Sultan Cem
| Sultan Džem | |
|---|---|
|
| |
| Datum rođenja | 22. decembar 1459 |
| Mesto rođenja | Jedrene (Osmansko carstvo) |
| Datum smrti | 25. februar 1495 (u 36. godini) |
| Mesto smrti | Napulj (Osmansko carstvo) |
| Titula | Princ Osmanskog Carstva Sultan Osmanskog carstva |
| Period | 1481 — 1481 |
| Prethodnik | Mehmed II Osvajač |
| Naslednik | Bajazit II |
| Poreklo i porodica | |
| Dinastija | .svg){kind=small} Osmanska dinastija
|
| Otac | Mehmed II Osvajač |
| Majka | Čiček Hatun |
| Deca | Princ Oguz Princ Murad |
Sultan Džem (tur. Sultan Cem; Jedrene, 1459 — Napulj, 1495) je bio sin sultana Mehmeda II i jedan od njegovih mogućih nasljednika. Nosio je naslov şehzade što znači princ ili kraljević. Poznat je i pod imenom Zizim. Bio je također pjesnik.
Rođen je u Jedrene 1459. godine kao treći sin sultana Mehmeda II a njegova majka je bila jedna Mehmetova konkubina iz harema, Čiček Hatun, po nekim izvorima Srpkinja ili svakako Rumelkinja. Imao je dvojicu starijih polubrata şehzade Mustafu[1] i şehzade Bajazida[2]. Kao i njegova braća, Džem je stekao obrazovanje iz geografije, povijesti, književnosti i prirodnih znanosti.
U dobi od osam godina (ili deset[3]) Džem je imenovan namjesnikom Kastamonua u sjevernoj Anadoliji. 1472. nekoliko je mjeseci bio namjesnik, dok su njegov otac i dva starija brata bili zauzeti u napadu na istočnu Anadoliju. Nakon smrti princa Mustafe od bolesti 1474. godine, Džem je preuzeo Mustafino mjesto namjesnika pokrajine Karaman[3], gdje je stvorio živahno kulturno i književno okruženje. Međutim, nestanak Mustafe je otvorio borbu za mjesto budućeg sultana: ostali su samo on i Bajazid što znači kada Mehmed umre neko od njih će morati naslediti očev tron. Njegova majka Čiček Hatun se žestoko pobrinula da on postane sledeći Sultan, što biva nakratko uspešno. Džem je imao dva sina: princa Oguza i princa Murada.
U Gebzu, nedaleko od Istanbula, 3. maja 1481. godine umire sultan Mehmed od posledice gihta. Za to vreme iznenadna vest prvo stiže najmlađem sinu Džemu, a tek posle Bajazidu. Bajazit je bio namjesnik Sivasa, Tokata i Amasje, dok je Džem vladao provincijama Karaman i Konya. Na dvorcu su se stvorile dvije velike struje, to jeste sljedbenici princa Džema i sljedbenici princa Bejazita. No, Džem postaje nakratko Sultan Anadolije, ali Bajazid željan prestola uz podršku Janičara objavljuje rat Džemu. Bajazid pobeđuje i svrgavljuje Džema sa trona, te postaje zakoniti osmi sultan osmanske dinastije (21. maja 1481.).
Šest dana kasnije Džem je zauzeo grad İnegöl blizu Burse s vojskom od 4.000 ljudi. Pokoren, vratio je se u Bursu a potom podjegao je u Kairo gdje je tražio pomoć od Mameluka[3]. Dobio je zaštitu i pomoć od sultana Kajtbeja[4][3] koji je zajedno s njime i Kasım-begom[5][3] krenuo u novi pohod na Istanbul. No napad je iščeznuo jer su Bajazidove snage bile do tada dobro utvrđene. Nakon žestoke borbe, u maju 1482. je pobijedio Bajazid a Džem je preko Španjolaca pobjegao na Rodos pod zaštitom Ivanovaca. No izgleda da je Bajazid II potplatio Ivanovce tako da je Džem je postao njihov rob, a zatim i kod pape Inocenta VIII. Smrću Inocenta VIII u julu 1494., za papu biva izabran biskup Roderic de Borja koji prima novac od sultana Bajazida II kako bi şehzade Džem ostao rob te vjerojatno su se sultan i papa zajedno dogovorili za njegovo umorstvo. Iste 1494. papa Aleksandar VI. je predao Džema francuskom kralju Karlu VIII., koji je tada bio u pohodu na Italiju da preuzme Napuljsko kraljevstvo i koji je planirao napad na Osmansko carstvo.
Džem je umro 1495 godine u tvrđavi Castel Capuano u Napulju, najverovatnije od trovanja po naredbi brata Bajazida. Neki izvori tvrde da je umro u Capui i po naredbi pape Aleksandra VI. Njegovo tijelo je položeno u Gaetu.
Bajazit je proglasio tri dana nacionalne žalosti i zatražio povratak Džemovog tijela kako bi mogao proslaviti dženazu prema islamskom obredu. Godine 1497. kralj Federico[6] je poslao Džemovo tijelo u Istanbul, da bi se sprijateljio sa sultanom Bayezidom II. Sultan je naredio da se brat pokopa u Bursi.
Džem je kao dijete naučio perzijski i arapski. Kao namjesnik Kastamonua družio je se s učenjacima i književnicima, te nastavio proučavati oba jezika. U Konyi, kao pokrajinski upravitelj Karamana, okružio je se pjesnicima i književnim dužnosnicima, učenjacima i mecenama. Njegova rana jezična i književna iskustva bila su osnova za njegove prve pjesme koje su nadahnute perzijskim pjesnicima poput Nezāmija[7], Salmān-e Sāvajija[8], Hāfiza i Džamija[9], kao i turskim, na pr. Ahmed-paša, Necati i drugi.
Iako nije bio prvorazredni pjesnik, već stručnjak za klasičnu perzijsku književnost, Džem je napisao nekoliko moćnih vizionarskih pjesama. Mnoge od njih izražavaju usamljenost pjesnika i otkrivaju vrlo romantičnu narav. Puno je pisao na perzijskom a i kvaliteta skladbe tih tekstova je znatno bolja naspram turskih tekstova, što nas upućuje na njegovo zasebno zanimanje za perzijski književni prostor.[3].
Četiri Džemova djela su stigla do nas[3]:
- perzijski divan koji sadrži 2.415 dvostiha i zabilježen je u četiri rukopisa[3];
- turski divan[3];
- Cemşid ü Hurşîd, turski prijevod mesnevija Jamšida o Ḵoršida od Salmāna Sāvajija koji je Džem preveo 1478. godine u Konyi za svog oca sultana Mehmeda II[3];
- Fāl-e reyḥān-e Jem Solṭān, malo djelo lirske prirode koje sadrži 48 dvostiha[3].
Osim što je bio sam pjesnik, Džem je bio i zaštitnik mnogih drugih pjesnika i pisaca (Saʿdi, Sehāʾi, Ḥaydar, Laʾli, Qandi)[3]. Neki pjesnici (ʿAyni-e Termedi, Ahmed-paša, Hamidi, Qabuli[3]) napisali su mu pjesme. Šejh Mahmud Bayāti, s kojim se Džem upoznao za vrijeme hadža, posvetio je svoje djelo Jām-e Jem-āyin Džemu[3], a isto je učinio i Šāhedi[3], državni službenik pod Džemom u Konyi, sa svojim djelom Golšan-e ʿOššāq.
Nakon smrti svog sina Oğuza, Džem je napisao trodijelnu elegiju (mersiye) koja se sastoji od 33 dvostiha. U dopisivanjima su se Džem i njegov brat/neprijatelj ponekad obraćali jedan drugom putem poezije.
Među prvim izvorima o životu Džema imamo pismo ivanovca Guillaumea Caoursina[10]. Glavni turski izvor je povjesničar Aşık Çelebi[3], njegov suvremenik.
Više romana i književnih djela su napisana o njemu. O priči sultana Džema govori Ivo Andrić u Prokletoj avliji (1954).
- ↑ Şehzade Mustafa (1450 — Karaman, 1473), sin konkubine Gülşah Hatun.
- ↑ Bāyezīd II (1447 – 1512), sin konkubine Gülbahar Hatun.
- ↑ 3,00 3,01 3,02 3,03 3,04 3,05 3,06 3,07 3,08 3,09 3,10 3,11 3,12 3,13 3,14 3,15 (en) Özgüdenli, Osman G.. „JEM SOLṬĀN – Encyclopaedia Iranica Online, Volume XIV, Fascicle 6, pp. 623-624”. Pristupljeno 04. 09. 2021.
- ↑ Sultan Kajtbej ili Kayıtbay (1416/1418 – 1496, vladao 1468 – 1496) 47. mamelučki sultan Sirije i Egipta, jedan od zadnjih.
- ↑ Kasım iz Karamana, umro 1493., bio je zadnji beg iz dinastije Karamanida, nakon njega nestaje Karamanski Begluk na jugoistoku Anatolije.
- ↑ Federiko IV Napuljski (1452 – 1504) iz španjolske dinastije Trastámara.
- ↑ Nezami Ganđavi (1141 – 1209).
- ↑ Salmān Sāvaji (8. stoljeće), perzijski pjesnik.
- ↑ Nurudin Abdelrahman Džami (1414 – 1492), perzijski pjesnik.
- ↑ Guillaume Caoursin (Douai, 1430. – Rodos, 1501.) je bio Ivanovac i borio se za Rodos. Napisao je više djela(Obsidionis Rhodiæ urbis descriptio; De terræ motûs labore, quo Rhodii affecti sunt concernant le tremblement de terre de Rhodes en 1480; Oratio in senatu Rhodiorum, de morte Turci; Gestorum Rhodiae obsidionis commentarii) među kojima i jedno pismo u kojem apeluje na oslobođenje princa Džema. Ovo djelo je vjerojatno 1513. prevedeno na njemački jezik.
- (fr) Caron, Maurice (2010). Djem, un prince dans la tourmente. Villeurbanne: éditions du Zeugma.
- Ertaylan, İsmail Hikmet (1951). Sultan Cem. İstanbul: Milli Eğitim Basımevi.
- (en) Freely, John (2004). Jem Sultan, The adventures of a Captive Turkish Prince in Renaissance Europe. London: Harper Collins Publishers.
- „Divan sultana Džema”. Pristupljeno 04. 09. 2021. (na turskom)
