Majka Tereza

Terzina keva od Calcutte Anjezë Gonxhe Bojaxhiu
Majka Tereza
Rođenje	(1910-08-26)26. 8. 1910. Üsküb, Otomansko Carstvo (danas Skopje, Republika Makedonija)
Smrt	5. 9. 1997. (dob: 87) Calcutta, Indija
Nacionalnost	Indija
Državljanstvo	Indija (1948 - 1997)
Zanimanje	rimokatolička redovnica, humanitarna radnica
Vjeroispovijest	rimokatolik

Majka Terezija, rođena kao Anjezë Gonxhe Bojaxhiu, (Skoplje, 27. 8. 1910. — Calcutta, 5. 9. 1997.), pravim imenom Agnesa Gongea Boiagiu, je bila časna sestra, rođena je u Skoplju u albanskoj katoličkoj porodici, koja je osnovala red Misionarke milosrđa i dobila Nobelovu nagradu za mir 1979. za svoj humanitarni rad. Majka Tereza je zbrinjavala siromašne, bolesne, siročiće i umiruće Kalkute.

Preko 45 godina služila je siromašnima, bolesnima, siročadi i umirućima. Misionarke ljubavi od početne male zajednice s vremenom su prerasle u zajednicu koja broji 5 000 redovnica u oko 600 misija, škola i skloništa u 120 država svijeta. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Majku Tereziju blaženom 19. 10. 2003. godine.

Od 1970. godine, međunarodno je prepoznata kao humanitarka i pomoćnica siromašnih i nemoćnih. Dobitnica je Nobelove nagrade za mir 1979., te mnogih drugih međunarodnih nagrada, među kojima se ističu najviše indijsko civilno odličje "Bharat ratna" iz 1980. za njen humanitarni rad, počasno državljanstvo SAD-a, Nagrada Albert Schweitzer itd. Misionarke ljubavi nastavljaju pomagati siromašnima i potrebnima širom svijeta pa tako djeluju i u Hrvatskoj. Majka Terezija više puta boravila je u Hrvatskoj, prvi put još 1928. godine. Župnik njene župe u rodnom Skoplju bio je hrvatski svećenik Franjo Jambreković, koji je utjecao na nju, a u Indiji je surađivala s hrvatskim svećenikom Antom Gabrićem. Skupština grada Zagreba 19. 7. 1990. proglasila ju je počasnom građankom grada Zagreba.

Rani život

Majka Terezija, pravim imenom Agnes Gonxha Bojaxhiu, rođena je u Skoplju u albanskoj katoličkoj obitelji. Njezino srednje ime "Gonxha" potječe od albanske riječi "gonxhe" što znači "pupoljak". Iako je rođena 26. kolovoza, osobno je smatrala 27. kolovoz svojim rođendanom, jer je na taj dan krštena. Bila je najmlađe dijete u obitelji Nikollë (*1878. - †1919.) i Drane Bojaxhiu (djevojački Bernaj) (*1889. - †1972.) Njen otac potječe iz Skadra, a majka iz Đakovice. Oboje su bili vrlo pobožni. U obitelji je bilo još dvoje djece: Lazar (*1907. - †1981.) i Agata (*1904. - †1973). Lazar se školovao na Vojnoj akademiji u Grazu, a zbog političkih razloga kasnije je emigrirao u Italiju. Njezin otac radio je kao pomoćnik u ljekarni, a bavio se i politikom, zalagao se za prava Albanaca. Umro je 1919. (nakon što mu je pozlilo nakon obroka), kada je Terezija imala osam godina.

Kada se rodila 1910., Skopje je bilo u Osmanskom Carstvu. U Balkanskim ratovima 1912., zauzima ga srpska vojska te postaje dio Kraljevine Srbije. Od 1918. godine, Skopje je u sastavu Države SHS pa Kraljevine SHS. Išla je u osnovnu školu u kojoj se podučavalo na albanskom jeziku, a zatim je pohađala gimnaziju, gdje se podučavalo na srpskom jeziku. Prvu pričest primila je s pet godina, a uskoro i svetu potvrdu. U ranim godinama bila je oduševljena pričama o životu misionara, a do 12 godina bila je uvjerena da se treba posvetiti vjerskom životu. Župnik njene župe Presvetog Srca Isusova u Skopju, bio je hrvatski isusovac Franjo Jambreković, s kojim se kasnije dopisivala iz Indije. S 18 godina odlučila je posvetiti život "službi Bogu" i ušla u katolički red irskih sestara, specijaliziran za misije u Bengalu u Indiji. Do kraja života više nije vidjela majku i sestru.

Putovala je iz Skopja preko Zagreba do Irske, u rujnu 1928. Otišla je u samostan časnih sestara lorentinki u Rathfarnhamu u Irskoj, kako bi naučila engleski jezik, jer se njime podučava školsku djecu u Indiji.

Stigla je u Indiju 1929., i započela novincijat u gradu Darjeelingu, u blizini Himalaje. Položila je svoje prve redovničke zavjete 24. 5. 1931. U to vrijemem, uzima redovničko ime Terezija, po sv. Tereziji iz Lisieuxa (Mala Terezija), zaštitnici misionara. Svečane redovničke zavjete položila je 14. 5. 1937., dok je radila kao nastavnica u školi samostana Loreto u istočnoj Kalkuti.

Voljela je raditi u školi i sve više je razmišljala kako pomoći siromašnima u Kalkuti. Grad je pogodila teška glad 1943., te oružani sukob između hinduista i muslimana 1946. godine.

Nekoliko godina poučavala je u jednoj školi u Kalkuti, a 1946. primila je "poziv unutar poziva", kako ga je sama nazvala, napustila školu i počela djelovanje među siromašnima, bolesnima, umirućima.

Misionarski rad

Majka Terezija prilikom susreta s nekadašnjim talijanskim predsjednikom Sandrom Pertinijem.

Počela je misionarski rad sa siromašnima 1948. godine, zamijenivši svoju tradicionalnu redovničku haljinu s jednostavnim bijelim pamučnim sarijem ukrašenim plavim obrubom. Dobila je indijsko državljanstvo i otputovala izvan Kalkute u predgrađe i brinule za ljude u potrebi. Njezino djelovanje ubrzo su primijetili i indijski dužnosnici, uključujući i premijera, koji je izrazio zahvalnost.

Terezija je napisala u svoj dnevnik, da joj je prva godina bila ispunjena teškoćama. Nije imala prihoda, prosila je za hranu i potrepštine. Prvih nekoliko mjeseci, suočila se sa samoćom i napasti, da se vrati u udobnost samostana.

Dobila je dozvolu iz Vatikana 7. 10. 1950., za osnivanje redovničke zajednice na području biskupije, što je bio početak kasnije redovničke zajednice Misionarki ljubavi. Misija je prema njenim vlastitim riječima bila briga za: "gladne, gole, beskućnike, osakaćene, slijepe, gubavce, sve one ljude koji se osjećaju neželjenima, nevoljenima, zanemarenima od društva i koji su postali teret društvu". Redovnička zajednica počela je rad s 13 redovnica u Kalkuti, a danas ima više od 4 000 redovnica i dobrotvorne centre širom svijeta. Brinu se za izbjeglice, slijepe, oboljele od side, invalide, alkoholičare, siromašne, beskućnike, ali i žrtve poplava, epidemija i gladi.

Majka Terezija otvorila je prvi Dom za umiruće 1952. godine u prostoru dobivenom od grada Kalkute. Uz pomoć indijskih dužnosnika napušteni hinduistički hram, pretvoren je u besplatni hospicij za siromašne. Ona ga je nazvala Dom čista srca ("Nirmal Hriday"). U tom hospiciju bili su neizlječivi bolesnici, kojima je pružena medicinska skrb i prilika, da preminu dostojanstveno, a ne napušteni na ulici. Prije smrti prema ritualima njihove vjere, muslimanima su se čitali odlomci Kurana, hindusi su dobivali svetu vodu iz Gangesa, a katolici sakrament bolesničkog pomazanja. Uskoro je Majka Terezija otvorila dom "Shanti Nagar" (Grad mira) za one koji pate od gubavosti. Misionarke ljubavi uspostavile su niz domova u Kalkuti, gdje su dijelile lijekove, zavoje i hranu. Godine 1955., otvoren je dom "Nirmala Shishu Bhavan" (Dječji dom Bezgrješnog Srca), kao utočište za siročad i mlade beskućnike.

Otvorili su se domovi i izvan Kalkute u drugim indijskom gradovima. Prva kuća izvan Indije otvorena je u Venecueli 1965. godine s pet redovnica. Slijedile su kuće u Rimu, Tanzaniji i Austriji 1968. godine, a tijekom 1970.-ih i u desecima drugih država u Aziji, Africi, Europi i SAD-u. U Zagrebu djeluju od 1979. godine. S njom je surađivao u Indiji hrvatski misionar Ante Gabrić.

Njezin humanitarni rad ponekad se suočavao s kritikama. Kritizirana je kvaliteta njege, jer su korištene zastarjele metode liječenja poput hladne kupke i korištenja potkožne igle te nije pružena sva potrebna medicinska pomoć, jer nije bilo dovoljno liječnika. Ponekad se bolesnici sa zaraznim i prenosivim bolestima nisu odvajali u karantene, jer redovnice koje su brinule za njih, nisu bile svijesne da je to potrebno, jer nisu bile dovoljno medicinski obrazovane.

Muški ogranak redovničke zajednice osnovan je 1963., a kontemplativni ogranak redovnica 1976. godine. Pridružili su se i brojni vjernici laici. Na zahtjev brojnih svećenika, Majka Terezija osnovala je 1981., Pokret za svećenike "Corpus Christi" (hrv. Tijelo Kristovo), a 1984. godine osnovala je s franjevcem Josipom Langfordom redovničku zajednicu za svećenike (eng. "Missionaries of Charity Fathers"). Do 2007. godine, redovnička zajednica imala je oko 450 redovnika i 5 000 redovnica, oko 600 misija, škola i skloništa u 120 država svijeta.

Humanitarni rad u svijetu

Godine 1982., u jeku opsade Bejruta, Majka Terezija sudjelovala je u spašavanju 37 djece zarobljene u bolnici na prvoj crti bojišta. Dogoveren je privremeni prekid vatre između izraelske vojske i palestinskih gerilaca. U pratnji djelatnika Crvenog križa, putovala je kroz ratnu zonu u devastiranu bolnicu, kako bi se odveli na sigurno pacijente.

Nakon što su se dogodile promjene u istočnoj Europi krajem 1980.-ih, pokrenula je niz projekata, što prije nije bilo moguće, jer vlasti nisu dopuštale. Imala je čvrsti stav protiv pobačaja i razvoda, zbog čega su je kritizirali. Putovala je u posjet i pomoć gladnima u Etiopiji, žrtava zračenja u Černobilu te žrtvama potresa u Armeniji. Godine 1991., Majka Terezija došla je u Tiranu i uspostavila novu kuću svoje redovničke zajednice. To je bio susret s njenim sunarodnjacima.

Do 1996. godine, bila je u 517 radnih misija u više od 100 država. Više puta posjetila je i Hrvatsku.

Christopher Hitchens i njemački magazin Stern kritizirali su je, da nije dovoljno koristila donirani novac za smanjenje siromaštva i poboljšanje uvjeta u hospicijima, a da je puno ulagala u misionarski rad i otvaranje novih samostana. Kritizirana je i što je primila donacije od autokratske i korumpirane obitelji Duvalier s Haitija i od kontroverznog poslovnog čovjeka Charlesa Keatinga, kojem su sudili zbog prijevare i korupcije.

Zdravstvene tegobe i smrt

Majka Terezija 1986. u Njemačkoj.

Doživjela je srčani udar u Rimu 1983., dok je bila u posjetu papi Ivanu Pavlu II. Drugi srčani udar imala je 1989. godine, kada su joj je ugrađena srčana premosnica.

Godine 1991., nakon upale pluća, dok je bila u Meksiku, doživjela je dodatne srčane tegobe. Ponudila je ostavku na svoju poziciju na čelu Misionarki ljubavi, no redovnice su tajnim glasovanjem, odlučile da ostane. Majka Tereza je pristala na tu njihovu odluku.

U aprilu-travnju 1996., pala je i slomila ključnu kost. U augustu-kolovozu 1996., bolovala je od malarije i ponovno imala tegobe sa srcem. Operirala je srce, ali bilo je jasno da je njeno zdravlje narušeno. Liječila se u SAD-u. Odstupila je s čelnog mjesta Misionarki ljubavi 13. 3. 1997.

Umrla je u Kalkuti, 5. 9. 1997. godine. Pokopana je uz državne počasti odobrene od indijske Vlade u znak zahvalnosti za njenu pomoć siromašnima svih religija u Indiji.

Njezina je smrt primljena s tugom u svjetovnim i vjerskim krugovima. Nawaz Sharif, tadašnji premijer Pakistana, rekao je tom prilikom da je bila jedna od rijetkih i jedinstvenih osoba koje žive za više ciljeve te da je njezino zauzimanje za siromašne i bolesne jedan od najljepših primjera služenja društvu. Za života i nakon njezine smrti, Majka Terezija bila je prema anketama Gallupa vrlo cijenjena u SAD-u, a 1999. godine bila je rangirana kao "najcijenjenija osoba 20. vijeka" po anketi u SAD-u.

U spomen na Majku Tereziju otvoreno je nekoliko muzeja. Također je nekoliko crkvi i župa nazvano po njoj, poput crkve bl. Majke Terezije u Koprivnici posvećene 22. 2. 2009. godine. Po Majci Tereziji imenovane su ceste, a Indijske željeznice uvode novi vlak "Majka Express", nazvan po Majci Tereziji, koji počinje voziti 26. 8. 2010. u povodu 100. obljetnice njezina rođenja.

Odjek u Indiji

Majka Terezija dobila je nagradu indijske vlade "Padma Shri" 1962., što je bila prva njena nagrada u Indiji. Dobivala je nagrade i u sljedećim desetljećima, uključujući Nagradu "Jawaharlal Nehru" za međunarodno razumijevanje 1972., a 1980. godine dobila je najviše indijsko civilno priznanje "Bharat ratna".

Njenu službenu biografiju napisao je indijski državni službenik Navin Chawla 1992. godine.

Bilo je i kritičara njenog rada u Indiji. Aroup Chatterjee, koji je rođen i odrastao u Kalkuti, ali je živio u Londonu, kritizirao je Majku Tereziju da promiče negativnu sliku o Kalkuti. Bilo je i kritika na njen pokop uz indijske državne počasti.

Odjek u svijetu

Majka Terezija prilikom susreta s nekadašnjima američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom i njegovom suprugom prilikom dobivanja "Predsjedničke medalje za slobodu" 1985. godine.

Godine 1962., Majka Tereza dobila je nagradu "Ramon Magsaysay" za mir, međunarodno razumijevanje i za rad u Južnoj i Istočnoj Aziji. Ta nagrada često se naziva i "azijskom Nobelovom nagradom".

Do ranih 1970.-tih, Majka Terezija postala je međunarodno poznata. Njezina popularnost u to vrijeme u velikoj se mjeri pripisuje dokumentarnom filmu "Nešto lijepo za Boga" iz 1969., koji je snimio Malcolm Muggeridge.

Papa Pavao VI. dodijelio joj je nagradu za mir 1971., nazvanu po papi Ivanu XXIII., pohvalivši njen rad sa siromašnima, kršćansku ljubav i nastojanja za mir. Kasnije je dobila crkvenu nagradu "Pacem in Terris" 1976. Dana, 19. 10. 2003., papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom. To se dogodilo dosta brže, nego što je slučaj kod drugih beatifikacija.

Majka Tereza dobila je nagrade brojnih vlada i civilnih udruga. Imenovana je počasnom članicom "Reda Australije" 1982. godine, "za služenje zajednici u Australiji i humanost u cjelini". Dobila je nagrade Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država, a također i počasno državljanstvo Sjedinjenih Američkih Država.

Dobila je i albansku nagradu "Zlatni ponos nacije" 1994., te haićansku državnu nagradu. Njezino prihvaćanje te dvije nagrade, naišlo je na kritike, jer su albanska i haićanska vlast u to vrijeme bile na lošem glasu.

Sveučilišta sa Zapada i iz Indije dodijelili su joj počasne doktorate. Među ostalim nagradama dobila je i civilnu nagradu "Balzan" za promoviranje humanosti, mira i bratstva među narodima 1978., i Međunarodnu nagradu Albert Schweitzer 1975. godine.

Godine 1979., Majka Terezija dobila je Nobelovu nagradu za mir, "za rad koji poduzima u borbi za prevladavanje siromaštva i patnje, što također predstavlja prijetnju miru." Odbila je sudjelovati na svečanom banketu za laureate i zamolila je, da se nagrada od 192 000 dolara preda siromasima u Indiji, dodajući da zemaljske nagrade imaju važnost samo zbog toga što pomažu njezinom nastojanju za pomoć potrebitima u svijetu.

Kada je Majka Terezija dobila nagradu, bila je upitana: "Što možemo učiniti za promicanje mira u svijetu?" Ona jeodgovorila: "Idite kući i volite svoju obitelj." U govoru povodom dobivanja nagrade među ostalim je rekla: "Zahvalna sam i sretna što ovu nagradu mogu primiti u ime gladnih, golih, onih bez domovine, bogalja, slijepih i bolesnih od gube. U ime svih onih koji se osjećaju nepoželjnima, nevoljenima, nezbrinutima, u ime onih koji su isključeni iz našeg društva. Ja nagradu primam u njihovo ime i sigurna sam da će ova nagrada donijeti novu ljubav između siromašnih i bogatih. Na ovome je inzistirao i Isus i zbog toga je i došao na ovaj svijet, da bi siromašnima donio ovu radosnu vijest". Također je istaknula, svoj glas protiv pobačaja: "U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malih koji su prihvaćeni s jednakom ljubavlju kao vi i ja, s Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi. Za mene su nacije koje su legalizirale pobačaj najsiromašnije zemlje. Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti jer ga oni više ne žele - ne žele više ni jedno djete - i dijete mora umrijeti."

Duhovni život

Analizirajući njezina djela i dostignuća, papa Ivan Pavao II. pitao je: "Gdje je Majka Terezija pronašla snagu i upornost, da se osobno potpuno preda na službu drugima? Snagu je pronalazila u molitvi i kontemplaciji Isusu Kristu, njegovom Svetom Licu i Presvetom Srcu."

Njezin postulator (službena osoba koja vodi postupak beatifikacije i kanonizacije) Brian Kolodiejchuk izjavio je, da je Majka Terezija proživljavala duhovne dvojbe i borbe oko vjerskih uvjerenja velik dio svoga života. Zabilježeno je da su i mnogi drugi katolički duhovni velikani proživljavali slične duhovne kušnje poput njene imenjakinje sv. Terezije iz Lisieuxa ili sv. Faustine Kowalske i drugih. Katolički mistik sv. Ivan od Križa, skovao je izraz "tamna noć duše" za to razdoblje u duhovnom rastu i razvoju.

U svojoj prvoj enciklici "Deus caritas est", papa Benedikt XVI. spomenuo je Majku Tereziju tri puta, a koristio je i njen život kako bi objasnio jednu od glavnih točaka enciklike. "U primjeru blažene Terezije iz Kalkute imamo jasnu ilustraciju činjenice, da vrijeme posvećeno Bogu u molitvi ne samo, da ne umanjuje snagu i služenje iz ljubavi našim bližnjima, nego je u stvari neiscrpan izvor toga."

Iako ne postoji izravna veza između Majke Terezije i franjevačkog reda, jako je cijenila i poštivala sv. Franju Asiškog. U njenom životu mogu se naći utjecaji franjevaca i poveznice sa životom sv. Franje. Znala je napamet neke njegove molitve, a jednu od njih izgovorila je i prilikom govora povodom dobivanja Nobelove nagrade za mir 1979. godine. Redovnice njenog reda svaki dan mole tu molitvu sv. Franje, koji je promicao siromaštvo, čistoću, poslušnost i pokornost Kristu. On je također svoje vrijeme posvetio služenju siromasima, osobito gubavcima u području gdje je živio.

Beatifikacija

Nakon smrti Majke Terezije 1997. godine, Sveta Stolica započela je proces beatifikacije, korak prema mogućoj kanonizaciji. Ovaj proces zahtijeva dokumentaciju o životu i radu Majke Terezije te dokumentaciju o čudu po zagovoru Majke Terezije.

Sveta Stolica je kao čudo prepoznala iscjeljenje tumora u abdomenu Indijke Monice Besre 2002., nakon što je kraj sebe imala medaljon sa slikom Majke Terezije. Besra je izjavila, da je snop svjetlosti došao sa slike nakon čega je ozdravila od tumora. Bilo je kritičara, koji su tvrdili, da je moguće da je ozdravila i zbog lijekova koje je uzimala, no komisija Svete Stolice potvrdila je čudo kao autentično.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je Majku Tereziju blaženom 19. 10. 2003. godine. Vodi se postupak, da se proglasi svetom, za što je potrebno još jedno čudo.

Majka Tereza je postala poznata po svom humanitarnom radu u naše doba, kao što su to bili u svoje doba Vincent Paulski, Ivan Bosko ili Howard Kelly,

Filmovi i knjige

Život Majke Terezije tema je dokumentarnog filma "Nešto lijepo za Boga" iz 1969. godine, redatelja Malcolma Muggeridgea. Na temelju filma, isti autor objavio je i knjigu.

Kevin Connor redatelj je filma o životu Majke Terezije: "U ime Božjih siromaha" iz 1997. Glavnu ulogu glumi Geraldine Chaplin, kćer Charlie Chaplina. Film je osvojio nagradu na "Art film festivalu" 1998. godine.

O životu Majke Terezije napravljena je i talijanska televizijska serija "Majka Terezija" iz 2003. godine. Glavnu ulogu glumi Olivia Hussey. Miniserija je kasnije prerađena u televizijski film "Majka Terezija iz Kalkute", koji je dobio američku nagradu CAMIE 2007. godine.

O Majci Tereziji napisao je jako puno životopisa na velikom broju jezika.

Vanjske veze

Majka Tereza na Wikimedijinoj ostavi

• Mudre reči Majke Tereze Arhivirano 2011-09-19 na Wayback Machine-u