Prijeđi na sadržaj

Historija opservacije Marsa

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Povijest promatranja Marsa)
Razvoj prikaza Marsa od 1659. do 2002.

Zabilježena historija opservacije Marsa seže sve od razdoblja drevnih egipatskih astronoma u 2. milenijuma pne. Kineski astronomi prvi put su ostavili zabilježene dokumente o kretanju Marsa prije osnivanja Dinastije Zhou (1045. pne). Detaljna promatranja pozicija Marsa napravili su babilonski astronomi koji su razvili aritmetičke tehnike za predviđanje budućih položaja planeta. Drevni grčki filozofi i astronomi su razvili geocentrični sistem da bi objasnili kretanje planeta. Indijski astronomi su procijenili veličinu Marsa kao i njegovu udaljenost od Zemlje. U 16. vijeku, Nikola Kopernik je predložio heliocentrični sustav za sunčev sustav u kojem se planeti kreću oko Sunca. Ovo je revidirao Johannes Kepler, koji je naveo eliptičnu putanju Marsa koji preciznije odgovara promatranim podacima.

Prvo teleskopsko promatranje Mars učinio je Galileo Galilei 1610. U tom vijeku, astronomi su otkrili klasična albedo obilježja planeta, uključujući tamnu pjegu Syrtis Major Planum kao i polarne regije. Utvrdili su i nagib osi i period rotacije. Ova promatranja su učinjena uglavnom tijekom kada se planet nalazio u opoziciji prema Suncu, kada je Mars najbliže Zemlji.

Bolji teleskopi razvili su se u 19. vijeku, te omogućili da se marsovska albedo obilježja mapiraju do detalja. Prva gruba karta objavljena je 1840., a od 1877. nadalje uslijedile su sve preciznije verzije. Kada su astronomi zabunom mislili da su otkrili spektralnu liniju vode na Marsu, život na Marsu je postao vrlo popularna teorija u javnosti. Percival Lowell je smatrao da može vidjeti mrežu umjetnih Marsovih kanala.[1] Ova linije su kasnije ispostavljene kao optička iluzija, te je utvrđeno da je atmosfera Marsa prerijetka da bi održavala život sličan onomu na Zemlji.

Žuti oblaci na Marsu su uočeni od 1870-ih, a Eugène M. Antoniadi je sugerisao da su rezultat oluje pijeska ili prašine. Tijekom ¸1920-ih, raspon Marsove temperature na površini je izmjeren; iznosio je od −85 do 7 °C. Atmosfera je presuha te ima samo tragove kisika i vode. 1947, Gerard Kuiper je dokazao da Marsova atmosfera sadrži ugljikov dioksid; ugrubo u dvostruko većoj količini nego na Zemlji. Međunarodna astronomska unija (MAU) je do 1960. usvojila nazive za Marsova albedo obilježja. Od 1960-ih, nekoliko automatiziranih svemirskih letjelica je poslano da istraži Mars iz putanje i na površini. Planet je podvrgnut širokom rasponu promatranja instrumenata putem elektromangnetnog spektra. Otkriće meteora na Zemlji koji potječu sa Marsa je omogućilo laboratorijska istraživanja o hemijskim uslovima na planetu.

Najraniji zapisi

[uredi | uredi kod]
Kako Zemlja prolazi kraj Marsa, potonji planet će na nebu izgledati kao da se privremeno giba u obrnutom luku.

Postojanje Marsa na noćnom nebu su zabilježili drevni egipatski astronomi. U 2. milenijumu pne., već su bili upoznati sa prividnim kretanjem planeta, kada izgleda kao da se nakratko giba u suprotnom smjeru na nebu u odnosu na prethodno kretanje.[2] Mars je nacrtan na plafonu gorbnice Setija I, na Rameseumu,[3] i na zvjezdanoj karti Senenmuta. Potonja je najstarija poznata zvjezdana karta, te potječe iz 1534. pne. te prikazuje tadašnju konstalaciju planeta.[2]

Tokom Novobabilonskog kraljevstva (7. i 6. vijek pne.), babilonski astronomi su pravili sustavna promatranja položaja i ponašanja planeta. Znali su da Mars napravi 37 orbitalna perioda, ili 42 kruga oko zodijaka, svakih 79 godina. Babilonci su izumili aritmetičke metode za pravljenje manjih ispravaka predviđenih položaja planeta. Tehnika je potjecala od tempiranja mjerenja—npr. kada se Mars uzdignuo iznad horizotna, a ne po manje precizno znanih položaja planeta nebeske sfere.[4][5]

Kineski zapisi gibanja Marsa pojavili su se prije dinastije Zhou (1045. pne.), a do dinastije Qin (221. pne.) astronomi su održavali opsežne zapise o planetima, pa i o Marsu. Zakrivanje Marsa od Venera je zbilježeno 368., 375. i 405. pne.[6] Ciklus i gibanje planeta je znan do u detalja tijekom dinastije Tang (618. pne).[7][8][9]

Drevni grčki astronomi su bili pod utjecajem znanja koje su stekli iz Mezopotamije. Stoga su Babilonci povezivali Mars sa Nergalom, njihovim bogom rata i pošasti, dok su grci povezivali planet sa bogom rata, Aresom.[10] Tijekom tog razdoblja, Grci nisu osobito marili za kretanje planeta; Heziodovi Poslovi i dani (c. 650 BCE) ni ne spominju planete.[11]

Modeli putanje

[uredi | uredi kod]
Geocentrični model svemira

Grci su riječ planēton koristili za sedam nebeskih tijela koja su se kretala u odnosu na zvijezde u pozadini te su imali geocentrični pogled, odnosno pojam da su se ti planeti vrtili oko Zemlje. U svojem djelu, Država (X.616.–617. pne.), grčki filozof Platon je dao najstariji poznati zapis koji definira planete u grčkoj astronomiji. Poredao ih je od najbližeg do najudaljenijeg od Zemlje: Mjesec, Sunce, Venera, Merkur, Mars, Jupiter, Saturn i fiksirane zvijezde. U Timaju, Platon je sugerisao da napredovanje ovih objekata po nebu ovisi o njihovoj udaljenosti, tako da se najudaljeniji objekti gibaju najsporije.[12]

Aristotel, Platonov učenik, je posmatrao okultaciju Marsa od Mjeseca 365. pne. Od ovog je zaključio da je Mars udaljeniji od Zemlje nego od Mjeseca. Zaključio je da su ovakve okultacije posmatrane i od Egipćana i Babilonaca.[13][14][15] Aristotel je uzeo ovo zapažanje da podrži grčko granjanje planeta.[16] U svojem djelu O nebesima je predstavio model svemira u kojem Sunce, Mjesece i planeti kruže oko Zemlje po nepromjenjivim udaljenostima. Sofisticiranija verzija geocentričnog modela razvio je grčki astronom Hiparh kada je predložio da se Mars kreće po kružnom toku, koji je pak kružio oko Zemlje u većem krugu.[17][18]

U rimskom Egiptu u 2. vijeku pne., Klaudije Ptolomej je pokušao riješiti problem kružnog kretanja Marsa. Posmatranja Marsa su pokazala da se planet giba naizgled 40% brže na jednoj strani putanje nego na drugoj, što je u suprotnosti sa Aristotelovim modelom ravnomjernog gibanja. Ptolomej je izmijenio model planetarnog gibanja tako da mu doda točku razmaka od središta kružnog putanja planeta. Predložio je da je redoslijed planeta, prema povećanoj udaljenosti, sljedećei: Mjesec, Merkur, Venera, Sunce, Mars, Jupiter, Saturn, nepomične zvijezde.[19] Ptolomejov model je predstavljen u Almagestu, koji je narednih 14 vijekova postao glavni autoritet za zapadnu astronomiju.[18]

U 5. vijeku, indijski astronomski zapis Surya Siddhanta je procijenio da je kutni promjer Marsa 2 lučne minute (1/30 stupnja) dok je njegova udaljenost od Zemlje 10.433.000 km. Procijenio je i da je promjer Marsa 6.070 km, što odstupa od samo 11% pošto je Marsov promjer 6.788 km. Ipak, ova procjena se temeljila na netočnom nagađanju kutnog promjera planeta. Rezultat je možda bio pod historijskim uticajem Ptolomeja, koji je naveo 1,57 lučnih minuta. Obje procjene su značajno veće od stvarne vrijednosti koje su dobivene od teleskopa.[20]


Keplerovo geocentrično gibanje Marsa,
iz Astronomia Nova (1609)
Moderna saznanja opozicije
Ovi grafikoni prikazuju smjer i udaljenost Marsa u odnosu na Zemlju u središtu, sa prividnim kretanjem planeta svake dvije godine i najbližom opozicijom svakih 15–17 godina zbog Marsove ekscentrične putanje.

1543., Nikola Kopernik je objavio heliocentrični model u svojem djelu De revolutionibus orbium coelestium. Ovaj navodi da je Zemlja u putanji oko Sunca, između Venere i Marsa. Time je uspešno objasnio zašto su Mars, Jupiter i Saturn na suprotnoj strani neba od Sunca kad god su bili u retrogradnom kretanju. Kopernik je uspio da razvrsta planete u tačan red samo na temelju njihovog doba kruženja oko Sunca.[21] Njegova teroija je s vremenom prihvaćena među evropskim astronomima, naročito nakon što je Prutenske tablice objavio njemački astronom Erasmus Reinhold 1551., koje je sastavio na temelju Kopernikova modela.[22]

13. oktobra 1590., njemački astronom Michael Maestlin je posmatrao okultaciju Mars od Venere.[23] Njegov student Johannes Kepler je ubrzo postao pobornik Kopernikova sistema. Nakon završenog sopstvenog obrazovanja, Kepler je postao asistent danskom plemiću i astronomu Tychu Brahu. Kada je dobio pristup Tychovim detaljnim posmatranjima Marsa, Kepler je krenuo da matematički zamijeni Prutenske tablice. Nakon što nikako nije mogao uklopiti kretanje Marsa u kružnu putanju pod Kopernikom, uspio je uklopiti Tychova posmatranja pretpostavljajući da je putanja elipsa te da je Sunce u žarištu. Njegov model je postao temelj za Keplerove zakone, koji su objavljeni u njegovom djelu Epitome Astronomiae Copernicanae između 1615. i 1621.[24]

Rana teleskopska promatranja

[uredi | uredi kod]

Kada je najbliže Zemlji, kutni promjer Marsa je 25 lučne sekunde; što je premalo da se razluči prostim ljudskim okom. Stoga, prije otkrića teleskopa, ništa nije znano o tom planetu izuzev kretanja na nebu.[25] Italijanski naučnik Galileo Galilei je bio prva osoba koja je koristila teleskop za astronomska promatranja. Njegovi zapisi navode da je počeo da posmatra Mars teleskopom septembra 1610.[26] Taj instrument bio je preprimitivan da bi prikazao površinske detalje planeta,[27] te je stoga uzeo za cilj da vidi da li Mars iskazuje faze planeta djelomičnog zamračenja slično kao i kod Venere i Mjeseca. Iako nije bio siguran u uspjeh, do decembra je zabilježio da je Mars smanjio kutni promjer.[26] Poljski astronom Johannes Hevelius uspio je da posmatra fazu Marsa 1645.[28]

Ilustracija promatranja astronoma u 18. stoljeću
Zvjezdarnica u Parizu početkom 17. vijeka, sa ogromnim teleskopima

1644. italijanski jezuit Daniello Bartoli je naveo da je vidio dvije tamne mrlje na Marsu. Tijekom opozicije 1651., 1653. i 1655., kada je planet bio najbliži Zemlji, italijanski astronom Giovanni Battista Riccioli i njegov student Francesco Maria Grimaldi su zabilježili mrlje sa različitim albedom na Marsu.[27] Prva osoba koja je nacrtala kartu Marsa koja je pokazivala obilježja terena bio je holandski astronom Christiaan Huygens. 28. novembra 1659. napravio je ilustraciju Marsa koja je pokazala njegovu tamnu regiju znanu kao Syrtis Major Planum, i moguće polarne kape.[29] Iste godine, uspješno je izmjerio vrijeme rotacije planeta, otprilike 24 sata.[28] Napravio je i grubu sopstvenu procjenu promjera, te smatrao da iznosi 60% veličine Zemlje, što je dobro u usporedbi da danas znamo da ona iznosi 53%.[30] Prva osoba koja je pomenula Marsovu južnu polarnu kapu bio je italijanski astronom Giovanni Domenico Cassini 1666. Iste godine, upotrijebio je posmatranja da zaključi da je rotacija planeta 24h 40min. Ovo je manje za 3 minute od modernih mjerenja rotacije planeta. 1672., Huygens je uočio bijelu polarnu kapu i na severnom polu.[31]

Nakon što je Cassini postao prvi ravnatelj zvjezdarnice u Parizu 1671., pozabavio se problemom opsega Sunčeva sustava. relativna veličina putanja planeta je bila poznata iz Keplerova trećeg zakona, te je stoga jedino trebao pravu veličinu jedne orbite planeta. Radi toga, izmjerio je položaj Marsa u odnosu na zvezde u pozadini iz različitih tačaka na Zemlji, te izmjerio paralaksu planeta. Tijekom godine, planet se gibao dalje od tačke u kojoj je bio najbliže Suncu (perihelova opozicija), čime je prošao vrlo blizu Zemlje. Cassini i Jean Picard su utvrdili položaj Marsa od Pariza, dok je francuski astronom Jean Richer mjerio iz Cayenne, Južna Amerika. Iako su ta posmatranja bila kompromitovana kvalitetom instrumenata, paralaksa do koje je došao Cassini je odstupao tek 10% od tačne vrednosti.[32][33] Engleski astronom John Flamsteed je stigao do sličnih rezultata.[34]

1704. italijanski astronom Jacques Philippe Maraldi "napravio je sistematsku studiju južnog pola i posmatrao da je prošao kroz varijacije" kako se planet rotirao. To je ukazivalo da se južna polarna kapa ne nalazi tačno na južnom polu. Promatrao je da je veličina kape varirala kroz vreme.[27][35] Britanski astronom William Herschel je isto promatrao Mars 1777., osobito njegove polarne kape. 1781. je zabilježio da je južna kapa "iznimno velika", što je pripisao tome da je pol bio u mraku 12 meseci. 1784., južna kapa se činila mnogo manjom, čime je sugerisao da polarne regije planeta prolaze kroz godišnja doba te se sastoje od leda. 1781. je procijenio da je rotacija Marsa 24h 39min 21.67sek i izmjerio da je nagib osi polova planeta 28,5°. Zabilježio je da Mars ima "značajnu, iako umjerenu atmosferu, tako da njegovi stanovnici vjerojatno uživaju u istuaciji sličnoj kao i našoj".[35][36][37][38] Između 1796. i 1809. francuski astronom Honoré Flaugergues je zapazio zatamnjenja na Marsu, te sugerisao da "veo boje okra" prekriva površinu. Ovo je možda najraniji zapis žutih oblaka i oluja na Marsu.[39][40]

Geografsko razdoblje

[uredi | uredi kod]

Počevši od 19. vijeka, napravljene su razne preinake i poboljšanja u kvaliteti teleskopa. Među njima je bilo i pojačanje akromatske leće koju je izveo Joseph von Fraunhofer a kojim je eliminisana koma—optički efekt koji iskrivljuje vanjske rubove slike. Do 1812., Fraunhofer je uspio u stvaranju akromatske leće promjera 190mm. Veličina ove primarne leće je glavni faktor u utvrđivanju sposobnosti skuplanja svijetlosti i rezolucije u refraktoru.[41][42] Tijekom opozicije Marsa 1830., njemački astronomi Johann Heinrich Mädler i Wilhelm Beer su koristili takav refraktor kako bi detaljno pručavali planet. Izabrali su obilježje koje se nalazi 8° južno od ekvatora kao njihovu tačku reference. Kasnije je ta regija dobilo naziv Sinus Meridiani te postala nulti nebeski meridijan Marsa. Tokom posmatranja, ustanovili su da je površina Marsa konstantna, te preciznije utvrdili razdoblje rotacije planeta. 1840., Mädler je spojio 10 godina promatranja i nacrtao prvu kartu Marsa. Umjesto da su dali imena regijama, Beer i Mädler su ih jednotavno označili slovima; stoga Sinus Meridiani ima oznaku "a".[28][42][43]

A rectangular grid overlays meandering patterns of light and dark. Selected regions are labelled with names.
Kasnija verzija Proctorove karte Marsa, objavljena 1905.
A shaded drawing of Martian albedo features is shown in a horizontal sequence of sinusoidal projections. The map is marked up with named features.
Atlas Marsa iz 1892. belgijskog astronoma Louisa Niestena

Italijanski astronom Angelo Secchi je u zvjezdarnici Vatikan 1858. uočio trokutasto obilježje na Marsu, koje je nazvao "plavi škorpion". Ovu identičnu sezonsku formaciju oblaka uočio je i engleski astronom J. Norman Lockyer 1862., te su to vidjeli i drugi astronomi.[44] Tokom opozicije 1862., holandski astronom Frederik Kaiser je napravio skice Marsa. Usporedivši svoje ilustracije sa onima Huygensa i Roberta Hookea, uspio je još preciznije utvrditi period rotacije Marsa:24h 37min 22,6sek, što je točno do u 1/10 sekunde.[42][45]

Father Secchi je proizveo prve ilustracije Marsa u boji 1863. Koristio je slavne istraživače kako bi dao nazive nekim regijama. 1869. je uočio dva linearna obilježja koje je nazvao canali, italijanski za 'kanali' ili 'brazde'.[46][47][48] 1867., engleski astronom Richard A. Proctor napravio je detaljnu mapu Marsa na temelju crteža iz 1864. koje je napravio William R. Dawes. Proctor je nazvao svijetle ili tamnije regije po astronomima koji su doprinjeli istraživanju Marsa. Istog desetljeća, usporedive mape i nomenklature proizveo je francuski astronom Camille Flammarion kao i engleski astronom Nathan Green.[48]

1862.–64., njemački astronom Johann K. F. Zöllner razvio je u sveučilištu u Leipzigu fotometar da izmjeri svojstvo odbijanja Mjeseca, planeta i zvijezda. Izračunao je da je Marsin albedo 0,27. Između 1877. i 1893., njemački astronomi Gustav Müller i Paul Kempf promatrali su Mars uz pomoć Zöllnerova fotometra. Našli su maleni fazni koefcijent—odstupanje svojstva odbijanja u kutovima—što ukazuje da je površina Marsa glatka i bez velikih nepravilnosti.[49] 1867. francuski astronom Pierre Janssen i britanski astronom William Huggins koristili su spektroskop da istraže atmosferu Marsa. Usporedili su optički spektar Marsa sa Mjesecom. Pošto spektar potonjeg nije izložio spektralne linije vode, vjerovali su da su otkrili pristunost vodene pare u atmosferi Marsa. Ovaj rezultat potvrdili su njemački astronom Herman C. Vogel 1872. i engleski astronom Edward W. Maunder 1875., iako će to kasnije postati upitno.[50]

Osobito prigodna perifelna opozicija dogodila se 1877. Engleski astronom David Gill je to iskoristio da izmjeri paralaksu Marsa od otoka Ascension, što je dovelo do procjene paralaksa od 8,78 ± 0,01 lučne sekunde.[51] Iskoristivši ovaj rezultat, uspio je utvrditi precizniju udaljenost Zemlje od Sunca, na temelju relativne veličine putanja Marsa i Zemlje.[52] Zabilježio je da se rub diska Marsa činio nejasnim zbog atmosfere, što je ograničilo utvršivanja preciznosti koje je mogao dobiti o položaju planeta.[53]

Augusta 1877., američki astronom Asaph Hall otkrio je dva Marsova mjeseca uz pomoć teleskopa pd 660mm u zvjezdarnici u Washingtonu.[54] Imena mjeseca, Fobos i Deimos, izabrao je Hall na temelju sugestije Henrya Madana, profesora nauke u Eton Collegeu u Engleskoj.[55]

Marsovi kanali

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Marsovi kanali
A cylindrical projection map of mars showing light and dark regions accompanied by various linear features. The major features are labelled.
Karta Marsa koju je napravio Giovanni Schiaparelli između 1877. i 1886., na kojoj su obilježja canali u obliku finih linija
Two disks show darker patches connected by linear features.
Skica Marsa koje je napravio Lowell prije 1914.

Tijekom opozicije 1877., italijanski astronom Giovanni Schiaparelli je koristio teleskop od 22 cm kako bi dobio detaljnu mapu Marsa. Ove karte su sadržavale obilježja zvana canali, za koje su kasnije ispostavilo da su bile optičke iluzije. Ovi canali su navodno duge linije na površini Marsa te im je čak i dao imena rijeka na Zemlji. Njegov naziv canali je popularno krivo preveden na engleskom kao kanali.[56][57] 1886., engleski astronom William F. Denning je promatrao da su ta linearna obilježja nepravilna te imali naznake okupljanja i prekidanja. Do 1895. engleski astronom Edward Maunder je postao ubeđen da su te linije zbroj mnogo manjih detalja na planetu.[58]

U svojem djelu iz 1892., La planète Mars et ses conditions d'habitabilité, Camille Flammarion je napisao da su ti kanali slični onima koje je napravio čovjek, što ukazuje na inteligentnu rasu koja distribuira vodu po Marsu. Promovisao je postojanja takvih stanovnika, te pretpostavio da su možda i naprediniji od ljudske rase.[59]

Pod uticajem promatranja Schiaparellija, Percival Lowell je osnovao zvjezdarnicu sa teleskopom od 30 i 45 cm. Koristio ju je za promatranje Marsa 1894. nakon manje prigodnih opozicija. Objavio je knjigu o Marsu i životu na planetu, što je utjecalo na širu javnost.[60] Tzv. canali su uočeni i od drugih astronoma, kao što su Henri Joseph Perrotin i Louis Thollon uz pomoć refraktora od 38 cm na jugu Francuske, koji su u to vrijeme bili jedni od najvećih teleskopa na svijetu.[61][62]

Počevši od 1901., američki astrono A. E. Douglass je pokušao da fotografiše kanale na Marsu. Naizgled se činilo da je uspio kada je američki astronom Carl O. Lampland objavio fotografije navodnih kanala 1905.[63] Iako su ovi rezultati svojedbno prihvaćeni, počeli su ih osporavati grčki astronom Eugène M. Antoniadi, engleski naučnik Alfred Russel Wallace i mnogi drugi akademici koji su uočili da se vjerojatno radi tek o zamišljenim obilježjima.[58][64] Kako su napravljeni veći i precizniji teleskopi, sve je manje canala uočeno. Tokom promatranja 1909. koje je vodio Flammarion sa teleskopom od 84 cm, nije više uočio nijedan obrazac kanala na Marsu. Ispostavilo se da se radilo o optičkoj iluziji uzrokovanoj nepreciznim teleskopima.[65]

Istančano mjerenje planeta

[uredi | uredi kod]
Two orange-hued disks. The one at left shows distinct darker regions along with cloudy areas near the top and bottom. In the right image, features are obscured by an orange haze. An white ice cap is visible at the bottom of both disks.
Na lijevoj slici, Marsovi oblaci su vidljivi u blizini polarnih regija.[66] Na desnoj, površina Marsa je mutna zbog pješčane oluje. NASA/HST Fotografije

Zatamnjenja površine planeta od žutih oblaka uočio je još Schiaparelli. Dokazi za te oblake uočeni su tijekom opozicije 1892. i 1907. Godine 1909., Antoniadi je isto uočio žute oblake koji otežavaju promatranje površine Marsa. Otkrio je i da se Mars činio žućkastim kada je bio najbliže Suncu i dobivao najviše energije. Predložio je vjetar pijeska da objasni žute oblake.[67][68]

1894., američki astronom William W. Campbell je otkrio da je spektar Marsa identičan onom Mjesecu, što je dovelo u sumnju da je Marsova atmosfera slična Zemljinoj. Odbacio je i prethodne navode o vodi u atmosferi Marsa, te smatrao da polarne kape planeta nisu dovoljno velike da dozvole detekciju vodene pare.[69] Campbellovi rezultati su svojevremeno bili kontroverzni, ali ih je 1925. potvrdio američki astronom Walter S. Adams.[70]

Njemački astronom Hermann Struve koristio je promjene u putanji Marsovih mjeseca da utvrdi gravitacioni uticaj. 1895., podatke je utvrdio da procijeni da je promjer ekvatora za 1/190 veći od polarnog promjera.[35][71] 1911., ažurirao je vrijednost na 1/192. Ovaj rezultat je potvrdio američki meteorolog Edgar W. Woolard 1944.[72]

Koristeći vakum termopara pričvršćen za teleskop Hooker od 2,54 m na zvjezdarnici Mount Wilson 1924., američki astronomi Seth Barnes Nicholson i Edison Pettit su uspijeli izmeriti termalnu energiju koja je zračila sa Marsove površine. Sezala je od −68 °C na polu sve do 7 °C na ekvatoru.[73] Iste godine, William Coblentz i Carl Otto Lampland su upotrijebili radiometriju za Mars. Rezultati su ukazivali da noćna temperatura Marsa spada na −85 °C, što je ogromna oscilacija temperature.[74] Temperatura Marsovih oblaka bila je −30 °C.[75] 1926., mjerenjem spektralnih linija koje su imale crveni pomak od putanja Marsa i Zemlje, američki astronom Walter Sydney Adams je uspio da izmeri količinu kiseonika i vodene pare u atmosferi Marsa. Utvrdio je "ekstremne pustinjske uslove".[76] 1934., Adams i američki astronom Theodore Dunham, Jr. su utvrdili da je količina kiseonika u Marsovoj atmosferi manje od 1% u usporedbi sa količinom Zemlje.[77]

1927., holandski student Cyprianus Annius van den Bosch je utvrdio masu Marsa na temelju gibanja njegovih mjeseca, uz točnost koja odstupa za samo 0.2%. Ovaj rezultat je potvrdio holandski astronom Willem de Sitter 1938.[78] Koristeći promatranja Zemlji bliskog asteroida Erosa od 1926. do 1945., njemačko-američki astronom Eugene K. Rabe je napravio procjenu Marsove mase, kao i drugih planeta, na temelju planetova gravitcionih perturbacija asteroida. Njegovi rezultato su imali marginu greške manju od 0,05%,[79] iako su kasnije provjere sugerisale da je rezultat bio slabo utvrđen u usporedbi sa drugim metodama.[80]

1920-ih, francuski astronom Bernard Lyot je koristio polarimetar da istraži površinu Mjeseca i planeta. 1929., uočio je da je polarizirana svjetlost koja se emitira sa Marsove površine vrlo slična onoj koja zrači sa Mjeseca, iako je pretpostavljao da se to može objasniti mrazom i mogućom vegetacijom. Na temelju količine sunčeve svjetlosti raspršenoj po Marsovoj atmosferi, postavio je gornju granicu od 1/15 debljine Zemljine atmosfere. the thickness of the Earth's atmosphere. To je ograničavalo površinski tlak na ne više od 2,4 kPa.[81] Koristeći infracrvenu spektrometriju, 1947. je holandsko-američki astronom Gerard Kuiper detektirao ugljikov dioksid u Marsovoj atmosferi. Procijenio je da ga je dvostruko više nego na Zemlji. Ipak, zbog precijenjenog površinskog pritiska Marsa, Kuiper je krivo zaključio da se polarne kape ne mogu sastojati od smrznutog ugljikovog dioksida.[82] 1948., američki meteorolog Seymour L. Hess je utvrdio da bi za formiranje tankih Marsovih oblaka bilo potrebno svega 4 mm količina oborina i napon pare od 0,1 kPa.[75]

Međunarodna astronomska unija (MAU) je uvela prve standardizirane nazive za Marsova albedo obilježja kada su 1960. usvojili 128 naziva na temelju karte iz 1929 koju je Antoniadi nazvao La Planète Mars. MAU je uspostavila i komisiju 1973. kako bi standardizirala schemu imenovanja za Mars i druga tijela.[83]

Moderna istraživanja

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Istraživanje Marsa
A rough-hewn rock with a yellowish sheen.
Fotografija Marsova meteora ALH84001

1969. osnovan je Međunarodni program planetarne patrole kao konzorcij da stalno promatra promijene planeta. Ova svjetska organizacija je promatrala pješčane oluje Marsa. Njihove fotografije omogućavaju da se uoče obrasci promijena tokom Marsovih godišnjih doba, te su pokazali da se oluje javljaju kada je planet najbliže Suncu.[84]

Od 1960-ih, razne robotizirane svemirske letelice su poslane da istražuju Mars, bilo iz orbite ili slijetanjem na površinu, od Vikinga 1 do Spirita. Dodatno, daljinska opažanja Marsa sa Zemlje su nastavljena teleskopima na tlu i iz orbite, i to širom elektromagnetskog spektra. Ove uključuju ultraljubičasta promatranja kako bi se utvrdio sastav površine,[85] ultraljubičasta i submilimetarska promatranja atmosferskog sastava,[86][87] te radio mjerenja brzine vjetra.[88]

Hubbleov svemirski teleskop (HST) je upotrijebljen da izvede sustavno proučavanje Marsa[89] te je napravio fotografije najveće rezolucije ikada napravljenih sa Zemlje.[90] Ovaj teleskop može proizvesti korisne fotografije planeta kada je u kutnoj udaljenosti od najmanje 50° od Sunca.[91]

Emitiranje X-zraka sa Marsa je prvo promatrano od astronoma 2001. uz pomoć opservatorija Chandra, a 2003. je prikazano da ima dvije sastavnice. Prvu su uzrokovale X-zrake sa Sunca koje su raspršene po Marsovoj atmosferi; druga dolazi od međudjelovanja između iona što rezultira u izmjeni naboja.[92] Emitiranje iz potonjeg izvora je promatrano nekoliko puta na Marsu od XMM-Newton opservatorija.[93]

1983., analiza skupine meteorita šergotita, naklita i chassignita (SNC) je pokazala da potječu sa Marsa.[94] Meteorit Allan Hills 84001, otkriven na Antarktiku 1984., vjerojatno potječe sa Marsa, ali ima potpuno drugi sastav od SNC skupine. 1996., objavljeno je da ovaj meteorit možda sadrži dokaze za mikroskopske fosile bakterija na Marsu. Ipak, ovaj nalaz ostaje kontroverzan.[95] Hemijske analize Marsovih meteorita pronađenih na Zemlji navode da je površina temperatura Marsa vjerojatno bila ispod točke smrzavanja vode (0 C°) tijekom posljednih četiri milijarde godina.[96]

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Dunlap, David W. (October 1, 2015). „Life on Mars? You Read It Here First.”. New York Times. 
  2. ↑ 2,0 2,1 Novaković, B. (October 2008). „Senenmut: an ancient Egyptian astronomer”. Publications of the Astronomical Observatory of Belgrade 85: 19–23. arXiv:0801.1331. Bibcode 2008POBeo..85...19N. 
  3. ↑ Clagett, Marshall (1989). Ancient Egyptian science: calendars, clocks, and astronomy. Ancient Egyptian Science. 2. DIANE Publishing. str. 162–163. ISBN 0-87169-214-7. 
  4. ↑ North, John David (2008). Cosmos: an illustrated history of astronomy and cosmology. University of Chicago Press. str. 48–52. ISBN 0-226-59441-6. 
  5. ↑ Swerdlow, Noel M. (1998). „Periodicity and Variability of Synodic Phenomenon”. The Babylonian theory of the planets. Princeton University Press. str. 34–72. ISBN 0-691-01196-6. 
  6. ↑ Ciyuan, Liu (February 1988). „Ancient Chinese Observations of Planetary Positions and a Table of Planetary Occultations”. Earth, Moon and Planets 40 (2): 111–117. Bibcode 1988EM&P...40..111C. DOI:10.1007/BF00056020.  vidjeti tablicu 1.
  7. ↑ Ciyuan, Liu (February 1988). „Ancient chinese observations of planetary positions and a table of planetary occultations”. Earth, Moon and Planets 40 (2): 111. Bibcode 1988EM&P...40..111C. DOI:10.1007/BF00056020. 
  8. ↑ Chang, Shuyen; Wu, Zhongliang (1988). „An introduction to the historical records of China about Mars”. Lunar and Planetary Institute. pp. 40–42. Bibcode 1988ncsu.work...40C. 
  9. ↑ York, Tom J. (November 2001). „An analysis of close conjunctions recorded in ancient China”. Journal for the History of Astronomy 32, Part 4 (109): 337–344. Bibcode 2001JHA....32..337Y. 
  10. ↑ Valery, Franz; Cumont, Marie (1912). Astrology and religion among the Greeks and Romans. G. P. Putnam. str. 46. 
  11. ↑ Evans, James (1998). The history & practice of ancient astronomy. Oxford University Press US. str. 297. ISBN 0-19-509539-1. 
  12. ↑ Brumbaugh, Robert S. (1987). Hendley, Brian Patrick. ur. Plato, time, and education: essays in honor of Robert S. Brumbaugh. SUNY Press. str. 85. ISBN 0-88706-733-6. 
  13. ↑ Lloyd, Geoffrey Ernest Richard (1996). Aristotelian explorations. Cambridge University Press. str. 162. ISBN 0-521-55619-8. 
  14. ↑ Price, Fred William (2000). The planet observer's handbook (2nd izd.). Cambridge University Press. str. 148. ISBN 0-521-78981-8. 
  15. ↑ U Kini, astronomi su zabilježili okultaciju Marsa od Mjeseca 69. pne.
  16. ↑ Heidarzadeh, Tofigh (2008). A history of physical theories of comets, from Aristotle to Whipple. 19. Springer. str. 2. ISBN 1-4020-8322-X. 
  17. ↑ Kolb, Edward W.; Kolb, Rocky (1996). Blind watchers of the sky: the people and ideas that shaped our view of the universe. Basic Books. str. 29–30. ISBN 0-201-48992-9. 
  18. ↑ 18,0 18,1 Hummel, Charles E. (1986). The Galileo connection: resolving conflicts between science & the Bible. InterVarsity Press. str. 35–38. ISBN 0-87784-500-X. 
  19. ↑ Linton, Christopher M. (2004). From Eudoxus to Einstein: a history of mathematical astronomy. Cambridge University Press. str. 62. ISBN 0-521-82750-7. 
  20. ↑ Thompson, Richard (1997). „Planetary diameters in the Surya-Siddhanta”. Journal of Scientific Exploration 11 (2): 193–200 [193–6]. Arhivirano iz originala na datum 2010-01-07. Pristupljeno 2010-03-13. 
  21. ↑ Gingerich, Owen; MacLachlan, James H. (2005). Nicolaus Copernicus: making the Earth a planet. Oxford University Press US. str. 57–61. ISBN 0-19-516173-4. 
  22. ↑ Zalta, Edward N., ur. (April 18, 2005). „Nicolaus Copernicus”. Stanford Encyclopedia of Philosophy. Pristupljeno 2010-01-09. 
  23. ↑ Breyer, Stephen (March 1979). „Mutual occultation of planets”. Sky and Telescope 57 (3): 220. Bibcode 1979S&T....57..220A. 
  24. ↑ Longair, M. S. (2003). Theoretical concepts in physics: an alternative view of theoretical reasoning in physics (2nd izd.). Cambridge University Press. str. 25–28. ISBN 0-521-52878-X. 
  25. ↑ Bone, Neil (2003). Mars Observer's Guide. Firefly Books. str. 39. ISBN 1-55297-802-8. 
  26. ↑ 26,0 26,1 Peters, W. T. (October 1984). „The appearance of Venus and Mars in 1610”. Journal of the History of Astronomy 15 (3): 211–214. Bibcode 1984JHA....15..211P. 
  27. ↑ 27,0 27,1 27,2 Harland, David Michael (2005). Water and the search for life on Mars. Springer. str. 2–3. ISBN 0-387-26020-X. 
  28. ↑ 28,0 28,1 28,2 Moore, P. (February 1984). „The mapping of Mars”. Journal of the British Astronomical Association 94 (2): 45–54. Bibcode 1984JBAA...94...45M. 
  29. ↑ Sheehan, William (1996). „Chapter 2: pioneers”. The Planet Mars: A History of Observation and Discovery. University of Arizona. Arhivirano iz originala na datum 2012-04-26. Pristupljeno 2010-01-16. 
  30. ↑ Ferris, Timothy (2003). Coming of age in the Milky Way. HarperCollins. str. 125. ISBN 0-06-053595-4. 
  31. ↑ Rabkin, Eric S. (2005). Mars: a tour of the human imagination. Greenwood Publishing Group. str. 60–61. ISBN 0-275-98719-1. 
  32. ↑ Hirshfeld, Alan (2001). Parallax: the race to measure the cosmos. Macmillan. str. 60–61. ISBN 0-7167-3711-6. 
  33. ↑ Cenadelli, D. i dr.. (January 2009). „An international parallax campaign to measure distance to the Moon and Mars”. European Journal of Physics 30: 35–46. Bibcode 2009EJPh...30...35C. DOI:10.1088/0143-0807/30/1/004. 
  34. ↑ Taton, Reni (2003). Taton, Reni; Wilson, Curtis; Hoskin, Michael. ur. Planetary astronomy from the Renaissance to the rise of astrophysics, part A, Tycho Brahe to Newton. 2. Cambridge University Press. str. 116–117. ISBN 0-521-54205-7. 
  35. ↑ 35,0 35,1 35,2 Fitzgerald, A. P. (June 1954). „Problems of Mars”. Irish Astronomical Journal 3 (2): 37–52. Bibcode 1954IrAJ....3...37F. 
  36. ↑ MacPherson, Hector Copland (1919). Herschel. Macmillan. Bibcode 1919QB36.H6M3....... 
  37. ↑ Pickering, William H. (1930). „Report on Mars, No. 44”. Popular Astronomy 38: 263–273. Bibcode 1930PA.....38..263P.  In particular, see p. 272 for Herschel's value for the axial tilt.
  38. ↑ Hotakainen, Markus (2008). Mars: from myth and mystery to recent discoveries. Springer. str. 23. ISBN 0-387-76507-7. 
  39. ↑ Capen, Charles F.; Martin, Leonard J. (1971). „The developing stages of the Martian yellow storm of 1971”. Bulletin of the Lowell Observatory 7 (157): 211–216. Bibcode 1971LowOB...7..211C. 
  40. ↑ Sheehan, William (1996). „Chapter 3: a situation similar to ours”. The Planet Mars: A History of Observation and Discovery. University of Arizona. Arhivirano iz originala na datum 2010-06-25. Pristupljeno 2010-01-16. 
  41. ↑ Jackson, Myles W. (2000). Spectrum of belief: Joseph von Fraunhofer and the craft of precision optics. MIT Press. str. 56–74. ISBN 0-262-10084-3. 
  42. ↑ 42,0 42,1 42,2 Sheehan, William (1996). „Chapter 4: Areographers”. The planet Mars: a history of observation and discovery. University of Arizona. Arhivirano iz originala na datum 2017-07-01. Pristupljeno 2010-05-03. 
  43. ↑ Morton, Oliver (2003). Mapping Mars: science, imagination, and the birth of a world. Macmillan. str. 12–13. ISBN 0-312-42261-X. 
  44. ↑ Parker, Donald C.; Beish, Jeffrey D.; Hernandez, Carlos E. (April 1990). „The 1983–85 aphelic apparition of Mars. II”. Journal of the Association of Lunar and Planetary Observers 34: 62–79. Bibcode 1990JALPO..34...62P. 
  45. ↑ Proctor, R. A. (June 1873). „On the rotation-period of Mars”. Monthly Notices of the Royal Astronomical Society 33: 552. Bibcode 1873MNRAS..33..552P. DOI:10.1093/mnras/33.9.552. 
  46. ↑ Bakich, Michael E. (2000). The Cambridge planetary handbook. Cambridge University Press. str. 198. ISBN 0-521-63280-3. 
  47. ↑ Abetti, Giorgio (1960). „Father Angelo Secchi, a noble pioneer in astrophysics”. Astronomical Society of the Pacific Leaflets 8: 135–142. Bibcode 1960ASPL....8..135A. 
  48. ↑ 48,0 48,1 Greeley, Ronald (2007). Batson, Raymond M.. ur. Planetary mapping. 6. Cambridge University Press. str. 103. ISBN 0-521-03373-X. 
  49. ↑ Pannekoek, Anton (1989). A history of astronomy. Courier Dover Publications. str. 386. ISBN 0-486-65994-1. 
  50. ↑ Harland, David Michael (2005). Water and the search for life on Mars. Springer. str. 10. ISBN 0-387-26020-X. 
  51. ↑ Shirley, James H. (1997). Fairbridge, Rhodes Whitmore. ur. Encyclopedia of planetary sciences. 18. Springer. str. 50. ISBN 0-412-06951-2. 
  52. ↑ Anonymous (1943). „Gill's work on the determination of the solar parallax”. Monthly Notes of the Astronomical Society of South Africa 2: 85–88. Bibcode 1943MNSSA...2...85.. 
  53. ↑ Webb, Stephen (1999). Measuring the universe: the cosmological distance ladder. Springer. str. 47. ISBN 1-85233-106-2. 
  54. ↑ Gingerich, Owen (1970). „The satellites of Mars: prediction and discovery”. Journal for the History of Astronomy 1: 109. Bibcode 1970JHA.....1..109G. 
  55. ↑ „Obituary: Sir Joseph Henry Gilbert”. Journal of the Chemical Society 81: 628–629. 1902. DOI:10.1039/CT9028100625. Pristupljeno 2010-01-11. 
  56. ↑ Milone, Eugene F.; Wilson, William J. F. (2008). Background science and the inner Solar System. Solar System Astrophysics. 1. Springer. str. 228. ISBN 0-387-73154-7. 
  57. ↑ Sagan, Carl (1980). Cosmos. Random House. str. 107. ISBN 0-394-50294-9. 
  58. ↑ 58,0 58,1 Antoniadi, E. M. (August 1913). „Considerations on the physical appearance of the planet Mars”. Popular Astronomy 21: 416–424. Bibcode 1913PA.....21..416A. 
  59. ↑ Lang, Kenneth R. (2003). The Cambridge guide to the Solar System. Cambridge University Press. str. 251. ISBN 0-521-81306-9. 
  60. ↑ Basalla, George (2006). „Percival Lowell: Champion of Canals”. Civilized life in the Universe: scientists on intelligent extraterrestrials. Oxford University Press US. str. 67–88. ISBN 0-19-517181-0. 
  61. ↑ Maria, K.; Lane, D. (2005). „Geographers of Mars”. Isis 96 (4): 477–506. DOI:10.1086/498590. PMID 16536152. 
  62. ↑ Perrotin, M. (1886). „Observations des canaux de Mars” (French). Bulletin Astronomique, Serie I 3: 324–329. Bibcode 1886BuAsI...3..324P. 
  63. ↑ Slipher, E. C. (June 1921). „Photographing the planets with especial reference to Mars”. Publications of the Astronomical Society of the Pacific 33 (193): 127–139. Bibcode 1921PASP...33..127S. DOI:10.1086/123058. 
  64. ↑ Wallace, Alfred Russel (1907). Is Mars habitable?: a critical examination of Professor Percival Lowell's book "Mars and its canals," with an alternative explanation. Macmillan. str. 102–110. 
  65. ↑ Zahnle, K. (2001). „Decline and fall of the Martian empire”. Nature 412 (6843): 209–213. DOI:10.1038/35084148. PMID 11449281. 
  66. ↑ „Hubble captures best view of Mars ever obtained from Earth”. NASA. June 26, 2001. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-24. Pristupljeno 2010-01-28. 
  67. ↑ McKim, R. J. (August 1996). „The dust storms of Mars”. Journal of the British Astronomical Association 106 (4): 185–200. Bibcode 1996JBAA..106..185M. 
  68. ↑ McKim, R. J. (October 1993). „The life and times of E. M. Antoniadi, 1870–1944. Part II: the Meudon years”. Journal of the British Astronomical Association 103 (5): 219–227. Bibcode 1993JBAA..103..219M. 
  69. ↑ Campbell, W. W. (August 1894). „The spectrum of Mars”. Publications of the Astronomical Society of the Pacific 6 (37): 228–236. Bibcode 1894PASP....6..228C. DOI:10.1086/120855. 
  70. ↑ Devorkin, David H. (March 1977). „W. W. Campbell's spectroscopic study of the Martian atmosphere”. Quarterly Journal of the Royal Astronomical Society 18: 37–53. Bibcode 1977QJRAS..18...37D. 
  71. ↑ Struve, H. (July 1895). „Bestimmung der abplattung und des aequators von Mars” (German). Astronomische Nachrichten 138 (14): 217–228. Bibcode 1895AN....138..217S. DOI:10.1002/asna.18951381402. 
  72. ↑ Woolard, Edgar W. (August 1944). „The secular perturbations of the satellites of Mars”. Astronomical Journal 51: 33–36. Bibcode 1944AJ.....51...33W. DOI:10.1086/105793. 
  73. ↑ Pettit, Edison; Nicholson, Seth B. (October 1924). „Radiation measures on the planet Mars”. Publications of the Astronomical Society of the Pacific 36: 269–272. Bibcode 1924PASP...36..269P. JSTOR 40693334.  Note: there is an error in table II where the temperatures are listed in degrees Celsius but are clearly intended to be in kelvins.
  74. ↑ Menzel, D. H.; Coblentz, W. W.; Lampland, C. O. (April 1926). „Planetary temperatures derived from water-cell transmissions”. Astrophysical Journal 63: 177–187. Bibcode 1926ApJ....63..177M. DOI:10.1086/142965. 
  75. ↑ 75,0 75,1 Hess, Seymour L. (October 1948). „A meteorological approach to the question of water vapor on Mars and the mass of the Martian atmosphere”. Publications of the Astronomical Society of the Pacific 60 (356): 289–302. Bibcode 1948PASP...60..289H. DOI:10.1086/126074. 
  76. ↑ Adams, Walter S.; St. John, Charles E. (March 1926). „An attempt to detect water-vapor and oxygen lines in the spectrum of Mars with the registering microphotometer”. Astrophysical Journal 63: 133–137. Bibcode 1926ApJ....63..133A. DOI:10.1086/142958. 
  77. ↑ Adams, Walter S.; Dunham, Theodore, Jr. (April 1934). „The B band of oxygen in the spectrum of Mars”. Astrophysical Journal 79: 308. Bibcode 1934ApJ....79..308A. DOI:10.1086/143538. 
  78. ↑ Kulikov, D. K. (1965). „A preliminary estimation of the accuracy of inner planet's coordinates”. u: Kovalevsky, Jean. International Astronomical Union. p. 139. Bibcode 1965IAUS...21..139K. 
  79. ↑ Rabe, Eugene (May 1950). „Derivation of fundamental astronomical constants from the observations of Eros during 1926–1945”. Astronomical Journal 55: 112–125. Bibcode 1950AJ.....55..112R. DOI:10.1086/106364. 
  80. ↑ Rabe, Eugene (September 1967). „Corrected derivation of astronomical constants from the observations of Eros 1926–1945”. Astronomical Journal 72: 852. Bibcode 1967AJ.....72..852R. DOI:10.1086/110351. 
  81. ↑ Lyot, B. (1929). „Recherches sur la polarisation de la lumière des planètes et de quelques substances terrestres” (French). Annales de l'Observatoire de Paris, Section de Meudon 8 (1). 
    An English translation is available as NASA TT F-187: Research on the polarization of light from planets and from some terrestrial substances at the NASA Technical Reports site.
  82. ↑ Horowitz, Norman H. (March 1986). „Mars: myth & reality”. Engineering & Science. Cal Tech University. Pristupljeno 2010-01-22. 
  83. ↑ Shirley, James H.; Fairbridge, Rhodes Whitmore (1997). „Nomenclature”. Encyclopedia of planetary sciences. Springer. pp. 543–550. ISBN 0-412-06951-2. 
  84. ↑ Greeley, Ronald; Iversen, James D. (1987). Wind as a geological process: On Earth, Mars, Venus and Titan. 4. CUP Archive. str. 263–267. ISBN 0-521-35962-7. 
  85. ↑ Blaney, D. B.; McCord, T. B. (June 1988). „High spectral resolution telescopic observations of Mars to study salts and clay minerals”. Bulletin of the American Astronomical Society 20: 848. Bibcode 1988BAAS...20R.848B. 
  86. ↑ Feldman, Paul D. i dr.. (July 2000). „Far-ultraviolet spectroscopy of Venus and Mars at 4 Å resolution with the Hopkins Ultraviolet Telescope on Astro-2”. The Astrophysical Journal 538 (1): 395–400. arXiv:astro-ph/0004024. Bibcode 2000ApJ...538..395F. DOI:10.1086/309125. 
  87. ↑ Gurwell, M. A. i dr.. (August 2000). „Submillimeter wave astronomy satellite observations of the Martian atmosphere: temperature and vertical distribution of water vapor”. The Astrophysical Journal 539 (2): L143–L146. Bibcode 2000ApJ...539L.143G. DOI:10.1086/312857. 
  88. ↑ Lellouch, Emmanuel i dr.. (December 10, 1991). „First absolute wind measurements in the middle atmosphere of Mars”. Astrophysical Journal, Part 1 383: 401–406. Bibcode 1991ApJ...383..401L. DOI:10.1086/170797. 
  89. ↑ Cantor, B. A. i dr.. (July 1997). „Recession of Martian north polar cap: 1990–1997 Hubble Space Telescope observations”. Bulletin of the American Astronomical Society 29: 963. Bibcode 1997DPS....29.0410C. 
  90. ↑ Bell, J. i dr.. (July 5, 2001). „Hubble captures best view of mars ever obtained From Earth”. HubbleSite. NASA. Pristupljeno 2010-02-27. 
  91. ↑ James, P. B. i dr.. (June 1993). „Synoptic observations of Mars using the Hubble Space Telescope: second year”. Bulletin of the American Astronomical Society 25: 1061. Bibcode 1993BAAS...25.1061J. 
  92. ↑ Dennerl, K. (November 2002). „Discovery of X-rays from Mars with Chandra”. Astronomy and Astrophysics 394 (3): 1119–1128. arXiv:astro-ph/0211215. Bibcode 2002A&A...394.1119D. DOI:10.1051/0004-6361:20021116. 
  93. ↑ Dennerl, K. i dr.. (May 2006). „First observation of Mars with XMM-Newton. High resolution X-ray spectroscopy with RGS”. Astronomy and Astrophysics 451 (2): 709–722. Bibcode 2006A&A...451..709D. DOI:10.1051/0004-6361:20054253. 
  94. ↑ Treiman, A. H.; Gleason, J. D.; Bogard, D. D. (October 2000). „The SNC meteorites are from Mars”. Planetary and Space Science 48 (12–14): 1213–1230. Bibcode 2000P&SS...48.1213T. DOI:10.1016/S0032-0633(00)00105-7. 
  95. ↑ Thomas-Keprta, K. L. i dr.. (November 2009). „Origins of magnetite nanocrystals in Martian meteorite ALH84001”. Geochimica et Cosmochimica Acta 73 (21): 6631–6677. Bibcode 2009GeCoA..73.6631T. DOI:10.1016/j.gca.2009.05.064. 
  96. ↑ Shuster, David L.; Weiss, Benjamin P. (July 22, 2005). „Martian surface paleotemperatures from thermochronology of meteorites”. Science 309 (5734): 594–600. Bibcode 2005Sci...309..594S. DOI:10.1126/science.1113077. PMID 16040703. 

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Historija_opservacije_Marsa&oldid=42247791