Moral
Za ostala značenja, vidi Moral (razvrstavanje).
Moral je skup nepisanih pravila i običaja koji utvrđuju međuljudske odnose i prosuđuju što je dobro, a što zlo. Moral je u nekoj sredini objektivan i nalazi se u obliku društvene svijesti, sistema običaja, navika, normi. Nastao je kao zahtjeva društva za određenim ponašanjem, odnosno, principima koji određuju kakvo ponašanje treba da bude. On je relativan, nije isti u svim društvenim grupama i povijesnim periodima. Moral je veoma sličan zakonu, no za razliku od zakona on nema političkih ni ekonomskih sankcija te se oslanja na svijest pojedinca i društva, a kao sankcije za nemoralno ponašanje javljaju se griža savjesti, prijekor ili bojkot okoline. Poreklo reči moral: Reč moral potiče od latinske reči mos, običaj, mores, vladanje, moralis (skup običaja) i to naročito dobrih običaja, onih koji omogućuju povoljan i skladan opstanak i razvitak pojedinca i društva, vrlina.
"Moral je jedan od oblika društveno-historijskog čovjekovog opstanka (pored religije, prava, politike, države itd.) i kao takav se u toku vremena mijenja i svojim smislenim opsegom i sadržajem, te je različit u raznim povijesnim razdobljima, kod različitih plemena, naroda, klasa, grupa, slojeva itd., a često i pojedine profesije imaju svoj osebujan moral (ili 'etiku'), kao što je unutar određene skupine ili zvanja, npr. tzv. 'liječnička etika' itd. U tom smislu moral sadrži određene običaje, propise, pravila, smjernice, norme, kategorije, ideale... kao nepisane regulative koje se nameću pojedincima ili čitavim grupama svojom obaveznošću za djelovanje, odnošenje, postupanje, prosuđivanje, jednom riječju za određeni oblik života u postoječoj zajednici ili društvu.
Kao i svi oblici društvenog života, tako je i moral prije svega uvjetovan ekonomskom strukturom društva, njegovom razvijenošću i diferenciranošću, interesima klasa i grupa, zatim tradicijom, običajima, navikama, religijom koja često sankcionira njegove norme i postulate. Iz ovog karaktera morala proizlazi princip tzv. mnoštva morala i jedinstva etike, čime se utvrđuje da etika (kao filozofska disciplina ili teorija, znanost, nauka, sistem morala) i pored sve različitost6i moralnih oblika ide na;
- određenje njegove biti,
- njegovu sistematizaciju i
- na misaono transcediranje gotovih postojećih oblika morala.
Po svojoj biti moral označuje određeno ljudsko ili društveno opredjeljenje u odnosu na drugog čovjeka, na zajednički život pojedinaca ili grupa i na sebe sama, što rezultira specifičnim svjesnim htijenjem, djelovanjem, odnošenjem, postupcima stavovima, vrednovanjem i prosuđivanjem.
Moralno opredjeljenje sadrži u sebi, pored svojih pozitivnih propisa i pravila kojima se jedan moral oblikuje, utvrđuje i izgrađuje, prije svega ono 'da bi i kako bi nešto treblo da bude' čime se na svojevrstan način suprostavlja onome 'što i kako već jest'. Stoga se u svakom moralnom obliku in nuce nalazi jedna već određena etika (etička koncepcija) koja se temelji na suprotnosti, oprečnosti ili raspona između bitka i trebanja.
No, dok se smisao moralnog oblika čovjekova opstanka u statusu postojećeg morala uglavnom iscrpljuje u reguliranju međusobnih odnosa određene društvene zajednice, kako bi zajednički život prije svega uopće bio moguć i podnošljiv, a onda i bar donekle 'normaliziran', čime se ide na učvršćenje ili sređivanje postojećih odnosa pojedinaca i grupa, ono etičko s druge strane usmjereno je na (faktičko ili misaono, idealno) transendiranje ili prekoračivanje postojećeg stanja u jednom općem (općečovječanskom) smislu. Time etika one pozitivne momente svakog moralnog oblika dovodi misaono do konzekvencije. S druge je strane ograničenost, apstraktnost i neodrživost morala (a u tom smislu i etike) u pretenziji da se proširi i važi za sve oblike čovjekova ljudskog opstanka (apsolutno i opće moraliziranje svijeta, prirode, čovjekovog smisla i njegova djelovanja). Ovu razliku između morala i etike uvidio je i na nju na svoj način ukazao Aristotel podjelom kreposti (vrlina) na etičke i dijanoetičke (umske, što se odnosi na razum, odnosno na teoriju), od kojih se prve nalaze i realiziraju u socijalnom mediju (njihov je kriterij 'sredina' ili 'prava mjera'), a odnose se na moral, dok su druge 'teorijskog' karaktera i odnose se na 'um', pa se realiziraju na 'višem stupnju', dakle u etičko-teorijskoj sferi ili filozofiji, a njihov je nosilac čovjek kao filozof." (M. Kangrga)
