Grigor Vitez
Za nagradu nazvanu po ovom književniku, vidite članak Grigor Vitez (nagrada).Grigorije "Grigor" Vitez (Kosovac kraj Nove Gradiške, 15. veljače 1911. - Zagreb, 23. studenog 1966.), je bio hrvatski pjesnik, dječji pisac i prevoditelj srpskog porijekla.[1]
Biografija
urediGrigor Vitez se rodio u srpskoj obitelji [2] na području Kraljevstva Hrvatska i Slavonija u sklopu Austro-Ugarske. Pet razreda osnovne škole pohađao je u Okučanima, dok je u Novoj Gradiški završio Državnu realnu gimnaziju. Nakon toga završio je Državnu učiteljsku školu, takozvanu preparandiju u Pakracu. Nakon sticanja zvanja učitelja dobio je prvi posao učitelja u mjestu Slobodna Vlast pokraj Đakova. Sljedeće radno mjesto učitelja mu je bilo u Voćinu, gdje je upoznao svoju buduću suprugu Elizabetu Perlik, podrijetlom Čehinju. Njezin otac bio je vlasnik pilane i mlina. Vjenčali su se u Voćinu, a 1940. godine rodila im se kćerka Olga. Početkom Drugog svjetskog rata je dobio premještaj u Gornji Vakuf, a ostatak obitelji je ostao u Slavoniji. Ubrzo je dobio novo radno mjesto, u Golince pokraj Donjeg Miholjca.[3]
Partizanima se porodica pridružila u području Ljutoča na Papuku. Žena i ćerka su zatim prešli u mjesto Pištanu, gdje je bilo sigurnije i tamo su ostale do kraja rata. U partizanima je vodio učiteljske kurseve.[3]
Još u gimnazijskim danima je započeo bilježiti narodne pjesme svoga kraja, većinom lirske ili epsko-lirske pjesme koje se obično pjevaju u kolu. Iako je stvorio poveću zbirku ona je izgubljena. Sam je počeo pisati stihove u četvrtom razredu gimnazije, kada je napisao svoje prve dvije pjesme, a u trećem razredu učiteljske škole štampana mu je prva pjesma pod naslovom Vedar dan. Od 1933. počinje pisati prozu. Te je godine, kao simaptizer KPJ, poslao jednu novelu za almanah mladih naprednih pisaca Prodor iz Zagreba, no žandarmerija je razotkrila štampariju u kojoj se almanah štampao i uništila je pripremljen slog. Godine 1939. napisao je pjesmu Proljeće 1939 koja je objavljena u sarajevskom Pregledu. U partizanima Vitez je ponovno zapisivao narodne pjesme sa Papuka, no jednom je prilikom prelazeći preko nabujale rijeke Sunje izgubio kaput u kojem se nalazio blok s njegovim pjesmama.[2]
Poslije rata radio je u Ministarstvu prosvjete i kao urednik u zagrebačkoj izdavačkoj kući Mladost u kojoj je pokrenuo i uređivao biblioteke Vjeverica i Jelen koje su bile namijenjene djeci.[4] Prvu pjesmu za djecu napisao je tek 1945, no dječje pripovjetke je pisao i ranije. Tek nakon što je počeo izlaziti list Radost Vitez počinje konstantno pisati pjesme za djecu.[2] Tako su nastale zbirke pjesama za djecu. Prva zbirka pjesama Prepelica (1956) bila je posvećena njegovoj ćerki Olgi.[3] Zatim su objavljene Sto vukova (1957), Kad bi drveće hodalo (1959), Jednog jutra u gaju, izbor (1961), Iza brda plava, izbor (1961), Hvatajte lopova (1964), Gdje priče rastu (1965) i Igra se nastavlja, posmrtno (1967). Prevodio je dječju poeziju sa ruskog, francuskog i slovenačkog jezika i priredio izbor iz strane poezije za djecu pod nazivom Pjesme četiri vjetra (1968).
Njegovom poezijom dominiraju jednostavne i neposredne lirske slike u tradiciji poetskog izraza Dobriše Cesarića.[nedostaje referenca] Skladnih i melodičnih stihova u pjesmama duhovitih poanti osvojio je široki krug čitalaca. Objavio je nekoliko poetskih zbirki među kojima se ističu: Pjesme, Naoružane ruže, Poverenje života i Kao lišće i trava.[4]
Umro je u Zagrebu, a pokopan je u rodnome mjestu. Godinu dana nakon njegove smrti akademski kipar Lujo Lozica je prema Vitezovoj pjesmi „Tulipani“ izradio nadgrobni spomenik.[3]
Velik broj vrtića i osnovnih škola u Hrvatskoj nosi njegovo ime.
Djela
uredi- „San boraca u zoru“, Nakl. Navod Hrvatske, Zagreb, 1948.
- „Pjesme“, „Zora“ - državno izdavačko poduzeće Hrvatske, Zagreb, 1950.
- „Narodni heroj Nikola Miljanović Karaula“ - Likovi narodnih heroja Hrvatske, tom 7, „27 Srpanj“, Zagreb, 1952.
- „Po šumama i gorama: pjesme boraca narodnooslobodilačkog rata“, urednik, „27 Srpanj“, Zagreb, 1952.
- „Naoružane ruže“, „Kultura“, Zagreb, 1955.
- Vesele zamke, „Mladost“, Zagreb, 1955.
- Prepelica, „Prosvjeta“, Zagreb, 1956.
- „Lirika o Slavoniji“, urednik, „Slavonija danas“, Osijek, 1956.
- „Povjerenje životu“, „Narodna prosvjeta“, Sarajevo, 1957.
- „Sto vukova, i druge pjesme za djecu“, „Svjetlost“, Sarajevo, 1957.
- „Perzijske bajke“, „Mladost“, Zagreb, 1958.
- „Kad bi drveće hodalo“, „Mladost“, Zagreb, 1959.
- „Kao lišće i trava: pjesme“, „Matica hrvatska“, Zagreb, 1960.
- „Maksimir“, „Mladost“, Zagreb, 1960.
- „Iza brda plava: izbor pjesama za djecu“, „Matica hrvatska“, Zagreb, 1961.
- „Hvatajte lopova“, „Svjetlost“, Sarajevo, 1964.
- „Gdje priče rastu“, „Mladost“, Zagreb, 1965.
- „Zekina kuća“, Mladost, Zagreb, 1965.
- „Igra se nastavlja“, Biblioteka Vjeverica, „Mladost“, Zagreb, 1967.
Nagrada Grigor Vitez
urediPo Grigoru Vitezu nazvana je nagrada koja se od 1967. dodjeljuje književnicima i likovnim umjetnicima koji žive i djeluju na tlu Hrvatske, za njihova autorska dostignuća u knjigama za djecu, objavljenim u jednoj izdavačkoj godini. Ujedno je i najstarija nagrada takve vrste u Hrvatskoj čiji je osnivač Savez društava Naša djeca Hrvatske.[5]
Reference
uredi- ↑ Filip Škiljan: »Identitet Srba u Hrvatskoj«, u: Politička misao, god. 51, br. 2, 2014 (str. 111-134), str. 124.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Škiljan, Filip: Znameniti Srbi u Hrvatskoj, Srpsko narodno vijeće, Zagreb, 2009. ISBN 978-953-7442-06-4
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 Zemunović 2016
- ↑ 4,0 4,1 „Vijeće srpske nacionalne manjine za Grad Rijeku: Grigor Vitez”. Arhivirano iz originala na datum 2009-10-01. Pristupljeno 2012-05-02.
- ↑ „Savez društava Naša djeca: Nagrada Grigor Vitez”. Arhivirano iz originala na datum 2008-09-17. Pristupljeno 2012-05-02.
Vanjske veze
uredi- Zemunović, Rašeljka (2016). „Nagovorili smo kćer Grigora Viteza da prvi put u životu javno ispriča intimnu priču o svom velikom tati”. Telegram.
- Zaboravljeni Grigor Vitez („Politika“, 9. mart 2012)