Kraljevina Italija
Za ostale upotrebe, v. Kraljevina Italija (razvrstavanje).
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
.svg)
.svg)
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
Kraljevina Italija (talijanski: Regno d'Italia) bila je država koja je nastala 1861. godine ujedinjenjem Italije. Ova država pod vodstvom Savojske dinastije službeno je postojala sve do 1946. godine, kad je monarhija ukinuta i Italija postala republika. Kraljevina Italija bila je prva talijanska država koja je obuhvaćala cijeli Apeninski poluotok nakon pada Rimskog Carstva.
Kraljevina Italija je 1866 ušla kao saveznik Prusije u rat protiv Austrije, unatoč lošim rezultatima na bojnom polju zadobila je Lombardiju i Veneto, zbog Bismarkove pobjede.
Talijanska trupe ušle su u Rim 1870 i tako prekinule hiljadugodišnju papinsku vlast. Italija je 1882. prihvatila Bismarkov poziv i ušla u trojni savez sa Njemačkom i Austro-Ugarskom, jer se u međuvremenu počela razilaziti sa Francuskom zbog svojih kolonijalnih apetita.
Kraljevina Italija prihvatila je Britanski poziv 1915, i pridružila se je Antanti zbog obećanja o teritorijalnom proširenju na račun Austro-Ugarske, što je bilo mnogo više nego što joj je Beč ponudio kao naknadu za neutralnost. Zbog sudjelovanja u ratu na pobjedničkoj strani, Italija je nakon rata zadobila status velesile i dobila stalno mjesto u vijeću Lige naroda.
Za vrijeme fašističke]] vladavine pod vodstvom Benita Mussolinija, nacionalisti i fašisti su državu često nazivali „Talijansko Carstvo” (talijanski: Impero Italiano) ili „Novo Rimsko Carstvo” (talijanski: Nuovo Impero Romano, latinski: Novum Imperium Romanum), ali ti nazivi nisu bili službeni.
Za fašizma Kraljevina Italija postala je saveznik Nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu sve do 1943. godine. Ostatak rata Italija se pridružila saveznim snagama, nakon zbacivanja Mussolinija s mjesta premijera i zabrane fašističke partije. Mussolini i njegove pristaše osnovali su tzv. Talijansku Socijalnu Republiku na sjeveru Italije, koja je bila |nacistička marionetska država i koja je nastavila borbu protiv savezničkih snaga.
Nakon Drugog svjetskog rata je 1946. održan referendum na kojem su građani odlučili da se monarhija ukida, - i zamjenjuje Talijanskom Republikom koja postoji sve do danas.
Kraljevina Italija smatrala je svojim teritorijem cijelo područje današnje Italije. Teritorijalni rast kraljevine zbivao se pod procesom ujedinjenja Italije sve do 1870. godine. Iako su danas u sastavu Italije, Trst i Trentino-Južni Tirol oni nisu bili dio kraljevine sve do 1919. godine. Nakon Prvog svjetskog rata i Versajskog te Saint-Germainskog sporazuma, Kraljevini Italiji su pripali Gorica, Trst, Istra, kvarnerski otoci (Cres, Lošinj) Zadar i dalmatinski otoci Vis, Lastovo, Palagruža kao i grad Zadar. Rijeka je pripojena Italiji 1922. nakon d'Annunziovog upada. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Kraljevina Italija je proširila svoje teritorije u Sloveniji do Ljubljane i Save. Na istočnoj Jadranskoj obali je proširila svoje teritorije na cijeli Kvarner a posredno je proširila svoju vlast na cijelu Dalmaciju koje joj je prepustio Pavelićev režim i Crnu Goru, Kosovo i dijelove zapadne Makedonije, te na dijelove grčke (Jonski otoci, Epir, Kikladi).
Osim teritorija na Apeninskom polutoku i obližnjih otoka, Kraljevina Italija je imala nekoliko kolonija, protektorata i marionatskih država, kao što su Eritreja, Somalija, Libija, Etiopija (nakon 1936.) u Africi, te Albaniju, dijelove Grčke (Krf i otoci Dodekanez) u Evropi, te jednu malu enklavu od 46 hektara u Tienzinu (Kini).
Nakon Drugog svjetskog rata uspostavljene su granice današnje Italije.
Kraljevina Italija je teoretski bila ustavna monarhija, iako je u razdoblju između 1925. - 1943. zapravo bila diktratura pod fašistima. Kralj je formalno bio nosioc izvršne vlasti koju su u njegovo ime provodili imenovani ministri. Kraljevu moć ograničavao je dvodomni parlament koji se sastojao od gornjeg doma (senat) i donjeg doma (skupština).
Kraljevi iz Savojske dinastije koji su bili na čelu Italije su:
- Viktor Emanuel II (1861.–1878.) — bivši kralj Sardinije i prvi kralj ujedinjene Italije.
- Umberto I (1878.–1900.) — odobravao Trojni savez s Njemačkom i Austro-Ugarskom. Poginuo 1900. u atentatu kojeg je izvršio anarhist Gaetano Bresci.
- Viktor Emanuel III (1900.–1946.) — kralj Italije tokom Prvog svjetskog rata i za vrijeme
Mussolinijevog fašističkog režima.
- Umberto II (1946.) — zadnji kralj Italije koji je bio prisiljen raspisati referendum o
opstanku monarhije, na kojem su Talijani izglasali republiku.
Kralj Italije je bio vrhovni komadant Talijanske kraljevske vojske i mornarice. Talijanska vojska sastojala se od:
- Kraljevske vojske (Regio Esercito)
- Kraljevske ratne mornarice (Regia Marina)
- Kraljevskih zračnih snaga (Regia Aeronautica)
Za fašizma:
- Crnokošuljaša (Milizia Volontaria per la Sicurezza Nazionale ili camicie nere) - fašističke paravojne skupine
.jpg)
Na valu promjena koje je zapalio Napoleon, - rodio se i Risorgimento (talijanski revolucionarni pokret za ujedinjenje Italije). Rađanje Kraljevine Italije bio je rezultat napora talijanskih radikalnih revolucionara s juga (Garibaldi) i monarhista sa sjevera (Savojska dinastija), za stvaranje jedinstvene države koja bi obuhvaćala cijeli Apeninski poluotok i dokinula vlast brojnih vojvodstava i srednjovjekovnih feudalnih država. Posljednja takva država koju su kooptirali bila je Papinski Rim 1870. Lideri Risorgimenta bili su Giuseppe Mazzini i Giuseppe Garibaldi, uz umjerene i konzervativne grofa Cavoura i Victor Emmanuel II, koji je postao prvim kraljem Ujedinjene Italije.
Nakon ujedinjenja, najača politička snaga Italije bili su liberali, jer su desničari bili razjedinjeni a ljevica je još bila u povojima, tako da je premijer postao liberal Marco Minghetti koji je uspjevao ostati na vlasti, dodvoravajući se ljevičarima (nacionalizacija željeznice). Nakon njega 1876., na njegovo mjesto dolazi ponovo liberal Agostino Depretis i time je otpočelo dugo razdoblje liberalnih vlada. To razdoblje obilježili su korupcija, nestabilnost vlade, daljnje osiromašenje juga, te krajnje autoritarni potezi vlasti.
Depretis je počeo provoditi jedan eksperimentalni politički program, koji je nazvao trasformismo (promjene). Po toj ideji, - mjesta ministara trebali su dobijati umjereni i stručni ljudi, koji su trebali biti ne partijski političari. U stvarnosti je ovaj plan vladavine dobrih tehnokrata, - bila je vlast vrlo autoritativnih i jako korumpiranih ljudi. Na vrlo upitnim izborima 1876., na kojima je metodama pritiska na kandidate ponovno pobjedio Depretis. Nakon toga, kako nije imao ozbiljnije opozicije, vladao je cijelom vladom sam. Za vrijeme njegove vladavine zabranjena su javna okupljanja, a pojedinci koji su smatrani opasnim po vlast osuđivani su na progonstvo i zatvore po vrlo usamljenim otocima. No Depretis je za svog mandata, zabranio robijanje zbog duga, uveo je obavezno besplatno osnovno školovanje i ukinuo dotad obavezni vjeronauk u osnovnim školama[1]. Nakon izbora održanih 1887., premijer je postao Francesco Crispi koji je počeo s aktivnijom vanjskom politikom. Osnova njegove politike bila je jačanje Italije kao svjetske sile, puno je ulagao u vojsku, i bio pobornik talijanskog ekspanzionizma i savezništva sa Njemačkom. Italija se pridružila Centralnim silama 1882. zajedno s Njemačkom i Austro-Ugarskom. Iako je i njegov režim bio autoritaran, Crispi je proveo neke liberalne reforme, poput zdravstva. Za njegovog mandata Italiju je pogodila velika kriza, koja se posebno osjetila u poljoprivredi.
_-_n._3931_-_Galleria_V._E._(Milano).jpg)
Crispijeva vlada je razmatrala osnivanje nekoliko kolonija kako bi pridobila talijanske nacionaliste i imperijaliste uz sebe, koji su željeli obnoviti Rimsko Carstvo. Italija je u to vrijeme imala svoja naselja u Aleksandriji, Kairu i Tunisu. Ispočetka je Italija pokušala pregovorima s ostalim svjetskim silama dobiti kolonijalne koncesije, ali su ti pregovori propali. Misionari koje je Italija poslala u nekolonizirana područja istraživali su moguće lokacije za kolonizaciju, a najrealističnije su bile u Africi. Talijanski misionari i trgovci uspjeli su kupiti luku Masava (današnja Eritreja), a 1830te su se razmilili po cijeloj Etiopiji.
Nakon pada vlasti egipatskog kediva u Kartumu 5. februara 1885., Italija je iskoristila britanske teškoće u Sudanu, i iskrcala svoje trupe u Masavi. Zatim je 1888. anektirala Masavu, proglasivši je svojom kolonijom Talijanskom Eritrejom. Nakon sedam godina napala je i Etiopiju. No za Prvog talijansko-abesinskog rata etiopske snage su uz Rusku pomoć prisilile talijansku vojsku na povlačenje u Eritreju, što je doživljeno kao težak poraz, i izazvalo pad vlade Crispija, a na internacionalnom planu ispalo teško poniženje.
Nakon izbora 1892. premijer je postao Giovanni Giolitti. Iako je njegova prva vlada brzo pala, Giolitti je ponovno postao premijer 1903. i vodio Italiju sve do 1914., na taj način postao je prvi dugotrajni talijanski premijer (vodio je 5 vlada). I njegovu vladavinu je također obilježela korupcija među raznih vladinim funkcionerima, te namještanje izbora.
I za njegova mandata, je u južnoj Italiji vladalo veliko siromaštvo i glad, i masovna emigracija u obje Amerike . Na valu komadanja Otomanskog Carstva i Kraljevina Italija se odlučila ugrabiti nešto, te je 1911., Italija je napala Libiju. Nakon rata koji je trajao godinu dana i osvajena je Libija. Iako je ovaj rat ispao uspješan po Italiju, on se nije uzeo u plus Giolittijeve vlade, jer ga je na nož dočekala opozicija iz redova Talijanske socijalističke partije, u čemu se osobito isticao tada pacifističko raspoloženi Benito Mussolini - koji je čak pozivao građane na nasilno rušenje vlade. Giolitti je još jednom dobio izbore 1920. godine i nakratko vodio zemlju.
U razdoblju prije Prvog svjetskog rata, Italija je na međunarodnom planu imala problema sa svojim dojučerašnjim saveznicama; Njemačkom i Austro-Ugarskom, zbog okupacije Libije. I odnosi s Francuskom su jako pogoršani zbog talijanske podrške Prusiji, a sa Velikom Britanijom je Italija ušla u rivalski odnos zbog talijanskog zahtjevanja da joj se prizna njena sfera utjecaja po Mediteranu i Crvenom Moru.
Snažno su pogoršani odnosi i sa Grčkom, kad je Italija zbog rata u Libiji, -preventivno okupirala otoke Dodekaneza (uključivo i otok Rodos) sa većinskim grčkim stanovništvom, koji su nominalno bili pod otomanskim suverenitetom. Napetost je narasla i zbog Albanije, oko koje su dvije zemlje imale oprečne stavove.[2]. Početkom 1914., Italiju je tresla politička nestabilnost, brojni protesti i sukobi te generalnii štrajk. Iako je bila članica Centralnih sila, Kraljevina Italija ni nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, nije ušla u rat, već je ostala neutralna. Talijansko društvo bilo je duboko podijeljeno oko rata: socijalisti su se protivili ratu i podržavali pacifizam, dok su nacionalisti poput Gabrielea D'Annunzia i Luigi Federzonija, uz ovaj put preobraćenog Mussolinija zahtijevali uključenje Italije u rat. Nacionalisti su na rat, gledali kao mogućnost da Italija pomoću njega dođe do teritorija Austro-Ugarske koja su naseljavali Talijani.
Italija je 1915. tajnim sporazumom u Londonu izdala dojučerašnje saveznike iz Centralnih sila i pridružila se Antanti, zbog obećanih teritorija Austro-Ugarske gdje su živjeli Talijani, brojnih dijelova istočne obale Jadrana i dio njemačkih kolonija u Africi. Ova odluka oduševljeno je dočekana u redovima nacionalista i imperijalista, ali su protiv nje bili liberali, i sam liberalni premijer Giovanni Giolitti[3].
Iako je početak ratnog pohoda protiv Austro-Ugarske bio uspješan budući da je Italija imala brojčanu prednost, a austrougarska vojska bila je raspršena na frontovima u Srbiji i Rusiji, ta prednost nikad nije do kraja iskorištena zato što je talijanski komandant Luigi Cadorna inzistirao na izravnom napadu na Austro-Ugarsku kako bi pokušao okupirati slovensko područje i Ljubljanu. Ovim napadom bi Talijani došli nedaleko od Beča, ali su svih jedanaest napada propali uz brojne žrtve. Slijedeće godine (1916.), austrougarska vojska je u protuofanzivi uspjela odbaciti talijansku vojsku sve do Verone i Padove.
Nakon toga je talijanska vojska u ljeto 1916., organizirala protivofanzivu, te je nakon niza neuspjelih napada, na kraju ipak uspjela zauzeti Goricu. Sklapanjem Brestlitovskog mira Centralne sile su se otarasile Rusije, te su se njemačke i austrougarske snage sa većom žestinom bacile u napad na Italiju. Unatoč početnim uspjesima, - taj novi udar zaustavila je talijanska vojska kod rijeke Piave. Nakon brojnih iscrpljujućih bitaka u kojima se front praktički nije pomicao, austrougarska se stala urušavati, tako da je potpisano primirje 11. novembra 1918., tako je završio Prvi svjetski rat u kojem je Kraljevina Italija završila kao jedna od pobjednica.
Za vrijeme rata, vojska Kraljevine Italije sudjelovala je u savezničkim napadima na Otomansko Carstvo gdje je zauzela područja u Anatoliji (oko Antalije) i Palestini. U tom ratu je Italija izgubila oko 700 000 vojnika, a deficit države iznosio je 12 milijardi lira.
Nakon rata, talijanski premijer Vittorio Emanuele Orlando sastao se s britanskim premijerom Davidom Lloydom Georgeom, francuskim predsjednikom Georgesom Clemenceauom i američkim predsjednikom Woodrowom Wilsonom u Versaillesu na razgovorima o budućim granicama Europe.
Na tim pregovorima je Italija dobila malo teritorija, jer je američki predsjednik Wilson obećao slobodu formiranja vlastitih nacionalnih država svim europskim narodima. Tako da nakon Versajskog ugovora nije dobila Dalmaciju i Albaniju kao što joj je ranije obećano Londonskim sporazumom. Italija je izvisila pri podjeli njemačkih afričkih kolonija, koje su sebi prigrabile Velika Britanija i Francuska. I pored svih tih činjenica predsjednik vlade Vittorio Orlando potpisao je Versajski ugovor, što je dovelo do pobune protiv njegove vlade.
Nezadovoljan ovim mirovnim pregovorima, talijanski nacionalist Gabriele D'Annunzio sa svojim crnokošuljašima zauzima Rijeku u septembru 1919. i osniva Riječku državu (Reggenza Italiana del Carnaro) u kojoj nije dugo vladao, nakon toga Rijeka je anektirana od Italije 1924. godine. Mnoge D'Annunzijeve metode osvajanja masa, govor, odjeća (crne košulje) preuzeo je budući lider fašista Mussolini.
Benito Mussolini krenuo je u politiku kao pripadnik Talijanske Socijalističke Partije, ali je iz nje izbačen 1914. zbog svoje otvorene podrške ratu protiv Austrije. To je bio njegov veliki obrat, jer se Prije prvog svjetskog protivio regrutaciji i okupaciji Libije, a bio je i urednik službenih novina socijalističke partije Avanti!. Kasnije je osnovao svoje vlastite novine Popolo d'Italia u kojima je pozivao socijaliste i druge ljevičare da podrže rat. Zbog želje da pridobiju Italiju na stranu Antante, Francuska, Britanija i Rusija su financijski pomagale izlaženje tih novina[4]. Ove novine su kasnije postale fašistički glasnik.
Nakon rata i Versajskog ugovora, Mussolini stvara svoj borbeni savez Fasci di Combattimento koji se protivio pacifizmu Talijanske Socijalističke Partije. Iako su fašisti u početku naginjali ljevici i podržavali mnoge liberalne ideje, 15. aprila 1919. počinju s političkim nasiljem napadajući urede socijalističkog glasila Avanti!. Nakon početnih neuspjeha, Mussolini reorganizira ovu skupinu ideološki se distancira od ljevice i 1921. pretvara je u Partito Nazionale Fascista (Nacionalna fašistička partija). Njegova partija je preuzela od D'Annunzija brojna nacionalistička obilježja, a sam Mussolini je promijenio svoju izvornu ideologiju i počeo podržavati katoličku crkvu i prestao se protiviti monarhiji. Podrška fašistima počela je rasti od 1921., a mnogi oficiri talijanske vojske koji su podržavali fašiste iskoristili su svoj položaj za kontrarevolucionarne napade na socijaliste. Liberal Giolitti je dobio izbore 1920., i postao premijer po peti put , ali njegova vlada je bila vrlo slaba zbog jake socijalističke opozicije. Zbog tog je Giolitti, dodao na svoju izbornu listu 1921. godine i Partito Nazionale Fascista, jer je pomoću njih htio obuzdati socijaliste. No kako Giolitti nije uspio skupiti dovoljno mandata za koaliciju, fašisti su zajedno sa socijalistima izglasali nepovjerenje vladi Giolittija. Mussolini je zahvaljujući brojnim govorima, potplaćivanju i zastrašivanju vrlo brzo postao dominantna osoba u talijanskoj politici, pridobijajući uz sebe brojne druge političare.
U oktobru 1922., Mussolini je iskoristio opći štrajk i počeo zahtijevati od talijanske vlade da vlast prepusti njegovoj fašističkoj partiji. Dio fašista krenuo je na slavni marš preko cijele Italije do Rima (tzv. marš na Rim) tvrdeći da će fašisti ponovno uspostaviti red. Sam Mussolini nije sudjelovao u maršu. Fašisti su zahtijevali ostavku premijera Luigija Facte i proglašavanje Mussolinija za predsjednika vlade. Iako je talijanska vojska mogla lako rastjerati oko 60 000 fašističkih crnokošuljaša, talijanska vlada s kraljem Viktorom Emanuelom III pala je u krizu. Time je kralj stavljen u situaciju da mora birati između dva suprotstavljena talijanska pokreta: Mussolinijevih fašista ili antimonarhističkih socijalista. Kralj je izabrao dolazak fašista na vlast.
Dana 28. oktobar 1922., Viktor Emanuel III postavio je Mussolinija na mjesto premijera i omogućio Fašističkoj partiji ispunjenje svih njihovih ambicija sve dok podržavaju monarhiju. Mussolini je razvio kult ličnosti kojim se on smatrao nacionalnim spasiteljem, a njegovi pristaše nazivali su ga vođom (duce). Stupanjem na vlast, Mussolini je ušao u koaliciju s nacionalistima, liberalima i narodnjacima. Ipak, ovi početni demokratski postupci ubrzo su nestali, te je već iduće godine izborni zakon promijenjen tako da je Fašistička partija nakon izbora 1924. postala jedina vladajuća partija u Italiji.
Nakon izbora ubijen je socijalist Giacomo Matteotti koji je pozivao na poništenje izbora zbog neregularnosti. Nakon ovog ubojstva socijalisti su otišli iz parlamenta, što je omogućilo Mussoliniju provedbu još autoritarnih zakona. Godine 1925., Mussolini proglašava fašističku diktaturu.
Fašistički režim težio je jednopartijskom društvu u Italiji i integraciju fašizma u sve pore društva. Totalitarna država službeno je proglašena u Doktrini fašizma 1935. godine. Fašisti su namjeravali izmijeniti talijansko društvo i kulturu po uzoru na Antički Rim, s nekim primjesama ideja iz Futurizama talijanskih intelektualaca i umjetnika[5]. U ovom društvu koje je trebalo smanjiti osjećaj individualnosti pojedinca, samo bi članovi Fašističke partije bili punopravni građani[6]. Unatoč pokušajima stvaranja nove fašističke kulture, talijanski fašisti nisu imali toliko velikog uspjeha u izmjeni društva kao što su imali Treći Reich i SSSR.
Za vrijeme ovog režima veliki značaj imala je propaganda koja je promovirala Mussolinijev kult ličnosti. Čak su doneseni zakoni da se propagandni materijali moraju prikazivati prije svih filmova u kinima. Godine 1926., Italija je postala prva država koja je izvršila zračnu ekspediciju na Sjeverni pol. Odnosi s crkvom su znatno poboljšani za vrijeme Mussolinijevog režima, pogotovo nakon Mussolinijevog saveza s izrazito klerikalnom Talijanskom narodnom partijom. Nakon sklapanja Lateranskih ugovora 1929. sa papom, znatno su poboljšani odnosi Italije s crkvom, a Vatikan je dobio suverenost.
Mussolini i njegova fašistička partija obećale su Talijanima izgradnju novog ekonomskog sistema kojeg su oni nazvali korporativizam. U suštini je to bila jedna podvarijanta socijalizma, u kojem su sredstva za proizvodnju nominalno ostala u rukama privatnih vlasnika, ali pod strogim nadzorom i upravom od strane države.
Službeno je doktrinu fašizma napisao Mussolini 1935., no vjerojatno je to bilo djelo Giovannija Gentileja. On je opisao ulogu države u stvaranju korporativističke ekonomije.[7] Nakon što je Velika ekonomska kriza pogodila svjetsku ekonomiju 1929., i fašistički režim je poput drugih zemalja, donio gomilu protekcionističkih mjera i pokušao postaviti temelje za ozdravljenje domaće privrede. Već u ljeto 1930., njihove mjere su urodile plodom, jer je Italija povećala proizvodnju pšenice, tako da je nije morala uvoziti iz Kanade i Amerike.[8] Istina smanjio se broj površina pod povrćem i voćem, pa se tu osjetio manjak, a ni seljaci nisu osjetili ništa od tog povećanja proizvodnje, jer su ima narasli porezi. I odnosi na selu ostali su isti jer je samo 0.5% stanovništva posjedovalo 42 % svih obradivih površina u Italiji.[8] Ipak je velika kriza pogodila Italiju manje nego druge zemlje, rast industrijske proizvodnje je između 1913. - 1938 bio čak i veći od Njemačke za isto vremensko razdoblje, samo su Velika Britanija i Skandinavija imale veći industrijski rast u tom razdoblju.[8] No teški uteg, predstavljale su kolonije, koje su stale gutati gomilu novaca i čiji je budžet neprestano rastao jer se trebalo puno ulagati u izgradnju infrastrukture.
Fašistički režim mnogo je ulagao u tehnički napredak. Tako je 1933. pušten u promet prekooceanski brod SS Rex koji je uspio prijeći Atlantik za četiri dana[9], a financirani su i brojni drugi tehnički projekti koji su trebali simbolizirati industrijski i tehnološki napredak fašističke države. Izgrađen je prvi autoput na svijetu Torino-Milano 1932. (započet 1927.) [10]
Fašistički režim je uveo brojna poboljšanja u socijalnoj politici i na taj način ublažiti teškoće koje su nastupile nakon Velike ekonomske krize, - jedna od tih mjera bilo je besplatno osnovno zdravstveno osiguranje za sve Talijane. Jednim od najvećih uspjeha fašističkog režima u Italiji smatra se stvaranje OND-a (Opera Nazionale Dopolavoro) 1925., koji je bio najveća rekreacijska organizacija za odrasle. Do 1930. je u svakom gradu u Italiji postojao klub Dopolavoro koji je sveukupno bio zadužen za 11 000 sportskih igrališta, preko 6 400 knjižnica, 800 kina, 1 200 kazališta i preko 2 000 orkestara[5]. Potaknuti uspjehom u Italiji, Njemačka je također stvorila svoju verziju tog programa nazvanim Kraft durch Freude (KdF).
Iako je u prvo vrijeme fašistički režim u Italiji bio manje represivan od drugih totalitarnih država, pod pritiskom Nacističke Njemačke je 1938. uvedena politika antisemitizma. Ova politika bila je iznimno nepopularna u Italiji i u samoj Fašističkoj stranci čiji su mnogi članovi bili Židovi. Fašisti su pri kraju rata u suradnji s nacistima deportirali Židove u koncentracioni logori, ali su ti logori ipak donekle bili manje brutalni od logora koje su kontrolirali Nijemci.
Fašisti su namjeravali stvoriti od Italije veliku silu, nešto poput moderne varijante Rimskog Carstva. Tako im je opsesija bila - dominacija nad Sredozemnim morem, koju su namjeravali ostvariti; milom ili silom, zbog tog su krenuli u niz ratova, kako bi ovladali priobaljem Afrike, Dalmacije, Albanije i Grčke koji su trebali postati dijelovi Talijanskog Carstva.
Nakon Grčko- turskog rata 1919-1922, Italija je okupirala dio Anadolije (Antalija), ali je fašistički režim je to ustupio novoj turskoj vladi Kemala Atatüka. Zauzvrat su Talijani dobili pravo na aneksiju egejskih otoka Dodekanez (Possedimenti Italiani dell'Egeo). Pregovorima s Britanijom 1925., proširena je talijanska kolonija Libija na dotad nedefinirano područje između Libije i Egipta. U ponovnim pregovorima s Britancima 1934., teritorij ove kolonije proširen je i na dio Sudana koji je dotad bio pod britanskom upravom. Ovi ustupci su vjerojatno iznuđeni zbog dobrih odnosa između Italije i Velike Britanije za vrijeme Prvog svjetskog rata.
Mussolini je postao saveznik Francuske i Velike Britanije protiv agresivne politike Nacističke Njemačke. Tim strateškim savezom Mussolini htio zadobiti njihovu podršku, za kolonizaciju Etiopije. Nakon toga otpočeo je Drugi italijansko-abesinski rat u kojim je Italija izvršila napade na Etiopiju iz Eritreje i Talijanske Somalije. Etiopija je zauzeta u maju 1936. nakon tog otpočela je kolonizacija te gorovite zemlje, pokušana pedeset godina ranije. Ipak zbog tog je Italija ubrzo izolirana u Ligi naroda, a Francuska i Velika Britanija su prekinule savezništvo s Mussolinijem.
U Evropi je Mussolini 1923. zauzeo grčki otok Krfa, što je bio dio njegovog plana za zauzimanje Grčke. Unatoč gubitka Krfa, Grčka nije ušla u rat s Italijom. Dvije godine kasnije, Italija je prisilila Albaniju da postane talijanski protektorat, što je također bio dio plana o daljnjem prodoru u Grčku preko Epira. Fašistima je zauzimanje Krfa bilo važno zbog toga jer je taj otok bio dugo vremena u posjedu
veze s Mletačke Republike kao i ostali jonski otoci. Mussolini je budno pratio i događaje u Kraljevini Jugoslaviji na čije obalne territorije je imao pretenzije. U cilju destabilizacije Jugoslavije je 1929., odobrio politički egzil hrvatskom ekstremnom nacionalistu Anti Paveliću, kasnije je njegova fašistička vlada financijski i organizaciono u opremanju i uvježbavanju Pavelićevih ustaša. Ipak najznačajniji predratni vojni angažman fašističkog režima bila je intervencija 1936. u u građanskom ratu na strani profašističkog pučističkog generala Francisca Franca a protiv socijalističko- republikanske vlade. Italija je španjolskim nacionalistima poslala brojne avione, oružje i preko 60 000 vojnika. Ovaj rat je pomogao uvježbati talijansku vojsku, a također je služio i poboljšanju odnosa s Crkvom. Španjolskim nacionalistima pomagala je i Hitlerova Njemačka, tako da je ovo bio prvi rat u kojem su se ponovno zajedno borile talijanske i njemačke snage još od austrijsko-pruskog rata. Italija je htjela iskoristiti situaciju u Španjolskoj kako bi proširila svoj utjecaj na Sredozemlju, pa je u ovo vrijeme izgradila mnoge ratne brodove kako bi učvrstila svoj položaj.
Nakon što je Njemačka pripojila Čehoslovačku, Mussolini je odlučio zauzeti Albaniju. Dana 7. aprila Italija je napala Albaniju koju je zauzela nakon kraće borbe. Albanski parlament je okrunio Viktora Emanuela III za kralja Albanije.
Mussolini i talijanski fašisti nisu bili zadovoljni dolaskom nacista na vlast u Njemačkoj unatoč ideološkim sličnostima. Fašisti su se bojali da bi Hitlerov plan za ujedinjenje svih njemačkih zemalja mogao uključiti i one dijelove Italije koja su prije bila dio Austrije. S druge strane mnogim nacististima Mussoli i fašistička Italija, nisu se baš dopadali, no Hitler je bio fasciniran Mussolinijevim govorničkim sposobnostima i kultom kojeg je on napravio u Italiji, te je stao kopirati dobar dio fašističke simbolike u ikonografiju njemačke Nacističke partije, poput rimskog pozdrava i paravojnih skupina za politički pritisak i nasilje nad protivnicima. Hitler je po uzoru na marš na Rim proveo i svoj vlastiti neuspjeli Marš na Berlin.
Hitler se puno trudio oko Mussolinija i pokušavao pridobiti njegovu političku naklonost, budući da se ovaj nije previše obazirao na njegovu političku aktivnost. Mussolini se protivio Hitlerovom antisemitizmu, između ostalog i zato jer je velik broj talijanskih fašista bio židovskog porijekla, između ostalog i njegova ljubavnica inače direktorica fašističke propagande Margherita Sarfatti bila je Židovka. Mussolini se također protivio njemačkim željama za anschlussom Austrije nakon ubistva predsjednika Engelberta Dollfussa 1934., čak je obećao Austriji vojnu pomoć u slučaju napada Nijemaca.
Nakon što je Italija ostala izolirana na međunarodnom planu 1936., morala je početi surađivati s Njemačkom kako bi bar djelomično popravila svoj položaj. Dvije države sklopile su Osovinski pakt koji je kasnije 1940 prerastao u Trojni pakt kad mu se priključio Japan. Nakon poboljšanja odnosa s Italijom, Hitler je 1938. anektirao Austriju, a kasnije i Sudete iz Čehoslovačke. Isfrustriran tim Hitlerovim uspjesima, i da ne bi ispao manje važan, Mussolini je napao i zauzeo Albaniju. Ipak nakon pripojenja Austrije u Treći Reich, fašistički je režim postao zabrinut zbog većinskog njemačkog stanovništva u Južnom Tirolu i zbog njihove moguće želje za priključivanjem Reichu. Dileme su se također vodile i oko provođenja antisemitske politike, jer je to bilo potrebno kako bi se udobrovoljili oni nacisti koji nisu željeli Italiju za saveznika. Mussolini je 1938., prisilio članove svoje Fašističke partije na donošenje antisemitskih zakona, unatoč protivljenju mnogih fašista i slaboj podršci tim zakonima po cijeloj zemlji. Godinu dana nakon toga, Talijanski fašisti počeli su zahtijevati od Hitlera da prihvati plan talijanske vlade prema kojem bi se svi Nijemci iz Južnog Tirola ili iselili ili prihvatili talijanizaciju. Nakon što je Hitler pristao na taj plan, neutralizirana je južnotirolska opasnost. Pred sam početak rata Hitler i Mussolini često su se pojavljivali zajedno i neprestano naglašavali bliskost talijanskog fašizma i njemačkog nacizma. Obje zemlje su u Francuskoj gledale su prirodnog neprijatelja i svaka je imala teritorijalnih pretenzija prema njoj; Nijemci su željeli pripojiti Elzas i Lorrainu, a Talijani Savoju i Korziku.
Napadom Njemačke na Poljsku u septembru 1939 započeo je Drugi svjetski rat u kojem se Italija nije odmah pridružila Njemačkoj, nego je čekala neutralizaciju Francuske. Tek je u vrijeme Bitke za Francusku 10. juna 1940. ušla u rat, objavivši rat Francuskoj i Velikoj Britaniji, ispunivši tako ugovorne obaveze iz Čeličnog pakta. Italija se nadala da će povratiti Savoju, Korziku i Nicu, a i da će moći preoteti francuske kolonije Tunis i Alžir. Ali se gadno razočarala, kad je Njemačka potpisala primirje s generalom Philippe Petain, i pristala na osnivanje Višijevske Francuske, koja je zadržala sve. Najveća snaga talijanske vojske bila je kraljevska ratna mornarica (Regia Marina) u koju je Italija godinama investirala, i koja je tad bila četvrta mornarica po snazi svog brodovlja na svijetu. Britanska mornarica stacionirana na Mediteranu (Malta, Aleksandrija, Giblartar) iznenadno je napala avionima talijansku flotu 1940. stacioniranu u luci Taranto čime je unijela strah među
Talijane, tako da je nakon toga talijanska Regia Marina, bila u stalnoj defanzivi. Daljnjim ratnim operacijama britanska mornarica nanijela je ozbiljne udarce talijanskoj mornarici, naročito nakon Bitka kod Matapana, kad su potopljene krstarice Pola, Zara i Fiume čime je uništena najveća prednost Italije.Inferiornost Italije u odnosu na Njemačku prvi put se jasno vidjela u Grčko-talijanskom ratu (1940-1941) koji je završio porazom za loše opremljenu talijansku vojsku, koja je zapela u brdima Epira. Stanje se promijenilo tek kad je Njemačka ušla zajedno s Italijom u novi ratni pohod na područje Balkana, tad je uništena Kraljevina Jugoslavija, na čijem je području su osnovane marionetske države; Ljubljanska pokrajina Leona Rupnika, Nezavisna Država Hrvatska Ante Pavelića, Srbija Milana Nedića, Nezavisna Država Crna Gora Sekule Drljevića i Kraljevina Albanija koje su bile talijanske i njemačke marionetske države. Kraljevina Italija je instalirala svog princa Aimona iz Savojske dinastije kao kralja Nezavisne Države Hrvatske, i pripojila sebi veliki dio Dalmacije i brojne hrvatske otoke. Nakon uspostavljanja vojne kontrole nad istočnom obalom Jadrana i vojne kontrole nad Albanijom i Crnom Gorom i Grčkom, Italija je u potpunosti kontrolirala Jadransko, Jonsko i Egejsko more.
Talijanska vojska je u skladu sa strategijom Trojnog pakta napala britanski Egipat 1940, ali je ubrzo odbačena natrag u Libiju. Na to je uskočila Njemačka i poslala svoj Njemački afrički korpus pod komandom generala Erwina Rommela da pojača pritisak na Egipat i presječe savezničku komunikaciju Sueskim kanalom. Na afričkom bojištu najviše je podbacila Talijanska kraljevska mornarica koja nije bila u stanju zbog stalnih britanskih napada na transportne konvoje osigurati dovoljni dotur ratnog materijala svojim i njemačkim jedinicama. Usprkos uvriježenom mišljenju o kukavičluku talijanske vojske, - mora se priznati da se i ona hrabro borila, kao talijanska padobranska brigada koja je uspješno zadržala Britance i Francuze za vrijeme Prve bitke kod El Alameina, ili odred ljudi žaba koji je smjelo izveo napad na luku u Aleksandriji. Na papiru je 1942. Italija držala velike dijelove teritorija diljem Sredozemlja i Crvenog mora. Unatoč velikom teritorijalnom proširenju, - Talijansko carstvo počelo se urušavati zbog privrednog kolapsa, jer talijanska privreda nije mogla izdržati toliki napor rata i okupacije vrlo udaljenih zemalja. Italiju su teško pogađala i velika razaranja industrijskiih pogona koje su izazvala savezničkih bombardiranja, sve veći nedostatak sirovina, a i brojni porazi na bojnom polju. I pored Rommelovih početnih uspjesiha, pohod u sjevernoj Africi počeo se lomiti krajem 1942. godine, a u potpunosti je propao gubitkom Tunisa i povlačenjem zadnjih njemačkih i talijanskih snaga na Siciliju 1943.
Nakon Savezničke invazije Sicilije 10. jula 1943., otpočelo je ubrzano urušavanje fašizma. Savezničko napredovanje na Siciliji na trenutak su zaustavile njemačke snage ali je Sicilija pala već 17. augusta 1943. Nakon pada Sicilije, saveznici su se iskrcali i u Italiji u septembru 1943. i nastavili prodor prema Napulju i Bariju, a Mussolinijev fašistički režim postao je potpuno ovisan o njemačkim snagama, jer su talijanske jedinice postale potpuno demoralizirane.
Zbog općeg društvenog rasula i teških poraza, Mussolini je u ljeto 1943. izgubio podršku čak i u redovima vlastitog pokreta. Prvi korak u njegovom padu bilo je njegovo smjenjivanje s mjesta predsjednika Fašističke partije 24. jula 1943. Dva dana kasnije 26. jula 1943. kralj Viktor Emanuel III, službeno je smijenio Mussolinija s mjesta premijera, a na njegovo mjesto postavio generala Pietra Badoglia. Odmah nakon audijencije kod kralja Mussolini je uhapšen. Badoglijeva vlada ukinula je sva obilježja fašističkog režima zabranom rada Fašističkog pokreta. Italija je tada potpisala primirje sa savezničkim vojnim snagama, a Kraljevina Italija se pridružila Saveznicima u borbi protiv Trećeg Reicha.
Ipak, Mussolinijeva era u Italiji nije završila, budući da su ga njemački padobranci pod vodsvom Otta Skorzenya spasili iz planinskog hotela gdje je bio zatvoren. Prebačen je na sjever gdje je osnovao u Salou na jezeru Garda Talijansku Socijalnu Republiku koju su zapravo kontrolirali Nijemci uz sve slabiju podršku zadrtih talijanskih fašista.
Nakon toga u Italiji se rasplamsao i pokret otpora, - od građanskog neposluha, demonstracija, poput onih iz Rima 1943, protiv njemačkih okupacionih snaga, do brojnih partizanskih jedinica koje su osnivane širom Italije, a koje su u dobrom dijelu vodili komunisti ili socijalisti. Mussolinija su na kraju zarobili talijanski partizani iz prokomunističke brigade Garibaldi dok je pokušavao pobjeći iz zemlje u Švicarsku]] 27. aprila 1945. Već slijedećeg dana 28. aprila je strijeljan nakon kratkog suđenja. nakon toga njegov leš i leš njegove ljubavnice Clare Petacci uz 15 drugih strijeljanih fašista (mahom ministara iz njegove vlade) izložen je u Milanu, gdje ih je svjetina unakazila. Tijela su na kraju obješena na trgu Babila i javno pokazana kao reakcija na patnje talijanskog naroda pod fašističkim režimom. Posljednje veće njemačke snage predale su se 2. maja 1945. i time je rat u Italiji bio završen (u Trstu tek 8. maja).
Po završetku Drugog svjetskog rata, Italija se našla u velikoj krizi, što zbog velikih razaranja, što zbog privrednog rasula, ali i zbog velikog broja izbjeglica iz bivših prekomorskih zemalja. Talijansko društvo podijelilo se na dva nepomirljiva bloka (desne i lijeve), a diljem zemlje vladala je opća ljutnja prema monarhiji koja je odobravala fašistički režim zadnjih dvadeset godina. Talijane je smetala činjenica da žive pod okupacijom Saveznika, nakon 3 godine života pod okupacijom Nijemaca.
Čak i prije dolaska fašizma, na monarhiju se gledalo kao na promašaj i historijski anakronizam, jer je Italija ostala podijeljena između bogatog sjevera i siromašnog juga. Nakon pada fašizma ponovno se probudio talijanski republikanski pokret, a talijanski komunisti postali su druga politička snaga u zemlji, i zahtjevali preoblikovanje zemlje u duhu socijalizma.
Nakon abdikacije Viktora Emanuela III 1946. godine, njegov sin i novi kralj Umberto II je pod prijetnjom građanskog rata, bio prisiljen raspisati referendum o budućnosti monarhije. Nakon referenduma na kojem je 54% glasača glasovalo za republiku, 2. juna 1946. Italija je službeno postala republika. Umberto II. je abdicirao, a u novoj republici zabranjen je ulazak u zemlju svim muškim članovima Savojske dinastije. Ova zabrana povučena je tek 2002. godine.
- ↑ Smith, Dennis Mack (1997) Modern Italy; A Political History, Ann Arbor: The University of Michigan Press, ISBN 978-0-472-10895-4
- ↑ (Bosworth, RJB (2005.) Mussolini's Italy, New Work: Allen Lane, ISBN 978-0-7139-9697-5
- ↑ Clark, Martin. 1984. Modern Italy: 1871-1982. London and New York: Longman Group UK Limited.
- ↑ Clark, Martin. Modern Italy:1871-1982. London and New York: Longman Group UK Limited.
- ↑ 5,0 5,1 Pauley, Bruce F (2003.) Hitler, Stalin, and Mussolini: Totalitarianism in the Twentieth Century Italy, Wheeling: Harlan Davidson, Inc.
- ↑ Gentile, Emilio. The Struggle For Modernity Nationalism Futurism and Fascism (Westport, CT: Praeger, 2003), p87.
- ↑ Mussolini, Benito. 1935. Fascism: Doctrine and Institutions. Rome: Ardita Publishers. pp. 135-136.
- ↑ 8,0 8,1 8,2 Pauley, Bruce F (2003) Hitler, Stalin, and Mussolini: Totalitarianism in the Twentieth Century Italy, Wheeling: Harlan Davidson, Inc., pp. 107
- ↑ greatoceanliners.net - rex
- ↑ „Portal The World's longest Tunnel Page (pristupljeno 21. oktobra 2010.”. Arhivirano iz originala na datum 2018-10-05. Pristupljeno 2010-10-21.
