Tunel Simplon
Simplontunnel | |
|---|---|
 | |
| Mjesto | Alpe |
| Država |  Švicarska Italija
|
| Vrijeme gradnje | 1898. – 1905. (prva cijev) 1898. – 1921. (druga cijev) |
| Otvorenje | 1906. 1922. |
| Vlasnik | Švicarske federalne željeznice |
| Tip građevine | tunel |
| Arhitekti i izvođači radova | |
| Graditelj | Alfred Brand |
| Koordinate: 46°19′N 08°0′E / 46.317°N 8.000°E | |
  Simplon | |
Simplon je jedan od najdužih željezničkih tunela na svijetu, dug oko 20 km (cijev I: 19.700 m, cijev II: 19.824 m) između talijanske Domodossole i švicarskog Brig-Glisa, ujedno i jedan od najvećih inženjerskih podviga u historiji.[1]
Još od 13. vijeka prirodni Simplonski prolaz preko Alpa bio je važan trgovački put između Sjeverne i Južne Evrope. Njegov značaj je porastao početkom 19. vijeka kod je Napoleon izgradio cestu na toj trasi. Nakon što su krajem 19. vijeka uspješno probijeni neki manji tuneli ispod alpskih planina, 1890. se počelo razmišljati o proboju tunela Simplon.
Posao je povjeren Alfredu Brandtu, direktoru njemačke inženjerske firme Brandt, Brandau & Company i izumitelju efikasne bušilice. Zbog velike dubine tunela, koja je iznosila par kilometara na svojoj najdubljoj točci ispod planine Monte Leone, ali i zbog izuzetno visokih temperatura, Brandt je razvio novu tehniku probijanja tunela. On je podijelio tunel u dvije zasebne cijevi, sa razmakom od 17 metara.[1]
Tako su dvije bušeće garniture mogle raditi istovremeno, sa međuotvorima između njih za ventilaciju i povezivanje radnih vlakova. Brojni ozbiljni problemi prevladani su tokom same gradnje, počevši od grešaka geodetskih instrumenata zbog gravitacijskih polja planina koje su probijali, ali i zbog poplava na koje bi naišli kad su presjekli podzemne vodotokove, koji su ponekad imali i po 49.270 litara vode u minuti.[1]
Velika teškoća za graditelje bio je nailazak na rasjed u stijeni koji je prevladan ugradnjom 74 čeličnih okvira (pilota) debelih po 50 centimetara, umjesto dotad uobičajenih drvenih. Velike teškoće graditeljima predstavljale su i izuzetno visoke temperature, koje su na pojedinim sektorima prelazile i više od 49 °C.[1]
Brandt je umro 1899. puno prije nego što je dovršena prva cijev tunela, probijena u januaru 1905. godine, pa je tunel pušten u promet 1906.[1] Različiti problemi, uključujući i izbijanja Prvog svjetskog rata, odgodili su završetak druge cijevi tunela do 1921. (otvorene za promet 1922).[1]
