Đuro Arnold
Za ostale osobe s istim imenom, v. Đuro Arnold (razvrstavanje).Đuro Arnold (Ivanec kraj Varaždina, 14. ožujka (?) 1853. – Zagreb, 22. veljače 1941.) bio je hrvatski filozof, pedagog i pjesnik. (U njegovo doba obično su njegovo ime pisali Gjuro.)
Profesor filozofije i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnivač Odsjeka za pedagogiju. Brani klasičnu metafiziku i religiju od tadašnje ofanzive pozitivizma, naturalizma, sociologizma, ateizma. Objavio pet knjiga pjesama. Akademik. Predsjednik Matice hrvatske.
Djed mu je bio Francuz, prezimenom Arnauld. Emigrirao je iz Francuske u doba Revolucije, oženio se Njemicom iz Švicarske i kasnije naselio u Bjelovaru. Otac Ivan Arnold bio je austrijski časnik i borio se s banom Jelačićem 1848. protiv Mađara, a zatim je postao kraljevski poreznik. Majka, Sofija rođena Vukanić, bila je kći krajiškog časnika. Udala se sa jedva 14 godina. Gjuro je bio devetnaesti od dvadesetčetvero djece.
Završio gimnaziju u Zagrebu 1873. Služi kao "jednogodišnji dobrovoljac" u vojsci. Slijedeće godine upisuje se s prvom generacijom studenata na obnovljeno Zagrebačko sveučilište, na Mudroslovni fakultet. Glavni predmet mu je filozofija (profesor Franjo pl. Marković, sporedni povijest i zemljopis. Polaže profesorski ispit. Kraće je vrijeme, u vrijeme krize u Bosni 1878, opet u vojnoj službi. Dizertacijom "Etika i poviest" 17. srpnja 1880. postaje prvi doktor filozofije promoviran u Zagrebu. Slijedeće dvije godine provodi na stručnom usavršavanju u Göttingenu, Berlinu i Parizu. Zatim radi kao profesor na gimnaziji i ravnatelj na muškoj učiteljskoj školi u Zagrebu.
Godine 1894. imenovan je izvanrednim, a 1896. redovnim profesorom "pedagogike i teoretičke i praktičke filozofije" na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Drugi profesor filozofije, uz Franju Markovića; godine 1909. Marković je umirovljen, a izvanrednim profesorom postaje Albert Bazala. Predaje do umirovljenja 1923. Osnivač pedagoškog seminara 1896.. Bio je dekan Filozofskog fakulteta i rektor Sveučilišta.
Od 1891. dopisni, a od 1899. pravi (tj. redovni, po današnjem nazivu) član JAZU. Predsjednik Matice Hrvatske 1902.–1909. Začastni član Braće hrvatskog zmaja od 1923. Osnivač i začasni predsjednik Kola hrvatskih književnika 1913. Proglašen je začasnim građaninom Krapine - Diploma 2. prosinca 1923.
Kao i Franjo pl. Marković, dolazi na mjesto profesora filozofije kao već afirmirani pjesnik refleksivno-domoljubnog kova. Prve pjesme objavio 1873. u časopisu "Vijenac", kojem je Marković urednik. Već 1876. August Šenoa je uvrstio tri njegove pjesme u Antologiju pjesničtva hrvatskoga ili srpskoga. Objavljivao je pjesme u skoro svim hrvatskim časopisima, sabrane u pet zbirki, izdanih između 1899. i 1935. U skladu sa svojim filozofskim uvjerenjem, i u pjesništvu je tradicionalist u temama i u izrazu. Izražava patriotska, ljubavna i religiozna čuvstva. Piše lirske pjesme, balade i romance.
Braneći trediciju, sukobit će se kao predsjednik Matice Hrvatske (1902.–1909.) sa modernistima. Njegovao je tradicionalni pristup pjesništvu iz svoje mladosti, koji postaje zastario još od nastupa realizma 1880-ih. U tadašnjim idejnim sukobima u književnosti, jedan je od najizrazitijih predstavnika "starih", protiveći se novim stremljenima "mladih" koje smatra štetnim za narod, moral, književnost i sl. Nakon pomirenja "starih" i "mladih", kada predstavnici potonjih ulaze u Maticu, pristupa rivalskoj organizaciji "Kolo hrvatskih književnika".
U skladu s koncepcijom J. F. Herbarta i H. Lotzea, Arnoldov je cilj izgradnja svojevrsne induktivne metafizike: znanstvene filozofije koja počiva na cjelini prirodoznanstvenog, ali i duševnog i socijalnog iskustva. Filozofija ide na čelu svih znanosti, tragajući za apsolutnom istinom, ljepotom i dobrotom (intelektualno, estetsko i moralno gledište). Tek religija, međutim, može povezati sva tri gledišta.
U filozofiji kao metafizici traži, nasuprot promjenljivosti i protuslovnosti pojavnosti ("bivanja", prirode) ono stalno, nepromjenljivo i neprotulslovno ("bitak"), koje može biti podloga prirode. U spisu Zadnja bića piše: »Bivanje uključuje bitak i nebitak; jer ono što biva, i jest i nije u isto vrijeme. Ali ono, što je u sebi protuslovno, ne može biti, nije – zato ni bivanje ne može biti podlogom prirode.«
Postavlja kao samorazumljivo da u nizu "bivanja" mora postojati prvi član, o kojem svi ostali zavise. (Time negira Kantovu prvu antinomiju čistoga uma.) Moraju dakle postojati "zadnja bića" (počela). Arnold razmatra kako se pojam počela rješavao u filozofiji od Jonjana, Anaksagore, Demokrita (atomi), Leibniza (monade), do Herbarta i Lotzea. Kao rezultat, skicira koncept "spiritualnog pluralizma": mora biti više od jednog počela, a ona ne mogu biti tvarna. Ta duševna bića djeluju jedna na druhgo, čime se ostvaruje doživljaj materije, koja je sekundarni produkt. Sva bića zajedno čine cjeloviti organizam, dinamičnu hijerarhiju sa težnjom ka sve većem osvještavanju, što u posljednjem redu smjer prema razumski nedokučivom apsolutnom biću, Bogu. Smatra da se organska priroda ne može objasniti bez pozivanja na inteligenciju (duh), te da je teorija evolucije očito neispravna. O Bogu, "biću Apsolutnog", ne može biti znanosti, nego samo "skrušena molitva".
Suprotstavlja se tadašnjem smjeru psihologije kao induktivne nauke, koja proučava samo pojave svijesti, a ne dušu. Smatra da je nužno prihvatiti egzistenciju duše kao supstancijalnog entiteta. Psihologija mora ostati dio metafizike; eksperimetalna istraživanja ne mogu se zvati psihologijom, nego "psihofizikom".
Metafiztika nužno uključuje vjeru. Vjera je vrhovno uporište čovjeka i osnovni princip sklada u njegovim duhovnim funkcijama. »Od trajnoga neznanja oslobađa nas dakle zapravo tek vjersko znanje.« Vjera u Boga je osnov "vjerske metafizike". Sastavljena iz dva međusobno vezana i neodvojiva ćuvstva: "ćuvstva vlastita ništavila" i "ćuvstva poniznosti prema neizmjernom biću". Vjera omogućuje promatranje svijeta s gledišta koji upotpunjuje i ujedinjuje intelektualno, estetsko i moralno gledište. Religiozan je čovjek također nužno aktivan, on zna da je "svjetlo svijeta, sol zemlje". On je jedini potpuni čovjek.
U nastupnom govoru kao rektor, pred kralj stoljeća »koje se nazvalo prirodoslovnim«, suprotstavlja se antimetafizičkim tendencijama što se javljaju jačim zamahom prirodnih znanosti u sklopu Hrvatskog sveučilišta i Akademije. Daje opću ocjenu duhovnih kretanja tijekom 19. stoljeća. Ono je prošlo kroz tri faze (koje se kronološki djelomično preklapaju): filozofijsku, prirodoslovnu i sociologijsku. "Filozofijska" počinje sa Kantom, nastavlja se sa Fichteom, Hegelom i novokantovcima, ali zapada u slijepu ulicu jer je zaboravila »Aristotelovu riječ, da svako znanje stječemo iskustvom«. Reakcija je pozitivizam, čiji je začetnik August Comte; on se naglo proširio i izvršio utjecaj na sve grane znanosti i javnoga života. Uspješnost metoda prirodnih znanosti vodi do pokušaja primjene istih metoda na sva područja filozofije. Rezultat je opća skepsa u filozofiji. U poeziji je zavladao naturalizam, koji nas »vodi vrlo rado u legla zvjerskih opačina«, a sve što čovjeka oplemenjuje proglašava »konvencionalnom laži«.
Protiv isključivog gospodstva prirodnih znanosti nastupila je živa reakcija, koju je takođe začeo sam Comte, u čijem su Kursu pozitivne filozofije »izlazile prirodne znanosti i nehotice kao puko sredstvo nauka socijalnih, jer se je pod dojmom potonjih imalo ljudstvo preobraziti«. Sve političke i vjerske stranke opredjeljuju se prema socijalnim pitanjima (pa i papa Pio XIII. enciklikom Rerum novarum iz 1891.), a sve znanosti počele su se socijalizirati. Također i umjetnost: naturalizam je »djelomično nesvjesni, djelomično pritajeni socijalizam«. Problem općeg socijaliziranja u znanosti jest i načelo podjele rada, u kojem se gubi općeniti pregled i razne se struke sve manje razumiju. »Prirodne se nauke sve više promeću u nesuvislu zbirku sitničarskih bilježaka«
Sve nove struje vode do skepticizma. Ako se odbaci metafizika i religija, ostaju samo relativizam, egoizam i odbacivanje svakog morala. Pojavljuje se još misticizam, koji odaje potrebu prekoračiti puko iskustvo i približiti se svijetu ideja.
Nasuprot tim nedostacima moderne kulture, filozofija je conditio sine qua non svake kulture. To može biti samo filozofija »koja sve promatra sub specie aeternitatis i za koju po tom postoji i svijet idejala«. Najveći genij svih vjekova, koji je štovao empiriju a utvrdio metafiziku kao znanost o svijetu ideja jest Aristotel. Nužna je borba za ideje, kroz koje kao prizmu trebaju prelamati sve znanosti.
Arnold brani metafiziku i religiju protiv znanstvenog skepticizma, socijalnog egoizma i moralnog nihilizma, koji su ovladali 19. stoljećem. Materijalizam i pozitivizam u Hrvatskoj u to doba zastupaju prirodoznanstvenici, socijalisti i slobodni zidari kao što su Ljudevit Vukotinović, Bogoslav Šulek, Josip Torbar, Spiridon Brusina, Fran Folnegović idr.
Slično je u umjetnosti: ona mora biti povezana s idealima ljepote, dobrote i istine, pa se Arnold suprotstavlja kako naturalizmu, tako i lapurlartizmu u umjetnosti. Kao predsjednik Matice Hrvatske zalagao se za "narodnu kulturu" i "narodnu umjetnosti", za "narodnu poeziju" nasuprot "umjetnoj"l Žestoko polemizira protiv kozmopolitizma (pozivanja na ideju čovječanstva), što ga dovodi do sukoba s tadašnjim modernistima.
Arnold nije originalni mislilac: slijedi Herbarta, Lotzea i Markovića. Nije stvorio nijedno sustavno djelo. Zastupao je koncepcije koje su s desetljećima bile u sve većem raskoraku s novim duhovnim i društvenim strujanjima. Njegov pjesnički rad postao je staromodan, a filozofski utjecaj ograničen. Mnogo značajniji bio je kao sveučilišni nastavnik filozofije i pedagogije.
Branko Despot ipak smatra značajnom njegovu koncepciju "spiritualističkog pluralizma" »čije su konzekvencije u vanmetafizičkoj, empirijskoj sferi, na različitim razinama, prisutne u nas i više od stotinu godina kasnije«. (Despot, str. 348)
U novije doba filozofi mu upućuju pohvale. Zlatko Posavac smatra da je, iako tradicionalist, »slijedio duhovna zbivanja svoga doba i u mnogočem unaprijedio tj. osuvremenio duhovni život Hrvatske.« (cit. u: Barbarić, str. 140) Po Damiru Barbariću, spis Zadnja bića je »jedan od filozofijski najdubljih, misaono najdorađenijih i stajalištem najuzvišenijih tekstova cjelokupne povijesti hrvatske filozofije«. (Barbarić, str. 143)
Osim pjesama, Arnold nije objavio mnogo radova; međutim, većina njih važna su zbog programskog, načelnog pristupa. Kao knjige, izdani su udžbenici iz logike i psihologije za srednja učilišta.
Glavno filozofsko djelo je Zadnja bića. Metafizična rasprava (objavljena 1888.). Njegov nastupni govor kao rektora 1899. privukao je veliku pažnju: objavljen je u Narodnim novinama, Obzoru, Mjesečniku pravničkoga družtva u Zagrebu, te na njemačkom u Agramer Tagblatt. Ova dva djela objavljena su u knjizi Franje Zenka Novija hrvatska filozofija (1995).
Između 1906. i 1909., u vrijeme polemika oko Hrvatske moderne, objavio je još nekoliko radova u izdanjima JAZU i Matice Hrvatske na teme odnosa umjetnosti, znanosti i vjere, o psihologiji i o narodnoj kulturi.
- Barbarić, Damir: Gjuro Arnold, u knjizi Novija hrvatska filozofija F. Zenka, str. 129–145)
- Despot, Branko:Filozofija?, Zagreb: Demetra, 2000.
- (Poglavlje "Filozofija Gjure Arnolda", str. 69–154. Ranije izdano kao knjiga, prvo izdanje 1970., drugo 1976.)
- Hrvatska enciklopedija (Ujević), sv. 1, 1941.
- Članak o Arnoldu pisala su trojica autora, dajući pregled njegovog rada u književnost, filozofiji i pedagogiji.
- Vuk-Pavlović, Pavao: Stvaralački lik Đure Arnolda, Zagreb, 1934.
- Zenko, Franjo: Novija hrvatska filozofija, Zagreb: Školska knjiga, 1995.
- Tekst o Arnoldu napisao je Barbarić. Spominje ga i Zenko u uvodnoj studiji. Prenesena su dva Arnoldova osnovna filozofska djela.
