Izvorni kod stranice Ante Pavelić

{{Dablink|Za hrvatskog političara koji je sudjelovao u proglašenju Kraljevine SHS v. [[Ante Pavelić (zubar)]]}}
{{Politički vođa
|ime=Ante Pavelić
|datum rođenja=[[14. srpnja]] [[1889.]]
|mjesto rođenja={{nowrap|{{flagicon|BIH}} [[Bradina]], [[Bosna i Hercegovina]]<br>{{small|(tada {{flag|Austro-Ugarska}})}}}}
|datum smrti=[[28. prosinca]] [[1959.]]
|mjesto smrti={{flagicon|ŠPA|1945}} [[Madrid]], [[Španjolska]]
|malaslika=
|opis male slike=
|slika=Ante Pavelić StAF W 134 Nr. 026020 Bild 1 (5-92156-1).jpg
|veličina=
|opis slike=
|podpredsjednik=
|podpremijer=
|zamjenik=
|stranka=[[UHRO]]
|potpis=Ante Pavelic's signature.svg
|supruga=

|zanimanje=advokat
|fusnote=

|položaj         = [[Poglavnik]] 
|mandat_start    = [[10. travnja]] [[1941.]]
|mandat_kraj     = [[8. svibnja]] [[1945.]]
|podpredsjednik  = 
|podpremijer     = 
|zamjenik        = 
|premijer1       = [[Nikola Mandić]] {{small|(od 1943.)}}
|predsjednik1    =
|prethodnik      = ''Funkcija formirana''
|nasljednik      = ''Funkcija ukinuta''

|čin2            = 
|mandat_start2   = 
|mandat_kraj2    = 
|podpredsjednik2 = 
|podpremijer2    = 
|zamjenik2       = 
|premijer2       = 
|predsjednik     =
|prethodnik2     = 
|nasljednik2     =

|čin3            = 
|mandat_start3   = 
|mandat_kraj3    = 
|podpredsjednik3 = 
|podpremijer3    = 
|zamjenik3       = 
|premijer3       = 
|predsjednik3    = 
|prethodnik3     = 
|nasljednik3     =

|čin4            = 
|mandat_start4   = 
|mandat_kraj4    = 
|podpredsjednik4 = 
|podpremijer4    = 
|zamjenik4       = 
|premijer4       = 
|predsjednik4    = 
|nasljednik4     = 
|prethodnik4     =

|čin5            = 
|mandat_start5   = 
|mandat_kraj5    = 
|podpredsjednik5 = 
|podpremijer5    = 
|zamjenik5       = 
|premijer5       = 
|predsjednik5    = 
|prethodnik5     = 
|nasljednik5     =
|vjera=
}}
'''Ante Pavelić''' ([[Bradina]], [[14. srpnja]] [[1889]]. – [[Madrid]], [[28. prosinca]] [[1959.]]) bio je [[hrvatska|hrvatski]] [[fašizam|fašistički]] zapovjednik i [[diktator]] koji je osnovao [[fašizam|fašističku]], [[ultranacionalizam|ultranacionalističku]] organizaciju [[UHRO]] (Ustaše) i koji je od [[1941.]] do [[1945.]] godine kao [[poglavnik]] vladao [[NDH|Nezavisnom Državom Hrvatskom]], fašističkoj, [[marionetska država|marionetskoj tvorevini]] [[Sile osovine|Sila osovine]]. Pavelić i ustaše su predvodili zločinački režim koji je proganjao različite rasne i etničke skupine ([[Židovi]], [[Srbi]], [[Romi]], ...), ali i brojne političke oponente i antifašiste hrvatske nacionalnosti.

== Porijeklo ==
Rođen je [[14. juli|14. jula]] [[1889]]. godine u [[Bosanskom]] selu [[Bradina|Bradini]] na [[Ivan planina|Ivan planini]], gdje su se njegovi roditelji, otac Mile (pružni radnik) i majka Marija, doselili iz Krivog Puta u [[Lika|Lici]].

Osnovnu školu pohađao je u raznim mjestima po [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]], zavisni gdje je radio njegov otac. Gimnaziju pohađa u [[Travnik]]u, [[Senj]]u, [[Karlovac|Karlovcu]] i [[Zagreb]]u, gdje je [[1910]]. godine i maturirao. Za vrijeme [[gimnazija|gimnazije]] pristupa [[Hrvatska stranka prava|Hrvatskoj stranci prava]] (HSP). Nakon mature upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu. Pravo je diplomirao [[1914]]. godine, a već [[1915]]. godine stiče naslov doktora prava. U razdoblju od [[1915]]. do [[1918]]. godine radio je kao ovlašćeni notar u advokatskom notarijatu A. Horvata, predsjednika HSP-a. Nakon završene stručne prakse ([[1918]].) radi kao samostalni advokat. U tom periodu sklapa brak s Marom Lovrenčević, s kojom dobija troje djece: sina Velimira i kćerke Mirjanu i Višnju. Kći Višnja umrla je [[25. 12.]] [[2015]]. godine.<ref>[http://www.24sata.hr/svijet/kci-ante-pavelica-preminula-je-u-madridu-u-92-godini-453728 www.24sata.hr], "Kći Ante Pavelića preminula je u Madridu u 92. godini", objavljeno 26.12.2015., pristupljeno 27.12.2015.</ref>

== Politička aktivnost ==
[[1918]]. godine ulazi u vodstvo Hrvatske stranke prava. Prvo je bio član Poslovnog odbora, potom tajnik i nakon toga podpredsjednik stranke. Tri godine nakon učlanjenja ([[1921]].) izabran je za poslanika u gradskoj skupštini grada [[Zagreb]]a. Pored toga imao je još jednu zadaću: u ime HSP-a bio je kontakt-osoba s [[Nikola Pašić|Nikolom Pašićem]], a u cilju slabljenja [[Hrvatska pučka seljačka stranka|Hrvatske seljačke stranke]] [[Stjepan Radić|Stjepana Radića]].

[[1927]]. izabran je za zagrebačkog pokrajinskog zastupnika, a u junu iste godine predstavljao je zagrebačku općinu na evropskom kongresu gradova u [[Pariz]]u. Na povratku u [[Rim]]u je izaslaniku talijanske vlade Davanzatiju u ime HSP-a predao promemoriju u kojoj se [[Italija|Italiji]] nudi suradnja u rušenju [[Kraljevina SHS|Kraljevine SHS]]. U skladu s tim očekuje talijansku pomoć u uspostavi i zaštiti hrvatske države, te iznosi spremnost na teritorijalno, političko, ekonomsko i vojno prilagođavanje talijanskim interesima.

Na parlamentarnim izborima [[1927]]. godine izabran je, zajedno s Trumbićem, za zastupnika na listi Hrvatskog bloka. U svojim govorima u beogradskoj skupštini istupio je protiv [[Velika Srbija|velikosrpske politike]] i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i nezavisnost. Unutar stranke posebno se posvetio radu s omladinom te pokrenuo listove "Starčević" i "Kvaternik". Poslije atentata na prvake Hrvatske seljačke stranke [[1928]]. godine pristupa [[Seljačko-demokratska koalicija|Seljačko-demokratskoj koaliciji]]. Tada pokreće list "Hrvatski domobran" s programom ostvarenja samostalne hrvatske države, a [[1. oktobar|1. oktobra]] [[1929]]. godine osniva istoimenu paravojnu organizaciju.

== Emigracija ==
Nakon proglašenja [[Šestojanuarska diktatura|šestojanuarske diktature]] [[1929]]. godine odlazi u emigraciju. Prvo odlazi u [[Beč]], zatim s G. Perčecom u [[Budimpešta|Budimpeštu]], te u [[Sofija|Sofiju]]. U [[Sofija|Sofiji]] [[20. april]]a [[1929]]. godine s vođama makedonske emigracije ([[VMRO]]) potpisuje deklaraciju o uzajamnoj pomoći [[Makedonci|Makedonaca]] i [[Hrvati|Hrvata]] u rušenju Jugoslavije i stvaranju samostalnih država [[Hrvatska|Hrvatske]] i [[Makedonija|Makedonije]]. Istovremeno u [[Beograd]]u ga je Sud za zaštitu države [[17. juli|17. jula]] [[1929]]. godine osudio na smrt u odsutnosti.

U [[Italija|Italiji]], potkraj [[1930]]. osniva tajnu revolucionarnu nacionalisticku organizaciju "Ustaša - hrvatska revolucionarna organizacija" (UHRO) s ciljem razbijanja Jugoslavije i uspostave nezavisne Hrvatske uz pomoć Italije. Tada uzima naslov [[poglavnik]]a, a ustaški pokret organizira na vojnim načelima. U drugoj polovici [[1931]]. godine u Italiji, Italijanski fašisti mu daju novac za prvi logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno u pokrajini [[Brescia]], te financiraju osnivanje drugih takvih logora u [[Italija|Italiji]] i [[Mađarska|Mađarskoj]], od kojih je najpoznatiji [[Janka Pusta]].

U Glavnom ustaškom stanu [[1. juli|1. jula]] [[1933]]. godine obznanjuje načela ustaškog pokreta u 17 tačaka, a kao cilj pokreta ističe uspostavu samostalne i nezavisne hrvatske države na čitavom njezinu povijesnom i etničkom području, što se ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oružja. U skladu sa deklariranim načelima inicira i organizira propagandne akcije, atentate i diverzije.

[[1932]]. organizira [[Velebitski ustanak]], a [[1934]]. godine atentat u [[Marseille]]u. Stoga je ponovno osuđen na smrt u odsutnosti. Nakon marsejskog atentata, pod pritiskom [[Francuska|Francuske]], talijanske ga vlasti [[17. oktobar|17. oktobra]] [[1934]]. godine hapse i zatvaraju u [[Torino|Torinu]] gdje ostaje u zatvoru sve do [[1936]]. godine.

Do kraja oktobra [[1936]]. godine dovršava opsežni elaborat za njemačko Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom "Hrvatsko pitanje". Nakon približavanja Jugoslavije i Italije te sporazuma Ciano - Stojadinović, [[1. april]]a [[1937]]. godine izdaje odredbu kojom razrješava ustaše djelatne službe i raspušta sve logore na području Italije. U skladu s tim ustaše su raseljene i izolirane po cijeloj Italiji, a on je interniran u [[Siena|Sieni]] do [[1939]]. godine.

Nakon pada [[Milan Stojadinović|Milana Stojadinovića]], te talijanske okupacije [[Albanija|Albanije]] i priprema za napad na [[Jugoslavija|Jugoslaviju]], poziva ga talijanski ministar vanjskih poslova [[Grof Ciano|Ciano]] ([[23. januar]]a [[1940]].) i dogovara s njim plan akcije koji uključuje podizanje ustanka u Hrvatskoj, talijansku vojnu intervenciju, uspostavu nezavisne Hrvatske pod talijanskom zaštitom i njezin ulazak u [[Monetarna unija|monetarnu]] i [[Carinska unija|carinsku]], zatim i u [[Personalna unija|personalnu uniju]] s Italijom.

Nakon beogradskih događanja [[27. mart]]a [[1941]]. godine prvi ga put prima [[Benito Mussolini|Mussolini]] ([[29. mart]]a), a kada je [[Slavko Kvaternik]] u njegovo ime proglasio [[Nezavisna država Hrvatska|Nezavisnu Državu Hrvatsku]] (NDH) [[10. april]]a [[1941]]., ponovo ga prima Mussolini dan kasnije, tj. [[11. april]]a i odobrava mu ulazak u Hrvatsku.

== NDH i Drugi svjetski rat ==
{{Main|Nezavisna Država Hrvatska}}
{{Quote box
 | citat = »Bila je prava muka fotografski portretirati Pavelića, jer je na svim slikama ispadao onakav kakav je doista i bio: mrk i s poznatim razbojničkim izrazom. Te se fotografije naravno nisu dopadale njegovoj supruzi „faraonki Mari", tako da su se po njenom izričitom nalogu snimanja opetovala u nedogled. [...] Napokon ona je pronašla rješenje kako da njen muž izgleda blaže pred fotografima: zahtijevala je da mu pričaju viceve dok pozira.«<ref name="Čitanka">[http://cdsee.org/jhp/pdf/workbook4_srb_ed2.pdf Istorijska čitanka, Drugi svetski rat]</ref> 
 | izvor = Pavelićev fotograf svedoči o njegovoj ličnosti 
 | width = 40%
 | align = right}}

Ante Pavelić je u u [[Zagreb]] stigao [[15. april]]a [[1941]]. godine, pet dana nakon ulaska njemačkih trupa i proglašenja [[Nezavisna država Hrvatska|Nezavisne države Hrvatske]] od strane [[Slavko Kvaternik|Slavka Kvaternika]]. U međuvremenu su njemačke vojne vlasti namjeravali mjesto premijera ponuditi HSS-ovom vođi i ministru dotadašnje kraljevske valde [[Vladko Maček|Vladku Mačeku]], ali je on to odbio. Nastojeći preduhitriti sve druge kombinacije, Pavelić se proglasio poglavnikom te sam imenovao prvu vladu NDH. U vladi je uzeo položaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova.

Pavelić je prve dane i mjesece svoje vlasti posvetio konsolidaciji vlastitog režima. Nakon kraćih pregovora s njemačkim vlastima je NDH dobila pravo da organizira vlastite oružane snage, koje će kasnije biti poznate pod nazivom [[Hrvatsko domobranstvo]]. Osim toga se organizirala upravna i diplomatska služba. Pavelić je, također, po uzoru na Hitlera i Mussolinija odlučio od NDH stvoriti [[fašizam|fašističku]] [[jednostranačka država|jednostranačku državu]]. [[Ustaše|Ustaški pokret]] postaje jedina politička stranka, odnosno nositelj političke volje, a ime mu je bilo promijenjeno u "Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret" (UHOP). Ujedno osniva [[Glavni ustaški stan]] (GUS) kao njegov glavni organizacijsko-politički organ, a također je osnovana i stranačka paravojna formacija pod nazivom [[Ustaška vojnica]] (milicija), a na stranačkoj bazi je stvorena i tajna policija pod nazivom [[Ustaška nadzorna služba]] (UNS) kao vojno-policijske poluge režima.

Nakon pregovora s Cianom [[25. april]]a u [[Ljubljana|Ljubljani]] i s [[Benito Mussolini|Mussolinijem]] [[7. maj]]a u [[Tržič]]u [[18. maj]]a [[1941]]. godine potpisuje [[Rimski ugovori 1941.|Rimske ugovore]]. Tim ugovorima velik je dio [[Dalmacija|dalmatinske]] obale i otoka prepušten [[Italija|Italiji]], a ujedno prihvaćen talijanski politički, ekonomski i vojni nadzor na južnom dijelu NDH, te je hrvatska kruna ponuđena talijanskom [vojvodi od Spoleta Aimoneu koji je trebao biti okrunjen pod imenom [[Tomislav II]]. Početkom juna [[1941]]. prvi put posjećuje [[Adolf Hitler|Hitlera]], a [[15. juni|15. juna]] 1941. godine u [[Venecija|Veneciji]] potpisuje pristupanje NDH [[Trojni pakt|Trojnom paktu]].

Pavelićev režim je relativno brzo počeo koristiti [[teror]] kao službeno oruđe državne politike. Tako već [[17. juni|17. juna]] donosi zakonsku odredbu za odbranu naroda i države, koja vrijedi retroaktivno i predviđa samo jednu kaznu, smrtnu, za djela povrede časti i životnih interesa [[Hrvati|hrvatskoga naroda]]. Ta uredba je korištena kako bi se provodila politika fizičke eliminacije društvenih grupa koje je Pavelićev režim smatrao nepoželjnima. Vrlo brzo nakon toga su, po uzoru na nacističku Njemačku, doneseni tzv. [[rasni zakoni]] čija su prva meta bili [[Jevreji]] a i ostale skupine kao što su [[Srbi]] i [[Romi]], a potom su organizirani i [[koncentracioni logor]]i, od kojih je nazloglasnijim postao [[Koncentracioni logor Jasenovac|Jasenovac]]. Žrtvama terora su već na samom početku postali i mnogi hrvatski ljevičari, uključujući i one koji su zajedno s ustašama bili zatvarani i povremeno surađivali u kaznionicama Kraljevine Jugoslavije.

Za Pavelića je najveći unutrašnji problem NDH bila činjenica da je njen teritorija zahvaćala velika područja s ne-hrvatskom većinom, pogotovo u današnjoj [[BiH|Bosni i Hercgeovini]]. Taj se problem nastojao riješiti time da se [[Muslimani (narod)|Muslimani]], odnosno [[Bošnjaci]] korištenjem ''izraza Hrvati islamske vjere'', službeno inkorporiraju u hrvatski etnički korpus. Srpsku etničku zajednicu je Pavelić smatrao trajnim izvorom nestabilnosti te je promovirao službenu politiku njene fizičke eliminacije, odnosno genocida pod formulom po kojoj je trećinu trebalo protjerati u [[Nedićeva Srbija|Nedićevu Srbiju]], trećinu prekrstiti s pravoslavlja na katoličanstvo, a trećinu fizički likvidirati.

Primjena te politike je izazvala brojne masakre i zločine u etnički miješanim područjima, dok je na područjima sa srpskom većinom došlo do spontanog oružanog otpora, koji se pogotovo intenzivirao nakon početka [[Operacija Barbarosa|Operacije Barbarosa]]. Ubrzo se ispostavilo da Pavelićev režim ne raspolaže s oružanim snagama da bi uspostavio kontrolu nad cijelom teritorijom, odnosno da se za opstanak mora sve više oslanjati na oružane potencijale svojih njemačkih i italijanskih saveznika. Italijani su to iskoristili kako bi srpske paravojne formacije - koje će kasnije biti poznate pod nazivom [[četnici]] - uzeli pod svoju zaštitu i pokroviteljstvo, odnosno stvorili zone u kojima snagama NDH nije bio dozvoljen pristup. Time je Pavelićev režim postajao sve više diskreditiran čak i među nacionalistički raspoloženim dijelom hrvatske javnosti.

Pavelić se, suočen s rastućim nezadovoljstvom, pojačavao teror, ali i elemente [[kult ličnosti|kulta ličnosti]], pri čemu su korištena najsuvremenija dostignuća tadašnje [[propaganda|propagande]]. Na njegov poticaj je 1941. godine po prvi put stvorena hrvatska filmska industrija.

Međutim, ni to nije stišalo sve veće nezadovoljstvo Pavelićevim režimom, ali i nezadovoljstvo njegovih saveznika i pokrovitelja. Godine [[1942]]. Nijemci, koji su dotada uglavnom bili ravnodušni prema njegovoj unutrašnjoj politici, intenziviraju pritisak na ublažavanje politike prema srpskom stanovništvu, što je prvenstveno bilo motivirano nastojanjem da se sve dragocjeniji njemački vojni resursi ne troše na gušenje gerilskog pokreta. Pavelić pod tim pritiskom započinje određene oblike suradnje s četnicima - usmjerenu prije svega u svrhu zajedničke borbe protiv komunističkih [[NOVJ|partizana]] - a i napušta se državna politika nasilnog prekrštavanja, te formira [[Hrvatska pravoslavna crkva|Hrvatsku pravoslavnu crkvu]]. Pavelić u isto vrijeme uspjeva marginalizirati svog glavnog političkog suparnika Slavka Kvaternika, koji se smatrao glavnim zagovornikom italijanskih interesa u vodstvu NDH, te se sve više oslanja na njemačke ineterese.

Ta je politika dobila svoj konačni oblik dobila nakon puča kojim je u Italiji svrgnut Mussolini, odnosno [[Kapitulacija Italije|kapitulacije Italije]]. Pavelić je na te događaje već ranije bio reagirao napuštankem mjesto predsjednika vlade i [[2. septembar|2. septembra]] [[1943]]. a na to mjesto je imenovao N. Mandića. Dana [[10. septembra]] [[1943]]. godine je objavio izjavu o poništenju Rimskih ugovora, odnosno de facto pripajanju Dalmacije NDH. Međutim, ta mjera - s kojom se nastojao kompenzirati sve veće nezadovoljstvo - nije imala nikakvih praktičnih efekata s obzirom da je nadzor nad Dalmacijom ovisio o njemačkoj vojsci, a predratna italijanska područja ostala pod upravo novostvorene italijanske fašističke [[Republika Salo|Republike Salo]]. Kapitulaciju Italije su daleko bolje iskoristili partizani, čiji se pokret pred kraj 1943. godine toliko proširio po NDH, da se Pavelić u njemačkim službenim dokumentima referira kao ''gradonačelnik Zagreba''.

Nezadovoljstvo potpuno diskreditiranim Pavelićevim režimom dalje nestavlja rasti, pau ljeto 1944. godine mnogi pripadnici oružanih snaga NDH hrpimice prelaze partizanima. Unutar samog ustaškog pokreta je u isto vrijeme organiziran pokušaj svrgavanja Pavelića poznat kao [[puč Vokić-Lorković]], koji je za cilj imao prelazak NDH na stranu zapadnih saveznika. Puč je propao, a Pavelić reagira još većim oslanjanjem na Nijemce, intenziviranjem terora prema svima koje se sumnjiči za izdaju kao i integracijom Hrvatskog domobranstva i Ustaške vojnice.

Pavelić je tek pred sam kraj rata dao naslutiti kako smatra kako bi on mogao završiti porazom nacističke Njemačke, odnosno i sam pokušao svoj režim i državu održati tražeći političke alternative svom dotadašnjem savezniku. Tako je u aprilu [[1945]]. sudjelovao je u kombinacijama [[Draža Mihailović|Draže Mihailovića]] i [[Lav Rupnik|Lava Rupnika]] o stvaranju srpsko-hrvatsko-slovenskog antikomunističkog bloka. U tu je svrhu Zagreb trebalo pretvoriti u glavnu bazu velike antikomunističke vojske pod zaštitom zapadnih saveznika, pa se u glavnom gradu NDH našao veliki broj pripadnika kvislinških formacija iz bivše Jugoslavije, kao i civilnih izbjeglica. Međutim, opće rasulo i panika izazvana probojem [[srijemski front|srijemskog fronta]] su doveli da Pavelić krišom napusti Zagreb [[6. 5.]] [[1945]]. ostavivši svoju vojsku i državnu upravu. Partizani su u Zagreb ušli dva dana kasnije, a većina pripadnika oružanih snaga NDH i izbjeglica je nekoliko dana kasnije uhvaćena kod [[Bleiburg]]a u [[Austrija|Austriji]] i kasnije podvrgnuta [[Blajburški masakr|blajburškom masakru]].

== Poslijeratni period ==
Nakon što je napustio Zagreb, preko [[Austrija|Austrije]] i [[Italija|Italije]] je otišao u [[Argentina|Argentinu]]. [[1956]]. osnovao je Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Nakon [[atentat]]a na njega [[10. april]]a [[1957]]. godine u mjestu Lomas del Palomar kraj [[Buenos Aires]]a, gdje je živio pod lažnim imenom, napušta [[Argentina|Argentinu]], te odlazi u [[Španija|Španjolsku]] u kojoj tada vlada Franco. U Španjolskoj, tačnije [[Madrid]]u i umire [[28. decembar|28. decembra]] [[1959]]. godine. U [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|poslijeratnoj Jugoslaviji]] je smatran za jednog od najvećih ratnih zločinaca [[Drugi svjetski rat u Jugoslaviji|Drugog svjetskog rata]].<ref>[[Vojna enciklopedija]]: Ante Pavelić, tom 6, strana 610, „Jedan je od najvećih ratnih zločinaca II SR.”</ref>

Za života je objavio više političkih i literarnih radova, te dvije knjige: politički roman "Liepa plavka" ([[1935]].) i političku raspravu "Strahote zabluda" ([[1938]].). Njegova kćerka Višnja objavila je [[1968]]. godine knjigu njegovih sjećanja "Doživljaji".

== Lik Ante Pavelića u fikciji ==
Lik Ante Pavelića se nakratko pojavljuje u hrvatskoj historijskoj telenoveli ''[[Ponos Ratkajevih]]'' gdje ga je tumačio [[Čedo Martinić]].

== Reference ==
<references />

== Vanjske veze ==
{{Commonscat|Ante Pavelić}}
* [http://www.shareyouridea.net/foto/puna_slika_javno.asp?frIDSlika=15277 Rasprave i fotografije o Ante Paveliću]{{Dead link|date=August 2022 |bot=InternetArchiveBot |fix-attempted=yes }}

{{Drugi svjetski rat u Jugoslaviji}}
{{Kolaboracija u Jugoslaviji}}
{{Normativna kontrola}}

{{Lifetime|1889|1959|Pavelić, Ante}}

[[Kategorija:Hrvatski političari]]
[[Kategorija:Ustaše]]
[[Kategorija:Kvislinzi]]
[[Kategorija:Preživjeli pokušaje atentata]]