Književnost renesanse u Dalmaciji
Književnost renesanse u Dalmaciji je skup autora i djela koji su nastali na obali Dalmacije i Dubrovnika od prve renesanse do baroka. Otprilike se radi o periodu 1501 – 1667, odnosno od Marulićeve Judite do zemljotresa koji je teško poremetio grad Dubrovnik 1667. godine.
Najprikladnije će to biti jedno doba Hrvatske književnosti, mada valja isticati kako je to bilo svojevrsno kozmopolitno i višestruko mješano društvo. Dalmacija i Dubrovnik su bili ogranak Venecije i odličan položaj za protok kapitala između talijanskih država i Osmanskog carstva.
U širem pogledu, u vezi sa Mletačkom republikom Dalmacija upoznaje Renesansu i Petrarkizam i to izravno iz grada u kojem djeluju i žive najznačajnije ličnosti toga vremena od Bemba do Aretina, Mantegne, Tiziana i mnogih drugih. Neki djelovi Europe će upoznati renesansu malo kasnije a nekim će ona ostati nepoznata do 19. stoljeća.
Autori renesanse u Dalmaciji pisali su i govorili štokavicom, pak veliki dio njihovog stvaralaštva je bio na latinskom, jezikom crkve, diplomatije i zakona u Srednjem vijeku pa sve do 18. stoljeća. Govorili su također talijanski, odnosno venecijanski, što će danas biti dijalekt talijanskog standardnog jezika a istovremeno i jedna od inačica koje su najviše doprinijele stvaranju talijanskog zajedničkog jezika. Postoje književna djela na venecijanskom iz 14. stoljeća pa i niz pravnih akata od venecijanskog senata.
Mnogi Dubrovčani i Dalmatinci su se često selili u Italiju, gdje su se školovali, trgovali, radili. Glavni putevi su vodili prema Veneciji i Padovi, ili drugi prema Firenci i Rimu preko Ankone.
Bili su trgovci, umjetnici i slikari, vajari, arhitekti, glazbenici, svećenici, časnici, tajnici, učitelji, sluge, vojnici. Književnici su velikim brojom bili iz plemićkih dubrovačkih i dalmatinskih obitelji, pa neki su bili trgovci, svećenici ili vojnici.
Teško je uspostaviti jasne vremenske podjele, mada se možemo služiti klasičnom periodizacijom koja nam daje ritam Europske povijesti u poznom Srednjem vijeku:
- humanizam (1453 – 1492) ;
- rana renensansa (1492 – 1526) ;
- pozna renesansa (1526 – 1563) ;
- manirizam (1563 – 1592) ;
- barok (1592-1718).
Mletačka Republika dolazi na obalu Istre i Dalmacije od 13. stoljeća. Ratom za Zadar i Krk (1181 – 1202) je uspostavila prve baze a zahvaljući Četvrtom križarskom ratu (1202 – 1204) naglo je se širila na istočnom Jadranu, pa skroz do Dubrovnika. Venecijanska kolonija u Dalmaciji postala je stabilna oko 1420. i većina gradova i otoka su pod Venecijom: Zadar, Šibenik, otok Hvar, Split. Drač postaje venecijanski 1392.
Osmansko Carstvo je se postepeno širilo po zemljama propale Vizantije. 1354. godine turska vojska je prešla Dardanele i ulašla u Balkansko poluostrvo. Do kraja 14. stoljeća će srušiti Bugarsko castvo i Srpsko carstvo (Bitka na Kosovu 1389). Mongolski vojvoda Timur će usporiti njezin uspon, ali od sultana Mehmeda II. krenuti novi osvajački val prema srednjoj Europi. 1453. osvojili su Konstantinopolj, 1459. pala je Srpska Despotovina nakon nestanka Đ. Brankovića, 1463. nestala je Kraljevina Bosna zadnjeg kralja Stjepana Tomaševića. Poslije dugog otpora, postepeno se predala Albanija (Kroja 1478 ; Drač 1501) pa pritom je nestala i vlast Crnojevića nad Zeti (1496 / 1530). Sa osmanskom pobjedom na Mohačkoj bitci (1526.) nestala je Kraljevina Ugarska i veliki dio Kraljevine Hrvatske. Turci su osvojili Panonsku ravnicu tako da 1527. stižu zapadno do Benkovca a 1541. sjeverno do Budima.
Dubrovnik je se razvio za vrijeme Mletačke vlasti tj. između 13. i 14. stoljeća. Nastala je tako jedna gradska trgovačka vodeća elita koja će se postepeno osamostaliti i stvoriti Dubrovačku Republiku. 1358. godine Dubrovnik postaje mađarsko-hrvatski vazal, što će u stvari pretvoriti grad u samostalnu talasokratiju. Naravno, čuva dobre odnose sa Venecijom na političkoj i komercijalnoj razini pa također na ravni kulture. Ipak, osjeća u pozadini talas turske imperije. 1458. godine Dubrovnik postaje haračar Visoke Porte, sačuvat će svoju samostalnost, što će zajamčiti uostalom i razvoj književnosti, po cijeni da grad uplati svake godine harač sultanu. Stoga povijest Dubrovnika se razvija od 1458. do 1808. Ključno zbivanje se dešava međutim u 1667. kada je jedan snažan potres nanio velike štete Dubrovniku (6. april 1667.), od čega je grad strašno oslabio.
- Benedikt Kotruljević (Dubrovnik, oko 1400 – 1468), trgovac, ekonomist, diplomat i humanist.
- Koriolan Ćipiko (Trogir, oko 1425 – 1493), humanist i povjesničar.
- Jerolim Vidulić (Zadar, oko 1440 – 1499), humanist, pjesnik, svećenik.
- Juraj Šižgorić (Šibenik, oko 1445 – 1509), latinist. Napisao: De situ Illyriae et civitate Sibenici.
- Marko Marulić (Split, 1450 – 1524), pjesnik i humanist. Napisao: Judita (1501 – 1521).
- Petar Menčetić (Dubrovnik, 1451 – 1508), latinist i prvi poeta laureatus Dubrovnika.
- Dživo Gučetić (1451 – 1502), latinist. Svi su njegovi stihovi izgubljeni.
- Šiško Menčetić (Dubrovnik, 1457 – 1527), pjesnik.
- Džore Držić (Dubrovnik, 1461 – 1501), pjesnik.
- Ilija Crijević (Dubrovnik, 1463 – 1520), latinist.
- Frano Božićević (Split, 1469 – 1542), pjesnik, napisao: Vita Marci Maruli Spalatensis.
- Jakov Bunić (Dubrovnik, 1469 – 1534), latinist. Napisao: De raptu Cerberi.
- Andrija Čubranović (Dubrovnik, između 15. i 16. stoljeća): Jeđupka (tisk. Venecija 1599.)
- Mavro Vetranović (Dubrovnik, 1482 – 1576), dramski pisac i pjesnik.
- Hanibal Lucić (Hvar, 1485 – 1553), pjesnik.
- Petar Hektorović (Hvar, 1487 – Stari Grad, 1572). Napisao: Ribanje i ribarsko prigovaranje.
- Nikša Ranjina (Dubrovnik, 1494 – 1577 ili 1582): Zbornik Nikše Ranjine (1507)
- Mikša Pelegrinović (Hvar, fl. 1500 – 1562)
- Marin Kaboga (Dubrovnik, 1505 – Rim, 1582), crkveni pravnik i pjesnik.
- Petar Zoranić (Zadar, 1506 – 1570), pjesnik. Napisao: Planine (1536 – 1569), prva duga proza koja bi mogla biti proto-roman.
- Marin Držić (Dubrovnik, 1508 – Venecija, 1567), dramski pisac i pjesnik. Najznačajniji dramski pisac Renesanse u Dubrovniku. Glavna djela u godinama 1548 – 1559.
- Nikola Nalješković (Dubrovnik, oko 1510 – 1587), dramski pisac.
- Nikola Dimitrović (Dubrovnik, oko 1510 – Kreta, 1553 – 1555), pjesnik.
- Brne Karnarutić (Zadar, 1515 – 1572), pjesnik i vojvoda u službi Venecije. Napisao: Vazetje Sigeta grada.
- Sabo Bobaljević Mišetić (Dubrovnik, oko 1529/1530 – 1585), pjesnik.
- Dinko Ranjina (Dubrovnik, 1536 – 1607), pjesnik.
- Dominko Zlatarić (Dubrovnik, 1555 – 1610), pjesnik.
- Bartol Kašić (Pag, 1575 – 1650), protureformistički duhovnik i književnik.
- Stijepo Đurđević (Dubrovnik, 1579 – 1632), barokni pjesnik.
- Ivan Gundulić (Dubrovnik, 1589 – 1639), dramski pisac i pjesnik. Napisao: Osman, Suze sina razmetnoga, Dubravka.
- Ivan Bunić Vučić (Dubrovnik, 1591 – 1658), pjesnik.
- Vladislav Menčetić (Dubrovnik, 1600 – 1666), vojnik i književnik.
- Junije Palmotić (Dubrovnik, 1606 – 1657), dramski pisac i pjesnik. Napisao: Pavlimir; Captislava; Bisernica; Danica; Kristijada; Atalanta.
- Stjepan Gradić (Dubrovnik, 1613 – Rim, 1683), filozof i pjesnik.
- Nikola Bunić (Dubrovnik, oko 1635 – Silistra, Osmansko carstvo, 1678), pjesnik, diplomat i državnik.
- Petar Kanavelić (Korčula, 1637 – 1719), pjesnik, epski i dramski pisac.
- Ignjat Đurđević (Dubrovnik, 1675 – 1737), barokni pjesnik i povjesničar, astronom i humanist.
Riječ je ovdje bila o književnosti ali to je samo jedna strana nešto većeg fenomena. U tom talijansko-slavenskom kulturnom prostoru su se razvile i brojne druge subdine, među kojima ćemo spomenuti arhitekta Vranjana, slikare kao što su Julije Klović, Schiavone, Blaž Jurjev, Federiko Benković ; bakrorezca Bonifazija, skladatelja Lukačića, isusovaca i teologa de Dominisa, vajara Radovana.