Lina Kostenko
| Lina Kostenko | |
|---|---|
 Lina Kostenko u slici iz 1948. | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | Ліна Василівна Костенко 19. 3. 1930.  Ržiščiv, Kijevska oblast |
| Partner | Jerzy Pachlowski Vasilij Cvіrkunov |
| Djeca | Oksana Pahlovska Ježi-Janіvna Vasilij Vasiljevič Cvіrkunov |
| Obrazovanje | |
| Zanimanje | književnica |
| Opus | |
| Jezik | ukrajinski |
| Znamenita djela | |
| |
Rođena je 19. marta 1930. u gradiću Ržiščivu u porodici učitelja Vasilja Hrihoroviča i Zinaide Juhimivne Kostenkive. Godine 1936. porodica je odselila u Kijev. Prve škole je pohađala u radničkom naselju na Truhanovom otoku, gdje je se prije rata porodica nastanila. Škola je spaljena 1943. godine zajedno sa cijelim selom, čega će se pjesnikinja kasnije sjetiti u pjesmi „Odrasla sam u Kijevskoj Veneciji”[α 1]. Nakon toga, nastavila je školovanje u Kurenivci. Godine 1945. školu je posjetio narodni komesar prosvjete Ukrajinske SSR Pavlo Tičina, kojemu je učenica poklonila svoju rukopisnu zbirku. Prva Linina pjesma objavljena je u dječjem listu „Zirka” (1946). Nakon završene škole studirala je na Kijevskom pedagoškom institutu, a kasnije na Moskovskom književnom institutu O. M. Gorkog, koji je diplomirala 1956. godine.[1] 18. septembra 1956. je rodila kćer Oksanu[α 2] iz braka sa kolegom studentom na institutu, poljskim književnikom Jerzyjem Pachlowskom[α 3]. Ali će iste 1956. Jerzy odseliti Szczecin bez povratka, gdje će bit urednik lista „Głos Szczeciński” i baviti se dubinskim pecanjem. Lina je se udala se po drugi put za ukrajinskog filmskog kritičara Vasilija Cvirkunova, urednika kijevskog filmskog studija Dovženko u 1960-im. 28. maja 1969. rodila je sina Vasilja, kasnije programera. Bila je jedna od prvih i najzapaženijih u plejadi mladih ukrajinskih pjesnika koji su se javili na prijelazu iz 1950-ih u 1960-e. Razdoblje takozvanih „šezdesetih” stvorilo je novije stilove u ukrajinskoj književnosti, prisiljeno na stvaranje nečeg novog, netipičnog, avangardnog, ali, kao i uvijek, nemilosrdnog i maksimalno kritičnog prema vlasti i tadašnjem režimu. Kostenkove zbirke pjesama Zraci zemlje (Проміння землі, 1957) i Jedra (Вітрила, 1958) izazvale su interes publike i kritike, a zbirka Putovanja srca (Мандрівки серця, 1961) učvrstila je uspjeh i dokazala stvaralačku zrelost pjesnikinje, svrstavši njezino ime među istaknute majstore ukrajinske poezije. U tim prvim zbirkama prevladava sjećanje na rat, ali i optimizam, vjera u čovjeka.[1] Početkom 1960-ih sudjelovala je na književnim večerima Kijevskog kluba kreativne mladeži. Od 1961. kritizirana je zbog „apolitičnosti”, a film prema Kostenkovom scenariju „Cesta vjetrova” izbačen je iz plana snimanja. Dana 8. aprila 1963. je na partijskom sastanku sekretar Andrij Skaba[α 4] izjavio da:
| “ | Formalistički trikovi sa riječju neizbježno dovode do iskrivljavanja i zatamnjivanja ideološkog i umjetničkog sadržaja jednog djela. A da je upravo tako, svjedoče neka djela mladih pjesnika Mikole Vingranovskog, Ivana Drača, Line Kostenka. | ” |
To je to bio jasan signal za pogrom generacije šezdesetih. Godine 1963. su povučene iz tiska knjige „Zvjezdani integral” (Зоряний інтеґрал) i knjiga „Kneževa gora” (Княжа гора), zbirke u kojima Kostenko osuđuje neostaljinizam i standardizaciju čovjeka, bile su zabranjene.[1] Tih su godina pjesme Line Kostenko objavljivane u časopisima u Čehoslovačkoj, novinama u Poljskoj i tek povremeno u Ukrajini. Njezine pjesme su izlazile u „samizdatu”.
Godine 1965. Kostenko je potpisao protestno pismo protiv uhićenja ukrajinske inteligencije. Bila je prisutna na suđenju Mihailu Osadčiju i Miroslavi Zvaričevskoj u Lavovu. Tijekom suđenja braći Horin[α 5] bacala im je cvijeće. Zajedno sa Ivanom Dračom obratila se urednicima časopisa „Žovten”[α 6] i piscima iz Lavova sa prijedlogom da obrane uhićene. Pisci se nisu odlučili na prosvjed, već su sudu podnijeli peticiju sa zahtjevom da kao najmlađeg od uhićenih predaju Bohdana Horina kao jamčevinu. Ti napori nisu utjecali na tijek sudova, ali su ipak imali ogroman moralni značaj. U maju 1966. u Savezu pisaca Ukrajine, gdje su žigosali „nacionalističke otpadnike”, dio mladeži je stojećim pljeskom pozdravio Linu Kostenko, koja je branila svoje pozicije i branila Ivana Svitličnog, Opanasa Zalivahu, Mihaila Kosiva i Bohdana Horina. Godine 1968. napisala je otvoreno pismo u obranu Vjačeslava Čornovola kao odgovor na klevetu protiv njega u novinama „Književna Ukrajina”. Nakon toga, ime Line Kostenko godinama se nije spominjalo u sovjetskom tisku. Godine 1973. uvrštena je na crne liste koje je sastavio sekretar Valentin Malančuk[α 7]. Iz tog razloga zbirka pjesama „Iznad obala vječne rijeke” (Над берегами вічної ріки) je objavljena tek 1977. godine tj. nakon Malančukovog odlaska, a 1979., posebnom odlukom Prezidija Ukrajinske akademije znanosti, roman „Marusja Čuraj” (Маруся Чурай), koji je do tada ostao neobljaven šest godina. Za njega je 1987. pjesnikinja nagrađena Državnom nagradom Taras Ševčenko. Zbirka „Iznad obala vječne rijeke” govori o vječnom nemiru ljudskoga duha, o historijskom pamćenju i o odgovornosti za sudbinu naroda.[1] Vrhunac njezinog stvaralaštva je historijski roman u stihovima „Marusja Čuraj”, koji govori o borbi za slobodu Ukrajine i o jednoj velikoj, dramatičnoj ljubavi. Zatim su izašle zbirke „Neponovljivost” (1980), „Vrt neizbrisivih skulptura” (1987) i „Stariji kralj” (1987).
U sasvim drugačijim prilikama je 2010. godine objavila drugi historijski roman u stihovima „Berestečko”, napisan oko 1999.,[1] sa ilustracijama Georgija Jakutoviča, te zbirku „Zumbulovo sunce”. Iste godine je objavljen i njezin prvi prozni roman, „Zapisi ukrajinskog luđaka” (Записки українського самашедшого, 2010). Djelo je izazvalo pomutnju i privremenu nestašicu u knjižarama, što je dovelo do pojave piratskih reprinta. U 2011. obavila je turneju na predstavljanje prvog romana, koju je pratio uspjeh kod publike i prigovori od strane nekih književnika. U februaru 2011. objavila je zbirku poezije „Heraklitova rijeka” (Річка Геракліта) u kojoj su sakupljene neke ranije napisane pjesme zajedno sa pedeset novih pjesama, a godinu dana kasnije je izašla „Tristo pjesama – Odabrani” (Триста поезій – Вибране). U julu 2018. Lina Kostenko je podržala otvoreno pismo ukrajinskih kulturnih ličnosti ukrajinskom redatelju Olegu Sencovu, zatvorenom u Rusiji.
Preteča „grupe šezdesetnika”, objavljuje od 1946.[1] Poezija joj je refleksivno-analitička, krajnje iskrena.[1]
- Marusja Čuraj (Маруся Чурай, 1979)
- Berestečko (Берестечко, 1999)
- Zapisi ukrajinskog luđaka (Записки українського самашедшого, 2010)
- «Вже почалось, мабуть, майбутнє…»
- Віяло мадам Полетики
- «Життя іде, і все без коректур…»
- «На конвертики хат літо клеїть віконця, як марки…»
- «Моя любове! Я перед тобою…»
- «Мій перший вірш написаний в окопі…»
- «Очима ти сказав мені: люблю…»
- Пастораль ХХ сторіччя
- Пелюстки старовинного романсу
- Пісенька з варіаціями
- «Послухаю цей дощ. Підкрався і шумить…»
- «Розкажу тобі думку таємну…»
- Світлий сонет
- «Старенька жінко, Магдо чи Луїзо!..»
- «Тут обелісків ціла рота…»
- Українське Альфреско
- «Умирають майстри…»
- «Хай буде легко. Дотиком пера…»
- «Чекаю дня, коли тобі скажу…»
- ↑ Ukr. Я виросла у Київській Венеції.
- ↑ Oksana Pahlovska Ježi-Janіvna, ukrajinska spisateljica i kulturolog, profesorica, predaje ukrajinski na Univerzitetu La Sapienza u Rimu.
- ↑ Jerzy Pachlowski (Krakov, 1930 – Szczecin, 2012), poljski književnik.
- ↑ Andrij Danilovič Skaba (1905–1986), ukrajinski sovjetski političar, historičar, tajnik CK KP Ukrajine za ideologiju.
- ↑ Mihailo (1930-2013), Mikola (r. 1945) i Bohdan Horin (r. 1936).
- ↑ „Žovten” (Жовтень), mjesečni književno-umjetnički i javno-politički časopis Nacionalne unije književnika Ukrajine, osnovan 1940. i objavljen u Lavovu. Danas se zove „Dzvin” (Дзвін).
- ↑ Valentin Malančuk (1928-1984), sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Ukrajine za ideologiju.
- „Lina Kostenko”. HE. Pristupljeno 5. 3. 2024.
