Vidi kôd stranice Hrvatsko državno pravo

[[Slika:Hrvatsko drzavno pravo knjiga.jpg|250px|desno|mini|Naslovnica knjižice ''Hrvatsko državno pravo'' (1944.)]]
'''Hrvatsko državno pravo''' pojam je kojem se ponekad pridružuju i pojmovi '''hrvatskog povijesnog''' i '''hrvatskog prirodnog prava''', a označava skup povijesnih i državno-pravnih činjenica na kojima je utemeljena težnja [[Hrvati|hrvatskog naroda]] za očuvanjem nacionalne samostalnosti i postizanjem teritorijalnoga jedinstva hrvatskih zemalja, najprije u okviru [[Habsburška Monarhija|Habsburške Monarhije]], a potom i u ostalim povijesnim okolnostima. U nekim povijesnim razdobljima ideje hrvatskog državnog prava bit će zlorabljene, kako hrvatske ekspanzionističke struje, tako i oni koji žele naglasiti navodne velikohrvatske težnje među pripadnicima hrvatskoga naroda. Glavne postavke hrvatskog državnog prava naći će se i u "Izvorišnim osnovama" [[Ustav Republike Hrvatske|Ustava Republike Hrvatske]].

==Ilirski pokret i revolucionarna previranja==
Razvojem [[Ilirski pokret|Ilirskog pokreta]] koji je među svojim ciljevima imao ujedinjenje svih „ilirskih zemalja“, a potom i [[Hrvatski narodni preporod|Hrvatskog narodnog preporoda]] koji će težiti, između ostaloga, i jačanju samobitnosti u odnosu na [[Ugarska|Ugarsku]], javljaju se polovicom [[19. stoljeće|19. stoljeća]] sve snažniji pokušaji povijesnoga i pravnoga utemeljenja samosvojnosti i jedinstvenosti [[Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija|Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije]].

Još [[1790.]] godine, u želji da se odupre [[Austrija|austrijskom]] [[apsolutizam|apsolutizmu]], [[Hrvatski sabor]] donosi odluku da se Hrvatska podvrgne Ugarskom namjesničkom vijeću, čime se Hrvatska po prvi put u povijesti u upravnom smislu izravno podložila Ugarskoj. No, Hrvatski sabor je to podvrgavanje uvjetovao i vremenski ograničio. Naime, svoju je vrhovnu vlast predao ugarskoj vladi, ali sve dok se ne povrate "''oni krajevi Hrvatske, koji su danas pod Venecijom i Turskom''"<ref name="Matković">Stjepan Matković: Aneksijska kriza, Hrvatska revija br.1/2009., str. 118.</ref> Daljnje težnje mladog mađarskog nacionalizma - uključujući nametanje mađarskih zakona Hrvatskoj i nametanje mađarskog jezika - bila su odbijena: hrvatski ban [[Ivan Erdődy]] je tom prigodom izrekao riječi koje su poslije postale simbolom nastojanja za hrvatskim državnim pravom: [[Regnum regno non praescribit leges|''Regnum regno non praescribit leges!'']]

Mađarski su vladajući krugovi takvo stanje koristili kako bi ojačali svoje interese i svoj utjecaj na području Hrvatske i Slavonije, zanemarivši uvjete iz te pogodbe. Zato će i narodni pokret u Hrvatskoj biti kroz sljedeća desetljeća u znaku odupiranja mađarskoj hegemoniji. Sukob je dosegao svoj vrhunac u vrijeme [[revolucija 1848. – 1849.|revolucionarnih događaja 1848. – 1849.]], kad je [[Mađarska]] nastojala postići samostalnost u odnosu na Austriju. Hrvatski intelektualni krugovi, oslonjeni na [[Narodna stranka|Narodnu stranku]], uvidjeli su svoju priliku, te su u takvim okolnostima tražili bliže veze s Austrijom, a u savezu protiv Mađara.

===Zahtijevanja naroda===
[[Slika:Zahtijevanja naroda.jpg|250px|desno|mini|''Zahtjevanja naroda'' (1848.)]]
Takve su se ideje vidjele osobito u različitim proglasima koji su se pojavili u Hrvatskoj i Slavoniji tijekom [[1848.]] godine. Među njima valja spomenuti [[Zahtijevanja naroda]], usvojena [[25. ožujka]] [[1848.]] na Skupštini Trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije sazvanoj u Zagrebu u Narodnom domu (Sabor još nije bio sazvan). U njima se izriče nakana „slavjanskih naroda“ Trojedne kraljevine da i dalje ostanu pod [[kruna sv. Stjepana|ugarskom krunom]], s kojom su „pređi naši slobodnom voljom sjedinili slobodnu krunu“ kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Uz ostalo, u tom se dokumentu u 3. točki traži snažno i ponovno sjedinjenje kraljevine Dalmacije s kraljevinama Hrvatskom i Slavonijom kojima po „zakonu i dogodovštini (tj. povijesti)“ pripada, kao i „cijele naše vojničke granice“ (tj. [[Vojna krajina|Vojne krajine]]), te svih ostalih krajeva „naše domovine“ koji su tijekom vremena izgubljeni, a sada se nalaze u mađarskim [[županija]]ma ili austrijskim [[krunske zemlje|krunskim zemljama]].
Iščitava se iz toga da se program Zahtijevanja naroda ne odnosi samo na Dalmaciju i Vojnu krajinu, nego i na ostale zemlje. Kad je riječ o „mađarskim županijama“, onda se tu očito misli na [[Međimurje]], a kad je riječ o austrijskim nasljednim zemljama valja ovamo pribrojiti barem [[Istra|Istru]].

===Odluke Hrvatskoga sabora===
Iste godine u [[Hrvatski sabor|Hrvatskome saboru]] doneseni su zaključci o odnosima s Austrijom i Ugarskom, a osobito se ističe članak XI. („O osnovi odnošenja sproću Ugarske i Austrije“) u kojem se kralju predstavljaju „želje i zahtijevanja naroda.“ U prvoj točki toga članka navodi se da je „Trojedna kraljevina kao država oduvijek slobodna i od Ugarske nezavisna. U šestoj točki traži se da se kraljevina Dalmatinska, kao njezin sastavni dio, „s Trojednom kraljevinom sjedini“, a ostale „jugoslavjanske pokrajine monarkije austrijske, kao što je novoustrojena [[Vojvodina|vojvodina Srbska]], zatim [[Štajerska (Slovenija)|Dolnja Štajerska]], [[Koruška]], [[Kranjska]], [[Istra|Istrija]] i [[Goriška|Gorica]]“ da uđu u uži savez s Trojednom kraljevinom. U sedmoj točki predlaže se i nastavak „prijateljskog“ saveza s Ugarskom „u smislu pragmatičke sankcije“, a u jedanaestoj točki traži se puna vlast Hrvatske nad onim krajevima koje je u tim revolucionarnim godinama prisvajala Mađarska, što se osobito odnosi na dijelove Slavonije, ali i na [[Rijeka|Rijeku]]. Važno je ovdje vidjeti opseg zemalja za koje se zanima Hrvatski sabor, premda na zemlje izvan Hrvatske, Slavonije i Dalmacije gleda drugačije nego na ove tri pokrajine. Isto tako, još se ne spominje [[Bosna i Hercegovina]], jer je ona još uvijek u sastavu [[Tursko Carstvo|Turskog Carstva]]. Usto, s obzirom na državnopravni položaj, značajno je spominjanje [[Hrvatska pragmatička sankcija|Hrvatske pragmatičke sankcije]] koja će kroz sljedeća desetljeća ostati jedan od središnjih čimbenika Hrvatskog državnog prava.

====Manifest naroda hrvatsko-slavonskog====
Još je važniji u tom pogledu ''Manifest naroda hrvatsko-slavonskog'' od [[5. lipnja]] [[1848.]], kojim se Hrvatski sabor prvi put opširno poziva na „naravno (prirodno) pravo“ i na „historičko (povijesno) pravo“ naroda. ''Prirodno pravo'' opisano je, tako, kao najveće, „jer je u prirodi osnova i temelj svakoga prava.“ Kao primjer toga prava navedene su težnje [[Talijani|talijanskog]] i [[Nijemci|njemačkoga]] naroda za sjedinjenjem. Uz to pravo na narodno jedinstvo, prema ovom Manifestu, prirodno je pravo i pravo naroda na „slobodu i savršenu jednakost“ s ostalim narodima, pa je tako neodrživa postojeća hegemonija njemačkog i [[Mađari|mađarskog]] naroda u Monarhiji. Na tim načelima slobode i jednakosti, Sabor očekuje ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda unutar Habsburške Monarhije.

Kad govori o ''povijesnom pravu'', Sabor spominje da je prvi [[Hrvatsko-Ugarska|hrvatsko-ugarski]] kralj [[Koloman]], „kao i mnogi njegovi nasljednici“ posebno okrunjen u [[Zadar|Zadru]] hrvatskom krunom; da je hrvatski narod samostalno na saboru u Zadru za kralja izabrao [[Ladislav Napuljski|Ladislava Napuljskog]] i [[Tvrtko I. Kotromanić|Tvrtka I.]]; da su Hrvati [[1526.]] na [[Cetinski sabor|Cetinskom saboru]] samostalno i prije Mađara izabrali [[Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva|Ferdinanda I.]] za svoga kralja; da je Hrvatski sabor, prije svih ostalih austrijskih naroda i nekoliko godina prije Mađara, samostalno prihvatio Pragmatičnu sankciju; da je hrvatski narod, bez Mađara, sam potpisao „Bečku pacifikaciju“ (sporazum između vladara i pobunjenog ugarskog plemstva iz [[1606.]]); da je Hrvatski sabor uvijek imao zakonodavnu ulogu i da se održavao pod predsjedanjem kralja; da su „Constitutiones et Articuli Slavoniae“ iz godine [[1492.]] i [[1358.]], bez razmatranja u Ugarskom saboru, ušli u ugarsko zakonodavstvo; da su tek od [[15. stoljeće|15. stoljeća]], i to ne uvijek, Ugarska i Hrvatska „kao jedno tijelo“, premda Hrvatski sabor nije uvijek slao svoje izaslanike na Ugarski, a ondje doneseni zakoni u Hrvatskoj su vrijedili samo ako bi bili u skladu s njezinim pravom i samostalnošću; da je banska vlast uvijek bila neovisna od ugarske i da se prostirala „od Drave i Dunava do Jadranskog mora“; da su i odlukom od [[1790.]] i [[1791.]], kad su ovlasti prenijete na Ugarsko namjesništvo, poslovi koji su se odnosili na samu kraljevinu ostali u nadležnosti Hrvatskoga sabora; da ugarski [[palatin]]i i suci nikad nisu imali nadležnosti na području Hrvatske; da se kraljevi cijelo vrijeme, pa i u doba nastanka Manifesta, prilikom krunidbe obvezuju da će štititi ne samo Ugarsku, nego i kraljevine Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju. Na temelju toga povijesnoga prava, Sabor ističe da ne traži za Trojednu kraljevinu ništa nova što mu već ne bi pripadalo. Većina ovih povijesnih podataka otada će činiti sastavni dio Hrvatskoga državnog prava. Posebice se to odnosi na naglašavanje da je savez Hrvatske i Ugarske bio samo [[personalna unija]], na izbor [[Habsburg]]ovaca za hrvatske kraljeve, te na Pragmatičnu sankciju.

==Zbivanja nakon Bachova apsolutizma==

Po završetku [[Bachov apsolutizam|Bachova apsolutizma]] i ponovnim omogućavanjem slobodnijeg političkog djelovanja u cijeloj Monarhiji, a posebice u svjetlu reforme Monarhije koja je išla prema dualizmu Austrije i Mađarske, koncept Hrvatskog državnog prava dobiva nove nijanse.

== Kvaternikovo dopisivanje s Napoleonom III. ==
Preko svojih talijanskih poznanstava, Niccola Tommasea i C. Cavoura, išao je Napoleonu III. u nadi da bi mu mogao pomoći u oslobađanju Hrvatske, a radi toga je 1859. napisao knjigu na francuskom ''La Croatie et la confederation italienne''. Knjiga je bila zabranjena u Austriji. U istoj je isticao poseban položaj Hrvatske u Europi, poricao je Austriji i Ugarskoj prava na Hrvatsku te je predlagao ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, u koje je ubrojio Hrvate s područja današnje RH i BiH, a u Hrvate je uračunao i Slovence koje u tom djelu naziva ''noričkim Hrvatima''.<ref name="Pavličević">[http://hrcak.srce.hr/file/77135 RZHP sv.28/1995.] Dragutin Pavličević: Eugen Kvaternik o istočnom pitanju (1859-1868), str. 86.</ref> Naglasio je da su austrijski vladari sklapali mirovne ugovore (poimence: [[karlovački mir]], [[Požarevački mir]], [[Beogradski mir]], [[Svištovski mir]]) s Osmanskim Carstvom od kraja 17. st., a da pritom nisu sudjelovali i Hrvati, što je protupravno, te sukladno tome je zahtijevao neka se Hrvatskoj reinkorporiraju svi teritoriji koje joj je Osmansko Carstvo osvojilo.<ref name="Pavličević"/> U tom je djelu prvi od hrvatskih političara koji se poziva ne samo na povijesno, nego i na prirodno pravo te na međunarodno pravo kojega ni druga strana, turska, nije poštovala.<ref name="Pavličević"/>

Vidi [[:s:Proglas hrvatskom narodu Eugena Kvaternika iz 1859.]]
===Sabor 1861.===
Hrvatska politička scena bila je tada podijeljena između [[Narodna stranka|narodnjaka]] koji su nastojali ostvariti što širu [[autonomija|autonomiju]] Trojedne kraljevine vodeći računa o konkretnim povijesnim prilikama, [[mađaroni|unionista]] koji su zastupali bezuvjetnu što užu suradnju s Ugarskom, te tada nastale [[Stranka prava|Stranke prava]] koja se zalagala za hrvatsku neovisnost, kako od [[Pešta|Pešte]], tako i od [[Beč]]a. Ove su razlike došle do izražaja i na zasjedanju [[Hrvatski sabor|Hrvatskoga sabora]] od [[15. travnja]] [[1861.]] Upravo je ondje jedan od vođa pravaša, [[Eugen Kvaternik]], održao govor kojim se pozvao na Hrvatsko državno pravo, a isto je nakon njega učinio i [[Ante Starčević]], koji izričito spominje „Državno pravo Kraljevine Hrvatske.“ Svojim je govorom Starčević, pozivajući se na Hrvatsko državno pravo, ukazao na neodrživost kako mađarske, tako i austrijske hegemonije, ali i na neutemeljenost zahtijevanja Austrije da se Hrvatska dogovori s Ugarskom o budućem ustroju zajedničke države. Usto, naglasio je nepravednost stanja u kojem je u Hrvatskom saboru zastupljena tek četvrtina teritorija koji po državnom pravu pripada Hrvatima, a kao zemlje izvan toga područja nabraja Dalmaciju, dijelove Kranjske, Međimurje, [[Turska Hrvatska|Tursku Hrvatsku]] i Vojnu krajinu.{{wikizvorM|[[s:Govor Ante Starčevića u Hrvatskom saboru 26. lipnja 1861.|tekst govora.]]}}

Na Saboru pobjeđuje narodnjačka struja, a Sabor donosi poznati „članak 42“ prema kojem Ugarska mora priznati zemljišnu cjelovitost te samostalnost Hrvatske u poslovima uprave, sudstva, školstva i bogoštovlja.

Kroz sljedeće razdoblje narodnjaci, predvođeni [[Josip Juraj Strossmayer|Strossmayerom]] sve će se više zalagati za južnoslavensko jedinstvo, a pravaši će zahtijevati poštovanje Hrvatskog državnog prava, što je podrazumijevalo hrvatsku samostalnost i jednakost s ostalim narodima, ali i ujedinjenje svih „hrvatskih zemalja.“ Ovo će uključivati, ne samo Vojnu krajinu i Dalmaciju, nego i ostala područja na kojima su živjeli [[južni Slaveni]] unutar [[Habsburška Monarhija|Habsburške Monarhije]].

===Nakon hrvatsko-ugarske nagodbe===
[[Datoteka:Austria-Hungary map hr.svg|mini|320px|desno|Zemlje obuhvaćene Hrvatskim državnim pravom unutar Austro-ugarske Monarhije:<br>17) [[Trojednica|Hrvatska i Slavonija]] (s [[Vojna krajina|Vojnom krajinom]]);<br>5) [[Dalmacija]]<br>18) [[Bosna i Hercegovina]];<br>7) Austrijsko primorje ([[Istra]] i [[kvarner]]ski otoci bez [[Goriška|Gorice]].<br>''Ponekad su tome pribrojavani:''<br>16) iz ugarskih županija: [[Međimurje]] i dio [[Baranja|Baranje]], a mnogo rjeđe dijelovi [[Bačka|Bačke]];<br>4) [[Kranjska]];<br>3) [[Koruška]];<br>12) samo južni dio [[Štajerska (Slovenija)|Štajerske]];<br>7) ostatak Austrijskog primorja.]]
Nakon sklapanja [[Hrvatsko-ugarska nagodba|Hrvatsko-ugarske nagodbe]] [[1868.]] zaoštrile su se prilike u Hrvatskoj, a na sljedećim izborima u rujnu [[1872.]] pravaši i narodnjaci u koaliciji odnose pobjedu te traže reviziju Nagodbe. U cijelom razdoblju koje je prethodilo sklapanju nagodbe, kao i nakon toga, razvile su se između hrvatskih i mađarskih [[povjesničar]]a i [[političar]]a rasprave o autentičnosti dokumenta poznatog kao ''[[Pacta conventa]]'', koji je navodno sadržavao odredbe sporazuma o personalnoj uniji između mađarskog kralja [[Koloman]]a i hrvatskog [[plemstvo|plemstva]], a predstavljao je jedan od temelja Hrvatskog državnog prava.

Narodnjaci su u ovom razdoblju u Hrvatskom državnom pravu vidjeli temelj koji će omogućiti samostalnost južnih Slavena unutar Monarhije, no krajem desetljeća, dolaskom [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]] pod austrijski protektorat ([[1878.]]), povratkom Vojne krajine pod [[ban]]sku vlast ([[1881.]]) i rastom utjecaja [[Narodna stranka (Dalmacija)|narodnjaka u Dalmaciji]], došlo je do znatnijih promjena i u stavovima nekih njihovih pristalica. Već [[1878.]] Hrvatski sabor traži od cara [[Franjo Josip I., car Austrije|Franje Josipa]] da se Bosna i Hercegovina pripoji Hrvatskoj i Slavoniji na temelju Hrvatskog državnog prava, jer je to područje, prije dolaska [[Osmansko Carstvo|Turaka]] pripadalo hrvatskom kraljevstvu, jer je uostalom, [[1867.]] i sami car Franjo Josip I. dao zavjernicu u kojoj je istaknuto da će sve zemlje koje budu "''natrag stečene''" biti vraćene Ugarskoj i njezinim "''posestrinim kraljevinama''" (Hrvatskoj).<ref name="Matković"/> Ovi će potezi Sabora i vodećih hrvatskih političara izazvati negodovanje [[pravoslavlje|pravoslavnog]], a onda i [[Srbi|srpskog]] stanovništva, ne samo Bosne i Hercegovine, nego i Vojne krajine, Dalmacije i same Hrvatske i Slavonije. U Dalmaciji, a onda i u drugim krajevima Srbi sve snažnije artikuliraju svoje političke stavove, odvajajući se od narodnjaka. Tako nastaje i [[Srpska stranka (Dalmacija)|Srpska stranka u Dalmaciji]], koja će otvoreno podržavati mađarske pozicije. Uvidjevši nemogućnost nastavka zajedničke južnoslavenske platforme u takvim uvjetima, Hrvatsko državno pravo sasvim se okreće uspostavi samostalnosti i slobode hrvatskih zemalja pod hrvatskim imenom. Vidljivo je to i u djelu [[Slovaci|Slovaka]] [[Bogoslav Šulek|Bogoslava Šuleka]] „Hrvatski ustav ili konstitucija godine 1882.“, kojim se obraća većini, manjinama i bivšim krajišnicima te ih potiče da, bez obzira na pripadnost ili nepripadnost hrvatskoj skupini usvoje tradiciju i realnost institucija države, njima uređen način života, te sudjelovanje u nadolazećoj naciji. Time on zapravo zastupa pravašku tezu o „hrvatskom političkom narodu“ prema kojem na cijelom području pokrivenom Hrvatskim državnim pravom obitava samo jedan politički narod - hrvatski. Na taj bi se način, na temlju Hrvatskog državnog prava imale s Hrvatskom i Slavonijom (uključujući već i Vojnu krajinu) imale sjediniti Dalmacija i Bosna i Hercegovina, pa čak i [[slovenske pokrajine]] čije je slavenske stanovnike Starčević nazivao alpskim Hrvatima (još je [[Pavao Ritter Vitezović]] govorio o Alpskoj Hrvatskoj).

===Napetosti između Hrvata i Srba===
U razdoblju pojačane mađarizacije pod režimom [[Károly Khuen-Héderváry|Khuen-Héderváryja]] ([[1883.]] – [[1903.]]) Narodna stranka postala je vladina, a time i mađaronska, a Stranka prava postaje nositelj nacionalne ideje. Njezinim idejama o Hrvatskom državnom pravu, sve će se jasnije suprotstavljati u svome glasilu „Srpski list“ Srpska stranka u Dalmaciji, postavljajući, nasuprot Hrvatskog državnog prava, načelo političkog prava srpskog naroda, čije početke će ovi političari vidjeti u [[Statuta Valachorum|Vlaškim statutima]] iz [[17. stoljeće|17. stoljeća]]. Hrvatskom državnom pravu suprotstavljala se i ideja o pravu srpskog naroda, kao i sve jača [[Kneževina Srbija|Kneževina]], a potom i [[Kraljevina Srbija]]. Program [[Velika Srbija|Velike Srbije]] predviđen [[Ilija Garašanin|Garašaninovim]] „[[Načertanije]]m“ obuhvaćao je područja [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], [[Dalmacija|Dalmacije]], ali i [[Slavonija|Slavonije]]. S druge strane, [[Narodna stranka (Dalmacija)|narodnjaci]] i [[Stranka prava|pravaši]] u Dalmaciji zastupat će pozicije Hrvatskog državnog prava i tražiti povratak Dalmacije Hrvatskoj i Slavoniji.

===Politika »novog kursa«===
Nakon pada Khuen-Héderváryjeve vlasti, na poticaj [[Ante Trumbić]]a i [[Fran Supilo|Frana Supila]], dolazi [[1905.]] do [[Riječka rezolucija|Riječke]] i [[Zadarska rezolucija|Zadarske rezolucije]], kojima se stvara [[Hrvatsko-srpska koalicija]]. U njoj sudjeluju i zagovornici Hrvatskog državnog prava. Ipak, tim se rezolucijama (osobito Zadarskom) srpskom narodu priznaje status političkog naroda u Trojednoj kraljevini, što postaje pretpostavka daljnjem otporu germanizaciji i djelomično mađarizaciji, ali i sve bržem približavanju Kraljevini Srbiji. Izvan Koalicije ostat će Čista stranka prava [[Josip Frank|Josipa Franka]], koja će zastupati ostvarenje šire hrvatske samostalnosti unutar Monarhije, te [[Hrvatska pučka seljačka stranka]] [[Stjepan Radić|Stjepana Radića]].

==Aneksijska kriza==
[[Dekret o aneksiji Bosne i Hercegovine|Aneksijskom]] [[Aneksijska kriza|krizom]] što je uslijedila [[1908.]] zbog austro-ugarskog pripajanja dotad okupirane pokrajine Turskog Carstva, Bosne i Hercegovine, pokrenule su se žestoke rasprave i argumentacije o hrvatskom pravu na BiH.<ref>Stjepan Matković: Aneksijska kriza, Hrvatska revija br.1/2009., str. 114–118.</ref>

==U jugoslavenskoj monarhiji==
U svojoj „[[Svibanjska deklaracija|Svibanjskoj deklaraciji]]“ iz [[1917.]], [[Jugoslavenski klub]] poziva se na „[[pravo naroda na samoodređenje]]“ i na „Hrvatsko državno pravo“ u nastojanju ostvarenja samostalnosti južnoslavenskih naroda Habsburške Monarhije. U Bosni i Hercegovini pojavljuje se [[1917.]] „[[Josip Stadler|Stadlerova]] izjava“ u kojoj se kaže: „Zahtijevamo sjedinjenje onih zemalja, na koje se Hrvatsko državno pravo proteže, naime Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne i Hercegovine te hrvatske Istre u jedno političko i financijalno autonomno, sa Habsburškom Monarhijom kao cjelinom nerazdruživo spojeno državno tijelo.“ Ta Izjava nastala je kao znak protivljenja projugoslavenskoj „Svibanjskoj deklaraciji.“ Sljedeće godine [[Stjepan Sarkotić]] još uvijek predlaže sjedinjenje Bosne i Hercegovine s [[Trojednica|Trojednicom]]. [[29. listopada]] [[1918.]] [[Hrvatski sabor]] raskida sve državno-pravne veze s Austrijom i Ugarskom te objavljuje stvaranje [[Država Slovenaca, Hrvata i Srba|Države Slovenaca, Hrvata i Srba]]. U ovoj odluci ne spominje se Hrvatstko državno pravo, nego „pravo naroda na samoodređenje“, ali odluka će otada činiti sastavni dio Hrvatskog državnog prava. Sličan je slučaj i s Rezolucijom o odcjepljenju Međimurja od mađarske države od [[9. siječnja]] [[1919.]], što ju je donijela Velika skupština u [[Čakovec|Čakovcu]]. U rezoluciji se izričito poziva na ideju „velikog predsjednika sjeverno-američkih država [[Woodrow Wilson|Wilsona]] o samoodređenju naroda.“ Sabor ipak nikada neće donijeti odluku o stvaranju zajedničke države s Kraljevinom Srbijom. Tu je odluku, odstupajući od Hrvatskog državnog prava, pripremio [[Jugoslavenski odbor]], a u stvarnost ju je provelo izaslanstvo Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba.
[[Datoteka:Proposed Coat of arms of the Neutral Peasant's Republic of Croatia.svg|thumb|right|150px|Grb Neutralne Seljačke Republike Hrvatske prema prijedlogu Ustava iz 1921. godine]]
Tijekom priprema za donošenje Ustava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, vodstvo Hrvatske republikanske seljačke stranke u sklopu republikanske zastupničke većine banske Hrvatske prihvaća 9. svibnja 1921. ''Državno uređenje ili [[Ustav Neutralne Seljačke Republike Hrvatske]]'' kao izraz težnji naroda za republikanskim i federalnim ustrojem buduće državne zajednice. Kasnije je navedeni tekst postao program HRSS.<ref>Mužić, Ivan. ''Stjepan Radić u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca'', 4. dopunjeno izd., Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990.,  {{ISBN|86-401-0040-3}}, str. 303.</ref>

U ovom razdoblju, kao najuspješniji borac za Hrvatsko državno pravo, pokazala se [[Hrvatska seljačka stranka]], što je na kraju [[1939.]] i dovelo do stvaranja [[banovina Hrvatska|banovine Hrvatske]]. Ni u [[Sporazum Cvetković-Maček|Sporazumu Cvetković-Maček]], ni u kraljevskoj „Uredbi o banovini Hrvatskoj“ od [[26. rujna]] [[1939.]] ne spominje se Hrvatsko državno pravo, ali sama ideja teritorijalnoga jedinstva hrvatskih zemalja u ovim odlukama predstavlja dio ostvarenja toga prava. Ipak, u svom govoru Hrvatskom narodnom zastupstvu, to jest hrvatskim zastupnicima u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije, [[29. kolovoza]] [[1939.]], [[Vladko Maček]] izričito kaže:
[[Datoteka:BanovinaCroatia.PNG|mini|250px|desno|Banovina Hrvatska iz 1939. (službeno granice nisu nikad bile definitivno određene)]]

{{citat|Važno je za nas ovo, da smo ovaj put opet, nakon dvadeset godina, prvi put postavili svoju budućnost na temelje hrvatskog državnog prava|Vladko Maček, Zagreb (29. kolovoza 1939.)}}

Hrvatska strana ostala je djelomično nezadovoljna, jer to područje nije obuhvaćalo i zapadnu Bosnu (nekadašnju [[Turska Hrvatska|Tursku Hrvatsku]]), [[Baranja|Baranju]] i sjevernu [[Bačka|Bačku]]. Osim pripadnika HSS-a, frankovci, a potom i [[ustaše]] u emigraciji, također će se pozivati na Hrvatsko državno pravo, no provodit će i terorističke akcije koje su izrazito u suprotnosti sa Starčevićevom mišlju. [[Komunistička partija Hrvatske]] u svom proglasu iz [[1937.]] ne spominje Hrvatsko državno pravo, nego se poziva na nacionalnu ravnopravnost, te osuđuje stavove „franovačko-fašističke demagogije o nezavisnoj hrvatskoj državi“, koja želi „da hrvatskom narodu umjesto jednog jarma nametne drugi, još gori jaram [[Rim]]a i [[Berlin]]a.“

==Drugi svjetski rat==
===Nezavisna Država Hrvatska i granica do Drine===
[[Datoteka:Croatia 41 45 en.gif|mini|250px|desno|Nezavisna Država Hrvatska (crveno) bez stvarne kontrole na velikom dijelu teritorija, područja pripojena [[Italija|Italiji]] (zeleno), [[Mađarska|Mađarskoj]] (smeđe) i [[Treći Reich|Trećem Reichu]] (plavo)]]
[[7. lipnja]] [[1941.]] godine donesena je u [[Zagreb]]u na temelju Hrvatskog državnog prava i na osnovi načela o neprekinutosti hrvatskog narodnog područja od državnog interesa, „Odredba o istočnoj granici [[NDH|Nezavisne Države Hrvatske]]“, a koja je bila određena od utoka rijeke [[Sava|Save]] u [[Dunav]],  uzvodnim tokom rijeke Save do ušća rijeke [[Drina|Drine]] u Savu; potom od ušća rijeke Drine uzvodno tom rijekom i to njezinim najistočnijim rukavcima tako, da svi rječni otoci (ade) na rijeci Drini pripadaju isključivo Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pa do utoka potoka Brusnice u rijeku Drinu istočno od sela Zemlice; od utoka potoka Brusnice u rijeku Drinu tekla je granica NDH kopnom istočno od Drine točno starom granicom između Bosne i Srbije, a koja je postojala službeno do [[1908.]] godine. U sastav istočnog dijela NDH ušao je i grad Zemun s okolicom, ali je isti sporazumom s njemačkim [[Treći Reich|Trećim Reichom]], ostao do kraja [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] pod okupacijom njemačke vojske.

Valja primijetiti da ova Odredba, uz Hrvatsko državno pravo, spominje i „načelo o neprekinutosti hrvatskog narodnog područja od državnog interesa“, te se zamišljeno područje NDH temelji i na tom načelu. S druge strane, NDH nije obuhvaćala područja koja su doista bila dijelovima Hrvatskog državnog prava i to poglavito dijelove Dalmacije i [[Kvarner]]a, te Istru i Međimurje.

Na području na kojem su vlasti NDH imale kontrolu izvršeni su brojni zločini, pretežno usmjereni protiv srpskog stanovništva. Ustaške vlasti proglašavaju sve Srbe na području NDH kolektivno krivima za nedaće Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji, iako je Samostalna demokratska stranka, koju je podržavala većina [[prečani|prečanskih]] Srba 15 godina lojalno surađivala s HSS-om (vidi: [[Srbi u NDH]]).

===Postavke Hrvatskog državnog prava u odlukama ZAVNOH-a===
Na području NDH, od utemeljenja [[Prvi sisački partizanski odred|Prvog sisačkog partizanskog odreda]] bio je razvijen i [[Narodnooslobodilački pokret u Hrvatskoj|Narodnooslobodilački pokret]] s dominantnom ulogom [[Komunistička partija Jugoslavije|KPJ]]. Na oslobođenim teritorijima uspostavlja se vlast, a na njezino čelo stavlja [[Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske]] (ZAVNOH). U svojim odlukama ZAVNOH se nikada ne poziva na Hrvatsko državno pravo, nego spominje vjekovnu borbu hrvatskog naroda za svoju slobodu i samostalnost, te nabraja „svijetle likove [[Matija Gubec|Matije Gupca]], [[Matija Ivanić|Matije Ivanića]], [[senjski uskoci|senjskih uskoka]], [[Pavao Ritter Vitezović|Pavla Vitezovića]], [[ilirski pokret|Iliraca]], [[Eugen Kvaternik|Eugena Kvaternika]], [[Ante Starčević]]a, [[Frano Supilo|Frana Supila]], braće Radića (vidi: [[Antun Radić]], [[Stjepan Radić]]) i mnogih drugih hrvatskih rodoljuba“, za koje kaže da su „povijesni izraz neprekidne borbe hrvatskog naroda za slobodu.“ Usto, ZAVNOH ističe da je „[[Ante Pavelić|Pavelić]] najčišće hrvatske zemlje prodao vjekovnim neprijateljima hrvatskog naroda: Dalmaciju, [[Hrvatsko primorje]], [[Gorski kotar]] talijanskim, a Međimurje mađarskim osvajačima“. Tako jedan od zadataka pred ZAVNOH-om ostaje „borba za povratak svih od tuđina otetih pokrajina i njihovo priključenje matici zemlji, i to: Istre, [[Zadar|Zadra]], [[Rijeka|Rijeke]], svih [[jadran]]skih otoka, anektiranog dijela Dalmacije, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, te Međimurja“ (iz „Plitvičke rezolucije“ radnog zasjedanja ZAVNOH-a od [[14. lipnja]] [[1943.]]). Tako, premda se ne poziva na Hrvatsko državno pravo, ZAVNOH jasno naznačuje pripadnost gotovo svih zemalja koje su njime bile obuhvaćene „matici zemlji“ (iznimka je Bosna i Hercegovina i [[Boka kotorska]]). Slični stavovi izneseni su i u Rezoluciji Drugog zasjedanja ZAVNOH-a [[14. listopada]] [[1943.]] [[25. rujna]] [[1943.]] [[Pokrajinski narodnooslobodilački odbor za Istru]] donio je tzv. [[Pazinske odluke]] od 13. i od 26. rujna 1943. godine, o tome da se Istra „priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom.“  Ova odluka već [[20. rujna]] [[1943.]] postaje dijelom hrvatskog pravnog sustava „Odlukom ZAVNOH-a o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj“. [[Josip Broz Tito]] ozbiljno će kritizirati ove odluke ZAVNOH-a u svom [[brzojav]]u od [[1. listopada]] [[1943.]], jer je držao da takve državno-pravne odluke može donositi samo [[AVNOJ]], a predsjedništvo ZAVNOH-a može ih samo supotpisati. Ovakav svoj stav opravdava činjenicom da bi takvo postupanje ZAVNOH-a moglo biti protumačeno u stranim silama kao [[separatizam]]. Usto, Tito se usprotivio i onom dijelu Odluke u kojem se [[talijani|talijanskoj]] manjini jamči autonomija, držeći da je trebalo naglasiti da je riječ samo o kulturnoj autonomiji.

==Nakon Drugog svjetskog rata==
{{Karta SFRJ|float=right}}
U [[druga Jugoslavija|drugoj Jugoslaviji]] hrvatska se državnost očitovala u zasebnom teritoriju i vlastitoj republičkoj upravi na čelu sa Saborom i Izvršnim vijećem (vladom), a kasnije i Predsjedništvom [[Socijalistička Republika Hrvatska|Socijalističke Republike Hrvatske]] (najprije [[Federalna Država Hrvatska]], a od [[1947.]] do [[1963.]] Narodna Republika Hrvatska). U odnosu na predratnu banovinu Hrvatsku, teritorij SR Hrvatske nije zalazio u područje [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]], no u njega je uključena [[Baranja]], [[Istra]] (definitivno [[1954.]]; vidi: ''[[Slobodni teritorij Trsta]]''), [[Zadar]], [[Rijeka]], [[jadran]]ski otoci i čitava [[Dalmacija]]. U ustavima NR Hrvatske i SR Hrvatske ne spominje se Hrvatsko državno pravo, no samo postojanje zasebnog Ustava, zakonodavstva, izvršne i sudske vlasti na određenom teritoriju, izričaj je ostvarenja dijela državotvornih težnji. Od područja koja su osobito bila dijelom Hrvatskog državnog prava, u SR Hrvatsku ne ulazi Bosna i Hercegovina (posebice ne „Turska Hrvatska“), Boka kotorska i istočni dio [[Srijem]]a. Težnje za još većom hrvatskom samostalnošću i državnošću dovest će do [[Hrvatsko proljeće|Hrvatskog proljeća]] [[1971.]] godine, koje će međutim ubrzo biti i ugušeno. Ipak, ustavnim [[amandman]]ima iz [[1971.]] i ustavom [[SFRJ]] iz [[1974.]] državni suverenitet nedvojbeno je prešao na razinu republika, što će postati i pravnim temeljem kasnijeg osamostaljenja Republike Hrvatske.

Hrvatska oporba i naročito [[emigracija]] naglašavala je činjenicu da prilikom određivanja granica NR Hrvatske i SR Hrvatske nije vođeno računa o teritorijima s kojima je [[1918.]] Hrvatska ušla u Jugoslaviju (pri čemu se mislilo naročito na istočni Srijem), te da se u tim granicama očituju brojne nelogičnosti i odstupanja od javno proklamiranih načela. Osobito se pritom isticalo način određivanja granica Bosne i Hercegovine s izlaskom na more u [[Neum]]u ali ne i kod [[Sutorina|Sutorine]] na teritoriju koji je pripao [[Crna Gora|Crnoj Gori]], a povijesno je pripadao Dalmaciji. Slično, priliko određivanja granice između Bosne i Hercegovine i Hrvatske uvažene su nekadašnje granice s [[Osmansko Carstvo|Osmanskim Carstvom]], dok to nije vrijedilo prilikom određivanja granice između Bosne i Hercegovine i [[Srbija|Srbije]] u slučaju [[Sandžak]]a. Oko tih ideja s različitim će se taktikama okupiti pojedine često suprotstavljene organizacije u emigraciji, a posebice [[Hrvatska seljačka stranka]] na čelu s [[Vladko Maček|Vladkom Mačekom]] i [[Hrvatski oslobodilački pokret]] na čelu s [[Ante Pavelić|Antom Pavelićem]] i s glasilom „Hrvatski narod.“ Nakon Pavelićeve smrti dolazi do raskola u HOP-u, pa djeluju dvije istoimene organizacije, od kojih ona [[Vjekoslav Vrančić|Vrančićeva]] zastupa nešto mekšu politiku. Bez obzira na sve podjele, glavni cilj svih relevantnih emigrantskih organizacija i njihovih udruženja bilo je stvaranje slobodne i samostalne hrvatske države koja mora obuhvaćati sav etnički i povijesni prostor hrvatskoga naroda u kojoj će biti suveren jedino hrvatski narod (Ustav [[Hrvatsko narodno vijeće|Hrvatskog narodnog vijeća]] donesen u [[Toronto|Torontu]] [[1974.]]). Od 1974. upravo Hrvatsko narodno vijeće postaje glavno mjesto okupljanja hrvatske emigracije, kako one iz [[1945.]], tako i one izbjegle nakon Hrvatskog proljeća [[1971.]] (poput [[Bruno Bušić|Brune Bušića]]), a ideja samostalne i slobodne Hrvatske počinje rasti na temelju nacionalnog pomirenja svih Hrvata. Kroz [[1970-ih|sedamdesete]] godine ova emigracija organizirala je i više terorističkih akcija, a u isto vrijeme bila je i metom nasilja jugoslavenskih tajnih službi. Od važnijih glasila izlaze [[Hrvatska revija]], [[Nova Hrvatska]] i na španjolskom [[Studia Croatica]]. [[1981.]] osnovan je [[Hrvatski državotvorni pokret]] istupanjem većinom „proljećara“ iz Hrvatskog narodnog vijeća koje se, u svjetlu Titove smrti [[1980.]], odlučuje za mirnu borbu za hrvatsku samostalnost. Izjava Sabora Hrvatskog narodnog vijeća iz ožujka [[1990.]] podržava hrvatske demokratske stranke koje nastoje na „narodnom samoodređenju do odcjepljenja i izvornom suverenitetu hrvatskoga naroda“, te pozdravljaju višestranačke izbore u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]] i traže obranu njezine cjelovitosti. Na taj način i većinski dio emigracije prihvaća ostvarenje Hrvatskoga državnog prava u okviru slobodne i samostalne Republike Hrvatske, ali i kroz očuvanje cjelovitosti Bosne i Hercegovine, iako se ništa ne govori o budućem statusu te zemlje.

==Samostalna Republika Hrvatska==
[[Datoteka:Croatia map municipalities.svg|mini|250px|desno|Republika Hrvatska u svojim međunarodno priznatim kopnenim i pomorskim granicama]]
Na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj [[1990.]] većina glasača daje svoje povjerenje stranci koja je najjasnije izricala namjeru ostvarenja ideala Hrvatskog državnog prava - [[Hrvatska demokratska zajednica|Hrvatskoj demokratskoj zajednici]]. Na predizbornim skupovima, uz zahtjeve za hrvatskom samostalnošću, nije jasno određen stav te stranke prema Bosni i Hercegovini, a pojedinci iz njezina članstva koketirali su s idejom granice na [[Drina|Drini]].

[[Ustav Republike Hrvatske|Ustavom Republike Hrvatske]]{{fusg|1}} iz iste godine ona je opisana kao „samostalna i nezavisna, suverena i demokratska država“ („Izvorišne osnove“ Ustava), a prihvaćanjem odluka [[Badinterova komisija|Badinterove komisije]], njezine su granice jednake granicama Hrvatske u drugoj Jugoslaviji. U „Izvorišnim osnovama“ Ustava Republike Hrvatske izrijekom se spominje „održanje i razvitak državotvorne misli o ''povijesnom pravu hrvatskoga naroda'' na punu državnu suverenost.“ Time se i Ustav poziva na Hrvatsko državno pravo, a kao njegovi čimbenici navedene su sljedeće činjenice:

*stvaranje hrvatskih [[kneževina]] u [[7. stoljeće|7. stoljeću]];
*[[srednji vijek|srednjovjekovna]] samostalna [[država|državi]] Hrvatska utemeljena u [[9. stoljeće|9. stoljeću]];
*[[Kraljevstvo]] Hrvata uspostavljeno u [[10. stoljeće|10. stoljeću]];
*održanje hrvatskoga državnog subjektiviteta u [[Hrvatsko-Ugarska|hrvatsko-ugarskoj]] [[personalna unija|personalnoj uniji]];
*samostalna i suverena odluka [[Hrvatski sabor|Hrvatskoga sabora]] godine [[1527.]] o izboru kralja iz [[Habsburg|Habsburške]] dinastije;
*samostalna i suverena odluka Hrvatskoga sabora o [[Hrvatska pragmatička sankcija|pragmatičkoj sankciji]] iz godine [[1712.]];
*zaključak Hrvatskoga sabora godine [[1848.]] o obnovi cjelovitosti [[Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija|Trojedne Kraljevine Hrvatske]] pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;
*[[Hrvatsko-ugarska nagodba]] [[1868.]] godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.;
*odluka Hrvatskoga sabora [[29. listopada]] godine [[1918.]] o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije;
*činjenica da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca ([[1. prosinca]] [[1918.]] godine), poslije ([[3. listopada]] [[1929.]] godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;
*osnutak [[Banovina Hrvatska|Banovine Hrvatske]] godine [[1939.]] kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;
*uspostava temelja državne suverenosti u razdoblju [[Drugi svjetski rat|Drugoga svjetskog rata]], izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.);
*demokratski izbori (godine 1990.), na kojima je hrvatski narod slobodno izrađenom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost
*Ustav Republike Hrvatske (1990.) i pobjeda u Domovinskom ratu (1991. – 1995.).

Ovim odrednicama Hrvatskog državnog prava sadržanima u Ustavu valja još pridodati i [[Referendum]] o samostalnosti i suverenosti RH od [[19. svibnja]] [[1991.]], na kojem se 94% građana izjasnilo za samostalnost i suverenost Hrvatske, a protiv ostanka u Jugoslaviji, te [[Deklaracija o uspostavi samostalne i suverene Republike Hrvatske|Deklaraciju o uspostavi samostalne i suverene Republike Hrvatske]] Hrvatskoga sabora od [[25. lipnja]] [[1991.]] i proglašenje neovisnosti [[8. listopada]] iste godine.

{{fusd|1}} {{wikizvorM|Ustav Republike Hrvatske|tekst Ustava Republike Hrvatske}}

==Nesporazumi, sukobi i kriva tumačenja u srpskoj politici==

Postavke Hrvatskog državnog prava koje se odnose na zemlje koje su viđene kao njegov sastavni dio (osobito Dalmacija, Bosna i Hercegovina, istočni Srijem, Boka kotorska, a ponekad i Sandžak), te razumijevanje cjelokupnog stanovništva toga područja kao „političkog hrvatskog naroda“, sudarile su se s nacionalnom idejom [[Srbi|Srba]] u tim krajevima, koja je svoj poticaj dobivala iz sve snažnije Kneževine i [[Kraljevina Srbija|Kraljevine Srbije]]. Ta je ideja naglašavala etničko načelo i pripadnost svih [[Pravoslavlje|pravoslavaca]] na tom području jednom i jedinstvenom srpskom narodu čiji je ideal konačno sjedinjenje sa Srbima u Kraljevini Srbiji. Usto, još od vremena [[Vuk Karadžić|Vuka Karadžića]] naglašavat će se i pripadnost svih [[štokavsko narječje|štokavaca]] [[Katolička Crkva|katolika]] jedinstvenom srpskom narodu, a srpska glasila toga doba, posebice Srpski list iz Dalmacije, vidjet će [[Hrvati|Hrvate]], ne kao zaseban narod, nego kao svojevrsnu izdajničku proaustrijsku stranku srpskoga naroda. S tim idejama oni će snažno napadati ideju Hrvatskog državnog prava, pa i ismijavati njegove umjerenije zagovornike kakav je bio [[Bogoslav Šulek]]. Svako hrvatsko spominjanje Hrvatskog državnog i povijesnog prava u srpskim će političkim krugovima biti protumačeno kao izraz velikohrvatskih težnji, koje su zapravo bile izravno suprotstavljene [[Velika Srbija|velikosrpskim]] naumima Srbije i srpskih političara u drugim krajevima.<ref>Tihomir Rajčić, „Slika Hrvata u nacionalnoj ideologiji Srpske stranke u Dalmaciji 80-ih godina XIX. stoljeća (Srpski list /glas/ o Hrvatima)“, ''Rad. Zavoda povij. znan. HAZU u Zadru'', sv. 45/2003., str. 357–374.</ref>

[[Ivo Banac]] zaključuje da srpski politički i intelektualni krugovi nikada nisu do kraja shvatili koncept Hrvatskog državnog prava, pogotovo u odnosu na hrvatsku verziju jugoslavenstva. Kao osnovni razlog nerazumijevanja istaknuta je činjenica da je srpska nacionalna ideologija 19. i 20. stoljeća izjednačavala etničko i nacionalno, odnosno da je stavljala znak jednakosti između etničke pripadnosti srpskom narodu i pripadnosti srpskoj naciji, nastojeći takvo viđenje primijeniti i na druge skupine, što je ujedno i značilo da u srpsku državu treba uključiti sva područja u kojima žive etnički Srbi. Ovo je vodilo u izravan sukob sa zagovornicima Hrvatskog državnog prava, počevši s Bosnom i Hercegovinom tijekom druge polovice 19. stoljeća. Tako promatran koncept Hrvatskog državnog prava i hrvatske političke nacionalnosti (koja kao zajednica nije bila utemeljena na zajedničkom podrijetlu, jeziku i vjeroispovesti, nego na povijesti i državno-pravnim ispravama) Srbima je izgledao nerazumljiv i stran.<ref>Ivo Banac, ''Nacionalno Pitanje u Jugoslaviji: Porijeklo, povijest, politika'', Durieux: Zagreb, 1995., str. 66-76.</ref>

==Hrvatsko državno pravo i bošnjački krugovi==
Još je [[Ante Starčević]] držao da su bosanski [[muslimani]] dio hrvatskoga naroda, a to je uvjerenje došlo do svoga vrhunca u [[NDH]], kad je [[30. travnja]] [[1941.]] godine donesena zakonska odredba o „arijevskom rasnom karakteru“ pripadnika islamske vjeroispovjesti. Dok jedan dio tamošnjeg muslimanskog stanovništva prihvaća takav tretman, drugi će se dio usprotiviti ustaškoj politici kao asimilatorskoj. Kasnije će se bošnjački političari pozivati na kontinuitet države Bosne i Hercegovine sa [[srednji vijek|srednjovijekovnom]] [[Bosna|Bosnom]], a hrvatsko pozivanje na državno pravo okarakterizirati kao ekspanzionizam ravnopravan velikosrpskoj ideji koja ih je pritiskala s druge strane. Tome će znatno pridonijeti i nedoslijednost hrvatske politike [[1990-ih|devedesetih godina]] 20. stoljeća kad je riječ o Bosni i Hercegovini.<ref>Mustafa Imamović, „Bošnjački etnos: identitet i ime“, ''Prilozi'', 32, Sarajevo 2003., str. 315-329.</ref>

== Vidi još ==
* [[Češko državno pravo]]

== Bilješke ==
{{izvori|30em}}

==Izvori==
{{izvori|30em}}
* Bogoslav Šulek, „Naše pravice. Izbor zakonah, poveljah i spisah znamenitih za državno pravo Kraljevine dalmatinsko-hrvatsko-slavonske od 1202. do 1868.“, Zagreb 1868.

==Literatura==
* [[Ivo Banac]], ''Nacionalno Pitanje u Jugoslaviji: Porijeklo, povijest, politika'', Durieux: Zagreb, 1995.
* [[Arian Rajh]], „Četiri aspekta razložene Konstitucije“: ''Diskrepancija'' sv. IV. br. 7-8, 2003., str. 53-66.
* [[Tihomir Cipek]] - [[Stjepan Matković]], ''Programski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842. – 1914.'', Disput, Zagreb, 2006.

[[Kategorija:Hrvatska povijest]]
[[Kategorija:Politika Hrvatske]]
[[Kategorija:Politička povijest Hrvatske]]
[[Kategorija:Hrvatski pravaški pokret]]