Idi na sadržaj

Narcizam

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Narcizam je stanje nastranosti u kome su ljudi usmjereni da traže zadovoljstvo u samom sebi. Porijeklo ljubavi prema sebi moguće je objasniti nagonom za samoodržanjem. Postoji veza između hipohondrije, psihoza i narcizma. Narcizam se javlja i kod djece i primitivnih naroda koji vjeruju u magiju svojih snaga i usmjereni su na sebe.

Sigmund Freud razlikuje primarni i sekundarni narcizam.

  • Primarni se odnosi na najraniju fazu ljudskog razvoja kada ne postoji granica između sebe i svijeta.
  • Sekundarni izrasta iz kasnije faze razvoja zbog izgubljenosti ili osjećaja razočarenja. Narcizam iz djetinjstva dijelom snadbijeva ego, izgrađuje međustupanj u sazrijevanju seksualnosti ili se manifestira kroz: nastranosti, karakterne poremećaje, sklonost magičnom mišljenju i veliki broj ljudskih odnosa. Omogućava razvoj ego ideala.

Podjela

[uredi | uredi izvor]

Psihoanalitičari narcizam svrstavaju u tri grupe

  1. Libidni narcizam
  2. Destruktivni narcizam
  3. Zdravi narcizam

Libidni narcizam

[uredi | uredi izvor]

Sigmund Freud smatrao je primarni narcizam normalnim razvojnim stepenom u kome dijete misli samo o sebi. Taj stepen prethodi objektnim odnosima tj sposobnost da uspostavimo odnos s drugima. Ronald Britton to stanje psihičkog povlačenja u sebe naziva libidnim narcizmom.

Destruktivni narcizam

[uredi | uredi izvor]

Suprotno tome, Karl Abraham, a poslije i kleinovska škola (posebno destruktivni narcizam Herbert Rosenfeld i Otto Kernberg), ističu destruktivne aspekte narcizma, kada narcis patološki zavidi, mrzi i aktivno želi uništiti drugoga.

Zdravi narcizam

[uredi | uredi izvor]

Treći psihoanalitički pristup narcizmu povezuje se sa školom psihologije sopstva Heinza Kohuta. On je smatrao da narcizam, tj. ljubav prema sebi, i objektna ljubav ne tvore kontinuum, nego su to dva odvojena razvojna smjera koji traju čitav život, sa svojim posebnim obilježjima i patologijom.