Heroj: razlika između inačica
Oznake: mobilni uređaj m.wiki |
m uklonjena kategorija Mitologija; dodana kategorija Heroji uz pomoć dodatka HotCat |
||
(Nije prikazana jedna međuinačica jednog suradnika) | |||
Redak 4: | Redak 4: | ||
== Kroz povijest == |
== Kroz povijest == |
||
==== Antička mitologija ==== |
==== Antička mitologija ==== |
||
U [[antika|antičkoj]] [[mitologija|mitologiji]] čovjek čije je ljudsko biće prožeto božanskim svojstvima, zatim polubog, sin boga i smrtne žene i obrnuto ( Npr. [[Heraklo|Heraklo]]). [[Homer|Homer]] zove herojima junake svojih [[ep]]ova. Kasnije se pojam junaka proširuje i na različite istaknute ličnosti, ratnike, državnike, zakonodavce ([[Likurg|Likurg]]), umjetnike, kojima su nakon njihove smrti iskazivali božanske počasti. Grčka tradicija i legenda spominje junake po kojima su pojedina [[pleme]]na dobila ime, a i junake neke pokrajine, grada ili kolonije, za koje se vjerovalo da izravno utječu na djelovanje i sudbinu ljudi. Herojima su se podizala svetišta i spomenici, prinosile su im se žrtve i održavali u njihovu čast svečane igre. Prema antičkom vjerovanju, junak odlazi poslije smrti na [[Olimp|Olimp]] ili na Otoke blaženih, blista na nebu kao zvijezda ili boravi u hramovima i gajevima kao genij zaštitnik. Pojedince su poštovali kao heroje još za života ([[Lizimah|Lizimah]] iz [[Samotraki|Samotrake]]; tiranin [[Nikija|Nikija]] s Kosa). |
U [[antika|antičkoj]] [[mitologija|mitologiji]] čovjek čije je ljudsko biće prožeto božanskim svojstvima, zatim polubog, sin boga i smrtne žene i obrnuto ( Npr. [[Heraklo|Heraklo]]). [[Homer|Homer]] zove herojima junake svojih [[ep]]ova. Kasnije se pojam junaka proširuje i na različite istaknute ličnosti, ratnike, državnike, zakonodavce ([[Likurg|Likurg]]), umjetnike, kojima su nakon njihove smrti iskazivali božanske počasti. Grčka tradicija i legenda spominje junake po kojima su pojedina [[pleme]]na dobila ime, a i junake neke pokrajine, grada ili kolonije, za koje se vjerovalo da izravno utječu na djelovanje i sudbinu ljudi. Herojima su se podizala svetišta i spomenici, prinosile su im se žrtve i održavali u njihovu čast svečane igre. Prema antičkom vjerovanju, junak odlazi poslije smrti na [[Olimp|Olimp]] ili na Otoke blaženih, blista na nebu kao zvijezda ili boravi u hramovima i gajevima kao [[genij]] zaštitnik. Pojedince su poštovali kao heroje još za života ([[Lizimah|Lizimah]] iz [[Samotraki|Samotrake]]; tiranin [[Nikija|Nikija]] s Kosa). |
||
==== Rimsko Carstvo ==== |
==== Rimsko Carstvo ==== |
||
Redak 10: | Redak 10: | ||
==== Kršćanstvo ==== |
==== Kršćanstvo ==== |
||
[[kršćanstvo| Kršćanstvo]] općenito ne prihvaća pojam junaka, nego ga zamjenjuje pojmom svjedoka (najčešće u značenju mučenik). No, srednjovjekovna svjetovna praksa prihvaća kult heroja kao hrabrog ratnika, viteza s visoko razvijenim osjećajem časti, koji štiti slabije, osobito žene. |
[[kršćanstvo| Kršćanstvo]] općenito ne prihvaća pojam junaka, nego ga zamjenjuje pojmom svjedoka (najčešće u značenju mučenik). No, srednjovjekovna svjetovna praksa prihvaća [[kult]] heroja kao hrabrog ratnika, viteza s visoko razvijenim osjećajem časti, koji štiti slabije, osobito žene. |
||
Svojevrsnu [[devalorizacija|devalorizaciju]] heroja donosi novovjekovni [[racionalizam|racionalizam]], gdje herojstvo često poprima vid karikature (Npr. [[Cervantes]]ov Don Quijote). Suprotno, u [[romanticizam|romanticizmu]] kult heroja oživljava u idealističkim koncepcijama o prisutnosti panteističkog boga ili svjetskopovijesnog duha u genijalnim pojedincima. Osobito radikalne [[aristokracija|aristokratske]] nazore o herojima kao vođama ljudi koji stvaraju povijest zagovarao je britanski filozof i povjesničar Th. [[Carlyle|Carlyle]]. Na tom je tragu, iako s većim pretenzijama, i [[Nietzsche]]ova koncepcija heroja kao natčovjeka, koji smrću kršćanskog boga zadobiva svoju veličinu i postaje jedini sudac nad svojim postupcima. Smatrajući da se u egzaltaciji herojskog skriva antiracionalni voluntarizam, građanska [[ideologija|ideologija]] kao i demokratska praksa XIX. st. demistificiraju povijesno- pokretačku ulogu heroja. Materijalističke koncepcije vide pokretače složenoga pov. gibanja prvenstveno u društvenim, političkim i ekonomskim uzrocima, a ne u osobitoj djelatnosti heroja, te stoga ističe problem, ličnosti i njenog udjela u povijesnim rješenjima. Problematika junaka doživjela je osebujan rasplet u suvremenom [[egzistencijalizam|egzistencijalizmu]] gdje se heroj potire u bezličnosti svakodnevnice (otuda anti-heroj), ili se rađa u sukobu spram [[apsurd]]a egzistencije ([[Camus]]ov Sizif). |
Svojevrsnu [[devalorizacija|devalorizaciju]] heroja donosi novovjekovni [[racionalizam|racionalizam]], gdje herojstvo često poprima vid karikature (Npr. [[Cervantes]]ov [[Don Quijote]]). Suprotno, u [[romanticizam|romanticizmu]] kult heroja oživljava u idealističkim koncepcijama o prisutnosti panteističkog boga ili svjetskopovijesnog duha u genijalnim pojedincima. Osobito radikalne [[aristokracija|aristokratske]] nazore o herojima kao vođama ljudi koji stvaraju povijest zagovarao je britanski filozof i povjesničar Th. [[Carlyle|Carlyle]]. Na tom je tragu, iako s većim pretenzijama, i [[Nietzsche]]ova koncepcija heroja kao natčovjeka, koji smrću kršćanskog boga zadobiva svoju veličinu i postaje jedini sudac nad svojim postupcima. Smatrajući da se u egzaltaciji herojskog skriva antiracionalni voluntarizam, građanska [[ideologija|ideologija]] kao i demokratska praksa XIX. st. demistificiraju povijesno- pokretačku ulogu heroja. Materijalističke koncepcije vide pokretače složenoga pov. gibanja prvenstveno u društvenim, političkim i ekonomskim uzrocima, a ne u osobitoj djelatnosti heroja, te stoga ističe problem, ličnosti i njenog udjela u povijesnim rješenjima. Problematika junaka doživjela je osebujan rasplet u suvremenom [[egzistencijalizam|egzistencijalizmu]] gdje se heroj potire u bezličnosti svakodnevnice (otuda anti-heroj), ili se rađa u sukobu spram [[apsurd]]a egzistencije ([[Camus]]ov Sizif). |
||
[[Kategorija: |
[[Kategorija:Heroji| ]] |
Posljednja izmjena od 21. studenoga 2024. u 14:12
Junak (ili heroj) je pojam kojim se često naziva izuzetno hrabar čovjek koji spašava druge ljude i brani ih od zlih ljudi, čija je definicija često korištena u fiktivnom svijetu, no nekad se koristila i u povijesti.
U antičkoj mitologiji čovjek čije je ljudsko biće prožeto božanskim svojstvima, zatim polubog, sin boga i smrtne žene i obrnuto ( Npr. Heraklo). Homer zove herojima junake svojih epova. Kasnije se pojam junaka proširuje i na različite istaknute ličnosti, ratnike, državnike, zakonodavce (Likurg), umjetnike, kojima su nakon njihove smrti iskazivali božanske počasti. Grčka tradicija i legenda spominje junake po kojima su pojedina plemena dobila ime, a i junake neke pokrajine, grada ili kolonije, za koje se vjerovalo da izravno utječu na djelovanje i sudbinu ljudi. Herojima su se podizala svetišta i spomenici, prinosile su im se žrtve i održavali u njihovu čast svečane igre. Prema antičkom vjerovanju, junak odlazi poslije smrti na Olimp ili na Otoke blaženih, blista na nebu kao zvijezda ili boravi u hramovima i gajevima kao genij zaštitnik. Pojedince su poštovali kao heroje još za života (Lizimah iz Samotrake; tiranin Nikija s Kosa).
Pridavanje božanskih svojstava istaknutim ličnostima imalo je osobitog odjeka u Rimskom Carstvu gdje su pojedinim vladarima prinosili žrtve i uzdizali ih u red bogova (apoteoza).
Kršćanstvo općenito ne prihvaća pojam junaka, nego ga zamjenjuje pojmom svjedoka (najčešće u značenju mučenik). No, srednjovjekovna svjetovna praksa prihvaća kult heroja kao hrabrog ratnika, viteza s visoko razvijenim osjećajem časti, koji štiti slabije, osobito žene. Svojevrsnu devalorizaciju heroja donosi novovjekovni racionalizam, gdje herojstvo često poprima vid karikature (Npr. Cervantesov Don Quijote). Suprotno, u romanticizmu kult heroja oživljava u idealističkim koncepcijama o prisutnosti panteističkog boga ili svjetskopovijesnog duha u genijalnim pojedincima. Osobito radikalne aristokratske nazore o herojima kao vođama ljudi koji stvaraju povijest zagovarao je britanski filozof i povjesničar Th. Carlyle. Na tom je tragu, iako s većim pretenzijama, i Nietzscheova koncepcija heroja kao natčovjeka, koji smrću kršćanskog boga zadobiva svoju veličinu i postaje jedini sudac nad svojim postupcima. Smatrajući da se u egzaltaciji herojskog skriva antiracionalni voluntarizam, građanska ideologija kao i demokratska praksa XIX. st. demistificiraju povijesno- pokretačku ulogu heroja. Materijalističke koncepcije vide pokretače složenoga pov. gibanja prvenstveno u društvenim, političkim i ekonomskim uzrocima, a ne u osobitoj djelatnosti heroja, te stoga ističe problem, ličnosti i njenog udjela u povijesnim rješenjima. Problematika junaka doživjela je osebujan rasplet u suvremenom egzistencijalizmu gdje se heroj potire u bezličnosti svakodnevnice (otuda anti-heroj), ili se rađa u sukobu spram apsurda egzistencije (Camusov Sizif).