Idi na sadržaj

Benjamin Netanyahu

Uredi veze
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Benjamin Netanyahu
9. premijer Izraela
Vrijeme na dužnosti
29. decembar 2022 –
PrethodnikYair Lapid
Vrijeme na dužnosti
31. mart 2009 – 13. juni 2021.
PrethodnikEhud Olmert
NasljednikNaftali Bennett
Vrijeme na dužnosti
18. juni 1996 – 6. juli 1999.
PrethodnikShimon Peres
NasljednikEhud Barak
Lični podaci
Rođenje (1949-10-21) 21. oktobar 1949 (75 godina)
Tel Aviv, Izrael
Politička strankaLikud
SupružnikMiriam Weizmann (1972–1978)
Fleur Cates (1981–1984)
Sara Ben-Artzi (1991–trenutno)
Djeca3
Potpis

Benjamin Netanyahu (rođen 21. oktobra 1949) jest izraelski političar i premijer Izraela od decembra 2022. godine. prethodno je obavljao istu funkciju od 1996. do 1999, i od 2009. do 2021.[1] Aktuelni je predsjednik nacionalno-liberalne i konzervativne stranke Likud. Netanyahu je premijer s ukupnim najdužim stažem u izraelskoj historiji i prvi koji je rođen u Izraelu nakon izraelske deklaracije o nezavisnosti.[2][3]

Rođen od sekularnih jevrejskih roditelja, odrastao je u zapadnom Jerusalemu i Sjedinjenim Državama. Vratio se u Izrael 1967. da bi se pridružio Izraelskim odbrambenim snagama i služio u specijalnim snagama Sayeret Matkal kao kapetan prije nego što je časno otpušten. Nakon što je diplomirao na Masačusetskom institutu za tehnologiju, radio je za Boston Consulting Group i vratio se u Izrael 1978. godine da bi osnovao Yonatan Netanyahu Anti-Terror Institute. Između 1984. i 1988. Netanyahu je bio izraelski ambasador pri Ujedinjenim nacijama. Postao je istaknut nakon izbora za predsjednika Likuda 1993, postavši lider opozicije. Na općim izborima 1996. Netanyahu je postao prvi izraelski premijer izabran direktno glasanjem, i njegov najmlađi. Poražen je na izborima 1999. i povukao se iz politike, ušavši u privatni sektor. Vratio se i služio kao ministar vanjskih poslova i finansija, pokrenuvši ekonomske reforme,[4][5] prije nego što je podnio ostavku zbog plana povlačenja iz Gaze.

Netanyahu se vratio u vodstvo Likuda 2005.[6] i bio je vođa opozicije između 2006. i 2009. Nakon izbora za 2009, Netanyahu je formirao koaliciju sa drugim desničarskim strankama i ponovo postao premijer.[7][8][9] On je doveo Likud do pobjede na izborima 2013. i 2015.[10] Svoju bliskost s Donaldom Trumpom, prijateljem od 1980-ih, učinio centralnim za njegovu privlačnost iz 2016.[11] Tokom prvog Trumpovog predsjedništva, SAD su priznale Jerusalem kao glavni grad Izraela, izraelski suverenitet nad Golanskom visoravni i posredovali su u Abrahamskim sporazumima, sporazumima o normalizaciji između Izraela i arapskog svijeta. Netanyahu se suočio s kritikama zbog proširenja izraelskih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali, koje se smatra nezakonitim prema međunarodnom pravu.[12] Godine 2019. Netanyahu je optužen za kršenje povjerenja, mito i prevaru,[13] i odrekao se svih ministarskih mjesta, osim premijera.[14][15] Izraelska politička kriza 2018–2022 dovela je do sporazuma o rotaciji između Netanyahua i Bennyja Gantza.[16][17] To je propalo 2020, što je dovelo do izbora u martu 2021. U junu 2021. Netanyahu je smijenjen s premijerske pozicije, prije nego što se vratio nakon izbora 2022.

Netanyahuova koalicija je nastavila sa reformom pravosuđa, što je naišlo na proteste početkom 2023. U oktobru 2023. Izrael je pretrpio veliki napad palestinskih grupa predvođenih Hamasom, što je izazvalo rat Izrael-Hamas. Zbog propusta da predvidi napad, Netanyahu je kritikovan zbog predsjedavanja najvećim izraelskim obavještajnim neuspjehom u posljednjih 50 godina,[18][19][20] i suočio se s protestima koji su tražili njegovu smjenu.[21][22] Netanyahuova vlada je optužena za genocid,[23][24][25] što je kulminiralo u predmetu Južna Afrika protiv Izraela pred Međunarodnim sudom pravde u decembru 2023.[26][27] U maju 2024, Karim Khan, tužilac Međunarodnog krivičnog suda, najavio je svoju namjeru da podnese zahtjev za izdavanje naloga za hapšenje Netanyahua i drugih članova njegovog kabineta za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, u okviru istrage MKS-a u Palestini.[28][29][30] U novembru 2024. Međunarodni krivični sud izdao je nalog za hapšenje Netanyahua zajedno sa Yoavom Gallantom i Mohammedom Deifom.[31][32]

Rani život

[uredi | uredi izvor]
Fotografija Netanyahua iz 1967. koju su izradile Izraelske odbrambene snage

Netanyahu je rođen u Tel Avivu od sekularnih jevrejskih roditelja, a odrastao je u Jerusalemu i neko vrijeme u Philadelphiji u SAD-u. Vratio se u Izrael po završetku srednje škole 1967. godine da bi se pridružio Izraelskim odbrambenim snagama, nedugo nakon šestodnevnog rata.[33] Netanyahu je postao vođa tima u jedinici specijalnih snaga Sayeret Matkal i sudjelovao je u mnogim misijama, uključujući operaciju Dar (1968) i operaciju Izotop (1972), tokom koje je pogođen u rame.[34][35] Netanyahu se borio na prvoj crti bojišnica u ratu za oduzimanje i u jokimpurskom ratu 1973. godine, sudjelujući u prepadima specijalnih snaga duž Sueskog kanala i vodeći napad komandosa duboko u sirijsku teritoriju.[36][37] Stekao je čin kapetana prije nego što je časno otpušten. Nakon što je diplomirao na masačusetskom institutu za tehnologiju, diplomirao je i magistrirao, Netanyahu je postao ekonomski savjetnik za Boston Consulting Group. Vratio se u Izrael 1978. godine i osnovao protuteroristički institut Yonatan Netanyahu, nazvan po njegovom bratu Yonatan Netanyahuu, koji je poginuo vodeći operaciju Entebbe.

Rana politička karijera

[uredi | uredi izvor]
Netanyahu sa američkom državnom sekretarkom Madeleine Albright i palestinskim predsjednikom Yasserom Arafatom na Memorandumu na rijeci Wye, 1998.

Netanyahua je 1984. godine premijer Yitzhak Shamir imenovao za stalnog predstavnika Izraela pri Ujedinjenim nacijama, ulogu koju je obnašao do 1988. godine. Po povratku u Izrael, izabran je u Kneset, a 1993. godine izabran je za predsjednika Likuda. Vodio je stranku do pobjede na izborima 1996. i imenovan je za najmlađeg izraelskog premijera ikad. Nakon odsluženja jednog mandata, Netanyahu i Likud teško su poraženi na izborima 1999. godine od stranke Jedan Izrael Ehuda Baraka; Netanyahu se odlučio potpuno povući iz politike i ušao je u privatni sektor. Međutim, nekoliko godina kasnije, nakon što je njegov nasljednik na mjestu predsjednika Likuda Arijel Šaron postao premijer, Netanyahu se odlučio vratiti u politiku, služio je kao ministar vanjskih poslova i ministar financija. Kao ministar finansija, ppokrenuo je velike reforme izraelske ekonomije koje su komentatori pripisivali značajnim poboljšanjima njegovih naknadnih ekonomskih performansi.[38] Netanyahu se kasnije sukobio sa Šaronom, dajući na kraju ostavku zbog neslaganja u vezi s planom razdvajanja Gaze.

Vratio se na čelo Likuda u decembru 2005. godine nakon što je Šaron odstupio i osnovao novu stranku, Kadima.[39]

Premijer

[uredi | uredi izvor]
Netanyahu na sastanku sa predsjednikom Dmitrijem Medvedevim u Rusiji, 24. mart 2011.

Iako je Likud na izborima za Kadimu 2009. završio na drugom mjestu, Netanyahu je uspio sastaviti koalicijsku vladu s drugim desničarskim strankama i po drugi put je postao premijer.[40][8][9] Vodio je Likud do pobjede na izborima 2013. i 2015. godine.[41] Nakon što su izbori u aprilu 2019. rezultirali time da nijedna stranka nije mogla formirati vladu, održali su se drugi izbori 2019. godine. Na izborima u septembru 2019. godine, centristička stranka Plavo-bijeli, koju vodi Benny Gantz, završila je malo ispred Netanyahuovog Likuda; međutim, ni Netanyahu ni Gantz nisu uspjeli formirati vladu.[42] Nakon nastavka političkog zastoja, ovo je riješeno kad su Likud i Plavo-bijeli postigli koalicijski sporazum nakon izraelskih zakonodavnih izbora 2020. godine. Prema uvjetima sporazuma, premijersko mjesto rotiralo bi se između Netanyahua i Bennyja Gantza, u kojem je Gantz trebao naslijediti Netanyahua u novembru 2021. godine.[43] U decembru 2020. ova je koalicija propala i novi izbori održani su u martu 2021. Netanyahu je vodio Izraelov odgovor na pandemiju COVID-a 19 i na izraelsko-palestinski konflikt 2021. godine.

Netanyahu je svoju bliskost sa bivšim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom usredsredio na svoj politički apel u Izraelu iz 2016. godine.[44] Od decembra 2016. godine, Netanyahu je pod istragom zbog korupcije od strane izraelske policije i tužilaca.[45] 21. novembra 2019. godine, optužen je za kršenje povjerenja, primanje mita i prijevaru.[46] Zbog optužnice, Netanyahu se zakonski morao odreći svih svojih funkcija u ministarstvima, osim one premijera.[47][48]

U pozadini pandemije COVID-a 19 u Izraelu i Netanyahuova krivičnog postupka, ispred premijerove rezidencije izbile su opsežne demonstracije protiv njega. Nakon toga, Netanyahu je naredio da se demonstracije rasprše pomoću posebnih propisa COVID-19, ograničavajući ih na 20 ljudi i na udaljenosti od 1.000 metara od njihovih domova.[49] Međutim, postignuto je upravo suprotno; demonstracije su proširene i raširene u preko 1.000 centara.[50] Do marta 2021. godine, Izrael je postao zemlja sa najviše vakcinisane populacije po glavi stanovnika na svijetu protiv COVID-a 19.[51]

Nakon eskalacije napetosti u Jerusalemu u maju 2021, Hamas je ispalio rakete na Izrael iz Gaze, što je Netanyahua potaknulo da pokrene operaciju "Čuvar zidova" koja je trajala jedanaest dana.[52] Nakon operacije, izraelski političar i čelnik saveza Yamina, Naftali Bennett, najavio je da je pristao na dogovor s Yairom Lapidom o formiranju koalicijske vlade koja bi Netanyahua zbacila s mjesta premijera ako se sprovede. Dana 2. juna 2021. godine, Bennett je potpisao koalicijski sporazum s Lapidom.[53][54] Jedanaest dana nakon potpisivanja koalicijskog sporazuma, 13. juna, Netanyahu je svrgnut sa pozicije premijera, okončavši svoju vladavinu dugu 12 godina.[55]

Mirovni proces

[uredi | uredi izvor]
Netanyahu i Donald Trump tokom potpisivanja Abrahamovog sporazuma 15. septembra 2020.

Bivši američki državni sekretar Rex Tillerson rekao je da je Netanyahu 22. maja 2017. godine Donaldu Trumpu pokazao lažni i izmijenjeni videozapis palestinskog predsjednika Mahmouda Abbasa koji poziva na ubijanje djece. Bilo je to u vrijeme kada je Trump razmišljao je li Izrael prepreka miru. Netanyahu je Trumpu pokazao lažni video za promjenu stava u izraelsko-palestinskom sukobu.[56]

Abrahamovi sporazumi uz posredovanje SAD-a složili su se na punu normalizaciju odnosa između Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata, odnosno Bahreina.[57] Ovo je prvi put da je bilo koja arapska zemlja normalizirala odnose s Izraelom od Jordana 1994. godine. Ugovore su potpisali ministar vanjskih poslova Bahreina, ministar vanjskih poslova UAE-a i Netanyahu 15. septembra 2020. na južnom travnjaku Bijele kuće u Washingtonu, D.C.[58]

23. oktobra 2020. godine, Trump je najavio da će Sudan početi normalizirati veze s Izraelom, što ga čini trećom arapskom državom koja je to učinila kao dio Abrahamovog sporazuma uz posredovanje Trumpove administracije.[59][60] Sudan se borio u ratovima protiv Izraela 1948. i 1967. godine.[61] Netanyahu se zahvalio "predsjedniku Trumpu i njegovom timu prije svega", rekavši da "zajedno s njim mijenjamo istoriju ... uprkos svim stručnjacima i komentatori koji su rekli da je to nemoguće. Izrael je bio potpuno izoliran i rekli su nam da idemo u politički cunami. Ono što se događa je potpuno suprotno."[62] Uslijedilo je uspostavljanje odnosa Maroka sa Izraelom u decembru.[63]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Picheta, Rob; Gold, Hadas; Tal, Amir (29 December 2022). "Benjamin Netanyahu sworn in as leader of Israel's likely most right-wing government ever". CNN (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 28 February 2023. Pristupljeno 29 December 2022.
  2. ^ Heller, Aron (17. 7. 2019). "Netanyahu makes history as Israel's longest-serving leader". Associated Press. Pristupljeno 17. 7. 2019.
  3. ^ Williams, Dan (18. 7. 2019). "Bruised but driven, Netanyahu becomes Israel's longest-serving PM". Reuters. Pristupljeno 18. 7. 2019.
  4. ^ Mitchell, Thomas G. (2015). Likud Leaders. Jefferson, North Carolina: McFarland. str. 186. ISBN 978-0-7864-9713-3.
  5. ^ "Netanyahu Gets Tough to Transform Israel's Economy". The New York Times. 24 October 2004. Arhivirano s originala, 29 October 2023. Pristupljeno 4 January 2023.
  6. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom xinh
  7. ^ Hoffman, Gil (10 February 2009). "Kadima wins, but rightist bloc biggest". The Jerusalem Post. Arhivirano s originala, 27 January 2013. Pristupljeno 17 June 2012.
  8. ^ a b "Netanyahu sworn in as Israel's prime minister". Haaretz. 31 March 2009. Arhivirano s originala, 22 October 2012. Pristupljeno 10 March 2013. Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv "swornh" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
  9. ^ a b Heller, Jeffrey (31 March 2009). "Netanyahu sworn in as Israeli prime minister". Reuters. Arhivirano s originala, 24 September 2015. Pristupljeno 10 March 2013. Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv "swornr" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
  10. ^ Tobin, Amir; Birnbaum, Ben (20 March 2015). "'Is This Ship Sinking?' Inside the Collapse of the Campaign Against Netanyahu". The New Yorker. New York City. Arhivirano s originala, 22 March 2015. Pristupljeno 21 March 2015.
  11. ^ Halbfinger, David M. (9 November 2020). "Biden's Win Means a Demotion for Netanyahu and Less Focus on Israel". The New York Times. Arhivirano s originala, 9 November 2020.
  12. ^ "Netanyahu and the Settlements". The New York Times. 12 March 2015. Arhivirano s originala, 13 December 2022. Pristupljeno 2 January 2023.
  13. ^ Wootliff, Raoul (21 November 2019). "AG announces Netanyahu to stand trial for bribery, fraud and breach of trust". The Times of Israel. Arhivirano s originala, 28 October 2023. Pristupljeno 22 November 2019.
  14. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom haaretznov23
  15. ^ "Netanyahu said set to give up 4 ministry portfolios after charges announced". The Times of Israel. 23 November 2019. Arhivirano s originala, 28 October 2023. Pristupljeno 23 November 2019.
  16. ^ Hoffman, Gil (21 November 2019). "Rivlin hands over mandate, begs MKs to prevent third election". The Jerusalem Post (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 7 October 2020. Pristupljeno 21 November 2019.
  17. ^ Eglash, Ruth (17 May 2020). "After three elections and political deadlock, Israel finally swears in new government". The Washington Post. Arhivirano s originala, 17 April 2021. Pristupljeno 20 May 2020.
  18. ^ "Israel-Gaza conflict: Unthinkable security lapse on Netanyahu's watch". The Times. Arhivirano s originala, 28 October 2023. Pristupljeno 14 October 2023.
  19. ^ "Israelis question Prime Minister Benjamin Netanyahu on 'colossal failure' on security establishment". The Telegraph Online. Arhivirano s originala, 28 October 2023. Pristupljeno 14 October 2023.
  20. ^ "Netanyahu may end up the highest-ranking casualty of this attack". The Australian. Arhivirano s originala, 26 October 2023. Pristupljeno 14 October 2023.
  21. ^ "Thousands Protest Across Israel Against Netanyahu's Government". Haaretz (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 29 January 2024. Pristupljeno 29 January 2024.
  22. ^ "Protesters call for change to Netanyahu government". Reuters. 20 January 2024.
  23. ^ Eghbariah, Rabea (21 November 2023). "The Harvard Law Review Refused to Run This Piece About genocide in Gaza". The Nation. Arhivirano s originala 6 December 2023. Pristupljeno 21 March 2024.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  24. ^ "Gaza: UN experts call on international community to prevent genocide against the Palestinian people". UN. 16 November 2023. Arhivirano s originala 24 December 2023. Pristupljeno 21 March 2024.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  25. ^ Burga, Solcyre (14 November 2023). "Is What's Happening in Gaza a Genocide? Experts Weigh In". Time. Arhivirano s originala 25 November 2023. Pristupljeno 21 March 2024.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  26. ^ Powell, Anita (4 January 2024). "South Africa to take Israel to Top UN Court on Genocide Claim in Gaza". Voice of America. Arhivirano s originala, 6 January 2024. Pristupljeno 21 March 2024.
  27. ^ Proceedings instituted by South Africa against the State of Israel on 29 December 2023 (PDF). International Court of Justice (Report). 29 December 2023. Arhivirano s originala, 5 January 2024. Pristupljeno 21 March 2024.
  28. ^ Khan, Karim A.A. (20 May 2024). "Statement of ICC Prosecutor Karim A.A. Khan KC: Applications for arrest warrants in the situation in the State of Palestine". icc-cpi.int. International Criminal Court. Arhivirano s originala, 20 May 2024. Pristupljeno 20 May 2024.
  29. ^ Ray, Siladitya (20 May 2024). "ICC Seeks Arrest Warrants For Benjamin Netanyahu And Hamas Leader Yahya Sinwar". Forbes (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 22 May 2024. Pristupljeno 22 May 2024.
  30. ^ Kottasová, Ivana (20 May 2024). "EXCLUSIVE: ICC seeks arrest warrants against Sinwar and Netanyahu for war crimes over October 7 attack and Gaza war". CNN (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 20 May 2024. Pristupljeno 20 May 2024.
  31. ^ Roth, Andrew; Borger, Julian (21 November 2021). "ICC issues arrest warrant for Benjamin Netanyahu for alleged Gaza war crimes". The Guardian. Pristupljeno 21 November 2024.
  32. ^ "Top war-crimes court issues arrest warrants for Netanyahu and others in Israel-Hamas fighting". AP News (jezik: engleski). 2024-11-21. Pristupljeno 2024-11-22.
  33. ^ Moyer, Justin (3. 3. 2015). "Why Benjamin Netanyahu is so tough: He's from Philadelphia". The Washington Post. Arhivirano s originala, 5. 3. 2015. Pristupljeno 5. 3. 2015.
  34. ^ Remnick, David (23. 1. 2013). "Bibi's Blues". The New Yorker.
  35. ^ Dempsey, Judy (3. 5. 2012). "The Enduring Influence of Benjamin Netanyahu's Father". Carnegie Europe. Arhivirano s originala, 24. 2. 2021. Pristupljeno 29. 1. 2021.
  36. ^ Buhbut, Amir. "Sayeret Matkal is 50 years old". NRG Maariv. Arhivirano s originala, 14. 10. 2012. Pristupljeno 29. 1. 2021.
  37. ^ Ginsburg, Mitch (25. 10. 2012). "Saving Sergeant Netanyahu". The Times of Israel.
  38. ^ Mitchell, Thomas G. (2015). Likud Leaders. Jefferson, North Carolina: McFarland. str. 186. ISBN 978-0786497133.
  39. ^ "Netanyahu elected as Likud party chairman". Xinhua News Agency. 20. 12. 2005. Arhivirano s originala, 27. 2. 2006. Pristupljeno 27. 7. 2009.
  40. ^ Hoffman, Gil (10. 2. 2009). "Kadima wins, but rightist bloc biggest". The Jerusalem Post. Pristupljeno 17. 6. 2012.
  41. ^ Tobin, Amir; Birnbaum, Ben (20. 3. 2015). "'Is This Ship Sinking?' Inside the Collapse of the Campaign Against Netanyahu". The New Yorker. New York City: Condé Nast.
  42. ^ Gil Hoffman (21. 11. 2019). "Rivlin hands over mandate, begs MKs to prevent third election". The Jerusalem Post (jezik: engleski). Pristupljeno 21. 11. 2019.
  43. ^ Eglash, Ruth (17. 5. 2020). "After three elections and political deadlock, Israel finally swears in new government". The Washington Post. Pristupljeno 20. 5. 2020.
  44. ^ Halbfinger, David M. (9. 11. 2020). "Biden's Win Means a Demotion for Netanyahu and Less Focus on Israel" – preko NYTimes.com.
  45. ^ "Israeli Prime Minister Benjamin Netanyahu to be indicted on corruption charges". NBC News. 28. 2. 2019. Pristupljeno 28. 2. 2019.
  46. ^ Wootliff, Raoul (21. 11. 2019). "AG announces Netanyahu to stand trial for bribery, fraud and breach of trust". Times of Israel. Pristupljeno 22. 11. 2019.
  47. ^ Levinson, Chaim (23. 11. 2019). "Netanyahu to Relinquish Ministerial Portfolios in Coming Days". Haaretz. Pristupljeno 23. 11. 2019.
  48. ^ Staff writer (23. 11. 2019). "Netanyahu said set to give up 4 ministry portfolios after charges announced". The Times of Israel. Pristupljeno 23. 11. 2019.
  49. ^ "i24NEWS". www.i24news.tv.
  50. ^ ""הדגלים השחורים" מפגינים במעל לכ-1,000 מוקדים ברחבי הארץ". www.maariv.co.il.
  51. ^ "Israel's COVID-19 Vaccination Rollout Is Slowing at a Critical Moment. That's a Warning for the Rest of Us". Time Magazine. 19. 3. 2021.
  52. ^ Harkov, Lahav (21. 5. 2021). "Netanyahu, defense chiefs call operation 'game-changing' defeat of Hamas". Jerusalem Post. Pristupljeno 26. 5. 2021.
  53. ^ "Israeli opposition figures reach deal aimed at ousting Netanyahu". the Guardian (jezik: engleski). 30. 5. 2021. Pristupljeno 30. 5. 2021.
  54. ^ "Bennett announces plan to form gov't with Lapid that will oust Netanyahu". The Jerusalem Post | JPost.com (jezik: engleski). Pristupljeno 30. 5. 2021.
  55. ^ "Izrael i zvanično dobio novu vladu: Okončana vladavina Benjamina Netanyahua duga 12 godina". Klix.ba. Pristupljeno 13. 6. 2021.
  56. ^ "Netanyahu used doctored video of Abbas to influence Trump's policy, Woodward reveals". Haaretz.com.
  57. ^ "The Abraham Accords". U.S. Department of States.
  58. ^ "Israel, UAE and Bahrain sign Abraham Accord; Trump says "dawn of new Middle East"". Press Trust of India. The Hindu. 16. 9. 2020.
  59. ^ "Trump Announces US-Brokered Israel-Sudan Normalization". Voice of America (VOA). 23. 10. 2020.
  60. ^ "Yes, Israeli-Sudanese normalization is a big deal". Asia Times. 24. 10. 2020.
  61. ^ "'Yes, yes, yes': Why peace with Khartoum would be true paradigm shift for Israel". The Times of Israel. 23. 10. 2020.
  62. ^ "Netanyahu hints at Israel role in past Sudan raids, hails Mideast's changing map". The Times of Jerusalem. 24. 10. 2020.
  63. ^ "Morocco latest country to normalise ties with Israel in US-brokered deal". BBC. 11. 12. 2020.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Benjamin Netanyahu
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Benjamin_Netanyahu&oldid=3670384"