Norveško more

Predložak:Vodena masa Norveško more (nor.: Norskehavet, isl.: Noregshaf, far.: Norskahavið) rubno je more Atlantskoga oceana. Proteže se sjeverozapadno od Norveške između Sjevernoga mora i Grenlandskoga mora, a sjeveroistoku graniči s Barentsovim morem. Podvodni greben koji se proteže između Farskih otoka i Islanda odvaja ga od ostatka Atlantika, a greben Jan Mayen na sjeveru razdvaja ga od Grenlandskog. mora.

Za razliku od mnogih drugih mora, najveći dio dna Norveškoga mora nije dio epikontinentalnoga pojasa i stoga njegova prosječna dubina vrlo velika, otprilike dva kilometra. Ispod morskog dna nalaze se bogata nalazišta nafte i prirodnog plina, a istraživačke bušotine se vrše u dijelovima mora dubokih do jedan kilometar. Obalna su područja bogata ribom koja migrirai u Norveško more iz sjevernog Atlantika ili Barentsovog mora radi mriještenja (bakalar). Topla sjevernoatlantska struja osigurava relativno stabilnu i visoku temperaturu vode, tako da je za razliku od arktičkih mora, Norveško more bez leda tijekom cijele godine. Nedavna su istraživanja dokazala da je veliki obujam vode Norveškoga mora sa svojim velikim kapacitetom apsorpcije topline važniji razlog blagih zima u Norveškoj i od same Golfske struje.

Norveško more je izdašno ribolovno područje, a ulov se uglavnom čini bakalar, haringa, srdela i inćun.

Opseg

Međunarodna hidrografska organizacija definira granice Norveškoga mora na sljedeći način:

Na sjeveroistoku. Crta koja spaja najjužniju točku Zapadnog Spitzbergena do Sjevernog rta Medvjeđeg otoka, kroz ovaj otok do rta Bull i odatle do Sjevernog rta u Norveškoj (25°45'E).

Na jugoistoku. Zapadna obala Norveške između Sjevernog rta i Cape Stadta (62°10′N 5°00′E).

Na jugu. Od točke na zapadnoj obali Norveške na zemljopisnoj širini 61°00' sjeverno uzduž ove paralele do zemljopisne dužine 0°53' zapadno, odatle linija koja ide NE do krajnjeg mjesta Fuglö (62°21′N 6°15′W) i otud do istočnog ruba Gerpira (65°05′N 13°30′W) na Islandu.

Na zapadu. Jugoistočna granica Grenlandskog mora (Crta koja spaja najjužniju točku Zapadnog Spitzbergena do sjeverne točke otoka Jan Mayen, niz zapadnu obalu tog otoka do njegove južne točke, odatle linija koja pe proteže do istočne točke Gerpira ((65°05′N 13°30′W) na Islandu).

Geografija

Norveško more okruženo je plićim morima na jugu (Sjeverno more) i sjeveroistoku (Barentsovo more). Bijela točka blizu središta je Jan Mayen, a točka između Spitsbergena (veliki otok na sjeveru) i Norveške je Medvjeđi otok.

Otoci Vedøya, Skumvær i Røst, Lofoti, Norveška

Norveško more nastalo je prije otprilike 250 milijuna godina, kada su se Euroazijska ploča Norveške i Sjevernoamerička ploča uključujući Grenland počele odvajati. Postojeće usko morsko more između Norveške i Grenlanda počelo se širiti i produbljivati. Sadašnja kontinentalna padina u Norveškome moru označava granicu između Norveške i Grenlanda kakva je bila prije otprilike 250 milijuna godina. Na sjeveru se proteže istočno od Svalbarda i na jugozapadu između Britanije i Farskih otoka. Ova je kontinentalna padina bogato ribolovno područje i mjesto brojnih koraljnih grebena. Taloženje grebena nakon odvajanja kontinenata izazvalo je klizišta, kao što je primjerice klizište Storegga prije otprilike 8000 godina izazvao veliki tsunami.

Obale Norveškoga mora oblikovane su tijekom posljednjeg ledenog doba. Veliki ledenjaci visoki nekoliko kilometara utisnuli su se u kopno, izdubili su fjordove u kopnenoj masi, a uruđavanjem zemljanog materijala u more i produžili su kontinentalne padine. To je posebno vidljivo uz norvešku obalu duž Helgelanda i sjeverno do Lofotskih otoka. Norveški epikontinentalni pojas širok je između 40 i 200 kilometara i ima drugačiji oblik od kontinentalnih platformi u Sjevernome i Barentsovom moru. Sadrži brojne brazde i nepravilne vrhove, koji obično imaju amplitudu manju od 100 metara, ali mogu doseći i do 400 metara. Prekriveni su mješavinom šljunka, pijeska i mulja, a brazde su mjestom mriještenja riba. Dublje u moru postoje dva duboka bazena odvojena niskim grebenom (njegova najdublja točka na 3000 m) između visoravni Vøring i otoka Jan Mayen. Južni bazen je veći i dublji, s velikim područjima između 3500 i 4000 metara dubine. Sjeverni bazen je plići na 3200 - 3300 metara, ali sadrži mnoga pojedinačna mjesta koja se spuštaju do 3500 metara. Podmorski pragovi i kontinentalne padine označavaju granice ovih bazena sa susjednim morima. Na jugu se nalazi europski epikontinentalni pojas i Sjeverno more, na istoku je euroazijski epikontinentalni pojas s Barentsovim morem. Na zapadu Škotsko-Grenlandski greben odvaja Norveško more od sjevernog Atlantika. Ovaj greben je u prosjeku dubok samo 500 metara, samo na nekoliko mjesta doseže dubinu od 850 metara. Na sjeveru leže gebeni Jan Mayen i Mohns, koji leže na dubini od 2000 metara, a neke brazde na ovom području dosežu dubinu od oko 2600 metara.

Literatura

• van Aken, Hendrik Mattheus. 2007. The Oceanic Thermohaline Circulation: An Introduction. Springer. ISBN 978-0-387-36637-1
• Blindheim, Johan. 1989. Ecological Features of the Norwegian Sea. Louis René Rey; i dr. (ur.). Proceedings of the Sixth Conference of the Comité arctique international, 13–15 May 1985. Brill Publishers. str. 366–401. ISBN 90-04-08281-6
• International Council for the Exploration of the Sea. 2007. The Barents Sea and the Norwegian Sea (PDF). ICES Advice 2007. 3. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. rujna 2011.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
• Johnson, Arne Odd. 1982. The History of Modern Whaling. C. Hurst & Co. Publishers. ISBN 0-905838-23-8
• Klinowska, Margaret, ur. 1991. Dolphins, Porpoises and Whales of the World: The IUCN Red Data Book. ISBN 2-88032-936-1
• Mills, Eric L. 2001. Mathematics in Neptune's Garden. Helen M. Rozwadowski & David K. van Keuren (ur.). The Machine in Neptune's Garden: Historical Perspectives on Technology and the Marine Environment. Science History Publications/USA. ISBN 0-88135-372-8
• Richards, John F. 2006. The Unending Frontier: An Environmental History of the Early Modern World. University of California Press. ISBN 0-520-24678-0
• Sætre, Roald, ur. 2007. The Norwegian Coastal Current – Oceanography and Climate. Tapir Academic Press. Trondheim. ISBN 978-82-519-2184-8
• Schaefer, Priska. 2001. The Northern North Atlantic: A Changing Environment. Springer. ISBN 3-540-67231-1
• Skreslet, Stig; North Atlantic Treaty Organization. 2005. Jan Mayen Iceland in Scientific Focus. Springer. ISBN 1-4020-2956-X
• Tyler, Paul A. 2003. Ecosystems of the Deep Oceans: Ecosystems of the World. Elsevier. ISBN 0-444-82619-X

Vanjske poveznice

• American Geophysical Union - Norwegian Sea Proposed as Storage Site for Carbon Dioxide  Arhivirana inačica izvorne stranice od 25. prosinca 2006. (Wayback Machine) (engl.)
• Goliat - New oil field off Northern Norway discovered (engl.)
• NASA: Smoke Over Norwegian Sea  Arhivirana inačica izvorne stranice od 23. kolovoza 2007. (Wayback Machine) (engl.)