Idi na sadržaj

Ljenjivci

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ljenjivci
Raspon fosila: Rani oligocen – Sadašnjost
Bradypus variegatus, troprsti ljenjivac
Bradypus variegatus, troprsti ljenjivac
Choloepus hoffmanni, dvoprsti ljenjivac
Choloepus hoffmanni, dvoprsti ljenjivac
Sistematika
CarstvoAnimalia
KoljenoChordata
RazredMammalia
NadredXenarthra
RedPilosa
PodredFolivora
Delsuc et al, 2001.
Porodice
Bradypodidae

Choloepodidae
†Megalocnidae
†Megalonychidae
†Megatheriidae
†Mylodontidae
†Nothrotheriidae

†Scelidotheriidae
Sinonimi
Tardigrada

Ljenjivci (lat. Folivora) su vrlo stari podred reda Pilosa, a srodni su s mravojedima i pasancima. Poznato je šest postojećph vrsta koje se dijele na dvije porodice:

Pored recentnih, postojao je još i cijeli niz vrsta i porodica golemih ljenjivaca koji su izumrli. To su neotropski sisari Xenarthra. Primjećeni za sporost kretanja, veći dio svog života provode visi naglavačke u drveću tropskim kišnim šumama Južne i Srednje Amerike. Smatra se da su najuže povezani s anteaterima, a zajedno čine ksenarthranski red Pilosa. U dva roda postoji šest postojećih vrsta rodova Bradypus (troprsti) i Choloepus (dvoprsti). Unatoč ovom tradicionalnom imenovanju, svi zapravo imaju po tri prsta na svakom stražnjem udu, iako oni s dva prsta imaju samo po dva na svakoj prednjoj nozi.[1]

Dvije grupe ljenjivaca su iz različitih, udaljeno povezanih porodica, a smatra se da su svoju morfologiju evoluirale putem paralelne evolucije od kopnenih predaka. Pored postojećih vrsta, mnoge vrste prizemnih ljenjivaca koje sežu do veličine slonova poput oblika Megatherium nastanjivale su se u Severnoj i Južnoj Americi tokom epohe pleistocena. Međutim, izumrli su tokom kvartarnog izumiranja, prije otprilike 12.000 godina, zajedno s većinom velikotjelesnih životinja u Novom svijetu. Izumiranje korelira s vremenom dolaska ljudi, ali se također pretpostavlja da su mu pridonijele i klimatske promjene. Pripadnici endemske evolucijske radijacije karipski ljenjivci ranije su živjeli na Velikim Antilima. Oni su uključivali i prizemne i arborealne oblike koji su izumrli nakon što su ljudi naselili arhipelag, sredinom holocena, prije oko 6.000 godina.

Ljenjivci su tako nazvani zbog svog vrlo slabog metabolizma i namjernih sporih pokreta, lijenost je povezana s riječju sporo. To podržava njihovu niskoenergijsku prehranu lišća i izbjegavanje otkrivanja za grabežljive ptice i mačke dobrog vida. Oni su gotovo bespomoćni na zemlji, ali znaju plivati. Tjelesni pokrivač ima brazdanu dlaku koja je domaćin simbioze sa zelenim algama koje kamufliraju životinju u drveću i pružaju joj hranjive tvari. Alge također hrane ljejivčeve moljce, od kojih neke vrste žive isključivo na ljenivcima.[2]

Izumiranje

[uredi | uredi izvor]
Megatherium americanum (Megatheriidae (Natural History Museum, London)

Sve do geološki nedavne istorije Zemlje džinovski ljenjivci kao što je bio Megatherium živeli su u Južnoj i delovima Sjeverne Amerike, ali zajedno sa mnogim drugim životinjama izumrli su odmah nakon dolaska ljudi na kontinent. Mnogi dokazi upućuju da je ljudski lov doveo do izumiranja američke megafaune baš kao i one na području daleke severne Azije, Australije, Novog Zelanda i Madagaskara. I klimatske promene koje su nastupile pri kraju zadnjeg Ledenog doba su u nekim slučajevima doprinele izumiranju. Međutim činjenica da su džinovski lenjivci preživeli na Antilima mnogo duže nakon što su izumrli na kontinentu upućuje na to da je ljudska aktivnost bila glavni faktor izumiranja.

Ekologija

[uredi | uredi izvor]
Ishrana smeđeg troprstog ljenjivca (Bradypus variegatus), Cahuita National Park, Kostarika
Hoffmanov dvoprsti ljenjivac

Današnji ljenjivci su biljojedi. Oni mogu da jedu insekte, male guštere i strvine, ali pretežno jedu pupoljke, mlade grane i lišće pretežno drveta Cecropia. Izuzetno su adaptirani na život u krošnji visokog drveća. Lišće, njihov glavni izvor hrane, pruža im veoma malo energije i hranjivih sastojaka i lahko se ne vari. Zbog toga imaju veliki i specijalizirani želudac koji ima više odeljaka, u kojima žilavo lišće razlažu simbiotske bakterije. Skoro dve trećine tjelesne mase dobro nahranjenog ljenjivca čini sadržaj njegovog trbuha, a proces varenja može da traje i više od mjesec dana.

Pored toga, lišće ima veoma malo energije pa ljenjivci to nadoknađuju pomoću niza različitih vidova prilagođavanja: imaju veoma nizak nivo metabolizma (manji od polovine očekivane vrijednosti za životinju njihove veličine) i pri aktivnostima zadržavaju nisku tjelesnu temperaturu (10 do 14 °C) i još nižu kada se odmaraju.

Iako nisu u stanju da opstanu izvan tropskih šuma Južne i Srednje Amerike, u ovom okruženju su izuzetno uspješni u pojedinim oblastima na njih otpada dve trećine svih sisara. Od šest današnjih vrsta samo jedna vrsta troprstog ljenjivca – Bradypus torquatus, ima status ugrožene vrste. Međutim sve veće uništavanje južnoameričkih tropskih šuma može uticati na ugrožavanje opstanka svih ostalih vrsta ljenjivaca.

Fiziologija

[uredi | uredi izvor]

Krzno ljenjivaca ima specijalizovanu funkciju: spoljne dlake rastu u pravcu suprotnom od onog kod ostalih sisara. Kod većine sisara, dlake rastu prema ekstremitetima, ali zbog toga što provode toliko vremena sa nogama iznad tela, viseći sa drveća, njihove dlake rastu u suprotnom pravcu. U uslovima stalne vlage, u krznu su stalno prisutne simbiotske cijanobakterije i zelene alge koje obezbeđuju kamuflažu. Zbog tih algi, krzno lenjivaca je mali ekosistem koji je dom za mnoge neparazitske insekte. Ljenjivci imaju kratku glavu i njušku, velike oči, male ušne školjke i duge noge. Imaju i zdepast rep dug 6–7 cm. Sveukupno tijelo im je obično dugo između 50 i 60 cm. Unatoč izuzetne adaptacije na život u krošnjama, ljenjivci su također i odlični plivači što im pomaže u uslovima stalnih poplava u područjima Amazonije i drugih velikih rijeka.

Kandže ljenjivaca služe kao jedina prirodna odbrana. Napadnuti može zamahnuti kandžama ne bi li zastrašio ili ranio svog napadača. Ipak glavna odbrana im je kamuflaža. Dok se sporo kreću u krošnjama drveća, gotovo su neprimjetni. Jedino za vreme povremenih spuštanja na tlo bivaju ranjivi. Njihovi glavni predatori su jaguari, veliki orlovi i čovjek. Glavni uzroci smrti lenjivaca u Kostariki su kontakti sa električnim vodovima i sa lovokradicama.

Ljenjivci se kreću samo kada je to neophodno i veoma sporo. Imaju samo četvrtinu mišićnog tkiva u poređenju sa životinjama njihove težine. Mogu da se kreću zanemarljivo većom brzinom u slučaju neposredne opasnosti ali tadd troše veliku količinu energije. Na nogama imaju specijalizirane zakrivljene kandže koje im omogućavaju da vise sa grana bez napora. Iako ponekad sjede na vrhovima grana, obično jedu, spavaju i čak rađaju mlade viseći sa grana. Ponekad ostaju da vise na granama i nakon smrti.

Nekada se smatralo da su ljenjivci među najdremljivijim životinjama i da u toku dana 15-18 sati provode spavajući, ali je kasnije dokazano da spavaju samo 10 sati dnevno. Na tlo silaze redovno na isto mjesto, otprilike jednom sedmično da bi urinirali i ispraznili crijeva i tada postaju najranjiviji za predatore. Ovakvo rizično ponašanje smatra se pokušajem izbjegavanja privlačenja pažnje predatora u slučaju kada bi obavljali nuždu viseći na drveću.

Mladi ljenjivci vise okačeni za majku, ali ponekad padnu na tlo. Ponekad se desi da majke ne žele da napuste sigurnost krošnje da bi povratile svoju mladunčad. Ženke obično rađaju jedno mladunče svake godine. Dostižu punu spolnu zrelost tek u dobi od 22 godine, što se smatra posljedicom usporenog metabolizma.

Skoro svi sisari imaju sedam vratnih pršljenova. uključujući životinje sa veoma dugim ili veoma kratkim vratom. Međutim nekoliko iznimki uključuje morske krave i dvoprste ljenjivce koji imaju po šest vratnih pršljenova, dok ih troprsti lenjivci imaju devet.

Razmnožavanje

[uredi | uredi izvor]

Blijedo- i smeđe-grlaste vrste se pare sezonski, dok se dugodlaki razmnožava u bilo koje doba godine. Razmnožavanje patuljastih troprstih ljenjivaca nije poznato. Legla su samo za novorođenčead, nakon šest mjeseci trudnoće za troprste, i 12 mjeseci za dvoprste. Novorođenčad ostaju sa majkom oko pet mjeseci. U nekim slučajevima, mladi umiru uslijed pada indirektno jer majke nisu voljne da napuste sigurnost drveća da bi ih dohvatile.[3] Ženke obično rađaju jedno mladunče svake godine, ali ponekad slaba pokretljivost zapravo sprečava žene da pronađu mužjake i duže od jedne godine.[4] Spolni dimorfizam nije osobito izražen, pa je i nekoliko zooloških vrtova dobilo jedinke pogrešnog spola.[5][6]

Prosječni životni vijek dvoprstih ljenjivaca u divljini nije poznat zbog nedostatka cjelovitih životnih studija u prirodnom okruženju.[7] Srednji životni vijek u ludskoj skrbi je oko 16 godina, pri čemu je jedna individua u Nacionalnom zoološkom parku Smithsonijevog instituta (Sjedinjene Države) prije smrti dosegla starost od 49 godina.[8]

Rasprostranjenje

[uredi | uredi izvor]
Ilustracija patuljastog troprstog ljenjivca iz 1825.

Iako je stanište ograničeno na tropske prašume Južne i Srednje Amerike, u tom su okruženju ljenjivci uspješni. Na otoku Barro Colorado u Panami, njihovo učešće je procijenjeno na 70% biomase arborealnih sisara.[9] Stepen ugroženosti četiri od šest današnjih vrsta trenutno su ocijenjene najmanje zabrinjavajuće; troprsti dugodlaki Bradypus torquatus , koji obitava brazilskim listopadnim šumama Atlantika, klasifikovan je kao ranjiv,[10] dok je otočko prebivalište troprstog ljenjivca ("B. pygmaeus") kritično ugroženo. Donji metabolizam ograničavaju ih u tropima i oni imaju termoregulacijsku sličnu hladnokrvnim životinjama, poput samog sunčanja.[11]

Filogenija

[uredi | uredi izvor]

Filogenetsko stablo porodice ljenivaca zasniva se na posdacima o sekvencama kolagena[12] i mitohondijske DNK,[13] prema Presslee et al. 2009.

  Folivora  
 

Megalocnidae (Karipski ljenivci)

 
 
 
 
 
 

Nothrotheriidae

 
 

Megatheriidae

 
 
 
 

Megalonychidae

 
 

Bradypodidae (Troprsti)    

 
 
 
 
 

Scelidotheriidae

 
 
 

Choloepodidae (Dvoprsti)

 
 

Mylodontidae

 
 
 
 
 
 

Taksonomija

[uredi | uredi izvor]
Fosil Megalonyx wheatleyi (Megalonychidae) (American Museum of Natural History)
Paramylodon harlani (Mylodontidae, San Diego Natural History Museum San Diego)

Podred Folivora uključuje sljedeće porodice i rodove. Također uključuje dva roda koja opstaju do danas.[14][15][16]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ "Overview". The Sloth Conservation Foundation. Pristupljeno 29. 11. 2017.
  2. ^ Bennington-Castro, Joseph. "The Strange Symbiosis Between Sloths and Moths". Gizmodo. Arhivirano s originala, 1. 12. 2017. Pristupljeno 1. 12. 2017.
  3. ^ Soares, C. A.; Carneiro, R. S. (1. 5. 2002). "Social behavior between mothers × young of sloths Bradypus variegatus SCHINZ, 1825 (Xenarthra: Bradypodidae)". Brazilian Journal of Biology. 62 (2): 249–252. doi:10.1590/S1519-69842002000200008. ISSN 1519-6984. PMID 12489397.
  4. ^ Pauli, Jonathan N.; Peery, M. Zachariah (19. 12. 2012). "Unexpected Strong Polygyny in the Brown-Throated Three-Toed Sloth". PLOS One. 7 (12): e51389. doi:10.1371/journal.pone.0051389. ISSN 1932-6203. PMC 3526605. PMID 23284687.
  5. ^ "Manly secret of non-mating sloth at London Zoo". BBC. 19. 8. 2010. Pristupljeno 30. 4. 2015.
  6. ^ "Same-sex sloths dash Drusillas breeding plan". BBC. 5. 12. 2013. Pristupljeno 30. 4. 2015.
  7. ^ "About the Sloth". Sloth Conservation Foundation. Pristupljeno 31. 10. 2019.
  8. ^ "Southern two-toed sloth". Smithsonian's National Zoo (jezik: engleski). 25. 4. 2016. Pristupljeno 30. 10. 2019.
  9. ^ Eisenberg, John F.; Redford, Kent H. (15. 5. 2000). Mammals of the Neotropics, Volume 3: The Central Neotropics: Ecuador, Peru, Bolivia, Brazil. University of Chicago Press. str. 624 (see p. 96). ISBN 978-0-226-19542-1. OCLC 493329394.
  10. ^ Chiarello, A.; Moraes-Barros, N. (2014). "Bradypus torquatus". 2014: e.T3036A47436575. doi:10.2305/IUCN.UK.2014-1.RLTS.T3036A47436575.en. Nepoznati parametar |last-author-amp= zanemaren (prijedlog zamjene: |name-list-style=) (pomoć); journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  11. ^ Dowling, Stephen (29. 8. 2019). "Why do sloths move so slowly?". BBC Future. BBC News. Pristupljeno 2. 9. 2019.
  12. ^ Presslee, S.; Slater, G. J.; Pujos, F.; Forasiepi, A. M.; Fischer, R.; Molloy, K.; Mackie, M.; Olsen, J. V.; Kramarz, A.; Taglioretti, M.; Scaglia, F.; Lezcano, M.; Lanata, J. L.; Southon, J.; Feranec, R.; Bloch, J.; Hajduk, A.; Martin, F. M.; Gismondi, R. S.; Reguero, M.; de Muizon, C.; Greenwood, A.; Chait, B. T.; Penkman, K.; Collins, M.; MacPhee, R.D.E. (2019). "Palaeoproteomics resolves sloth relationships". Nature Ecology & Evolution. 3 (7): 1121–1130. doi:10.1038/s41559-019-0909-z. PMID 31171860.
  13. ^ Delsuc, F.; Kuch, M.; Gibb, G. C.; Karpinski, E.; Hackenberger, D.; Szpak, P.; Martínez, J. G.; Mead, J. I.; McDonald, H. G.; MacPhee, R.D.E.; Billet, G.; Hautier, L.; Poinar, H. N. (2019). "Ancient Mitogenomes Reveal the Evolutionary History and Biogeography of Sloths". Current Biology. 29 (12): 2031–2042.e6. doi:10.1016/j.cub.2019.05.043. PMID 31178321.
  14. ^ Mikko's Phylogeny Archive - Phyllophaga
  15. ^ "Mammal Species of the World - Bradypodidae". Arhivirano s originala, 6. 2. 2013. Pristupljeno 3. 6. 2020.
  16. ^ "Mammal Species of the World - Megalonychidae". Arhivirano s originala, 3. 6. 2010. Pristupljeno 3. 6. 2020.
  17. ^ Alfredo A. Carlini, Diego Brandoni y Carlos N. Dal Molin (2013): A new genus and species of Planopinae (Xenarthra: Tardigrada) from the Miocene of Santa Cruz Province, Argentina |url=http://www.mapress.com/zootaxa/2013/f/z03694p578f.pdf . Zootaxa 3694 (6): 565–578

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Logo Wikivrsta
Logo Wikivrsta
Wikivrste imaju dodatne informacije vezane za: Sloth
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Ljenjivci
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Ljenjivci&oldid=3664871"