Izvorni kod stranice Historija Barske nadbiskupije

[[Datoteka:Kraljevina Duklja za vrijeme Bodina.gif|alt=|mini|Kraljevina Duklja za vrijeme kralja Bodina]]
'''Historija Barske nadbiskupije''' od osnivanja u [[11. vijek]]u do današnjih dana.

== Nastanak ==

Barska nadbiskupija se prvi put pominje [[599]]. godine, kao [[nadbiskupija]] sa sjedištem u [[Duklja|Duklji]], nekada glavnom gradu rimske provincije Prevalisa. U [[8. vijek]]u potpala je pod vlast dračkog mitropolita. Kao nasljednica Dukljanske, Barska biskupija se pominje prvi put u [[9. vijek]]u za vrijeme vladavine vizantijskog cara Lava Mudrog (886—912).

Početkom [[11. vijek]]a bila je pod vlašću [[Dubrovačka nadbiskupija|Dubrovačke nadbiskupije]], sve do dolaska na vlast nasljednika dukljanskog kralja Mihaila, Bodina (1081—1101) koji se, slijedivši primjer [[Nemačka|Njemačke]], [[Engleska|Engleske]] i [[Ugarska|Ugarske]], priklonio antipapi Klimentu III (1080—1100) od koga je dobio potvrdu Dukljansko-barske nadbiskupije i mitropolije ([[8. 1.|8. januar]] [[1089]]). Tada su pod Barsku nadbiskupiju potpale biskupije u Ulcinju, Trebinju, Svaču, Kotoru, Skadru, Drivastu, Pilotu, potom Raška i Bosanska biskupija.

Navedena odluka protiv pape Klimenta III, naišla je na protivljenje [[Dubrovnik]]a odmah poslije Bodinove smrti, tako da se između Dubrovačke i Barske nadbiskupije vodila duga borba oko priznanja i pitanja duhovne jurisdikcije. Tako je [[aleksandar III (papa)|papa Aleksandar III]], dana 29. decembra 1167, ukinuo Dukljansko-barsku mitropoliju, pozivajući barsko i ulcinjsko sveštenstvo da se ne pokoravaju svojim [[episkopos|biskupima]], dok se ne pokore dubrovačkom nadbiskupu kao svojem [[metropolit]]u.

Upornom borbom, Barska nadbiskupija je uspjela da sačuva samostalnost i ona će u narednom periodu imati značajnu ulogu u Zeti. Spor sa Dubrovačkom nadbiskupijom oko jurisdikcije okončan je tek [[1252]]. godine u korist Barske nadbiskupije. U vrijeme Vukana Nemanjića, kralja Duklje i Dalmacije i uz njegovu podršku, održan je Prvi pokrajinski crkveni sabor, kojem su predsjedavali izaslanici pape Inoćentija III, koji je imenovao legate za crkveni sabor koji je održan kod Bara 1199. godine. Na saboru su učestvovali sufragani barskog metropolita (biskup arbanski, skadarski, pilotski, drivaski, svački i ulcinjski).

U vrijeme borbe za očuvanje svoje samostalnosti tokom druge polovine [[12. vijek]]a, nastao je i [[Ljetopis popa Dukljanina]], za koji neki autori nedovoljno argumentovano smatraju da je djelo barskog nadbiskupa Grgura (nadbiskup 1172—1196). Pod patronatom srpske kraljice Jelene, žene Uroša I, od [[1288]]. godine u Barskoj nadbiskupiji se šire prosjački redovi: dominikanci i franjevci. Jeleni se pripisuje osnivanje i obnova franjevačkih samostana u Kotoru, Baru, Ulcinju i Skadru. Uz svoga sina Milutina, bila je dobročinitelj i benediktinskog samostana Bogorodice Ratačke kod Bara.

Padom Bara pod otomansku vlast [[1571]]. godine radikalno je promijenjena pozicija Barske nadbiskupije. Barski nadbiskup Ivan Bruno, Ulcinjanin, uzalud je nagovarao mletačku posadu da se odupre Osmanlijama ne bi li odbranili grad. Osmanlije su ga odveli u zarobljeništvo, osudili na galije i u bici kod Lepanta ([[7. 10.|7. oktobar]] [[1571]]) lišili ga života. Već [[1579]]. barska Katedrala Sv. Đorđa je bile pretvorena u džamiju. U ovom periodu su pojedini barski nadbiskupi stolovali izvan područja svoje dijeceze, upravljajući crkvom iz susjednih oblasti. Tako je [[1608]]. godine za biskupa barskog i administratora Budvanske biskupije sa sjedištem u Budvi, bio postavljen natpop stolne crkve u Rabu, Marin Bici.

Kada je [[1622]]. godine u [[Rim]]u osnovana Kongregacija za širenje vjere ({{Jez-lat|Congregatio de Propaganda Fide}}), u njenu nadležnost je potpala i Barska nadbiskupija. Za vrijeme turske vladavine, Kongregacija je pomagala nadbiskupiju i materijalno i personalno. Katoličko stanovništvo u Barskoj nadbiskupiji je posebno bilo izloženo represalijama poslije [[1649]]. godine kada su Mlečani pokušali da zauzmu Bar. Na njihovoj strani se bio angažovao i barski nadbiskup Josip Bonaldi, i Osmanlije su iz osvete mnoge katolike pobili, mnogi su tada pobjegli a jedan dio je primio islam. U samom gradu Baru od tada više neće biti ni jedne rimokatoličke porodice.

Dragocjene podatke o nadbiskupiji iz ovog vremena ostavio je i barski nadbiskup Andrija Zmajević iz Perasta (1671—1694), koji je [[1672]]. obavio vizitaciju nadbiskupije, kao i nadbiskup Vicko Zmajević (1701—1712) tokom vizitacije ([[1703]]). Nešto kasnije zabilježena su i masovnija iseljavanja katolika iz Barske nadbiskupije. Tako je [[1726]]. godine prva veća grupa rimokatoličkih porodica iseljena u okolinu [[Zadar|Zadra]], u naselje Borgo Erizzo (Arbanasi), gdje se nalazio bivši barski nadbiskup, a tadašnji zadarski, Vicko Zmajević. Tek negdje od polovine [[18. vijek]]a (od [[1744]]) barski nadbiskupi se počinju nastanjivati unutar teritorije svoje nadbiskupije, prvo u [[Šestani]]ma, [[Liveri|Livari]]ma, a od sredine [[19. vijek]]a i u [[Bar (Crna Gora)|Baru]].

== Novije doba ==

Ugovorom u Kampoformiu ([[1797]]), a potom u Beču ([[1815]]), Austrija dobija pravo protektorata i nad katolicima Barske nadbiskupije. Posljednji nadbiskup osmanskog perioda, Nijemac Karlo Poten (administrator 1844—1855, potom nadbiskup 1855—1886) je marta [[1867]]. godine prenio nadbiskupsku stolicu u [[Skadar]], spojivši na taj način barsku i skadarsku crkvenu instituciju. Nadbiskup Poten je prešao u [[Skadar]], a u [[Bar (Crna Gora)|Baru]] će postaviti pomoćnog biskupa. Učestvujući na [[Prvi vatikanski sabor|Prvom vatikanskom koncilu]] ([[1869]]), nadbiskup Poten je zahtijevao da dobije svoje mjesto među [[primas]]ima na osnovnu toga što nosi naslov ''Primas Serviae''. Po ovlašćenju pape Pija IX, nadbiskup Poten je predsjedavao pokrajinskim crkvenim saborom u Skadru [[1871]]. godine.

Prije toga, [[1857]]. godine, u [[Bar (Crna Gora)|Baru]] je završena izgradnja nove katedrale posvećene Bezgrešnom začeću Bogorodice Marije. Kada je, u januaru [[1878]]. godine, oslobođen Bar od Osmanlija, zapovjednik otomanske vojske predao je ključeve grada Bara u zgradi Barske nadbiskupije. Odlukama [[Berlinski kongres|Berlinskog kongresa]] i međunarodnim priznanjem Crne Gore, Barska nadbiskupija i formalnopravno postaje njen integralni dio.

Knjaz Nikola, svjestan istorijskog značaja ove vjerske institucije, nastojao je da povrati duhovno središte katolika na način što bi eliminisao uticaj stranih država, prije svega Austrije. U tom smislu, tražio je posredovanje đakovačkog biskupa J. J. Štrosmajera kod [[Vatikan]]a, radi obnove Barske nadbiskupije. Godine [[1886]]. potpisan je [[konkordat]] između Crne Gore i Vatikana, kojim je regulisan položaj Barske nadbiskupije i status katolika u Crnoj Gori kojih je tada bilo 5.000. Područje duhovne jurisdikcije Barske nadbiskupije konkordatom je svedeno na područje unutar granice crnogorske države, jer je već sjutradan po ratifikaciji konkordata ([[8. 10.|8. oktobar]] [[1886]]), [[papa Lav XIII]], izdao dekret o razdvajanju Barske i Skadarske nadbiskupije.

Promjene u tom smislu nastale su tek od [[1913]], odnosno [[1923]]. godine kada su župe Traboin, Tuzi i Klezna (ranije pripadale Skadarskoj nadbiskupiji) dodijeljene Barskoj nadbiskupiji kao područje apostoloske administracije i [[1969]]. godine kada su rimokatolici u plavskoj, gusinjskoj i vojnoseloj opštini (ranije pripadali Skadarskoj nadbiskupiji), bulom pape Pavla VI, pripojeni Barskoj nadbiskupiji. Odmah po potpisivanju konkordata za barskog nadbiskupa je postavljen Šimun Milinović (1886—1910), za čijeg stolovanja je Barska nadbiskupija značajno obnovljena. [[Papa Lav XIII]] je svojim kodilicom od [[29. 3.|29. marta]] [[1887]]. godine dozvolio uvođenje bogosluženja na staroslovenskom jeziku na području Barske dijeceze i za te potrebe je štampan u [[Vatikan]]u Misal glagoljicom [[1892]]. godine. Prva svečana misa na staroslovenskom jeziku održana u Barskoj katedrali [[1895]]. godine.

Barskom nadbiskupu su sporazumom između Crne Gore i Vatikana od [[7. 3.|7. marta]] [[1902]]. godine priznata sva prava i povlastice koji su uživali i drugi biskupi u odnosu na Zavod Sv. Jeronima u Rimu, a iste godine je barskom nadbiskupu potvrđena i titula ''Primas Serviae''. Za vrijeme nadbiskupa Nikole Dobrečića (1912—1955), nastavljen je proces kadrovskog i materijalnog obnavljanja Barske nadbiskupije. U projektima konkordata između Kraljevine SHS i Vatikana bilo je predviđeno da se Barska nadbiskupija svede na sufragana [[Beogradska nadbiskupija|Beogradske nadbiskupije]] i da se Primasija prenese u [[Beograd]]. Ova inicijativa je naišla na opšte protivljenje u [[Crna Gora|Crnoj Gori]]. Uz finansijsku pomoć jugoslovenske vlade, [[1927]]. godine je izgrađena zgrada nadbiskupske rezidencije u Baru, a [[1935]]. je počelo da radi nadbiskupsko dječačko sjemenište koji će sa sirotištem i zabavištem bit crkvene ustanove koje je osnovao nadbiskup Dobrečić.

Poslije [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] u državnim bolnicama na Cetinju ([[1946]]), Baru ([[1947]]) i Podgorici ([[1948]]) počinju se zapošljavati prve redovnice, a od [[1965]]. se osniva franjevačka misija u Crnoj Gori. Franjevcima se povjerava vođstvo u pet župa u Malesiji. Iste godine se osniva Crnogorska provincija ''Franjevci Bezgrešnog začeća'' sa sjedištem na Cetinju, naredne [[1966]]. godine dolaze salezijanci slovenske provincije i preuzimaju župu Podgorica, dok [[1987]]. u nadbiskupiju dolaze ''Družbe Isusove'' i njima se povjerava župa Bar. Godine [[1979]]. održano je prvo biskupsko ređanje nakon više vjekova u Barskoj nadbiskupiji uz učešće 9 [[episkopos|biskupa]]. U katastrofalnom zemljotresu iste godine, oštećeno je ili uništeno preko 50 crkvenih objekata Barske nadbiskupije.

== Nadbiskupska titula ==

Inače, barski nadbiskup se u izvorima iz [[12. vijek]]a javlja sa titulom ''arciepiskopus sclavensis'', a od [[1475]]. godine se javlja i titula ''totius Serviae primas''. Na ekumenskom koncilu u Trientu [[1551]]. godine, barski nadbiskup se potpisao titulom ''Archiepiscopus Antibarensis, regni Serviae primas'', dok je barski nadbiskup, Ivan VII Bruno, Ulcinjanin potpisao dekrete Tridentinskog opšteg koncila kao ''nadbiskup barski i primas Srbije''. Vićenco Zmajević, na narodnom saboru u Baru [[1702]]. godine je imao titulu ''Diocleciensis, totius regni Serviae Primas, visitator Albanie''. dok je nadbiskup Karlo Potenu izdato posebno rješenje ([[14. 2.|14. februar]] [[1870]]) kojim mu je potvrđena titula i dozvoljeno da na saborima sjedi među [[primas]]ima (dodijeljeno mu je drugo mjesto do primasa Germanije). Zvaničan naziv titula nadbiskupa Šimuna Milinovića i Nikole Dobrečića je glasio: ''Archiepiscopus Antibarensis seu Dioclensis, totius regni Serviae Primas'', mada su se oni potpisali i titulom ''arhibiskup barski i primas srpski''. Do danas je Barskom nadbiskupijom upravljao 61 nadbiskup, od kojih su mnogi ostavili značajan trag u političkom, javnom, duhovnom i kulturnom životu Crne Gore.

== Povezano ==

* [[Barska nadbiskupija]]

== Literatura ==

* [[Narodna enciklopedija]] (1927 g.), članak Julijana Jelenića
* Dr Marković, Dukljansko-barska mitropolija (1902);
* Faber, Pravo barskih nadbiskupa na naslov Primas Srbije (Glasnik Zemaljskog Muzeja, 1905);
* St. Stanojević. Borba za samostalnost rimokatoličke crkve u Nemanjićkoj državi (1912);
* Dr. Gruber, O dukljansko-barskoj nadbiskupiji do polovine 13. stoljeća (u Vjesniku Zemaljskog Arhiva, 1912. do 1913);
* Bogoslovska Smotra (1923).

[[Kategorija:Barska nadbiskupija|Istorija]]