Telefonska govornica

Telefonska govornica je telefon sa koga se može, uz ubacivanje žetona, novčića ili telefonske kartice, obaviti telefonski razgovor. Telefonske govornice se postavljaju na lokacijama gde se kreće veći broj ljudi (trgovi, pijace, bolnice, stanice, aerodromi...) i gde telefonske kompanije očekuju da će se ostvariti prihod od telefonskog saobraćaja.

Telefonska govornica u Rijeci

Telefonske govornice su montirane po poštama služe za obavljanje kao lokalnih ali međugradskih i međunarodnih razgovora.

Ne dugo posle otkrića telefona 1875. puštena je u rad prva telefonska govornica u Čikagu 1893.

Beograd, Požarevac, Ćuprija, Niš i Smederevo su već 1901 dobili svoje prve telefonske govornice.

Telefonska govornica u Polskoj

Šabac i Obrenovac su to učinili 1902.

Dugo su telefonske govornice bile na čisto mehaničkom principu. Osim onih po poštama govornice (barem kod nas) su mogle da se koriste samo za lokalni saobraćaj.

Pošto bi se podigla slušalica bilo je potrebno ubaciti odgovarajući novčić ili žeton a potom birati vezu. Razgovor bi se automatski prekidao posle tri minuta. Žeton je bio obično komad metala sličan novcu koji se kupovao po trafikama u služio za isključivo za telefoniranje. Cena mi se menjala prema postojećem cenovniku tako da je bio bolji od novca jer pri promeni cenovnika nije trebalo vršiti nikakve intervencije na govornici. Mana mu je bila da ga nikad niste imali kad vam treba a prodavnica duvana je zatvorena.

Na filmovima iz Amerike, na primer, često se mogla videti scena kada telefonistkinja iz centrale kaže korisniku da ubaci još novčića jer će prekinuti vezu. Korisnik, bar na filmu, je to i činio. Kako je to telefonistkinja kontrolisala, da je ubačeno dovoljno novca?

Nikada nije bilo dovoljno ispravnih govornica, pred njima su se stvarali redovi a često su bile u kvaru. Govornice i žene su bile zahvalne teme karikaturistima, aluzija je bila, naravno, na dužinu razgovora.

Govornice su bile redovne žrtve vandala koji su im nanosili štetu iz zabave ili iz osvete što u datom momentu nisu bile ispravne.

Govornice su imale običaj da „progutaju“ novčić, a da razgovor ne obavite. Sa druge strane korisnici su vršili razne ekperimente da „prevare“ govornicu. Ubacivani su razni metalni predmeti (blokeji na primer) a bilo je i „inovatora“ koji bi probušili novčić vezali ga kanapom i po obavljenom razgovoru izvlačili ga napolje.

U jednom momentu naša „žuta“ dvobanka je bila istih dimenzija kao i švajcarski franak (koji je tada vredeo 50 puta više). Naši „snalažljivi“ gastarbajteri su to brzo shvatili pa je u Švajcarskoj, hitno, razvijena govornica koja nije samo kontrolisala dimenzije već i težinu novčića.

U jednom kratkom periodu razvoja postojale su i „mobilne“ telefonske govornice. To je bio neki hibrid koji se razvijao paralelno sa mobilnim telefonima. Na nekom trgu na visini nekoliko metara se nalazila „Crvena tačka“ tj radio uređaj. Korišćenjem posebnog telefona (koji je ličio na mobilni ali bio 10 puta jeftiniji) mogao je da se obavi telefonski razgovor pri čemu je vlasnik tog telefona mogao samo da zove. Neophodan uslov je bio i da postoji optička vidljivost između korisnika i „Crvene tačke“. Ovih govornica je bilo naročito mnogo u Parizu (pominje se cifra od 3000 komada) a Srbija je, na sreću, ovu fazu razvoja preskočila.

U prvo vreme govornice su uglavnom bile u kabinama (da bi se sačuvala privatnost razgovora). Daljim razvojem civilizacije, shvaćeno je da više niko nikoga ne sluša, pa su razvijene govornice poluotvorenog tipa, kako iz higijenskih razloga, tako i da imaju samo nadstrešnicu da korisnika zaštite od atmosferija.

Sedamdesetih godina uvode se plastične kartice umesto novčića i žetona. Sada je moguće obavljati i međumesne i međunarodne razgovore.

Povijest u Hrvatskoj

Prva javna telefonska govornica u Hrvatskoj je postavljena u zgradi zagrebačkog željezničkog kolodvora 1889. godine. U počecima ove usluge ona se ostvarivala uz pomoć običnih telefonskih uređaja dok se početkom 20. stoljeća postepeno uvode uređaji s automatskom naplatom. Uključenjem u promet prve automatske telefonske centrale u Hrvatskoj, 1928. godine u Zagrebu, postavile su se govornice koje su primale kovanice. Nakon toga javne telefonske govornice su se postavljale i izvan zatvorenih javnih prostora pa se tako 1931. godine na zagrebačkim ulicama pojavljuju prve zatvorene samostojeće kabine. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u uporabi su i prvi žetoni. Sljedećih tridesetak godina obilježilo je postupno širenje mreže javnih telefonskih govornica, prvenstveno u urbanim sredinama, iako su potrebe stanovništva za takvom vrstom usluga stalno bile veće od broja govornica. Tijekom 80-ih zbog učestalih promjena vrijednosti novca uvedeni su žetoni a od 90-ih magnetske kartice. Od sredine 90-ih u Hrvatskoj se koriste kartice s čipom kao sredstvo plaćanja. Umetanjem kartice u govornicu moguće je ostvariti poziv a komunikacija i razmjena podataka između govornice i baznog centra se ostvaruje uz pomoć modemske veze. Unatoč tome što svaka govornica prijavljuje kvar baznom centru uz pomoć internog modema, trenutačno je velik broj neispravnih i vandaliziranih govornica. Zbog sve veće ekspanzije mobilne telefonije, od 2001. je pristuan konstantan pad njihove uporebe te je ulaganje u njihovo održavanje neisplativo.