Simfonije, predstavlja trenutak predaha, idile.[3] Njom je Betoven ustanovio jedno lično pravilo, koje je zatim primenjivao na potonje četiri simfonije: Peta i Šesta, te Sedma i Osma, grupisane su 1808. i 1813. godine u parove, jedna iza druge, idilična posle dramatične.

Betovenova Četvrta Simfonija je umereno romantičarska, vedra Simfonija, sa obiljem komičnih efekata. Četiri njena klasična stava, obrazuju celinu trajanja 32 minuta.

Prvi stav je Adagio - Allegro Vivace. Tajanstven lagani uvod, dočarava nam igru duhova, na šta se nadovezuje razigrani sonatni stav, sa komičnim pauzama i skokovima u drugoj temi.

Popularan je drugi stav, Adagio, koji se smatra muzičkom parafrazom pisma Besmrtno voljenoj. Stav je melanholičan, uzdržano sanjalački i komponovan je pod uticajem Betovenove ljubavi prema grofici Terezi Brunsvik.[4]

Treći stav je opet jedan menuet, Allegro vivace, sada već pravi menuet, ali burniji u pokretu, sa više tamnijih mesta. Konačno se ustanovljava i značenje toga: u Prvoj Simfoniji, menuet označava betovenski preobražaj u skerco; u Četvrtoj, on simbolizuje idilični predah. To će zatim biti slučaj i u Osmoj Simfoniji.[5][6]

Iza njega nastupa finalni stav, Allegro ma non troppo, vedar, razigran, sav u Mocartovom stilu.

  1. ^ Symphony No. 6 in F Major, Op. 68 Pastorale (Schott Music), ed. Max Unger, p. vi
  2. ^ Paul Netl (1976) Beethoven Handbook. New York: Frederick Ungar Publishing Co.. стр. 262
  3. ^ Steinberg, Michael (1995). The Symphony: A Listeners Guide. Oxford University Press. .
  4. ^ Thompson, Oscar (1935). How to Understand Music. New York: The Dial Press, Inc. стр. 172. 
  5. ^ Lockwood, Lewis (2015). „4”. Beethoven's Symphonies: An Artistic Vision (ebook). New York: W.W. Norton. ISBN 9780393076448. Приступљено 17. 1. 2016. 
  6. ^ Grove, George (1896). Beethoven and His Nine Symphonies. London: Novello. стр. 98. Приступљено 17. 1. 2016. 

Spoljašnje veze

[уреди | уреди извор]