Imamet
Serija članaka na temu: | ||||||||||||||||||||||||||||
Islam | ||||||||||||||||||||||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| ||||||||||||||||||||||||||||
v • r • u |
Imamet (arap. إمامية) je islamski pravac i glavna podgrupa šijitizma. Njeni sljedbenici imamiti (poznati i kao imamije, duodecimalisti, džaferije, dvanaesterci, dvanaestnici ili isna ašarije) su najbrojnija šijitska skupina i stoga se pod terminom šijiti najčešće podrazumijevaju upravo oni. S druge strane, u određenim izdanjima imamiti se koriste kao sveobuhvatan termin za sve šijitske muslimane. Pojam džaferije (ili džafarije) potječe od imena šestog imama Džafara al-Sadika koji je razradio imamitsku jurisprudenciju. Termin duodecimalisti se odnosi na njihovo vjerovanje u dvanaest božanski određenih vođa, poznatih i kao dvanaest imama, odnosno da posljednji imam Muhamed al-Mahdi živi u skrivenosti i da će se ponovo pojaviti kao najavljeni Mahdi. Njegov povratak prema imamitskoj tradiciji podudarati će se s drugim dolaskom Isusa Krista koji će pomoći Mahdiju protiv Dedžala (Antikrista). Imamiti vjeruju da su dvanestorica imama duhovni i politički nasljednici islamskog poslanika Muhameda, a postavljeni su božanskom odredbom (nas). U skladu s njihovom teologijom, dvanaest imama su uzorni pojedinci koji ne samo da vladaju zajednicom pravedno, već su također u stanju da sačuvaju i interpretiraju islamsko pravo te ezoteričko značenje Kurana. Sukladno doktrini bezgrešnosti (ismet), Muhamed i imami su čisti od pogrešaka i grijeha, a njihove riječi i djela (suna) su vodič i model koji zajednica treba slijediti.
Imamiti čine približno 85% od ukupnog broja šijita, odnosno broje između 148,000.000 i 296,000.000 vjernika. Većinu stanovništva predstavljaju u Iranu, Azerbajdžanu, Iraku, Bahreinu i Libanonu, a značajnu manjinu čine u Indiji, Pakistanu, Afganistanu, Saudijskoj Arabiji, Jemenu, Bangladešu, Kuvajtu, Omanu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kataru, Nigeriji, Čadu, i Tanzaniji. Iran je jedina zemlja u kojoj je imamizam državna religija. Imamiti dijele mnoga učenja sa srodnim šijitskim pravcima, poput vjerovanja u imame, no ismailiti vjeruju u drugi broj imama i uglavnom u različitu liniju nasljedstva imamata. Oni se također razlikuju u pogledu uloge i ukupne definicije imama, po Muhamedovom statusu pečata poslanika (Hatam al-Nabijin), po pitanju primjene islamskih zakona, te po gledištima ezoteričkih i egzoteričkih aspekata Kurana. Aleviti u Turskoj i Albaniji odnosno alaviti u Siriji dijele vjerovanje u dvanestoricu imama s imamitima, ali se njihove teološke doktrine značajno razlikuju.
Teologija imamita temelji se uglavnom na pet principa poznatih kao Usul al-Din (dosl. načela vjerovanja) i historijski je formirana na osnovi učenja Kurana, hadisa prenesenih od Muhameda i dvanaest imama (posebno Džafara al-Sadika), te kao odgovor na intelektualne pokrete u islamskom svijetu i glavne događaje imamitske historije, poput bitke kod Karbale i skrivenosti dvanaestog imama Muhameda al-Mahdija. Imamitski učenjaci, filozofi i mistici ponekad imaju različite stavove o teološkim pitanjima.
H. Nasr navodi da je prvi šijitski imam Ali ibn Abi Talib zaslužan za uspostavljanje islamske teologije i među muslimanima njegove propovijedi sadrže prve racionalne dokaze Božje jednoće (tavhid). Prenosi se da je Ali rekao da Božja jednoća znači da ne postoji nitko poput njega, da on nije podložan numeraciji i da ga se ne može dijeliti ni u stvarnosti niti u imaginaciji. Citira se da je jednom drugom prilikom rekao sljedeće:
Prvi korak u religiji je prihvatiti, razumjeti i spoznati ga kao gospodara. Ispravan oblik vjerovanja u njegovu jednoću jest shvatiti da je on u potpunosti čist i iznad prirode te da ništa ne može biti dodano niti oduzeto od njegovog bića. To znači da čovjek treba shvatiti da ne postoji razlika između njegovog bića i njegovih atributa, te da njegovi atributi ne bi trebali biti promatrani različito od njega.
H. Amuli, istaknuti šijitski mistik i filozof, definira Boga kao usamljenog u postojanju, zajedno s njegovim imenima, atributima, djelima i manifestacijama. Stoga je ukupnost bitka on sam, kroz njega, dolazi od njega i vraća se njemu. Bog nije biće pored ili iznad ostalih bića, njegovih stvorenja, on je bitak, apsolutno postojanje (vudžud mutlak). Božanska jednoća nema značenje aritmetičke jednoće, među, pored ili iznad drugih jednoća, budući da u protivnom Bog ne bi više bio jedinstven tj. jedan jedini. S obzirom da je ova božanska bit beskonačna, njegovi atributi su isti kao i njegova Bit, postoji jedna stvarnost koja je sama i nedjeljiva. Božja jednoća se prema imamitskoj teologiji sastoji od nekoliko aspekata, uključujući jednoću bitka, atributa, stvaranja, vladanja i obožavanja.
Jednoća esencije podrazumijeva da je Božji bitak jedan i bez premca. U skladu s tim, kuranska sura 112:1-4 veli: "Reci, on je Alah, jedan, Alah je utočište svakom, nije rodio i rođen nije, i nitko mu ravan nije".
Jednoća osobina znači da Božja imena i atributi nemaju drugu stvarnost osim njegovog bitka. Ali tvrdi da: "Svi atributi svjedoče da su drugo u odnosu na objekt kojem se pripisuju, a time i svaki takav objekt svjedoči o tome da je drugo u odnosu na atribut". Pod jednoćom u atributima podrazumijeva se da atributi koji se pripisuju Bogu nisu nešto drugo u odnosu na njegovu bit, niti su neka bića mimo biti koja se pripajaju biti ili se vezuju za nju i pomoću kojih se bit opisuje, kakav je slučaj sa svojstvima ostalih stvorenja. Diferenciranje između bitka i atributa ili među atributima implicira ograničenje bitka.
Jednoća stvaranja podrazumijeva da ne postoji drugi stvoritelj osim Boga, odnosno uzroci i posljedice svemira nisu neovisni o Bogu, baš kao ni stvorenja koja nisu neovisna u svojoj suštini. Prema M. Motahariju, ne postoji moć izuzev Božje.
Jednoća vladanja implicira da upravljanje svijetom i ljudima pripada samo Bogu. Ova jednoća ima dva aspekta – stvaralačko upravljanje (tadbir takvini) i zakonodavno upravljanje (tadbir tašri).
Jednoća obožavanja znači da samo Bog zaslužuje biti obožavan. M. Motahari navodi da jednoća u obožavanju podrazumijeva odbacivanje svih vrsta lažnog obožavanja, poput pohotnih želja, novca ili prestiža, te kao što kaže Kuran, svaki čin pokornosti nekom poretku je obožavanje.
Suprotnost od tavhida je širk odnosno vjerovanje da svijet ima više od jednog prauzroka. Prema M. Motahariju, razlika između teoretskog tavhida i širka je prepoznavanje ideje da svaka stvarnost i stvorenje u svojoj esenciji, atributima i djelima jesu od Njega (arap. انّا لله). Svako nadnaravno djelo poslanika je urađeno uz Božje dopuštenje, što stoji u Kuranu. Širk ustvari znači pretpostavljati da je nešto samom sebi svrha i neovisno od Boga, a nasuprot tome pretpostavljati da je nešto put k Bogu je tavhid.
Ali tvrdi da je Bog pravedan i da je on sam po sebi pravednost, te da se ova vrlina prelijeva od njega k dušama ljudi. S obzirom na to da je Bog pravednost, sve što radi je pravedno. Pravednost (adl) se u imamizmu smatra kao nešto što je urođeno božanskoj prirodi, odnosno Bog neće djelovati nepravedno jer mu je u prirodi da bude pravedan.
Imamiti vjeruju da Bog svakom biću daje ono što je odgovarajuće, u skladu s kuranskim ajetom 20:50: "Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi, nadahnuo".
Ovo vjerovanje imamita implicira da Bog upućuje čovjeka tako što mu šalje poslanike i da ne nameće čovjeku obaveze koje nisu u skladu s njegovim kapacitetima.
M. H. Tabatabai piše da Božja pravednost zahtjeva da čestiti i zli ljudi budu odvojeni – čestiti ljudi imaju dobar život, a zli ljudi imaju nesretan život. Bog će suditi kada su u pitanju vjerovanja i djela svih ljudi u skladu s istinom i on će svim ljudima dodijeliti prema zasluzi, a zatim će čovjeku biti otkrivena stvarnost svega, onakva kakva uistinu jest. Kroz njegovu vjeru i dobra djela, čovjek može ostvariti prijateljstvo s Bogom. Oblik čovjekovih djela se pridružuje njegovoj duši i prati ga, što opet tvori kapital za njegov budući život. Ajet 96:8 se odnosi na vraćanje Bogu.
Imamiti vjeruju u jednoću stvaranja tj. svo postojanje u Božjem stvaranju, uključujući čovjeka i njegova djela, ali potonja imaju dvije dimenzije. Prva dimenzija je činjenje djela slobodnom voljom, a druga je stvaranje tog djela Božjom voljom kojom je on dao ljudima moć da čine ista. Mula Sadra navodi: "Bog, iako uzvišen, daleko je od činjenja ikakvih zlih djela i vlada svojim kraljevstvom kako mu je volja".
Džafar al-Sadik prenosi od svojih predaka da je Muhamed u jednoj od svojih propovijedi rekao da je Bog poslao ljudima vjerovjesnike da budu Božji konačni argument naspram njegovih stvorenja, te kako bi vjerovjesnici mogli biti svjedocima protiv njih. Među njima je poslao poslanike koji su donosili dobre vijesti i upozorenja. M. H. Tabatabai piše da je Bog doveo upućivanje ljudi do savršenstva tako što je slao svoje poslanike, a kada doktrine i prakse otkrivenog zakona dostignu svoje savršenstvo, onda i vjerovjesništvo dolazi do svog kraja. Zbog toga Kuran ističe da je islam posljednja i najsavršenija religija, odnosno da je Muhamed pečat poslanstva. Al-Hili navodi da su poslanici po zaslugama veći od meleka jer su imali sukobe koje su rješavali racionalnim moćima.
Vjerovanje u postojanje meleka (anđela) je jedna od odredbi vjere. To su nevidljiva bića koja imaju blistavu i duhovnu supstancu te mogu djelovati kao posrednici između Boga i vidljivog svijeta. Meleki su inferiorniji u odnosu na ljude jer potonji imaju usavršavajući put kojim mogu doći do stepena manifestacije Božjih imena i osobina. Ajet 2:34 govori o superiornosti čovjeka. Bog je Muhamedu spustio Kuran putem Džibrila, meleka koji je također bio njegov vodič na Miradžu. Meleki bilježe djela ljudi, slijede naređenja od Boga i ne prethode mu (21:27). I. Kašani navodi da se meleci razlikuju po stepenu i stanici – neki od njih se penju do praga savršenosti, a ostali se bave poslovima stvaranja. Na osnovi Kurana i hadisa, al-Kazvini ih naziva duhom i nositeljima trona, dodajući da upravljaju svim poslovima na zemlji i na nebu u skladu s principima stvaranja – Israfil je onaj koji u tijela udahnjuje dušu i puhnuti će u rog na sudnjem danu, Džibril je onaj koji je prenio Kuran Muhamedu, Azrail je melek smrti, a Mikail je zadužen za sve pojave i procese u svemiru i prirodi vezane za živi i neživi svijet.
M. H. Tabatabai smatra da bi u skladu s tezom o općoj uputi, budući da čovjek ne može pojmiti savršeni zakon sreće i ne bi mogao proći kroz proces stvaranja, trebala postojati svijest o ovom zakonu i da bi isti trebao biti svima na raspolaganju. On dodaje da moraju postojati ljudi koji shvaćaju stvarne dužnosti života i koji ih čine bližim ljudima. Tabatabai ovo naziva moć percepcije koja je različita od razuma i osjećaja, poput poslaničke savjesti ili savjesti objave jer se u ajetu 4:163 na ovu percepciju ukazuje kao na objavu. Dodaje da su primanje objave, njezino očuvanje i njezino propagiranje tri principa ontološke upute. Ono što su poslanici prošli kroz objavu je religija koja se sastoji od doktrine i prakse ili metode. Nadalje dodaje da kako vrijeme prolazi i društvo se postepeno razvija, postepeni napredak u zakonu objave je očigledan. Božji govor dolazi do poslanika na tri načina – izravnom objavom, neposrednom i putem meleka. U skladu s ajetima 72:26-28, dva su zaštitnika integriteta objave – melek koji štiti poslanika od bilo koje vrste greške, te Bog koji štiti meleke i poslanike.
M. H. Tabatabai definira čudo kao nadnaravni događaj koji poslanik i prijatelji Božji predstavljaju kao izazov za dokazivanje tvrdnje o poslanstvu, a odvija se uz Božje dopuštenje. Također navodi da bi čudo trebalo biti u skladu sa zahtjevima ljudi njegovog vremena i dodaje da čudo ima neodvojivu vezu s tvrdnjama poslanstva, te da je van poimanja intelekta i rasuđivanja. Al-Hili pod čudom podrazumijeva dovođenje u postojanje nečega što je nadnaravno ili otklanjanje nečega što normalno postoji, i to na način koji ruši ono što se podrazumijeva normalnim i što se podudara s tvrdnjom (od koje je sazdano poslanstvo. Dž. Sobhani pravi neke razlike između čuda i izvanrednih djela, objašnjavajući da čuda nisu nešto što se može naučiti i da se ona rade bez neke prethodne obuke. S obzirom na to da vode porijeklo od Božje moći, čuda su prema imamitskom vjerovanju neosporna i obično se vežu uz duhovne, a ne ovozemaljske stvari.
Imamiti vjeruju u trilateralnu strukturu vlasti – Božju vlast koja je apsolutna i univerzalna (sukladno ajetu 3:26), zatim autoritet Muhameda (naznačeno u ajetu 7:158), te autoritet imama koji su blagoslovljeni tako što im je dato da predvode Muhamedovu zajednicu (prema ajetima 5:3 i 5:67). Također, vjeruju u dvanaest imama koji su nadahnuti od strane Boga, a potomci su Muhameda. Kao duhovni i politički nasljednici Muhameda, oni moraju imati sljedeće atribute: nas (imenovanje od strane prethodnog imama), ismet (bezgrešnost), ilm (božansko znanje) i velaju (duhovno vodstvo). U šijitskom islamu se vjeruje da je božanska mudrost (akl) bila izvorom duša poslanika i imama te im dala ezoteričko znanje koje se naziva hikma, odnosno da su njihove patnje bile sredstva Božje milosti njihovim sljedbenicima. Bez obzira što imam ne prima objavu, on je usko povezan s Bogom koji ga upućuje, dok imam potom upućuje ljude. Imamat ili vjerovanje u božansku uputu je fundamentalno vjerovanje u šijitskom islamu i zasniva se na konceptu da Bog ne bi ostavio čovječanstvo bez božanske upute. Imamiti isto tako vjeruju da uvijek postoji imam određenog vremena, onaj kojeg je postavio Bog i koji time ima autoritet u pogledu svih vjerskih pitanja i zakona u jednoj islamskoj zajednici. Prvi imam u ovom nizu bio je Ali, a zatm njegovi potomci Hasan i Husein, sinovi Muhamedove kćerke Fatime. Svaki imam je bio sin prethodnog imama, uz izuzetak Huseina ibn Alija koji je bio brat Hasana ibn Alija. Dvanaesti i posljednji imam je Muhamed al-Mahdi za kojeg imamiti vjeruju da je još živ i u skrivenosti. Šijitski imami smatraju se bezgrešnim. Veoma važan aspekt šijitske teologije je činjenica da oni nisu poslanici (nabi) niti su vjerovjesnici (rasul), već prenose poruku Muhameda.
Šijiti vjeruju da su smrću Muhameda njegov religijski i politički autoritet naslijedili imami, a nasljednika smatraju ezoteričkim interpretatorom objave i božanskog zakona. Imamiti drže da su Muhamedovi potomci preko linije njegove kćeri Fatime i zeta Alija najbolji izvor znanja o Kuranu i islamu, najpouzdaniji prenosioci i zaštitnici sune, te najdostojniji slijeđenja. Kao glavni i najbrojniji šijitski ogranak, imamiti za duhovnog nasljednika (imam) priznaju Alija, Muhamedovog rođaka i poglavara Ahl al-bajta odnosno jedinih krvnih potomaka poslanika. Ovaj stav u suprotnosti je sa sunitskim priznavanjem rašidunskih kalifa. Imamiti također smatraju da je Ali trebao biti i izravni politički nasljednik Muhameda, dok ga suniti gledaju kao četvrtog legitimnog vladara, nakon Abu Bakra, Omara i Osmana. Ključni događaj u šijitskoj historiji je mučeništvo Huseina, Alijevog sina koji je odbio dati prisegu ilegalno izabranom kalifu Jazidu. Husein stoga za šijite simbolizira otpor protiv tiranije.
Zijarat (dosl. posjeta) je religijska praksa hodočašća svetim mjestima. Imamiti posjećuju vjerske vođe ili njihove grobove kako bi izrazili svoje poštovanje i ljubav te zatražili njihove duhovne blagoslove. Odredišta zijarata uključuju razne džamije, imamzade, lokacije bitaka, planine i dr. Tavasul je nastojanje da se posredovanjem Božjih ljudi ostvari materijalna ili duhovna želja. U skladu s imamitskim vjerovanjem, iskoristiti sredstva koja se nude kako bi se ostvarili ciljevi je prirodno pod uvjetom da sve bude u skladu s onim što je ustanovljeno Kuranom i hadisom, odnosno ne smije biti protivno Božjim zakonima. Ovo znači da čovjek treba iskoristiti sva sredstva koja ga približavaju Bogu, poput molitve i udjeljivanja.
Isma (ili ismet) u imamitskoj teologiji znači nepogrešivost, bezgrešnost ili imunitet na griješenje. Kada se ismet veže uz ljudska bića, onda taj koncept podrazumijeva sposobnost izbjegavanja djela neposluha, uprkos posjedovanju moći da ih se počini. Kao i kod poslanika i imama, ismet je božanska milost koja se postiže Božjim čuvanjem bezgrešnih. Bog im daruje čistu konstituciju i blagoslivlja izuzetnim vrlinama, davajući im snažnu volju naspram protivnika i šaljući mir na njih (kao al-sakina), čuvajući tako njihova srca i umove od grijeha. Nasljednik Muhameda je bezgrešan čovjek koji ne samo da zajednicom vlada pravedno, već je u isto vrijeme sposoban čuvati i interpretirati šerijat i njegovo ezoteričko značenje. Vodič i uzor koji zajednica treba slijediti su djela i riječi Muhameda i imama, čistih od pogrešaka i grijeha, a potonji moraju biti odabrani božanskim dekretom (nas) putem Muhameda.
Prema vjerovanju imamita, poslanik Muhamed, njegova kćerka Fatima i dvanaest imama smatraju se bezgrešnim u skladu s teološkim konceptom ismeta. Sukladno tome, oni zapravo imaju sposobnost da počine grijeh, ali su isto tako u mogućnosti da to izbjegnu. Po svojoj prirodi su potpuno bezgrešni u svojim djelima zbog svoje uzvišene pravednosti, savjesti i ljubavi prema Bogu. Također se smatraju imunim na činjenje grešaka u praktičnim stvarima poput pozivanja ljudi u vjeru i percipiranju božanskog znanja. Navedena grupa poznata je kao četrnaest bezgrešnih i imamiti ih smatraju superiornijim u odnosu na druga bića, uključujući ostale značajnije poslanike. S historijskog gledišta, W. Madelung navodi da je purifikacija Muhamedove porodice ovjerena u kuranskom ajetu al-Tathir (33:33) gdje stoji: "Alah želi da od vas, o porodico poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti".
Skrivenost (okultacija) imama Mahdija se prema imamitskom vjerovanju dijeli na dva perioda – malu i veliku okultaciju. Mala skrivenost je trajala od 260. do 329. AH odnosno od 874. do 941. AD, a okončanjem tog perioda započela je dugotrajna velika skrivenost koja traje do danas i nastaviti će se sve dok Bog ne dopusti imamu da se pojavi i zaopčne svoju revoluciju. Imamitski koncept okultacije nije jedinstven svim šijitima, primjerice zejditi i nizaritski ismailiti odbacuju takvo vjerovanje.
U skladu s imamitskom teološkom doktrinom, s obzirom na to da ljudi dolaze od Boga, oni će se njemu i vratiti, što je povezano s ljudskom reakcijom na poslanstvo. Pozivajući se na kuranski ajet 23:115, imamiti tvrde da Bog, čija su djela apsolutna istina, ne stvara čovjeka bez bilo kakve svrhe. Božja pravednost zahtjeva da svatko bude nagrađen u skladu sa svojim djelima, ali priroda ovog svijeta nije u stanju to ponuditi i stoga se racionalno nameće pitanje budućeg svijeta. M. H. Tabatabai opisuje smrt kao prelazak iz jedne faze života u drugu, vječnu fazu. Ajet 21:47 ukazuje na preciznost skala pravednosti u skladu s kojima se vagaju djela i namjere ljudi.
Imamiti vjeruju u povratak (radžat) koji se odnosi na oživljenje grupe muslimana nakon dolaska Mahdija. Osnova za ovo vjerovanje proizlazi iz oživljenja umrlih u prošlim zajednicama, spomenutog u Kuranu, kao i oživljenju na sudnjem danu. Dž. Sobhani opisuje radžat kao oživljenje i tijela i duha. Kuranski ajet 17:51, kao odgovor onima koji pitaju "Tko će nas oživjeti?", odgovara: "Onaj koji vas je stvorio i prvi put". Na drugim mjestima, u ajetima 22:5-6, oživljenje se metaforički uspoređuje s bujanjem zemlje nakon kiše. Sobhani dodaje da ajet 36:79 implicira da je osoba podignuta tokom resurekcije ona koja je uistinu bila živa na ovom svijetu. Svrha oživljenja tijela i ponovnog spajanja s dušom je da se iskuse nagrade i kazne koje su fizički osjetljive i koje ne mogu biti iskušene uz nedostatak tijela, a svrha duhovnog oživljenja je da se iskuse one nagrade i kazne koje su specifične za dušu.
Imamiti drže da će Bog oživjeti sve ljude i oni će stajati pred njim kako bi bili ispitani o djelima na ovom svijetu. Na sudnjem danu oni će biti podijeljeni u dvije skupine – ljude dženeta koji će svoju knjigu primiti u desnu ruku i čija će lica biti svijetla, te ljude džehenema koji će svoju knjigu primiti u lijevu ruku i lica će im biti tamna. Također, sukladno ajetu 41:21, na sudnjem danu će uši, oči i koža onih koji nisu vjerovali svjedočiti protiv njih, govoreći: "Alah, koji je dao sposobnost govora svakome biću, obdario je darom govora i nas".
Vjerovanje u posredovanje potječe iz Kurana (10:3, 21:28 i 53:26) i sune, a posrednici Božje volje uključuju Muhameda, anđele, imame i mučenike. Muhamed je rekao da među primljene Božje darove spada pravo na posredovanje onima koji su počinili velike grijehe. U Kuranu se navodi da su Jakubovi sinovi pitali oca da posreduje za njih i on im je dao riječ da će to učiniti u obećano vrijeme.
Šerijat etimološki znači put koji trebaju slijediti svi muslimanski muškarci i žene. Kao Božji zakon, šerijat je ritualni, pravni, etički i društveni aspekt islama koji predstavlja utjelovljenje Božje volje i upravlja životom muslimana od kolijevke do groba, sa svrhom osiguranja blagostanja i sreće na budućem svijetu. Kako bi dospio do istine (hakika), musliman mora slijediti šerijat koji se ogleda u formalnom zakonu, ali i u svom dubljem dijelu (tarika). Šerijat se sastoji od ibadeta (bogosluženja), zbira svih islamskih vjerskih rituala, te fikha koji uključuje sve vrste društvenih, političkih i ekonomskih poslova. Ljudska djela se prema šerijatu dijele u pet kategorija: obavezna (vadžib), preporučena (mustehab), pokuđena (mekruh), zabranjena (haram) i ona o kojima božanski zakon nema definiran stav (mubah). Procjena kategorizacije djela se vrši u skladu sa šerijatskim principima. Bog je ultimativni zakonodavac (šari) i korijeni šerijata leže u Kuranu, dok su hadis i suna drugostepenski izvori. Šerijat ima nepromjenjive principe, ali se može primijeniti i na nove situacije.
Džaferijski fikh se temelji na deset stupova (furu al-Din, dosl. pomoćnici vjere):
- Namaz (dnevne molitve)
- Post (tokom svetog mjeseca ramazana)
- Hadž (hodočašće u Meku)
- Zekat (milostinja)
- Džihad (napori na Božjem putu, dijele se na veliki i mali džihad)
- Maruf (upućivanje drugih na dobro)
- Nahi an al-Munkar (odvraćanje drugih od zla)
- Hums (poklanjanje petine prihoda)
- Tavala (ljubav prema Božjim prijateljima)
- Tabara (odricanje od Božjih neprijatelja)
Imamiti vjeruju da su Božja jednoća i vodstvo podijeljeni putem njegovog poslanika Muhameda, ali da mu je također dao i uputu po pitanju Alijevog duhovnog i moralnog upravljanja zajednicom, javno obznanjenu na Gadir-Humu. Imamiti se slažu sa sunitima da je sve što je potrebno osobi da postane muslimanom jedno iskreno izgovaranje šehadeta na arapskom jeziku. To je također stav i velike većine tradicionalnih škola. Ipak, zbog različite perspektive oko nasljedstva, većina imamita na kraj šehadeta dodaje i frazu "Ali je Božji namjesnik" (Alijun vali Alah). Time se priznaje da je Ali vođa pravovjernih uz Boga i Muhameda, a dokaz za to šijitski teolozi pronalaze u Kuranu (5:55). Određeni šijitski pravci poput nizaritskih i tajibitskih ismailita proširenu verziju šehadeta izgovaraju svakodnevno, međutim, imamiti je vide samo kao preporučenu (mustehab), ne kao obaveznu (vadžib).
Kanonske molitve su središnji ritual islama koji je obavezan za sve muslimane, muškarce i žene, od punoljetnosti do smrti. Molitve moraju biti obavljene u pravcu Kabe u Meki, pet puta dnevno – rano ujutro između zore i izlaska Sunca, u podne, poslijepodne, prilikom zalaska Sunca i uvečer prije ponoći. Poziv na molitvu (ezan) i ritualno pranje (abdest) je ono što prethodi molitvi koja može biti obavljena na bilo kojoj čistoj podlozi, neovisno je li vani ili unutra, ako postoji dozvola vlasnika. Dijelovi molitve (rekati) su dva ujutro, četiri u podne, četiri poslijepodne, tri uvečer i četiri navečer. Imamiti obavljaju molitve i u nekim posebnim prilikama kao npr. kada osjećaju strah, radost, zahvalnost i tokom hodočašća na kraju mjeseca ramazana. Postoje male razlike između imamita i sunita u pogledu obavljanja rituala molitve. Tokom rituala čišćenja u pripremama za molitvu (koji se sastoji od pranja lica, ruku, nogu, itd. i izgovaranja određenih molitvi), imamiti smatraju da je potiranje stopala mokrim rukama dovoljno. Također, imamiti ne koriste prste da čiste područje unutar ušiju tokom uzimanja abdesta. Preduvjet za čišćenje je da osoba mora biti čista prije samog obavljanja rituala čišćenja. Džaferijski stav je poželjnost da se tokom molitve pada ničice na zemlju, nejestivo lišće ili drvo, budući da je te tri stvari Muhamed decidirano spomenuo u hadisu o tajamumu. Mnogi imamiti stoga tokom dnevnih molitvi za spuštanje koriste turbah tj. mali komad tla, obično uzet sa zemljišta nekog svetog mjesta, ili pak komadić drva. Tokom stojećeg položaja u molitvi, ruke trebaju ostati spuštene ravno niz strane tijela. Džaferije također smatraju da je pet dnevnih molitvi obavezno, ali da je isto tako prihvatljivo spajanje druge i treće odnosno četvrte i pete molitve. Spajanje se vrši tokom onih dijelova dana kada se vrijeme navedenih molitvi preklapa.
Post je potpuno odricanje od hrane, pića i seksualnih odnosa od zore do zalaska Sunca tokom mjeseca ramazana, a zahtjeva se i suzdržavanje od zlih misli i riječi. Svi imamitski muslimani obvezni su postiti, od navršavanja punoljetnosti do starosti tj. gubitka fizičke snage adekvatne za izdržavanje posta. Post nije obavezan bolesnima, onima koji putuju i majkama koje doje djecu, ali te osobe moraju nadoknaditi dane koje nisu postile kada to budu u mogućnosti. Prema M. H. Tabatabaiju, post znači odricanje od nečeg s pobožnom ličnom namjerom (nijah) i to rezultira usavršavanjem duha. Drugim riječima, osoba treba voditi računa o stvarima koje je mogu odvući od njenog Gospodara i apstinencija od uobičajenih dozvoljenih stvari približava je Bogu.
Zekat (dosl. čistoća) je godišnji porez na višak bogatstva kojeg ima neka osoba, po određenim iznosima za različite vrijednosti. U suštini, radi se o programu socijalne pomoći putem kojeg je bogatstvo redistribuirano i kojim se sprječava akumulacija bogatstva u rukama malobrojne elite. Također, na njega se gleda kao na ritualno pročiščavanje nečijeg bogatstva. Hums (dosl. petina) je porez koji se daje jednom godišnje u iznosu od jedne petine, nagomilane na neto prihode poslije plaćanja svih troškova. Ovaj porez treba se potrošiti na Muhameda, njegovu porodicu, siročad, siromahe i putnike. Polovina humsa pripada imamu jer to je njegovo nasljedstvo od Muhameda, a u odsustvu imama plaća se mardži kao njegovom predstavniku. Zekat se daje na usjeve, stoku, zlato, srebro i gotovinu, a sljedećih sedam stavki ispunjava uvjete za hums:
- Profit ili višak prihoda
- Zakonito bogatstvo koje je pomiješano s nekim nezakonitim bogatstvom
- Rude i minerali
- Drago kamenje koje je nađeno u moru prilikom ronjenja
- Dragocjenosti
- Zemlja koju nemusliman koji živi pod islamskom vlašću kupuje od muslimana
- Ratni plijen
Sukladno imamitskom pravu, stavke koje ispunjavaju uvjete za hums u Kuranu se nazivaju al-ganima, a taj termin ima dva značenja – profit i ratni plijen. Suniti pojam prevode isključivo kao ratni plijen, dok imamiti koriste oba značenja. Prvo je ilustrirano zajedničkom upotrebom islamskog bankovnog termina al-gunm bil-gurm koji znači "dobici koji prate odgovornosti za gubitak ili rizik". Također, u poznatoj molitvi koja se izgovara nakon podne-namaza, osoba moli Boga da joj podari svoje blagodati, a jedna od njih je da ima koristi od svakog ispravnog čina. Termin koji se pritom koristi je al-ganima, u skladu s prvim navedenim značenjem.
Hadž je glavno hodočašće muslimana u grad Meku. Ovaj ritual uključuje kruženje oko Kabe, određene pokrete, molitve i žrtvovanje životinje u Meki, kao i obilaske svetih područja u skladu sa sunom. Muslimani vjeruju da ukoliko se hadž obavi iskreno, Bog će oprostiti njihove grijehe. Obavlja se u mjesecu zul-hidžetu i obavezan je svim muslimanima koji su fizički i financijski sposobni da ga obave. Također postoji i manji hadž (ili umra) koji se obavlja u ostatku godine.
Džihad u doslovnom značenju podrazumijeva napor koji se čini na Božjem putu tokom cijelog života. Imamiti povezuju doktrinu džihada direktno s velajom ili odanošću imamatu, odnosno imam je taj koji može razlučiti situaciju koja zahtijeva džihad i samo ta vrsta džihada može imati za posljedicu ulazak u raj. H. Nasr navodi da je ravnoteža, što vanjska što unutrašnja, preduvjet za duhovno uzdizanje i da bi svi muslimani trebali biti u džihadu protiv vanjskih i unutrašnjih sila kako bi održali ravnotežu. Vanjski džihad se vezuje za obranu islamskog svijeta od neislamskih sila, a podrazumijeva i obranu nečije časti, porodice i prava te uspostavljanje pravde u cijelom okruženju. Manji džihad bi trebao biti upotpunjen većim džihadom, a implicira borbu protiv svih sila koje su protiv plemenitosti čovjeka. Iz duhovne perspektive, svi stupovi islama (poput šehadeta, molitve i dr.) su sredstva za prakticiranje ovog unutrašnjeg džihada, tako da isti predstavlja put k realizaciji jednoće, što je krajnja poruka islama. Nasr dodaje da svako religiozno djelo podrazumijeva džihad jer uključuje napor između strastvene duše čovjeka (nafs) i zahtjeva besmrtnog duha. Islam na džihad gleda kao na pažnju protiv svake stvari koja nekoga odvraća od Boga. Imamiti vjeruju da je džihad u vojnom smislu legitiman samo kao obrana, ne i kao agresija. Džihad stoga ne može biti izvršen protiv nevinih ljudi, a prema neprijatelju treba postupati pravedno i ljubazno. Ubijanje žena, djece i životinja, kao i uništavanje imovine, strogo su zabranjeni. Generalno, džihad bi se trebao odvijati na osnovi istine, ne na osnovi ljutnje. Pisanje i govorenje istine u prisustvu tiranina također su oblici džihada. Navedeni koncepti ne bi se trebali miješati s ustaljenom modernom zabludom po kojoj je džihad tobože sveti rat.
Ljubav prema Muhamedu i njegovoj porodici je obavezna za sve muslimane i ključ je ljubavi prema Bogu, što je stav koji proizlazi iz Kurana (42:23). Uvjet da bi Bog volio nekog čovjeka jest da taj čovjek voli Božje poslanike.
Musliman je dužan da živi časnim i uzornim životom, pozivajući i ostale da čine isto. S druge strane, treba izbjegavati sve što je zabranjeno i druge odvraćati od poroka.
Prema imamitskom vjerovanju, djelovanje u skladu s religijom je obavezno za sve vjernike, međutim, ukoliko izražavanje vjerovanja ugrožava život pojedinaca, čast i imovinu, taj pojedinac može prikriti svoja vjerovanja u skladu s ajetom 16:106. Takva praksa je poput oružja za slabe pred tiranima. Ipak, ukoliko prikrivanje uzrokuje nestajanje vjere ili njenih osnova, onda je zabranjeno. S obzirom da su šijiti historijski bili manjina pod režimima koji su bili neprijateljski nastrojeni prema njihovim vjerovanjima, odabrali su da budu oprezni kako bi spriječili izumiranje. Riječima Henryja Corbina: "ova praksa je začeta od strane samih imama, ne samo zbog razloga lične sigurnosti već kao stav koji je pozivao na apsolutno poštovanje za više doktrine; nitko nema striktno pravo da ih sluša izuzev onih koji su sposobni da ih slušaju i da razumiju istinu".
Nikah al-mutah (dosl. brak zadovoljstva) ili sige je brak s fiksnim trajanjem, odnosno drugi oblik islamskog braka. Prema šijitskoj usulitskoj školi, radi se o društvenoj instituciji s preodređenim trajanjem, nakon čega se automatski razvrgava. Postoji mnogo faktora koji se trebaju uzeti u obzir kao preduvjeti za sklapanje, slično kao i kod trajnog braka. Privremeni brak je veoma kontroverzna tema fikha s obzirom na to da dominantni šijiti i suniti imaju dijametralno oprečna gledišta o validnosti istog. Naime, suniti ga uglavnom smatraju zabranjenim (haram), iako određeni sunitski pravci priznaju sličnu vrstu braka (misjar). Sukladno imamitskom gledištu, nikah al-mutah je postojao tokom Muhamedovog života i nije bio zabranjen, stoga treba ostati dozvoljenim. Privremeni brak je historijski prakticiran od vremena objave Muhamedu do vladavine Omara.
U skladu s džaferijskom jurisprudencijom, šerijat se izvodi iz Kurana i sune. Razlika između šijitskog i sunitskog šerijata rezultat je šijitskog vjerovanja da je Muhamed odredio Alija da bude njegov duhovni i politički nasljednik (imam). Ova razlika je rezultirala sljedećim smjernicama kod imamita:
- Slijeđenje hadisa Muhameda i njegovih nasljednika (dvanaest imama).
- Pretežno odbijanje prihvaćanja uzora, odluka i hadisa Abu Bakra, Omara i Osmana, vladara koje suniti smatraju prvom trojicom kalifa.
- Pridodavanje ideje nepogrešivosti (masum) dvanaestorici imama, Muhamedu i Fatimi (zajedno poznatih kao četrnaest bezgrešnih), odnosno prihvaćanje istih za uzore.
Ahbaritski začetnik Muhamed Amin al-Astarabadi smatrao je funkciju mudžtehida nepotrebnom, držeći dostatnim da ljudi slijede upute imama kao krovnih autoriteta. Ahbariti se stoga oslanjaju samo na predaje Muhameda i imama, po čemu su dobili i naziv (ahbar tj. izvještaj). Danas prevladavajući usuliti kritiziraju ahbarite kao nesistematične i striktno doktrinarno orijentirane, bez ikakve tolerancije prema racionalnom rasuđivanju, a za sebe navode da su živuće i kontinuirano vodstvo vjernika s fleksibilnošću u pogledu pravnih i posebno političkih pitanja. Usulizam terminološki podrazumijeva doktrinu usula (dosl. temelji) odnosno načela jurisprudencije, a ilm al-usul (dosl. nauka o temeljima) bavi se uspostavljanjem pravnih standarda na osnovu Kurana, hadisa (predaja), idžme (konsenzus) i akla (razum). Akl se u šijitskoj jurisprudenciji oslanja na četiri praktična principa, konkretno bara'at (imunitet), ihtijat (predostrožnost), tahjir (odabir) i istishab (kontinuitet) koji se primjenjuju kada ostali religijski dokazi nisu dostupni. Čin izvođenja određenih vjerskih pravila iz navedenih načela, u skladu s posebnim uvjetima razjašnjenim u nauci jurisprudencije, naziva se idžtihad (primijenjeno rasuđivanje). Idžtihad tako unosi fleksibilnost u islamski sistem.
Sukladno šijitskoj političkoj misli, u slučaju odsustva nepogrešivog imama odgovornost za vodstvo nad zajednicom preuzima sposoban pravnik (fakih). Osnova pravnog autoriteta prema šijitskoj jurisprudenciji nalazi se u imamatu kao nastavku vjerovjesništva i znanja (ilm), što je također temelj za religijski i politički autoritet. Budući da je islam osnova muslimanske kulture, nužna je vlast koja će implementirati propise i uspostaviti islamsko društvo, a sama vlast odgovara društvenim potrebama u skladu s islamskim normama. Apsolutni Božji autoritet (velajat al-mutlakih) je osnova političke misli imamitskih šijita i stoga onaj tko želi vlast mora biti postavljen od strane Boga. Po ovoj ideji imamizam se razlikuje od svih drugih političkih teorija, čak i ostalih pravaca šijitizma, uzimajući u obzir da se sve škole šijitske misli slažu da je imam božanski imenovan preko Muhameda, ali samo imamizam pokušava održati ovaj pristup u okolnostima kada je nepogrešivi imam odsutan.
Imamizam u ovom pogledu nosi trajni pečat doktrine formulirane od strane Džafara al-Sadika, šestog imama koji je ustrojio zajednicu kao disciplinirani pravac s institucionaliziranim vjerskim autoritetom. On je formulirao da je pravna naredba (hukm) koju izdaje krovni pravnik (vali al-fakih) obavezujuća za sve muslimane i druge fakihe, neovisno o opsegu njegovog političkog autoriteta ili razilaženju puka u slijeđenju određenih religijskih autoriteta (mardža al-taklid). U predaji od al-Sadika stoji da je njegovim sljedbenicima (šijitima) zabranjeno pribjegavanje tiranskoj ili nelegitimnoj vlasti (tagut) pri rješavanju njihovih poslova, odnosno da su umjesto toga dužni pozvati se na onog povezanog s tradicijom Muhamedove porodice (Ahl al-bajt) i koji zna što je zakonito i zabranjeno (fakih). Nitko među imamitskom ulemom ne osporava da ovaj hadis uspostavlja čvrst autoritet fakiha u provođenju pravde (velajat al-kada), međutim, mnogi vodeći učenjaci (uključujući Muhameda-Huseina Najinija, Muhameda-Rezu Golpajeganija, Mortezu Ansarija i Ruholaha Homeinija) smatraju da tekst ne ograničava autoritet samo na velajat al-kadu, već da je imam al-Sadik odredio fakiha kao povjerenika univerzalnog autoriteta (velajat al-ama). Isti učenjaci drže da je al-Sadikovo pozivanje na kuranski ajet (4:60) snažan indikator da uputa o zabrani pribjegavanja tlačiteljskoj vlasti nije ograničena na period njegovog života. S druge strane, postoje i oni koji osporavaju univerzalni opseg autoriteta ili svevremenost propisa.
Za vrijeme života Džafara al-Sadika, njegove upute u praktičnom smislu bile su teonomskog karaktera jer postojala je razdvojenost vrhovnog vjerskog autoriteta od stvarne političke vladavine. Kasnije generacije šijitskih učenjaka svoje vjersko-pravne ovlasti izvodile su iz navedene osnovne premise, bez ikakve reference na vladajuću političku vlast. Kroz srednji vijek, imamitski šijiti su koegzistirali s nešijitskim vladarima i za razliku od dominantnih sunita suzdržavali su se od davanja bilo kakvog vjerskog autoriteta vladajućima. Takav autoritet je pripadao isključivo ulemi i na taj način ona je uspjela ustrajati i uspijevati neovisno o vlasti i političkim promjenama. Usponom safavidske dinastije u Iranu, imamizam je uspostavljen kao državna religija, zajedno s džaferijskom jurisprudencijom kao pravnim sistemom. Šijitska ulema, čiji su brojni članovi postali dijelom safavidskog plemstva kao zemljoposjednici i dvoranini, skrojila je novu teoriju vlade (tzv. safavidski ugovor) prema kojoj neće priznati safavidsku monarhiju kao istinski legitimnu, ali će je zato blagosloviti kao najpoželjniji oblik vladavine tokom perioda skrivenosti. Usprkos svemu, do konsolidacije moći klera pod Safavidima ipak nije došlo iz dva razloga. Prvi je taj da je safavidska država ostala cezaropapistička do posljednjeg dana i monarh je uživao vjerski legitimitet kao potomak imama, a također je imao povlasticu da imenuje klerike i kontrolira zaklade (avkaf) koje su bile izvor financiranja institucijama religijskog učenja. Druga prepreka bila je učestalo suparništvo sajeda, uglednika koji su činili okosnicu safavidske religijske i lokalne administracije.
U kadžarskom periodu dolazi do uspostave hijerarhije šijitske uleme, osnaženog društvenog utjecaja i nezavisne od države, ali i dalje u sličnom odnosu po safavidskom modelu koji će biti na snazi sve do 1979. godine. Šijiti su se tokom tih vremena priklanjali jednom od tri pristupa prema državi: ili potpuno učešće u vlasti tj. zastupanje takvog modela, ili pasivna saradnja uz parcijalno učešće, ili pak potpuno ignoriranje političkih aktivnosti (najmanje uobičajeno). Situacija se značajno promijenila u 20. vijeku kada su ajatolah Ruholah Homeini i njegovi sljedbenici uspostavili novu teoriju upravljanja za Islamsku Republiku Iran, baziranu na Homeinijevoj ideji vladavine islamskog pravnika (velajat-e fakih). Iako svi šijiti ne prihvaćaju ovu teoriju, onda je jedinstvena za imamitske šijite i osnova je za ustav Irana, najveće imamitske muslimanske države u kojoj vrhovni vođa (rahbar) mora biti islamski pravnik.
Idžtihad služi za nošenje s religijskim i pravnim problemima za koje se odgovor ne može pronaći u Kuranu i hadisu, budući da su religijski materijali sadržajno ograničeni. Kod takvih slučajeva nastupa ljudski razum kao Božji dar ljudima za otkrivanje njegove volje. Ukoliko se odgovor ne nalazi u tradiciji (nakl), onda treba upotrijebiti intelekt (akl) i taj racionalni pokušaj da se nađu rješenja za privremene probleme naziva se idžtihad (dosl. činjenje napora). Termin je izveden iz riječi džihad, što znači borba za postizanje Božje volje. Particip riječi idžtihad je mudžtehid (dosl. onaj koji čini napor). Mudžtehidi bi trebali savladati arapski jezik i biti upoznati sa osnovama Kurana i hadisa, a isto tako bi trebali znati principe jurisprudencije i logike. Ostali vjernici, nestručnjaci u navedenom polju, primjenjuju taklid (dosl. autorizacija). Uobičajeno je da vjernici ovlaste stručnjake da donose odluke za njih, a ukoliko mudžtehid napravi grešku, vjernik nije odgovoran za istu. Generalno, idžtihad imamitsku teologiju čini fleksibilnom i dinamičnom. Počeci idžtihada datiraju iz vremena dvanaest imama koji su školovali učenjake da odgovaraju na pravna pitanja običnih ljudi. Dokaz tome je al-Bakirova uputa Abanu ibn Taglibu: "Zasjedni na vrata džamije i pružaj fetve (upute) ljudima". Također, al-Karaki prenosi hadis od svojih učitelja u kojem stoji da je učenjak zaštitnik vjere, nasljednik imama i da bi trebao donositi zaključke iz izvora putem valjanih metoda rasuđivanja. H. Nasr navodi da su mudžtehidi djelovali kao zaštita od tiranskih vlada, odnosno da su imali i religijsku i sociopolitičku funkciju.
Godine 610. kada je Muhamed primio svoju prvu objavu, Ali je imao 10 godina. Za vrijeme Muhamedovog života, neki od Alijevih pristalica poput Mikdada ibn Asvada, Salmana al-Farisija, Abu Zara al-Gifarija i Amara ibn Jasira nazivani su Alijevim šijitima. Podjela islama na šijitizam i sunizam vuče korijene od spora oko nasljedstva Muhameda, prilikom kojeg su se Alijevi sljedbenici sukobili s određenim Kurejšima i ashabima poput Talhe i Zubajra. S obzirom na to da je većina njegovih sljedbenika bila u Iraku, Ali je premjestio glavni grad kalifata u Kufu i tamo se počeo boriti protiv Muavije koji mu je odbio prisegnuti na vjernost. Smrt Huseina ibn Alija u bitki kod Karbale igrala je važnu ulogu u širenju šijitizma diljem Iraka, Jemena i Irana. Do početka 8. vijeka, više utjecajnih vođa preselili su se u iranski Kom i učinili ga šijitskim žarištem.
Muhamed al-Bakir bio je učitelj prava dvadeset godina i prenosilac hadisa. Uveo je princip tukije i prenio mnoge hadise o jurisprudenciji i drugih vjerskim naukama koje su tvorile osnovu za šijitsko učenje. Promjenom političke situacije i usponom Abasida stvorene su pogodnije okolnosti za razvoj religijskih nauka. Džafar al-Sadik igrao je važnu ulogu u formiranju šijitske jurisprudencije, a zajedno s al-Bakirom osnivač je imamitske pravne škole. Al-Sadik je oko sebe okupio grupu učenjaka koja se sastojala od najeminentnijih pravnika, muhadisa i teologa tog perioda. Dvoje navedenih unaprijedili su poziciju šijita i elaborirali intelektualne osnove interpretacije i prakse šijitskog islama. Njihova učenja bila su temelj za razvoj šijitske duhovnosti i religijskih rituala.
Početkom 9. vijeka šijitizam je još jednom procvjetao zbog prijevoda naučnih i filozofskih knjiga na arapski jezik, kao i al-Mamunovog zastupanja pluralizma i dopuštenja propagiranja različitih religijskih perspektiva. Sam kalif pokazivao je interes za intelektualne debate tog tipa. Pod njegovom vladavinom, šijitizam je bio oslobođen političkih pritisaka i njegovi vjernici uživali su relativnu slobodu. Slabljenje abasidskih vlasti i jačanje Bujida u 10. vijeku uzrokovali su osnaživanje, širenje i otvoreno zastupanje šijitizma. Od 11. do 15. vijeka u islamskom svijetu pojavili su se mnogi vladari koji su promicali šijitizam.
Tokom 10. vijeka i bujidskog perioda, Bagdad je bio centar mutazilitskih teologa čije su ideje o Božjim osobinama i pravednosti, zajedno s onima o ljudskoj slobodnoj volji, utjecale na šijitske teologe. Učenjaci porodice al-Navbahti, posebno Abu Sahl al-Navbahti, sinkretizirali su mutazilitsku teologiju s imamitskim sistemom vjerovanja. S druge strane, imamitski muhadisi iz Koma poput ibn Babavajha reagirali su na njihove teološke ideje koristeći se hadisima od dvanaest imama. Ibn Babavajh (šejh Saduk) pokušavao je obraniti imamitske ideje od mutazilitskih kritika na račun navodnog antropomorfizma (tashbih). Tri istaknute ličnosti bagdadske škole su bili al-Mufid, Šarif al-Murtaza i Abu Džafar al-Tusi. Al-Mufid je bio imamitski teolog, muhadis i fakih koji je koristio ideje al-Navbahtija i bagdadskih mutazilita za oblikovanje vlastite teologije, pokušavajući pritom prilagoditi istoj i imamitske hadise. Dok su mutaziliti bili dominantni u Bagdadu, pokušavao je diferencirati šijitske i mutazilitske ideje, tvrdeći da je razumu potrebna objava. Abu Džafar al-Tusi (šejh Tusi), začetnik šijitskog idžtihada, postavio je osnove za rasuđivanje u šijitskoj jurisprudenciji. Njegov al-Mabsut na temu idžtihada prva je šijitska pravna knjiga u kojoj su izvodi (furu) izvučeni iz načela (usul). Al-Tusi je tako šijitski zakon uveo u jedan novi period, prepoznavajući potrebe tadašnje zajednice, ali zadržavajući načela. Dok su trojica navedenih učenjaka uvodili usul i reformirali jurisprudenciju pod utjecajem mutazilitskih i malikijskih doktrina, al-Kolajni i ibn Babavajh u Reju i Komu bili su više zaokupljeni tradicionalističkim pristupom.
Utemeljitelj hilske škole bio je ibn Idris al-Hili, jedan od učenjaka 12. vijeka koji su odbacili aspekte ostavštine Abu Džafara al-Tusija odnosno prigrlili racionalizam Šarifa al-Murtaze. Al-Hili je u svom al-Sarairu detaljno razvio šijitsku jurisprudenciju, odbacujući validnost izoliranog hadisa i inzistirajući na aklu (razum) kao četvrtom izvoru prava pri utvrđivanju pravnih normi, prije Kurana i hadisa. Muhakik al-Hili, vodeći imamitski pravnik iz 13. vijeka, zaslužan je za uvođenje idžtihada i kijasa (analogija) u jurisprudenciju i formiranje usulizma kao pravog doktrinarnog pokreta. Idžtihad je unio dinamiku u šijitsko pravo. Ibn Idris al-Hili i Muhakik al-Hili razdvojili su slabe hadise od jakih i dali definitivni oblik šijitskoj jurisprudenciji. Kasnije, imamitska teologija i pravna metodologija inkorporirale su filozofsku terminologiju i stilove. Godine 1258. abasidska dinastija se urušila zbog invazije Mongola na Bagdad. Pod ilhanidskom vladavinom šijitski razvoj tekao je slobodnije i Hila je postala njihov novi učenjački centar. Nastavljajući racionalističku tradiciju bagdadske škole i definirajući razum kao važan princip jurisprudencije, hilska škola je postavila teoretske temelje na kojima autoritet pravnika leži do danas. Važan predstavnik nove faze usulizma u ilhanidskom periodu bio je ibn al-Mutahar al-Hili, prvi šijitski pravnik koji je koristio termin mudžtehid u smislu onog koji utvrđuje vjerski propis (hukm al-šari) na temelju autentičnih argumenata šerijata. Razvijajući principe ilm al-usula, uveo je opsežnije pravne i logičke norme koje su proširile značenje pojma van okvira četiriju principa izvora šerijata.
Amilska škola nosi naziv po planinskoj regiji Džabal Amil u južnom Libanonu. Eminentne medrese amilske uleme nalazile su se u Džabal Amilu, Karak Nuhu i Baalbeku, a značajni predstavnici iste su Muhamed ibn Maki al-Amili (Šehid al-Aval), Zejnudin al-Amili (Šehid al-Sani), njegov sin Hasan Sahib al-Ma'alim i nećak Sahib al-Madarik, zatim Muhakik al-Karaki i njegova dva unuka Husein al-Mudžtahid al-Karaki i Mir Damad, Husein ibn Abdul-Samad al-Harisi i njegov sin Bahaudin al-Amili, Ahmed ibn Zejn al-Abidin al-Alavi, Lutfulah al-Majsi te Muhamed al-Hur al-Amili. Brojni amilski učenjaci su tokom 16. i 17. vijeka migrirali u Meku, Irak, Iran i Indiju, a posebno snažan pečat ostavili su u safavidskom Iranu gdje su se uzdigli do najviših položaja klera. Imamitske principe idžtihada i taklida najjasnije je formulirao Hasan Sahib al-Ma'alim, autor slavne knjige Ma'alim al-usul.
Godine 1501. Ismail I je preuzeo vlast u Iranu i uspostavio safavidsku dinastiju. Iako je većina iranskih gradova u to vrijeme bila sunitska, on je imamitski šijitizam proglasio za državnu religiju u svojoj monarhiji. Mnogi šijitski učenjaci su dovedeni da uspostave učilišta u Iranu. Jedan od njih bio je Muhakik al-Karaki, amilski fakih koji je izjavio da je za interes zajednice neophodno da šijitski učenjak bude legitimni vođa kako bi mogao izvršavati zadatke skrivenog imama. Pod Safavidima, religijske vlasti (šejh al-islam) su bile dodijeljene svim većim gradovima. Al-Karaki je uspostavio veliko učilište (havza) u Kazvinu i Isfahanu te je Iran još jednom postao centrom imamitske jurisprudencije. Još tokom seldžučkog i timuridskog perioda, Suhravardi i ibn Turka Isfahani su pokušavali harmonizirati racionalnu filozofiju i intelektualnu intuiciju, no ovaj trend doživljava vrhunac u safavidskom Isfahanu. Mir Damad, utemeljitelj isfahanske škole, kombinirao je učenja ibn Arabija, Suhravardija, ibn Sine i Nasirudina Tusija, te osnovao novu intelektualnu dimenziju u okvirima šijitizma. Učenjaci isfahanske škole integrirali su filozofske, teološke i mističke tradicije šijitizma u metafizičku sintezu poznatu kao božanska mudrost ili teozofija (perz. hikmat-e ilahi). Najznačajniji predstavnik isfahanske škole bio je Mula Sadra, mislilac koji je razvio vlastitu sintezu islamske misli, teologije, peripatetičke filozofije, filozofskog misticizma i sufijskih učenja, naročito onih od ibn Arabija. Mula Sadra je podučavao Muhsina Fejza Kašanija, Abdul-Razaka Lahidžija i druge eminentne učenike koji su u kasnijim vjekovima prenosili tradiciju isfahanske škole diljem Irana, ali i Indije.
U drugoj polovini safavidskog perioda, kao reakcija na usulitsku školu pojavila se ahbaritska škola. Muhamed Amin al-Astarabadi, osnivač ovog tradicionalističkog pokreta, kritizirao je koncept idžtihada i nazivao usulite neprijateljima religije, prepoznavši hadis kao jedini izvor za islamsko pravo i razumijevanje Kurana. Ahbaritima se suprotstavio Muhamed-Bakir Behbahani, pristaša racionalističkih tendencija kojima se vremenom priklonila većina imamitskih učenjaka. Do konca 18. vijeka usuliti su u potpunosti prevagnuli i potisnuli ahbarite iz Karbale i Nadžafa, zbog čega su ostali marginalizirani među šijitskom ulemom sve do današnjeg dana. Revitalizacija usulitske škole za posljedicu je imala jačanje autoriteta pravnih učenjaka tokom kadžarskog perioda.
Od 20. vijeka kao najutjecajnija profilirala se iranska Komska škola. Iako grad Kom ima teološku tradiciju još od 10. vijeka, suvremeno sjemenište (havza) ustrojio je Abdul-Karim Haeri Jazdi 1922. godine. Ova institucija dala je niz istaknutih ajatolaha i mardži, među kojima su Husein Borudžerdi, Muhamed Husein Tabatabai, Abdul-Karim Musavi Ardabili, Muhamed Behešti, Muhamed-Reza Golpajegani, Ruholah Homeini, Ali Hamenei, itd. Od 1960-ih Homeini je pozivao na ukidanje monarhije u Iranu, zbog čega je protjeran u egzil u Irak gdje je nastavio djelovati protiv pahlavijskog režima. Njegove upute narodu dovele su 1979. do revolucije i uspostave Islamske Republike.
Zajedno s drugim islamskim pravcima, imamiti obilježavaju sljedeće godišnje blagdane:
- Ramazanski bajram ili Eid al-Fitr (1. ševala), označava kraj posta za vrijeme mjeseca ramazana.
- Kurban-bajram ili Eid al-Adha (10–13. zul-hidžeta), označava kraj hadža, hodočašća u Meki.
Ostali imamitski blagdani su:
- Muharemsko žaljenje i dan Ašure (10. muharema), komemoracija mučeništva (šehadet) Huseina ibn Alija, Muhamedovog unuka kojeg je ubio Omejad Jazid ibn Muavija u bitki kod Karbale. Suniti također obilježavaju Huseinovo mučeništvo, ali ne učestvuju u obredima karakterističnim za šijite.
- Arbain ili Erbein (20. safera), arapski izraz za četrdeset koji se odnosi na 40. dan Huseinovog mučeništva (tipično za žalovanje bilo kojeg umrlog muslimana) i označava sjećanje na patnje koje su prošli imam Husein i njegova porodica, žene i djeca. Nakon što je on ubijen, preživjeli su hodali preko pustinje od Karbale u Iraku do Damaska u Siriji, prilikom čega su mnoga djeca (uključujući direktne Muhamedove potomke) umrli od žeđi i iscrpljenosti. Datum Arbaina pada četrdeset dana nakon Ašure.
- Muhamedov rođendan ili Mevlud (17. rabiul-avala), podudara se s datumom rođenja šestog imama Džafara al-Sadika. Suniti Muhamedov rođendan obilježavaju pet dana ranije.
- Mahdijev rođendan (15. šabana), dan na koji mnogi šijiti poste kako bi iskazali poštovanje prema dvanaestom imamu.
- Eid al-Gadir (18. zul-hidžeta), godišnjica događaja na Gadir-Humu prilikom kojeg je poslanik Muhamed proglasio Alija nasljednikom i obznanio njegov imamat pred mnoštvom muslimana.
- Eid al-Mubahila (24. zul-hidžeta), obilježavanje susreta Muhamedove porodice (Ahl al-bajt) s kršćanskom delegacijom iz Nadžrana.
- al-Kolajni
- ibn Babavajh (šejh Saduk)
- al-Mufid
- Šarif al-Murtaza
- Abu Džafar al-Tusi
- Nasirudin Tusi
- al-Hili
- Mula Sadra
- Al-Hur al-Amili
- Muhamed-Bakir Madžlisi
Imamizam ima bogatu i raznoliku literaturu koja pokriva sve aspekte islamske učenosti. Neki od najvažnijih naslova su:
- Nahdž al-Balaga ("Staza rječitosti"), zbirka hutbi, pisama i izreka imama Alija (autor kompilacije je Šarif Razi)
- Al-Sahifa al-Sadžadija, zbirka molitvi imama Zajna al-Abidina
- Al-Kafi, velika zbirka šijitskih hadisa od Kolajnija
- Man la jahduruhu al-Fakih, zbirka hadisa od ibn Babavajha (poznat i kao šejh Saduk)
- Tahzib al-Ahkam i Al-Istibsar, zbirke hadisa od šejha Tusija
- Vasail al-Šija, zbirka hadisa od šejha al-Hura al-Amilija
- Bihar al-Anvar, zbirka hadisa od šejha Madžlisija, najveća šijitska zbirka te vrste (110 svezaka)
- Tafsir al-Mizan, tafsir od alame Tabatabaija (22 sveska)
- Black, Antony (2011). The history of Islamic political thought from the prophet to the present. Edinburgh: Edinburgh University Press. ISBN 978-0-7486-3987-8.
- Campo, Juan E. (2009). Encyclopedia of Islam. New York: Facts On File. ISBN 978-0-8160-5454-1.
- Chelkowski, Peter (2009). „Ta'zia”. Encyclopædia Iranica. Pristupljeno 2015-02-06.
- Corbin, Henry (1993). History of Islamic Philosophy, Translated by Liadain Sherrard, Philip Sherrard. London; Kegan Paul International in association with Islamic Publications for The Institute of Ismaili Studies. ISBN 0-7103-0416-1.
- Cornell, Vincent J. (2007). Voices of Islam. Westport, Conn.: Praeger Publishers. ISBN 978-0-275-98732-9.
- Dabashi, Hamid (1989). Authority in Islam: from the rise of Muhammad to the establishment of the Umayyads. New Brunswick, U.S.A.: Transaction Publishers. ISBN 978-0-88738-288-8.
- Daftary, Farhad (2013). A history of Shi'i Islam. ISBN 978-0-85773-524-9.
- Encyclopædia Britannica Online. Encyclopædia Britannica, Inc..
- Encyclopædia Iranica. Center for Iranian Studies, Columbia University. ISBN 1-56859-050-4.
- Encyclopedia of the Modern Middle East and North Africa. Gale Group. 2004. ISBN 978-0-02-865769-1.
- Faruki, Kemal (1965). „Tawhid and the doctrine of Ismah”. Islamic Studies 4 (1): 31-43. JSTOR 20832784.
- Halm, Heinz; translated from the German by Allison (1997). Shi'a Islam: from religion to revolution (2. printing izd.). Princeton, NJ: Markus Wiener Publishers. ISBN 978-1-55876-134-6.
- Kraemer, Joel L. (1992). Humanism in the Renaissance of Islam: The Cultural Revival During the Buyid Age. BRILL. ISBN 978-90-04-09736-0.
- Lakhani, M. Ali; Shah Kazemi, Reza; Lewisohn, Leonard (2006). The Sacred Foundations of Justice in Islam: The Teachings of ʻAlī Ibn Abī Ṭālib. World Wisdom, Inc. ISBN 978-1-933316-26-0.
- Leaman, Oliver (2008). The Qur'an : an encyclopedia. London [u.a.]: Routledge. ISBN 978-0-415-32639-1.
- Marcinkowski, Christoph (2010). Shi'ite Identities: Community and Culture in Changing Social Contexts. Berlin: Lit Verlag 2010. ISBN 978-3-643-80049-7.
- Martin, Richard C.. Encyclopaedia of Islam and the Muslim world; vol. 1. MacMillan. ISBN 978-0-02-865604-5.
- Martin, Richard C. (2003). Encyclopedia of Islam and the Muslim world ([Online-Ausg.]. izd.). New York: Macmillan Reference USA. ISBN 978-0-02-865603-8.
- Motahari, Morteza (1985). Fundamentals of Islamic thought: God, man, and the universe. Mizan Press. OCLC 909092922.
- Murata, Sachiko; Chittick, William (1994). Vision of Islam: reflecting on the Hadith of Gabriel (1st izd.). New York, NY: Paragon House. ISBN 978-1-55778-516-9.
- Nasr, Hossein; Dabashi, Hamid; Nasr, Vali (1988). Shiʻism doctrines, thought, and spirituality. Albany: SUNY. ISBN 978-0-585-08860-0.
- Nasr, Seyyed Hossein; Leaman, Oliver (2001). History of Islamic Philosophy. London: Routledge. ISBN 978-0-415-25934-7.
- Nasr, Seyyed Hossein (2002). The heart of Islam enduring values for humanity. Pymble, NSW: PerfectBound. ISBN 0-06-051665-8.
- Nasr, Seyyed Hossein (2006). Islamic Philosophy from Its Origin to the Present. SUNY Press. ISBN 978-0-7914-6799-2.
- Nasr, Seyyed Hossein (2000). Ideals and realities of Islam (New rev. izd.). Chicago, IL: ABC International Group. ISBN 978-1-930637-11-5.
- Nasr; Dabashi; Nasr (1989). Expectation of the Millennium Shiʻism in History. Albany: State University of New York Press. ISBN 978-0-585-07849-6.
- Nasr, Seyyed Hossein (2007). Islam religion, history, and civilization. Pymble, NSW: HarperCollins e-books. ISBN 978-0-06-155642-5.
- Nasr, Seyyed Hossein (2008). Islamic spirituality : foundations. London: Routledge. ISBN 978-0-415-44262-6.
- Pakatchi, Ahmad (1988). „Imamiyah”. The Great Islamic Encyclopedia. Center for The Great Islamic Encyclopedia. ISBN 978-964-7025-04-1.
- Rizvi, Sayyid Muhammad (1992). Khums, An Islamic Tax. Ansaryan.
- Rizvi, Sayyid Muhammad (2004). Islam: Faith, Practice & History. Ansariyan Publications. ISBN 978-964-438-620-6.
- Sachedina, Abdulaziz Abdulhussein (1988). The Just Ruler (al-sultān Al-ʻādil) in Shī'ite Islam: The Comprehensive Authority of the Jurist in Imamite Jurisprudence. Oxford University Press US. ISBN 978-0-19-511915-2.
- Sobhani, Ja'far; Shah-Kazemi, Reza (2001). The Doctrines of Shi'ism: A Compendium of Imami Beliefs and Practices. I. B. Tauris. ISBN 978-1-86064-780-2.
- Tabataba'ei, Sayyid Mohammad Hosayn (1979). Shi'ite Islam. Hossein Nasr (translator). SUNY press. ISBN 0-87395-272-3.
- * Tabataba'ei, Sayyid Mohammad Hosayn (1982). al-Mīzān: an exegesis of the Qurʼān. 3. WOFIS.
- Tabataba'ei, Sayyid Mohammad Hosayn (1983). al-Mīzān: an exegesis of the Qurʼān. 1. WOFIS. OCLC 311256759.
- Tabataba'ei, Sayyid Mohammad Hosayn (1984). al-Mīzān: an exegesis of the Qurʼān. 2. WOFIS.
- Tabataba'ei, Sayyid Mohammad Hosayn (1986). al-Mīzān: an exegesis of the Qurʼān. 6. WOFIS.
- Vaezi, Ahmad (2004). Shia political thought. London: Islamic Centre of England. ISBN 978-1-904934-01-1.
- Weiss, Bernard G. (2006). The Spirit of Islamic Law. University of Georgia Press. ISBN 978-0-8203-2827-0.