Propaganda

Propaganda je namjerni i sistematski pokušaj oblikovanja percepcije i manipulisanja spoznajom i ponašanjem u cilju izazivanja reagovanja koje je u interesu propagatora.

Napoleon prelazi Alpe

Propagandna djelatnost, kao jedan od oblika društvene komunikacije, stara je koliko i sama ljudska komunikacija. Iako je u različitim historijskim epohama propaganda različito korištena, shvaćana i tumačena, propagandna komunikacija bila je neizbežan pratilac svake ljudske komunikacije uopće, i svojim djelovanjem ostavila je snažan pečat razvoju ljudske civilizacije.

Uvod

U najranijim ljudskim zajednicama, propaganda je korištena kao sredstvo za sugestivno saopćavanje važnih informacija, ili nametanje obrazaca ponašanja pripadnicima iste zajednice u kultnim vjerskim obredima, uz pomoć simbola i rudimentarnih glasovnih znakova, a kasnije u obliku predanja i legendi, koje su se prenosila s koljena na koljeno.

U starom vijeku propagandna komunikacija je shvaćana kao legitimna i manje više korisna retorička vještina nadarenih govornika, dok se sredinom 20. vijeka smatralo da je propaganda naučno zasnovana upravljačka poluga vladajućih krugova modernih država, putem koje se efikasno mogu kontrolirati složeni društveni procesi. Ono što je važno je svijest da je ova specifična forma komunikacije među ljudima oduvek postojala u različitim oblicima, i služila je kao način za ostvarivanje posebnih interesa, bilo da su u pitanju pojedinci, ili određene društvene grupe.

Osnovni pojmovi

Sam termin propaganda dolazi od latinske riječi propagare, što u prijevodu znači širenje, rasprostiranje. Interesantno je da ovaj termin gotovo da nije bio poznat sve do početka 19. vijeka.

Prema mnogim izvorima, pojava ovog pojma u značenju pod kojim ga danas podrazumijevamo vezuje se za 1622. godinu i to za papu Gregora XV i uspostavljanja "Congregatio de Propaganda Fide", posebnog tijela Katoličke Crkve. Ovo tijelo, sastavljeno od kardinala i visokih crkvenih dostojanstvenika, imalo je zadatak „da organizirano i efikasno širi katoličku vjeru".

Kako navodi i P. Ostojić, riječ propaganda ponikla je u doba reformacije i korištena je u „vjerske svrhe, a kasnije u političke, kulturne i druge. U širenju vjere i svim reformatorskim pokretima propaganda je bila glavno sredstvo uvjeravanja i borbe. Historija iz prvog doba kršćanstva puna je primjera propagande, naročito u vidu simbola (križ je označavao ideju požrtvovanja).

Prvi svjetski rat i propagandni napori koji su ulagani od strane svih učesnika, uglavnom se u suvremenoj literaturi uzimaju kao prekretnica u tretiranju propagande kao osmišljene i organizirane komunikacije, kojoj se pridaje ozbiljan značaj u osvajanju ekonomskih, političkih i ratnih ciljeva. Tada se propaganda najčešće, i u najširem smislu, definira kao širenje i rasprostiranje poželjnih ideja, mišljenja i stavova često uz korišćenje laži i iskrivljenih činjenica.

Mnoge zablude i preterivanja u vezi njenog utjecaja i načina djelovanja upravo tada postaju moderni mitovi, koji su se zadržali do danas. Jedna od tih zabluda je i široko rasprostranjeno mišljenje da je propaganda neka vrsta tajnog naučnog metoda u ispiranju mozga ljudi. Mnogi ljudi i danas vjeruju da je to točno i da su žrtve raznih eksperimenata, koje vlade, ili njihove tajne organizacije (CIA, KGB), preduzimaju kako bi ostvarivale svoje skrivene ciljeve. Ove teorije zavere vezane za propagandu nikada nisu izgubile na aktualnosti i na zanimljiv način govori o aktualnosti teme.

Definicija propagande

U nastojanju da se fenomen propagande ipak preciznije definira, mnoge modernije teorije usvojile su nekoliko zajedničkih odrednica, koje propagandu shvataju kao skup posebnih tehnika komunikacije u cilju masovnog utjecaja, ili sugestije, kroz manipulaciju simbolima i psihologijom mase i pojedinca.

Ono u čemu se svi slažu je činjenica da propaganda uključuje intenzivnu upotrebu slika, slogana i simbola koji utječu na uvjerenja i emocije; to je smišljena komunikacija s točno određenom točkom gledišta, koja ima za cilj da primalac poruke “dobrovoljno” usvoji željene pozicije i uvjerenja kao da su njegovi vlastiti i djeluje u skladu s tim.

Većina teoretičara komunikacije slaže se da ono što razlikuje propagandu od ostalih vidova ljudske komunikacije, prema Laswellu i autorima, da je ona u svakom slučaju uvijek akt predumišljaja, povezana sa društvenim uređenjem kao unapred definiranom kontroverzom, odnosno načelno konfliktnom situacijom, kao jednom vrstom datosti. „Propaganda može biti identificirana kao promišljen napor da se vrši utjecaj na ishod spornih situacija, u izazivanju naklonosti prema preferenciji. U tom smislu, propaganda se razlikuje od drugih promišljenih transmisija informacija, ili od sličnih ceremonijalnih ili čisto izražajnih aktivnosti“.

Danas, suvremenu propagandnu djelatnost, kao specifičan oblik društvene komunikacije, ipak možemo najpreciznije definirati kao „sistematski pokušaj da se vrši utjecaj na emocije, stavove, uverenja i akcije određene ciljne populacije u svrhu ideološke, političke ili komercijalne indoktrinacije, putem kontrolirane transmisije jednostranih poruka preko masovnih ili direktnih kanala medijske komunikacije“.

Propaganda i uvjeravanje

U teoriji i praksi koja se bavi fenomenom propagande, česta je pojava čitavog niza raznorodnih termina i pojmova koji ponekad zbunjuju one koji su zainteresovani za bolje razumijevanje funcioniranja propagande. Tako se kao oznaka za ovu specifičnu formu komunikacije često mogu naći izrazi kao što su uvjeravanje, utjecaj, reklama, ekonomska propaganda, politički marketing i sl.

Uzrok ovako raznolikoj terminologiji nije samo neznanje ili nerazumijevanje fenomena, već i točka gledšta pojedinih autora, koji proučavanju propagande pristupaju iz određenog uskog ugla (na primjer s točke gledišta socijalne psihologije, klasičnog ekonomskog marketinga).

Također, ne treba zaobići ni svjesnu želju pojedinih autora da se propagandi, kao takvoj, ublaži ili ukloni negativni predznak i ona objasni kao društveno poželjan i prihvatljiv fenomen, u najširem smislu riječi. Tako se može lako uočiti da se ovaj pojam različito upotrebljava u različitim situacijama – recimo termin propaganda jest prihvatljiv kada su u pitanju ratne okolnosti, djelovanje političkih protivnika, ili neprihvatljivih vjerskih sekti i kultova s jedne strane, dok se recimo propaganda u sferi ekonomije naziva uvjeravanjem, oglašavanjem, ili reklamom.

U tom smislu, kada se govori o definicijama propagande teško da se može izbjeći razmatranje odnosa između propagande i uvjeravanja, termina koji je relativno nov, naročito u upotrebi u literaturi koja se pojavila sredinom 20. vijeka. Naime, mnogi suvremeni autori insistiraju na upotrebi pojma persuazija (engl. persuasion), ili „uvjeravati“, što prema njihovom shvačanju predstavlja oblik komunikacije različit od propagande, u klasičnom smislu te riječi, i odnosi se na pozitivan ishod i „dobre namjere“ ove aktivnosti, kao i na način komunikacije koja se ne služi lažima, iskrivljavanjem istine i manipulacijama.

Propagandna komunikacija

Propaganda u suštini koristi vrlo sličan komunikacijski model kao i svaki drugi proces komuniciranja, s tim što posjeduje određene posebne tehnike i modele, koje je bitno razlikuju od klasične razmjene informacija.

Propagandna komunikacija može biti otvorena, u formi reklamnih poruka, odnosno otvorenih poziva za djelovanje u neku određenu svrhu ili, što je češći slučaj, prikrivena, kada pokušava iskoristiti legalne načine komunikacije za svoje potrebe.

U procesu komunikacije, propaganda može djelovati kao samostalno osmišljena i realizirana propagandna kampanja za određenu svrhu (reklamne, političke, humanitarne, itd), ili korištenjem legalnih izvora informacija, kao što su medijske mreže, institucije različitih profila koje objavljuju „vijesti“, ili saopćenja za javnost, u različitim oblicima i formama.

Za propagandnu komunikaciju je, također, karakteristično da se u slučajevima otvorene propagande, kao posrednici, uglavnom, pojavljuju specijalizirane agencije, ili pojedinci, koji kreiraju i realizuju ovu vrstu komunikacije svojih klijenata sa okruženjem, dok se u slučajevima prikrivene propagande ova komunikacija vrši preko neutralnih posrednika. U ovu grupu spada i kontrola protoka informacija, širenje lažnih vijesti, iskrivljavanja i prilagođavanje osnovnih informacija i tome slično.

Osnovni principi i vrste propagande

Da bi bila uspješna svaka propaganda mora da zadovolji neke osnovne preduvjete koji su čvrsto povezani sa sociološkim i psihološkim karakterom ljudi i principima organizacije i funkcioniranja ljudskog društva u cjelini.

U tom smislu, pojedini autori definiraju postojanje određenih vrsta propagande koje se dijele na recimo, političku i sociološku propagandu od kojih svaka ima svoje principe i načine funkcioniranja. Također postoje podjele i na vertikalnu i horizontalnu propagandu, odnosno na propagandu agitacije i propagandu integracije.

Ako se prihvati princip da je propaganda prije svega specifičan oblik komunikacije, onda je u tom smislu propagandu prema vrstama globalno možemo podijeliti na aktivnu i pasivnu propagandu. Aktivnu propagandu možemo označiti kao onu vrstu komunikacije koja u sebi sadrži metode i tehnike direktnih poziva na akciju, bez obzira o kojoj vrsti izvora poruke je riječ (politika, ekonomija...). S druge strane, pasivnu propagandu predstavljaju posebni društveni i sociološki mehanizmi kao što su obrazovni sistem, moralne i statusne vrijednosti određene zajednice, zajednički društveni mitovi, politički i ekonomski modeli i općevažeća pravila i kodeksi ponašanja usvojeni od strane većine.

Osnovne propagandne tehnike

Propagandne tehnike predstavljaju skup različitih elemenata i postupaka koje propaganda koristi u oblikovanju i realizaciji svojih poruka. Ove osnovne propagandne tehnike predstavljaju glavne načine propagandne komunikacije uz pomoć kojih propaganda vrši utjecaj na publiku i koriste se u svim propagandnim sredstvima u nekom od oblika koji je prilagođen određenom mediju.

Institut za Propagandnu analizu (engl. Institute for Propaganda Analysis) je 1937. godine definirao sedam osnovnih propagandnih tehnika koje se najčešće upotrebljavaju u propagandnoj praksi:

1. davanje imena
2. blistave generalizacije
3. transfer
4. svjedočenje
5. prostodušnost
6. mješanje karata i
7. putujući orkestar

Iako se pojedini autori u teoriji propagande ne slažu sa ovakvom podelom, smatrajući je suviše pojednostavljenom, za potrebe generalne rasprave o propagandi, vrlo je važno da ovih sedam tehnika budu sasvim jasno definisane, jer je to najbolji način da se pravilno razjasni osnovni način funkcionisanja propagande. Danas nam je poznato da se spisak ovih tehnika može proširivati, zavisno od pristupa temi, ali u principu to nije od velikog značaja za razumevanje suštine stvari.

Propagandna sredstva

Propagandna sredstva predstavljaju instrumente za prijenos propagandnih poruka do primaoca. U teoriji i praksi ova sredstva se obično dijele na elektronska i štampana propagandna sredstva, kao i na neke usmene oblike propagande u koje spadaju javni govori, ogovaranja i glasine.

Elektronska sredstva obično podrazumijevaju radio i televiziju, elektronske oglasne table koje mogu kombinirati video, audio i grafičke prezentacije, kao i Internet, odnosno svjetsku infromatičku mrežu.

Štampana sredstva su sve vrste oglasa u dnevnoj ili periodičnoj štampi, bilbordi, plakati, leci, brošure, knjige, baneri i sl.

Također, u sredstva propagande se mogu ubrojati i neki specifični oblici javnih prezentacija kao što su sajmovi, posebno organizirani prezentacijski događaji (invents), javne degustacije, kućne prodajne prezentacije, itd.

Kao propagandna sredstva često se koriste fotografija i film – počevši od igranih, reklamnih, namjenskih ili dokumentarnih filmova, zatim pozorište kao i ostale vrste izražajnih umjetnosti.

Povezano

• Dezinformacija
• Indoktrinacija
• Joseph Goebbels
• Propaganda Nedićeve vlade
• Propaganda u Kosovskom ratu

Literatura

• Tadić, Darko: „Propaganda“, Spektrum, Beograd, 2005.
• Pakard, Vans: „Skriveni ubeđivači“, Službeni glasnik, Beograd, 2001.
• Bernejs, Edvard: „Propaganda“, Horas Livrajt, Njujork, 1928.
• Le Bon, Gustav: „Psihologija gomile“, Argument, Beograd, 2005.
• Gareth, J., O Donell, V.: "Propaganda and Persuasion", Penguin Books, 1998, USA

Vanjske veze

Ostali projekti

	U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Propaganda
	Potražite izraz propaganda u W(j)ečniku, slobodnom rječniku.