Glagoljica: razlika između inačica

Pregledaj povijest

← Starija izmjena Novija izmjena →

Izbrisani sadržaj Dodani sadržaj

VizualnoWikitekst

Prikaz u jednom stupcu

Inačica od 4. travnja 2010. u 21:07

Povijest alfabeta

srednje brončano doba 19. – 15. st. pr. Kr.

Kanaansko-feničko 14. st. pr. Kr.
- paleohebrejsko 10. st. pr. Kr.
- aramejsko 9. st. pr. Kr.
  - Brahmi i indijska 6. st. pr. Kr.
    - tibetansko 7. st.
    - kmersko/javansko 9. st.
  - hebrejsko 3. st. pr. Kr.
  - sirsko 2. st. pr. Kr.
    - nabatejsko 2. st. pr. Kr.
      - arapsko 4. st.
  - avestijsko 4. – 6. st.
- grčko 9. st. pr. Kr.
  - etruščansko 8. st. pr. Kr.
    - latinično 7. st. pr. Kr.
    - rune 2. st.
    - ogamsko 4. st.
  - gotičko 4. st.
  - armensko 405.
  - glagoljičko 862.
  - ćirilično 10. st.
- samaritansko 6. st. pr. Kr.
- iberska 6. st. pr. Kr.
južnoarapsko 9. st. pr. Kr.
- etiopsko 5. – 6. st. pr. Kr.

meroitičko 3. st. pr. Kr.

Genealogija

Glagoljica je staroslavensko pismo nastalo sredinom 9. st., koje se u hrvatskim krajevima zadržalo sve do 19. st. Već početkom 16. st. sve je više potiskuje latinica. Autor ovog pisma je Ćiril, bizantski redovnik iz Soluna. Ćiril (pravim imenom Konstantin) na osnovi jezika makedonskih Slavena iz okolice Soluna sastavio je prilagođeno pismo i prevodio crkvene knjige.

Nazivlje

Stoljećima su ćirilica i glagoljica jedna drugoj posuđivale ime. Novogorodski svećenik Upyr Lihi 1047. godine zapisao je u svojim Proročkim knjigama s tumačenjem sintagmu, da su knjige prepisane iz kurilovice. Budući da su same knjige napisane na ćirilici, logično je da se naziv kurilovica odnosi na samu glagoljicu. U dubrovačkim dokumentima iz 15. i 16. stoljeća popovi glagoljaši nazivaju se presbyteri chiurilice. Također, Poljičani svoju ćirilicu nazivaju glagoljicom, stoga je vidljivo miješanje imena tijekom povijesti.

Ime pisma dolazi od staroslavenske riječi glagolati što znači "govoriti". Na obredima je tekstove čitao svećenik glagoljaš, a sam termin glagoljski poznat je još iz 16. stoljeća, premda je ime za glagoljicu iskovano tek u 19. stoljeću.

Postanak

Postoje tri teorije o postanku same glagoljice:

egzogena (uzor je neki vanjski sustav)
endogena (ne postoje vanjski uzori, traži se osnovni element unutar sustava)
egzogeno-endogena (dijelom je uzor je vanjski sustav, a od tog dijela razvijaju se ostali grafemi)

Egzogena teorija

Vatroslav Jagić, pristalica egzogene teorije o postanku glagoljice

Egzogena teorija traži ključ glagoljice u nekom stranom grafemskom sustavu, najčešće u grčkom alfabetu. Mnogi su se istraživači zalagali za to, da je temelj glagoljici bilo grčko kurzivno pismo iz 9. stoljeća. Za tu su se teoriju posebno zalagali Isaac Taylor i Vatroslav Jagić, stoga se ona često naziva Taylor-Jagićevom teorijom.

Drugi su pak istraživači poput Nikolaja Trubeckoja tvrdili, da se ona dijelom ugledala u grčki alfabet, a dijelom u neki drugi sustav, poput koptskog, hazarskog, sirijskog, gruzijskog, armenskog ili starožidovskog pisma.

Leopold Geitler glagoljicu je dovodio u vezu s protoalbanskim pismom, Klement Grubišić u vezu s vizigotskim pismom biskupa Wulfile, kojim je pisan Codex argenteus. Černyh, Konstantinov i Čerepnjin dovodili su i glagoljicu i ćirilicu u vezu s nedešifriranim znakovima u Pričrnomorju te s ciparskim slogovnim pismom.

Josip Hamm u mladosti se zalagao za gotsku tezu te je glagoljicu dovodio u vezu s gotskim pismom.

Endogena teorija

Godine 1939. D. Gerhardt ustvrdio je, da glagoljica počinje križem. To je razradio i Georg Černohvostov tvrdeći, da se Konstantin Ćiril nije želio ugledati u strane sustave, boreći se protiv trojezične hereze te da je razvio sustav od nekoliko kršćanskih elemenata. Postoji nekoliko elemenata u glagoljici, koji spajanjem i alterniranjem stvaraju grafeme. To su križ (simbol spasenja i Isusa), krug (simbol božanskog jedinstva i savršenstva) i trokut (simbol Svetog Trojstva). On je glagoljičke grafeme podijelio u nekoliko skupina: prva sadrži križ, druga elemente križa, treća križ i krug, a četvrta krug i trokut.

Bugarski istraživač P. Ilčev ključni je element našao u crtici, koja rotira pod kutom od 90°, a rjeđe pod kutom od 45° te katkad završava kružićem, ključnim elementom oble glagoljice.

Najzanimljivija je teorija Ilčevljeva zemljaka Vasila Jončeva, koji je svakom grafemu opisao kružnicu. Ta je kružnica podijeljena na mrežu od osam dijelova četirima promjerima. Kombiniranjem tih dijelova nastaje neki grafem (prikazano je kako se mogu izvesti jer, slovo i hjer):

Daljnja je istraživanja nastavio i Slavomir Sambunjak svojim djelom Gramatozofija Konstantina Filozofa.

Egzogeno-endogena teorija

Thorvi Eckhardt, a poslije i Josip Hamm znali su, da je jedan čovjek autor glagoljice, stoga su prihvatili činjenicu, da je Konstantin uzor našao u stranom pismu, a da su se iz nekoliko uzora unutar samog sustava razvili ostali grafemi.

Jeronimska teorija

Hrvati su često posezali za tzv. jeronimskom teorijom, koja je davno opovrgnuta. Prema njoj glagoljicu je stvorio sveti Jeronim. Naime, često se naše glagoljaše prozivalo, zbog toga da nisu pravi sinovi Crkve, stoga su postavljanjem svetačkog autoriteta htjeli te sumnje ukloniti. To je pobio Franjo Rački 1861. djelom Pismo slovjensko. Papa Inocent IV. 1248. piše pismo senjskom biskupu Filipu u kojem navodi, da one zemlje tvrde za glagoljicu, da ju je sastavio sveti Jeronim. No, činjenica je da je sveti Jeronim živio u 4. stoljeću te da u tih 800 godina nije nijednom spomenuto, da je on autor takvog pisma.

Vrste glagoljice

Glagoljica se javlja u dva oblika: obla i uglata. Danas se pretpostavlja, da je proces tekao od oble preko poluoble do uglate, no pitanje prvenstva vrste glagoljice još nije utvrđeno. Na našim je prostorima obla glagoljica postala uglatom, stoga se često naziva i hrvatskom glagoljicom.

Najpoznatiji hrvatski glagoljaški spomenik, Baščanska ploča, pokazuje umjerenu oblost. Uglata glagoljica je specifični hrvatski oblik glagoljice. Javlja se u Hrvatskoj počevši od 12. st., najčešća je u primorskim krajevima (Istra, Hrvatsko Primorje, Dalmacija, zadarski i kvarnerski otoci, prije svega Krk, Cres i Lošinj), ali se nalazi i u unutrašnjosti Like i Krbave, sve do Kupe, čak do Međimurja i slovenskih krajeva.

Sve do 1992. se mislilo da je glagoljica bila nazočna samo u tim krajevima, a onda se došlo do glagoljskih natpisa u crkvama uz rijeku Orljavu, o kojima se do tada nije ništa znalo. Konkretno, radilo se o natpisima na crkvama u Brodskom Drenovcu i Lovčiću, ali i u još nekima, čime se došlo do spoznaje da je i Slavonija bila područje gdje je bila prisutna glagoljica^[1].

Prva knjiga tiskana tim pismom jest Misal po zakonu rimskoga dvora (Missale Romanum Glagolitice) iz 1483., koji je tiskan u Kosinju, u Lici te se popularno naziva i Kosinjski misal.

Glagoljička azbuka

Podrobniji članak o temi: Azbuka

Ćiril je htio premostiti jaz između zapadne i istočne crkve. Ujesen 867. u Mlecima pred svećenstvom zagovarao je pravo na ispovijedanje vjere na slavenskom jeziku i pismu. Tu je postigao znatan uspjeh: već je sljedeće godine papa Hadrijan II. odobrio glagoljaško bogoslužje - tj. uporabu slavenskih jezika i glagoljice. U vrijeme kad je cijela sjeverna i zapadna Europa u bogoslužju koristila samo latinski, bio je to doista velik uspjeh. Nakon Ćirilove smrti, za glagoljicu i Ćirilova brata Metoda zauzeo se i papa Ivan VIII. te pohvalio svećenike glagoljaše, koji poučavaju vjeru na materinskom jeziku.

Na južnom i zapadnom Balkanu ćirilica je do 12. stoljeća posve istisnula glagoljicu, sigurno zbog utjecaja grčke pravoslavne crkve. Na sjeverozapadu se glagoljica održala pod zaštitom Rima, ponegdje i do početka 20. stoljeća. U međuvremenu se pojavila, već spomenuta hrvatska inačica, uglata glagoljica. Glagoljičko pismo naziva se azbuka zbog početnih dvaju grafema - az i buki.

Zanimljivosti

Jedan od najpoznatijih hrvatskih glagoljaša u Hercegovini bio je don Jakov Perković podrijetlom iz Vinice (tomislavgradska općina) te se sada njemu u čast u Vinici gradi Oltar Glagoljaša jedinstveni spomenik hrvatskoj glagoljici.

Obla glagoljica

azъ	myslite	šta
buky	našь	jerъ
vĕdĕ	onъ	jery
glagoljǫ	pokoi	jerь
dobrĕ	rьci	ĕtъ
estъ	slovo	jo
živĕti	tvrъdo	ju
Ʒĕlo	ukъ	ęsъ
zemli	frъtъ	ję
iže	hĕrъ	ǫsъ
(i)	otъ	jǫ
(đervь)	ci	tita
kako	črьvь	ižica
ljudьje	ša

Uglata (hrvatska) glagoljica

Pitanje prvenstva glagoljice i ćirilice

Podrobniji članak o temi: Odnos glagoljice i ćirilice

Problem prvenstva ćirilice i glagoljice još nije razriješen. Ne postoji značajna vremenska razlika u datiranju spomenika, i ćirilićni i glagoljični javljaju se u otprilike isto vrijeme u posljednja dva desetljeća 9. stoljeća. Uglavnom se svi slažu oko činjenice, da je glagoljicu stvorio Konstantin Ćiril, ali to opet nije dokaz o starosti glagoljice (primjerice, Emil Georgiev priznaje Konstantinu autorstvo, ali opet tvrdi da je ćirilica starija). Danas se veći dio stručnjaka ipak slaže da je glagoljica starija.

Izvori

Fučić, Branko: Glagoljski natpisi. U: Djela Jugoslavenske Akademije Znanosti i Umjetnosti, knjiga 57.; Zagreb, 1982.
Fullerton, Sharon Golke: Paleographic Methods Used in Dating Cyrillic and Glagolitic Slavic Manuscripts. U: Slavic Papers No. 1.; Ohio, 1975.
Damjanović, Stjepan: Slovo iskona; Zagreb, 2004.
Damjanović, Stjepan: Staroslavenski jezik; Zagreb, 2005.
Gosev, Ivan: Rilszki glagolicseszki lisztove; Sofija, 1956.
Jachnow, Helmut: Eine neue Hypothese zur Provenienz der glagolitischen Schrift - Überlegungen zum 1100. Todesjahr des Methodios von Saloniki. In: R. Rathmayr (Hrsg.): Slavistische Linguistik 1985; München, 1986., 69-93.
Jagić, Vatroslav Glagolitica. Würdigung neuentdeckter Fragmente, Beč, 1890.
Kiparsky, Valentin: Tschernochvostoffs Theorie über den Ursprung des glagolitischen Alphabets In: M. Hellmann u.a. (Hrsg.): Cyrillo-Methodiana. Zur Frühgeschichte des Christentums bei den Slaven; Köln, 1964., 393-400.
Miklas, Heinz (ur.) Glagolitica: zum Ursprung der slavischen Schriftkultur; Beč, 2000.
Steller, Lea-Katharina: A glagolita írás U: B.Virághalmy, Lea: Paleográfiai kalandozások; Szentendre, 1995. ISBN 9634509223
Vais, Joseph: Abecedarivm Palaeoslovenicvm in usum glagolitarum; Veglae, [Krk], 1917. XXXVI
Vajs, Josef: Rukovet hlaholske paleografie. Uvedení do knizního písma hlaholskeho; Prag, 1932. 178 p, LIV. tab.

Izvori

↑ Glagoljaška baština u Slavonskom Kobašu, Slavonskobrodska televizija, 25. veljače 2007.

Horvat, Jasna: Az, roman o glagoljici, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.

Projekti Wikimedije

Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Glagoljica

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Glagoljaški natpisi u Hrvatskoj

Vanjske poveznice

Predložak:Link FA

[1] Glagoljaška baština u Slavonskom Kobašu, Slavonskobrodska televizija, 25. veljače 2007.

[1]

@@ Redak 1: / Redak 1: @@
-{{izdvojeni članak|prosinac 2009.}}
+{{izdvojeni članak|siječanj 2010.}}
 [[Datoteka:Glagoljica Zagreb Kathedral.jpg|mini|Glagoljica u Zagrebačkoj katedrali]]{{Povijest alfabeta}}
 '''Glagoljica''' je [[staroslavenski jezik|staroslavensko]] [[pismo (grafija)|pismo]] nastalo sredinom [[9. stoljeće|9. st.]], koje se u [[Hrvatska|hrvatskim]] krajevima zadržalo sve do [[19. stoljeće|19. st.]] Već početkom [[16. stoljeće|16. st.]] sve je više potiskuje [[latinica]]. Autor ovog pisma je [[Ćiril]], [[bizant]]ski redovnik iz [[Solun]]a. Ćiril (pravim imenom Konstantin) na osnovi jezika [[Makedonija (regija)|makedonskih]] [[Slaveni|Slavena]] iz okolice [[Solun]]a sastavio je prilagođeno pismo i prevodio crkvene knjige.