Kastrati
Kastrat je muški sopran, mecosopran ili alt glas produkovan kastracijom pjevača prije puberteta (što sprečava razvoj grla) , ili tko, zbog endokrinoloških (hormonalnih) razloga, nikad ne doseže spolnu zrelost. Prema tome, glas takve osobe se ne produbljuje, već ostaje na istoj visini.
Glas kastrata se razlikuje od glasa zrele žene u snazi I fleksibilnosti, dakle sopran kastrata je iznad normalnog soprana.
Praksa kastriranja pojavila se u 16 stoljeću, za potrebe pjevanja u crkvi, jer Rimokatolička crkva je tradicionalno zabranila ženama pjevanje u crkvi.
Nekoliko procenata opernih baroknih pjevača su bili kastrati. Georg Friedrich Händel je na primjer posebno za kastrate pisao opere, I danas kad se te opere izvode, normalan ženski glas ih ne može dosljedno odpjevati. Najvjerovatnije najpoznatiji kastrat je bio Carlo Broschi (Karlo Broski), zvani Farinelli. Biti kastrat značilo je osigurati si ekonomsku sigurnost u to vrijeme, međutim navodno statistika kaže da je samo 1% svih kastrata imalo uspješnu karijeru.
1870 – praksa kastriranja je proglašena protuzakonitom u Italiji, koja je bila zadnja zemlja u kojoj je to održalo se. 1902, papa je proglasio zabranu upotrebe kastrata u crkvenoj muzici zauvijek. Alessandro Moreschi je bio poslednji kastrat koji je napustio crkvu 1913g, I on je ostao jedini kastrat čiji je snimak glasa učinjem, snimio je gramofonsku ploču za Gramophone & Typewriter Company u 1902 i 1904 (snimak je na vanjskoj stranici [1] , međutim Moreschi glasi za prosječnog pjevača.
Poznati kastrati:
- Baldassare Ferri (1610–1680)
- Antonio Maria Bernacchi (1685–1756)
- Francesco Bernardi Senesino (c.1685–c.1759)
- Giovanni Carestini (1705 — 1759)
- Carlo Broschi Farinelli (1705–1782)
- Gaetano Majorano Caffarelli (1710–1783)
- Giovanni Manzuoli (1720–1782)
- Gaetano Guadagni (1725–1792)
- Gasparo Pacchierotti (1740–1821)
- Luigi Marchesi (1754–1829)
- Girolamo Crescentini (1762–1848)
- Giovanni Velluti (1781–1861)
