Vidi kôd stranice Crvena Hrvatska

{{otheruses2|[[Crvena Hrvatska (časopis)]]}}
{{Hrvatska povijest}}
'''Crvena Hrvatska''' ([[latinski jezik|lat.]]  ''Croatia Rubea'') u nekim starijim povijesnim izvorima naziv je za područje od rijeke [[Cetina|Cetine]] do [[Valona|Valone]], te do porječja Pive, Morače, Zete i Tare u unutrašnjosti. Središte područja istovjetno je području [[Duklja|Duklje]], [[Zahumlje|Zahumlja]], [[Travunija|Travunije]], dijelovima [[Raška|Raške]] i teritoriju suvremene sjeverne [[Albanija|Albanije]]. Epitet "crvena" (južna) zemljopisna je opozicija [[Primorska Hrvatska (kneževina)|"bijeloj" (sjevernoj) Hrvatskoj]] te se u tom slučaju u [[Ljetopis popa Dukljanina|Ljetopisu popa Dukljanina]] odražava stara tradicija označivanja strana svijeta bojama.<ref name="Proleksis">[http://proleksis.lzmk.hr/16254/ Proleksis enciklopedija] Crvena Hrvatska</ref>

Krajevi od Istre do Valone u Albaniji, koje su naselili Slaveni, podijeljeni su na Duvanjskom saboru [[753.]] bili razdijeljeni na dvije hrvatske samoupravne jedinice: Bijelu (zapadnu) Hrvatsku od rijeke [[Raša (rijeka)|Raše]] u Istri do rijeke [[Cetina|Cetine]] u današnjoj Dalmaciji, te Crvenu (južnu) Hrvatsku od Cetine do Valone i gorja Himare u Albaniji. Crvena Hrvatska bila je na Duvanjskom saboru razdijeljena na samoupravne pokrajine: [[Zahumlje|Zahumlje]], [[Travunja|Travunju]], [[Duklja|Duklju]] i [[Ilirik|Ilirik]]. Od tada ove pokrajine činile su izvjesno vrijeme jednu državnu cjelinu, manje više između sebe povezanu.<ref name="Proleksis" />

U starijoj historiografiji naziv se koristio i za cijelo područje južne Hrvatske od Omiša prema jugu. Problem Crvene Hrvatske često je raspravljan u historiografiji ([[Vjekoslav Klaić]], Nikola Zvonimir Bjelovučić, Vladimir Košćak, [[Dominik Mandić|Dominik Mandić]] i dr.), nerijetko opterećen političkim prizvukom.<ref name="Proleksis" /> U znanstvenoj se zajednici raspravlja i o Crvenoj Hrvatskoj iz ranog srednjeg vijeka, koja se nalazila na području današnje [[Ukrajina|Ukrajine]].<ref>Karel Kroch: Crvena Hrvatska u Ukrajini, [[Ognjište (časopis)|Ognjište]], 5 (1994), 6; str. 71–77.  </ref>

==Ljetopis popa Dukljanina==

Bit [[Ljetopis popa Dukljanina|Ljetopisa popa Dukljanina]], iz 12. stoljeća, o Crvenoj Hrvatskoj je, uglavnom, u ovome: Prostor od [[Jadransko more|Jadranskog Mora]] do [[Drina|Drine]], [[Sava|Save]] i [[Šar-planina|Šar-planine]] bio je, u početku, pod jednim slavenskim kraljem. Ovo slavensko kraljevstvo (lat. ''Regnum Sclavorum'') podijelilo se kasnije na dva dijela: na Primorje (lat. ''Maritima'') i Surbiju (lat. ''Surbia'') odnosno Zagorje (lat. ''Transmontana''). Na saboru na Duvanjskom polju, kralj Svatopuk razdijelio je Primorje na dvije provincije: [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Bijelu Hrvatsku]] ili Donju Dalmaciju (lat. ''Croatia Alba, quae et inferior Dalmatia'') i Crvenu Hrvatsku ili Gornju Dalmaciju (lat. ''Croatia Rubea, quae et Superior Dalmatia'').<ref name="SMŠ">[[Savić Marković Štedimlija]], ''Crvena Hrvatska'', Laus, Split, 1991. (pretisak izdanja iz 1937.)</ref>
[[Datoteka:Trpimir.jpg|mini|350px|[[Primorska Hrvatska (kneževina)|Bijela Hrvatska]] i Crvena Hrvatska za vrijeme vladanja kneza [[Trpimir]]a]]
Prema [[Ljetopis popa Dukljanina|Ljetopisu popa Dukljanina]] (''glava XI.'') razdioba na Duvanjskom saboru 753. godine je izgledala ovako:

'''Bijela Hrvatska''': "Poslije ovoga prema sadržaju privilegija, koje su pročitane pred narodom, napisao je privilegije, podijelio pokrajine i oblasti svoga kraljevstva, i njihove granice i krajeve na ovaj način: prema toku voda koje teku s planina i ulijevaju se u more na južnoj strani imenova Primorje, a prema vodama koje s planina teku ka sjevernoj strani i ulijevaju se u veliku rijeku [[Dunav]], nazvao je [[Srbija]]. Zatim je primorje podijelio u dvije pokrajine: od mjesta Dalme đe kralj tada boravljaše, i đe je bio sabor, sve do Vinodola nazva Bijelom Hrvatskom, za koje se kaže i Donja [[Dalmacija]]".

'''Crvena Hrvatska''': "Isto tako od navedenog mjesta Dalme sve do grada Bamblone, koji se sada zove Drač, nazvao je Crvena Hrvatska, za koju se još kaže Gornja Dalmacija. I kao što je u donjoj Dalmaciji ustanovio Salonitansku crkvu kao mitropoliju, na isti način u Gornjoj Dalmaciji su Dukljansku crkvu, prema drevnom pravu, uredili [[mitropolija|mitropoliju]]".

Pojam [[Dalmacija (rimska provincija)|obiju Dalmacija]], kako ga je, s malom grješkom na jugu, fiksirao pop Dukljanin, bio je u njegovo doba još živ i svjež.<ref>[[Milan Šufflay]], ''Srbi i Arbanasi (Njihova simbioza u srednjem vijeku)'', Zagreb, 1991., str. 107.</ref> Opisujući Crvenu Hrvatsku, Dukljanin kaže, da su se u njoj nalazili ovi gradovi: [[Kotor]], [[Budva]], [[Bar (grad)|Bar]], [[Ulcinj]], [[Skadar]], [[Trebinje]], Pilot i dr., a također i ove oblasti: [[Zahumlje|Hum]], [[Travunja|Trebinje]], [[Sandžak|Podgorje]] i [[Duklja|Zeta]].<ref name="SMŠ" />

Objasnivši ispočetka kako je došlo do formiranja Crvene Hrvatske, [[Ljetopis popa Dukljanina|Dukljanin]] se dalje u čitavom svom djelu zadržava na njenom prikazivanju i opisivanju pojedinih događaja i ličnosti njene prošlosti. [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Bijelu Hrvatsku]] spominje uzgredno tek na par mjesta, a Raške se dotiče još rjeđe. Njegovo prikazivanje Crvene Hrvatske obuhvaća vrijeme od 450. do 1150., dakle od prije dolaska Slavena u ove krajeve pa skoro do osnivanja [[Raška (država)|države Nemanjića]].<ref name="SMŠ" />

Iz Dukljaninovog pričanja, od bitne važnosti njegovo vjerovanje da su [[Raška (država)|Srbija]], [[Vrhbosna|Bosna]] i Hrvatska nekad bile u jednom slavenskom kraljevstvu i da se kasnije diobom, izdvojila Hrvatska, koja je podijeljena na Crvenu i Bijelu Hrvatsku, na čijoj se međi nalazio [[Dubrovnik]], no koji je stvarno pripadao [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Bijeloj Hrvatskoj]]. Do ove diobe, po njegovom kazivanju, došlo je negdje polovinom 10. stoljeća, do kojeg vremena su obje Hrvatske bile u jednoj istoj državi pod jednim državnim poglavarem.<ref name="SMŠ" />

== Dandolo i Flavije Blondo ==

[[Andrea Dandolo]], dužd mletački (1343. – 1354.), najodličniji je ljetopisac Mletačke Republike. Napisao dvije knjige o povijesti [[Venecijanska republika|Venecije]] u kojoj je i Kronika Dalmacije o [[Hrvatska|Hrvatskoj]] u kojoj spominje podjelu Hrvatske. U svom djelu ''Chronicon venetum'', koje se i danas čuva u izvorniku u biblioteci sv. Marka u Mlecima, on donosi veoma vrijednih vijesti i o najstarijoj prošlosti [[Hrvati|hrvatskog naroda]]. Za to je crpio građu iz arhiva mletačkih duždeva te iz raznih djela, koja su bila napisana prije njega. O hrvatskom saboru na Duvnu i o razdiobi hrvatske države na tom saboru Dandolo piše;<ref name="Domo">[[Dominik Mandić]], ''[[Etnička povijest Bosne i Hercegovine (knjiga)|Etnička povijest Bosne i Hercegovine]]'', [[Ziral]], Mostar, 1982. (pretisak)</ref>
{{col-begin}}
{{col-2}}
latinski navod:
{{citat|Svethopolis rex Dalmacie... in plano Dalme coronatus est et regnum suum Dalmacie in IIIIor partes divisit... A plano intaque Dalme usque Ystriam, Chroaciam Albam, vocavit, et a dicto plano usque Duracium, Chroaciam Rubeam, et versus montana, a flumine Drino usque Maceodoniam, Rasiam; et a dicto flumine citra Bosnam nominavit... Moderni autem maritimam totam vocant Dalmaciam, montana autem Chroatiam...|Andrea Dandolo 172 182 sl.; 2. izd. 156.}}
{{col-2}}
hrvatski prijevod:
{{citat|Svetopulk, kralj [[Dalmacija|Dalmacije]]... na [[Duvanjsko polje|Duvanjskom polju]] krunjen je i kraljevstvo svoje Dalmacije razdijeli na četiri dijela... Od polja naime Duvanjskoga do [[Istra|Istre]] nazva [[Dalmatinska Hrvatska|Bijelom Hrvatskom]], i od toga polja do [[Drač|Drača]] (u [[Albanija|Albaniji]]) [[Crvena Hrvatska|Crvenom Hrvatskom]]; a planinski dio od rijeke [[Drina|Drine]] do [[Makedonija|Makedonije]] nazva [[Raška|Raškom]], i od te rijeke ovamo, [[Bosna|Bosnom]]... Moderni pak cijelo primorje zovu Dalmacijom, a planinski dio Hrvatskom|Andrea Dandolo 172 182 sl.; 2. izd. 156.}}
{{col-end}}

Dandolov je navod bliz [[Ljetopis popa Dukljanina|Ljetopisu popa Dukljanina]], ali nije izravno prepisan iz poznate redakcije toga Ljetopisa. Najvažnija novost, koju Dandolo donosi u svom tekstu, jest ta, da se Zagorje ne zove "Surbia" nego "Chroatia", Hrvatska.<ref name="Domo" /> [[Ferdo Šišić]] je dobro primijetio, da ni u Ljetopisu popa Dukljanina naziv Surbia, kao ni Zagorje, nema političko ni etničko značenje nego samo geografsko, mjesno, ipak da ne bi tko navod "Surbia" krivo shvatio, Dandolo ga ispušta i veli, da se u njegovo vrijeme [[Zagora]], tj. Bosna, zove Hrvatska, i prema tome da čini sastavni dio hrvatskih narodnih zemalja.<ref>"Srbija (Surbia) je za Popa Dukljanina samo geografski pojam, a ne politički ili državni", Ferdo Šišić, Letopis 174.</ref>

Glasoviti talijanski humanist Flavije Biondo (Flavius Blondus, 1388. – 1463.) u svom poznatom djelu Povijesti prenosi gotovo od riječi do riječi ono, što je Dandolo napisao o duvanjskom saboru, dotično o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj. Ovo Biondovo svjedočanstvo nema posebne povijesne vrijednosti, jer prepisuje Andreu Dandola. Na koncu ipak Biondo zaključuje svoj navod svojim osobnim zaglavkom, koji nije uzeo iz Dandola.<ref name="Domo" /> Taj glasi: "...Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske". Ovo svjedočanstvo ima posebnu povijesnu vrijednost, jer ono pokazuje, da se sredinom 15. stoljeća, kada je Biondo pisao svoje djelo, na zapadu smatrala [[Srednjovjekovna bosanska država|Bosna]], kojoj je tada pripadala i zapadna Raška, hrvatskom zemljom.<ref>... Rassiaque et Bosna pro regni Chroatiae regionibus habentur", Flavius Blondus 115r (177); Ferdo Šišić, Letopis 37.</ref>

== Orbini, Lučić i drugi izvori ==

Grčki pisac Laonik Halkokondyles (1432. – 1490.) po tadašnjem humanističkom imenovanju naroda klasičnim imenima, podijelio je narode na Balkanskom poluotoku na Ilire, Tribale i Mezeje. Po Halkokondilesu Iliri žive zapadno od Drine do Jadranskoga mora, koje on po tadašnjem običaju zove Jonsko more, te od Dubrovnika do Istre. Zemlje [[Sandalj Hranić Kosača|Sandaljeve]] (tadašnju [[Zahumlje|Humsku zemlju]], koja je obuhvaćalo većinu Dukljaninove Crvene Hrvatske) kako Halkokondyles zove široku oblast, kojom je u njegovo vrijeme vladao [[Stjepan Vukčić Kosača|herceg Stjepan]], sinovac i nasljednik Sandaljev, smješta on u [[Ilirik]]. U toj zemlji živi isti narod, kao onaj uz dalmatinsku obalu do Istre.<ref name="Grk">Chalcocondiles L.,: "Historiae (de rebus turcicis)", u "Corpus scriptorum historiae byzantinae 48", Bonn, 1843.</ref> 
[[Datoteka:Mavro Orbini il regno de gli slavi.jpg|mini|130px|''[[Mavro Orbini|Il Regno de gli Slavi]]'']]
[[Datoteka:Dukljanin.jpg|mini|180px|''[[Ivan Lučić#Djela|De regno Dalmatiae et Croatia]]'']]
Najstariji sačuvani prijepis je na latinskom jeziku, a datira iz oko [[1650.]] godine, dok je po mogućem starijem izvorniku [[Mavro Orbini]] [[1601.]] objavio knjigu na [[talijanski jezik|talijanskom]], ''Il regno degli Slavi''.<ref name="Proleksis-1">[http://proleksis.lzmk.hr/5909/ Proleksis enciklopedija] Ljetopis popa Dukljanina</ref> Orbini je upotrijebio ne samo Dukljaninov Ljetopis, nego i mnoge druge, kasnije izgubljene izvore. On spominje "Dioclea che fu la metropoli della Croatia Rubea", diobu na Bijelu i Crvenu Hrvatsku (Croazija Alba, Croazija Rossa). To čine i neki dubrovački pisci, kao što su [[Jakov Lukarić (povjesničar)|Jakov Lukarić]] i Resti. Dukljaninov je izričaj Crvene Hrvatske bio dobro prihvaćen od ovih, kasnijih pisaca i analista kao istinit.<ref name="SMŠ" />

Godine [[1666.]] [[Ivan Lučić]] objavio je ljetopis pod nazivom ''Presbyter Diocleatis Regnum Slavorum'' u svojoj knjizi ''De regno Dalmatiae et Croatiae: libri sex''. Dmine Papalić je pronašao Hrvatsku redakcije Ljetopisa popa Dukljanina [[22. listopada]] [[1500.]] u Krajini u domu Markovića u Poljicima o čemu svjedoči [[Marko Marulić]], koji je kroniku preveo na latinski jezik pod nazivom "Povijest kraljeva Dalmacije i Hrvatske zajedno s poviješću pustošenja Salone" (''Regum Dalmatiae et Croatiae historia una cum Salonarum desolatione'').<ref>[[Ivan Mužić]], ''Hrvatska kronika 547. – 1089.'', Marjan tisak, Split, 2002.</ref>

Turski putopisac [[Evlija Čelebi]] (1611. – 1682.) je išao iz Hercegovine u [[Dubrovnik]] kao pašin izaslanik pa je tom prilikom proputovao čitavu južnu Dalmaciju. Opisujući te krajeve kaže da većinu stanovništva u [[Herceg Novi|Herceg Novom]] čine [[Albanci|Arnauti]], Bošnjani i [[Hrvati]] ([[Putopis Evlije Čelebija#Peti tom|V. tom]], 454.). Iz grada [[risan|Risna]] pošla je tada vojska da pokori odmetnike po planinama Pive i [[Nikšić]]a, kojoj se priključio i Evlija. Najprije su stigli u nahiju Pivu. Tu kaže, da su to sve čisti, pravi Hrvati, kojima daje i pridjevak [[neprijatelj|dušmani]] ([[Putopis Evlije Čelebija#Šesti tom|VI. tom]], 467.). Ovdje Evlija označuje dakle jugoistočne krajeve Crvene Hrvatske. S ovog pohoda stigla je vojska u [[Gatačko polje]]. Odatle je dubrovački poslanik, koji je nosio ostatak blaga (danka) krenuo u Carigrad. Sutradan su stigli glasnici od poslanika, da su ih napali [[kotor]]ski [[uskoci]]. Suhrab Mehmed-paša naredi Evliji, da ide spašavati blago. U vojni odred, koji je pošao tada u pomoć određeno je i tri stotine "dobro opremljenih, savršenih [[borac|gazija]] Hrvata".<ref>Fehim Spaho [http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/evlije.html Hrvati u Evlija Čelebijinu putopisu] HercegBosna.org</ref>

[[Stefan Uroš II.]] u svoj povelji manastiru [[Manastir Banjska|Banjska]] ([[Povelja kralja Milutina manastiru Banjska|Svetostjepanska hrisovulja]]), pored ostaloga, navodi i mnoga osobna imena tadašnjeg vremena. Jedno od tih imena je i ime ''Hrvatin''.<ref>{{Cite book |title=Povelja kralja Milutina manastiru Banjska – Svetostefanska hrisovulja, str. 8. |year=2011 |publisher=Službeni Glasnik |location=Beograd}}</ref><ref>{{Cite book |last=Budisavljević |first=Borislav |title=Atlas 37 grana rodoslova Budisavljevića, str. 431 |year=2018 |publisher=Prometej}}</ref> [[Sava Petrović Njegoš]] u svom pismu, oblast [[Crmnica (oblast)|Crmnicu]] naziva Crvnicom: ''došli iz nahije Crvnice'', a [[Arbanasi (narod)|Arbanase]], pored tog imena, naziva i '''Harb'''anasima, što je u mogućoj nekadašnjoj vezi s '''Harv'''atima, '''Hrv'''atima.<ref>{{Cite book |last=Mladenović |first=Aleksandar |title=Pisma : (izbor) / vladika Danilo, vladika Sava, pismo br. 119. Cervnica, pisma: 136., 143. Harbanasi, pismo: 142. Arbanasi |year=1996 |publisher=Obod |location=Cetinje}}</ref> [[Milan Šufflay]] u knjizi ''Srbi i Arbanasi'' dovodi u vezu (u smislu naziva) Crvenu Hrvatsku i Crmnicu. Moguća je veza imena Crvena Hrvatska i Crna Gora, crljena hora, što se vremenom preličilo u crna, jer i Čarnojevići su i Crnojevići, a čarvena je crvena boja. Velikosrpski intelektualac, a po Ivanu Jastrebovu šarlatan i falsifikator [[Miloš Milojević]] u knjizi ''Odlomci istorije Srba i srpskih – jugoslavenskih – zemalja u Turskoj i Austriji'' povremeno spominje Hrvate. Bijela Hrvatska ili Donja Dalmacija mu je do rijeke Cetine, a Zetu smatra Crvenom Hrvatskom (Gornjom Dalmacijom), od rijeke Crni Drim prema jugu. Karpatski Hrvati (u Mađarskoj, Poljskoj i Galiciji) su mu po svojoj naivnosti, iz sažaljenja, na svoj prostor primili Mađare, koji su ih kasnije tlačili. Hrvate smatra jednim od srpskih plemena koji su se vremenom pod utjecajem papa odvojili služeći stranim, neprijateljskim interesima. Prema Hrvatima ima izuzetno tolerantan stav za razliku od Bugara, Mađara, Grko-rimljana, Nijemaca, Turaka i Škipa. Hrvate u antici nalazi i na Kreti.

== Etnogeneza Crv. Hrvatske ==
=== Bizantski pisci ===
[[Datoteka:Delegation of Croats and Serbs to Emperor Basil I, Skylitzes.jpg|mini|300px|Izaslanstvo Hrvata i Srba pred carem [[Bazilije I. Makedonac|Bazilijem I.]], djedom [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]], kako je zabilježio [[Ivan Skilica]]
{{citat4|Skilica|Kada su navedene rase Skita, Hrvata, Srba i ostale vidjele što se dogodilo u Dalmaciji kao rezultat rimske intervencije, poslale su izaslanike caru tražeći da postanu podložni rimskoj vlasti. Caru se to činilo kao razuman zahtjev, on ih je primio s ljubaznosti, a svi oni su postali podanici rimske vlasti i dobili upravitelje vlastite rase i vrste.}}]]

Za razliku od [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]], najpoznatijeg bizantskog kroničara, pojedini manje pouzdani bizantski pisaci izjednačavaju [[Dukljani|stanovništvo Duklje]] s drugim Slavenima (Dukljani-Srbi i Dukljani-[[Hrvati]]), drugi ih pozlaćuju u smislu davanja pogrdnih značenja (Dukljani-Dalmati, Dukljani-Tribali), treći zamjenjuju imena iz neznanja i komoditeta ("Srbi koje neki i Hrvati nazivaju"), a riječ o [[Dukljani]]ma, četvrti koriste recidiv mode skitomanije ("Neki skitski čovjek po imenu Vojislav"), a peti [[pleonazam]] ("Hrvati i Dukljani pobunivši se"), a govori se o ustanku makedonskih Slavena pod vodstvom [[Bodin]]a i Vojteha itd.<ref name="Pavle">[http://montenegrina.net/nauka/istorija/crna-gora-do-xix-v/doseljavanje-slovena-dukljanska-drzava/dr-pavle-mijovic-skilicine-legende-kao-istorijski-izvor/ Montenegrina.net] Dr. Pavle Mijović: Skiličine legende kao istorijski izvor</ref> Sve u svemu, navodi bizantskih pisaca ne dopuštaju izjednačavanje stanovnika Duklje u 11. i 12. stoljeću bilo sa Srbima, bilo s [[Hrvati]]ma.<ref name="Budak44" /> 

Područja Duklje, Travunije, Zahumlja, Paganije, Konavla... tj. Dukljaninove Crvene Hrvatske (pritom ne rabeći taj naziv) prvi je spomenuo [[Konstantin Porfirogenet]] u svom djelu ''[[O upravljanju carstvom]]''.<ref>[[:s:O_upravljanju_carstvom/Gl._XXXII._O_Srbima_i_zemlji_u_kojoj_sada_stanuju|O upravljanju carstvom/Gl. XXXII. O Srbima i zemlji u kojoj sada stanuju]]</ref> To je najznačajniji spis za [[Podrijetlo Hrvata|Hrvate i povijest]] i drugih južnih Slavena. Djelo je nastalo oko 950., iako je u mnogočemu netočno i proturječno, jedan je od ključnih izvora za [[Srednjovjekovna hrvatska država|hrvatsku ranosrednjovjekovnu povijest]]. Od 33. do 36. poglavlja, Porfirogenet piše o Zahumljanima, Travunjanima i Konavljanima, [[Dukljani]]ma i Paganima, koji se također zovu Neretvanima, te zemljama, koje nastanjuju.<ref>Proleksis enciklopedija [http://proleksis.lzmk.hr/32217/ Konstantin VII. Porfirogenet (K. Grimiznorođeni)]</ref> Glavnu poteškoću uočavanju etničke raznolikosti Slavena duž jadranske obale činilo je tumačenje [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]], po kojemu su [[Paganija|Neretvani (Pagani)]], [[Zahumlje|Zahumljani]], [[Travunja]]ni i [[Konavle|Konavljani]] porijeklom Srbi. Pri tome je car dosljedno izostavljao [[Duklja]]ne iz ove srpske zajednice naroda, također i iz hrvatske zajednice naroda.<ref name="Budak43">[[Neven Budak]], ''[[Prva stoljeća Hrvatske]]'', Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., str. 43.</ref>

Koja su etnička imena koristili drugi pisci za [[Dukljani|Dukljane]]? [[Kekvamen]] opisuje dukljanskog vladara [[Stjepan Vojislav|Stjepana Vojislava]] kao ''Travunjanina Srbina'', što nikako ne znači da je Dukljane smatrao Srbima (jedino Travunjane).<ref name="Budak44">[[Neven Budak]], ''[[Prva stoljeća Hrvatske]]'', Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., str. 44.</ref> Na drugom mjestu, Kekvamen veli: "Bješe u gradovima [[Dalmacija|Dalmacije]], u Zeti i [[Ston]]u, zavladao toparh Vojislav [[Dukljani]]n".<ref> [http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/kekavmen_o_knezu_vojislavu.htm Kroničar Kekavmen o tome kako je knez Vojislav zarobio bizantskog stratega u Dubrovniku (poslije 1042.)]</ref> [[Ivan Skilica]] ih spominje ovako: "Prve godine toga cara (Mihajla VII. Duke), indikacije prve, narod Srba, koje također zovu i Hrvatima, izađe da pokori Bugarsku".<ref name="Pavle" /> Kada govori o vojnom djelovanju [[Bodin]]ova doglavnika Petrila kaže: "Uhvatiše (Bizantinci) pak također i onoga, koji je iza Petrila u Hrvata po redu vladao, te ga okovana odvedoše k caru".<ref name="SMŠ" /> 

[[Nikefor Brijenije Mlađi]], čiji se otac sukobio u tom ratu s Bodinom i Petrilom, pravi jasnu distinkciju spominjući zasebno i Hrvate i Dukljane.<ref name="#1">[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/nicifor_vrijenij_opisuje_borbu_protiv_dukljana_i_hrvata.htm Nikefor Brijenije opisuje borbe protiv Dukljana i Hrvata, ([[crnogorski]])]</ref> Skiličin nastavljač [[Ivan Zonara]] izjednačava Srbe i Hrvate u Duklji.<ref name="Pavle" /> Mihajlo Devolski govori ο stanovnicima Duklje samo kao ο Hrvatima.<ref name="Budak44" /> [[Nikefor Brijenije]] piše ο [[Hrvati]]ma i [[Dukljani]]ma, koje razlikuje.<ref name="Budak44" /> [[Bodin]] je, po naredbi [[duklja]]nskog [[kralj]]a [[Mihailo|Mihaila]], predvodio vojsku od, kako kaže Brijenije, "[[Dukljani|Dukljana]] i [[Hrvati|Hrvata]]".<ref name="#1"/>  Na drugom mjestu veli da "Hrvati i [[Dukljani]] pobunivši se, cio Ilirik zlostavljahu".<ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/nicifor_vrijenij_dukljani_i_hrvati_zlostavljase_ilirik.htm Nikefor Brijenije: "Dukljani i Hrvati zlostavljaše Ilirik"]  </ref> Napokon, Ana Komnena piše ο Dalmatima pod vodstvom [[Mihailo|Mihajla]], [[Bodin]]a i Vukana, ali kao srpskog kneza označava samo Vukana, što znači da i ona razlikuje Dalmate ([[Dukljani|Dukljane]])<ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/ana_komnina_o_vezi_drackog_duke_sa_bodinom_i_mihailom.htm Ana Komnina o vezi dračkog duke Monomahata s dukljanskim kraljevima Bodinom i Mihailom (1081.)]</ref> od Srba.<ref name="Budak44" />

=== Arhitektura i kultura ===
{{glavni|Starohrvatske crkve u srednjovjekovnom Zahumlju|Kultura humsko-dukljanskog područja do kraja 12. stoljeća|l1=Starohrvatske crkve u Crvenoj Hrvatskoj|l2=Kultura Crvene Hrvatske do kraja 12. stoljeća}}
{{Dvostruka slika|right|Zavalski pleter.jpg|150|Srpski kralj Mihajlo.jpg|150|[[Pleter]]ni ornament iz crkve sv. Petra u Zavali, [[Popovo polje]]|Portret [[Mihailo|Mihajla Vojisavljevića]] iz [[crkva sv. Mihajla kod Stona|crkve sv. Mihajla kod Stona]]}}
[[Datoteka:Humacka ploca.jpg|mini|[[Humačka ploča]] iz 11. ili 12. stoljeća]]
Na čitavoj istočnoj jadranskoj obali postojao je [[Starohrvatske crkve u srednjovjekovnom Zahumlju|jedinstven karakter spomenika kulture]] u ranom srednjem vijeku. Povijesno-umjetnička historiografija, domaća i strana, davno je uočila pojavu jedinstvene, [[Starohrvatska umjetnost|starohrvatske umjetnosti]] uzduž čitave istočne jadranske obale. Karakteristične spomenike te umjetnosti, presvođene crkvice slobodnih oblika i pleterne klesarije njihova kamenog namještaja nalazimo sve do 11. stoljeća ne samo na tlu zapadne Hrvatske nego i dalje na jug sve do [[Duklja|Duklje]]. Jedinstveno obilježje starohrvatske umjetnosti na čitavu hrvatskom etničkom području bez obzira na eventualnu političku rascjepkanost tako je očito da su je svi povjesničari umjetnosti, kako hrvatski tako i srpski, redovito zajedno obrađivali obuhvaćajući ujedno čitav istočnojadranski prostor.<ref name="Benedikta">[[Benedikta Zelić-Bučan]], ''[[Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti]]'', HKD Sv. Jeronima, Zagreb, 1994.</ref>

Mnogo se učinilo u godinama nakon Drugog svjetskog rata što zalaganjem [[SANU|Srpske akademije nauka]], što marom znanstvenika iz odgovarajućih ustanova triju socijalističkih republika, Crne Gore, [[SRBiH|Bosne i Hercegovine]] te Hrvatske, koje se danas dijelom protežu povijesnim područjem ''Crvene Hrvatske''. Tako su ne samo temeljitije obrađeni, proučeni i konzervirani neki od ranije poznatih nalaza i objekata, nego je arheološki identificiran i otkriven čitav niz do nedavna javnosti sasvim nepoznatih objekata crkvenog graditeljstva i otkriveno mnogo komada ili fragmenata [[Starohrvatska umjetnost#Starohrvatsko slikarstvo|starohrvatske pleterne plastike.]] Najpoznatiji primjeri starohrvatske ili predromaničke umjetnosti na području ''Crvene Hrvatske'' su: [[crkva sv. Mihajla kod Stona]], [[Starohrvatske crkve u srednjovjekovnom Zahumlju#Crkva sv. Martina kod Stona|crkva sv. Martina kod Stona]], [[Starohrvatske crkve u srednjovjekovnom Zahumlju#Crkva neznana titulara u Ošlju|crkva neznana titulara u Ošlju]], [[Starohrvatske crkve u srednjovjekovnom Zahumlju#Crkva sv. Petra u Zavali|crkva sv. Petra u Zavali]] i [[Crkva u Paniku|crkva neznana titulara u Paniku]].<ref name="Benedikta" />

[[Kultura humsko-dukljanskog područja do kraja 12. stoljeća|Humsko-dukljansku književnost]] može se promatrati jedino izvan anakronističnih i isključivih srpskih ili hrvatskih okvira, kao izvornu kreaciju područja koje ima sve odlike samosvojnosti. Novija shvaćanja su pokazala da je u ovim krajevima bila rasprostranjena glagoljica i slavensko bogoslužje. To potkrepljuje i jedan od zaključaka [[Splitski crkveni sabori|Splitskog crkvenog sabora 928.]] Slavensko ([[Metod]]ovo) bogoslužje i glagoljica u ove su krajeve došli posredstvom najvažnijeg pomorskog puta [[Venecija]]-[[Carigrad]] i najvažnije ceste na Balkanu ''Via Egnatia'' od [[Drač]]a do [[Solun]]a preko [[Duklja|Duklje]]. Bogata slavenska podloga Ljetopisa popa Dukljanina upućuje na razvijenu slavensku književnost, čiji početci sežu u 9. stoljeće. Glagoljska slova u inače ćiriličkoj [[Humačka ploča|Humačkoj ploči]] dopuštaju mogućnost postojanja glagoljske epigrafije. Potvrde toga nalaze se i u Mihanovićevu i Grškovićevu fragment Apostola i [[Miroslavljevo evanđelje|Miroslavljevu evanđelju]].<ref name="HRHB">HercegBosna.org [http://www.hercegbosna.org/STARO/ostalo/etnicka.html Kultura humsko-dukljanskog područja do kraja 12. stoljeća] Etnička povijest Bosne i Huma</ref>
[[Datoteka:Miroslav's Gospel 001.jpg|mini|Stranice ćirilskoga [[Miroslavljevo evanđelje|Miroslavljeva evanđelja]]]]
Upravo [[Miroslavljevo evanđelje]] dočarava prave osobine ovog područja, stalnu prisutnost Istoka i Zapada. Povijesno-umjetnička analiza spomenika razlučila je u njegovoj iluminaciji dva glavna sloja, bizantski i romanički, uz tragove različitih istočnjačkih i zapadnjačkih utjecaja, i utvrdila postojanje nekoliko heterogenih uzora, kojima su se poslužili minijaturisti rukopisa. Glavni nositelji kulture bili su svećenstvo, osobito [[Benediktinci|benediktinski red]] te trgovci i aristokracija u [[Dubrovnik]]u i [[Kotor]]u. Ovdje se proširio kult [[Sveti Mihovil|svetog Mihajla]]. S izuzetkom pojedinih ulomaka, u Ljetopisu popa Dukljanina opisani su uglavnom ratni podvizi, hrabrost, lukavstvo i vjernost (dakako, i njihovi antipodi) – vrline i mane viteškoga svijeta. To ukazuje na postojanje viteškog društva. Kako je prijevod nastao za potrebe [[Bar (grad)|barskoga]] društva,<ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/ljetopis_pop_dukljanina_latinicna_redakcija.htm Ljetopis popa Dukljanina] "Zamoljen od vas, u Kristu ljubljena braćo i časni svećenici svete nadbiskupske stolice Dukljanske crkve, kao i od mnogih staraca, a najviše od omladine našega grada, koja se naslađuje – kako to biva kod mladih ljudi – ne samo slušanjem ili čitanjem o ratovima već i učestvovanjem u njima, da prevedem sa slavenskog jezika na latinski spis o Gotima..."</ref> slavenski je izvornik očito sastavljen za potrebe zaleđa, iz čega se pak mora zaključiti da je i ono poznavalo društvene klase sličnih kulturnih potreba.<ref name="HRHB" />

=== Narodna pripadnost ===
[[Datoteka:Nada Klaić Crvena Hrvatska.PNG|mini|400px|Prikaz Svetopelegove "države" i ostali podaci iz ''[[Ljetopis popa Dukljanina|Ljetopisa popa Dukljanina]]'']]
[[Hrvatska historiografija|Historiografija]] još nije našla zadovoljavajući odgovor na pitanje kako je Dukljanin došao do naziva Bijela i Crvena Hrvatska. Možda bi se njegovi nazivi odbacili kao plod mašte da se s Dukljaninom ne slažu i neki bizantski pisci iz 11. i 12. stoljeća, koji spominju Hrvate u Duklji.<ref>Klaić Vjekoslav, ''Hrvati i Hrvatska'', str. 29.</ref><ref name="triosmica">Šišić, Ferdo, str. 38.</ref> Stoga je postavljena hipoteza da je Crvena Hrvatska ([[Duklja]] + Dalmacija) bila samostalna politička jedinica do [[Stefan Nemanja|Nemanje]] ([[Vjekoslav Klaić]]).<ref name="triosmica" /> Prema jednom drugom mišljenju do takva je naziva došlo zato što su bizantski pisci identificirali Srbe i Hrvate.<ref>Radojčić Nikola, ''Kako su nazivali Srbe i Hrvate'', str. 11.</ref> U Jugoslaviji je ipa bila najprihvatljivije treće mišljenje, prema kojem je riječ o nekoj postojećoj, realnoj skupini ljudi, koji su nosili hrvatsko ime, dakle o nekom kraju (u Duklji), koji je bio nastanjen [[Hrvati]]ma.<ref>Šišić, Ferdo, str. 180., bilj. 222.</ref> Prema tome, posve je razumljivo da takva pretpostavka ne znači da je Crvena Hrvatska bila sastavni dio [[srednjovjekovna hrvatska država|hrvatske države]] pa čak ni to da se ovdje radi o etničkim Hrvatima u onom smislu kao i u Hrvatskoj gdje je to ime bilo ne samo nacionalno, nego i političko (državno).<ref>Šišić, Ferdo, str. 171.</ref><ref>Šišić, Ferdo, str. 163.</ref>

Glavnu poteškoću uočavanju etničke raznolikosti Slavena duž jadranske obale [[O upravljanju carstvom|činilo je tumačenje]] [[Konstantin Porfirogenet|Konstantina Porfirogeneta]], po kojemu su [[Paganija|Neretvani (Pagani)]], [[Zahumlje|Zahumljani]], [[Travunja]]ni i [[Konavle|Konavljani]] porijeklom Srbi. Pri tome je car dosljedno izostavljao [[Duklja]]ne iz ove srpske zajednice naroda i iz hrvatske zajednice narode. Spominje ih samo i izrijekom kao [[Dukljani|Dukljane]]. Čini se, međutim, očitim da car ne želi govoriti ο stvarnoj etničkoj povezanosti, već da su mu pred očima politički odnosi u trenutku kada je pisao djelo, odnosno iz vremena kada su za nj prikupljani podaci u Dalmaciji, što je pretpostavka. Opis se svakako odnosi na vrijeme kada je srpski knez [[Časlav]] proširio svoju vlast i na susjedne sklavinije, pored navedenih još i na [[Vrhbosna|Bosnu]]. Zajedno sa širenjem političke prevlasti, širilo se i etničko ime, što u potpunosti odgovara našim predodžbama ο podudarnosti etničkog i političkog nazivlja.<ref name="Budak43"/>

Što se tiče [[O upravljanju carstvom#Neretvani|Neretvana]], ili Pagana, njih izvori 9. i 10. stoljeću nazivaju dosljedno njihovim vlastitim imenom, te nema sumnje u njihovu etničku posebnost, izraženu još i dodatnim specifičnostima: [[Pokrštenje Hrvata#Tzv. Crvena Hrvatska|kasnim pokrštavanjem]] i gusarenjem kao važnom privrednom granom. Stanovnike [[Zahumlje|Zahumlja]] jedino [[Konstantin Porfirogenet|Konstantin]] označava kao Srbe. Ova sklavinija izlazi iz anonimnosti u vrijeme kneza [[Mihajlo Višević|Mihajla Viševića]], kojeg izvori, uključujući ''[[De administrando imperio]]'', spominju kao vladara Slavena ili Zahumljana. Vijest o [[O upravljanju carstvom#Zahumljani|porijeklu Zahumljana]], prema kojoj su Mihajlovi preci potomci Litzika, koji su živjeli [[Bijela Hrvatska|uz rijeku Vislu]], nema nikakve veze s Konstantinovom pričom ο seobi Srba, te je jasno da Zahumljani svoje porijeklo nisu izvodili iz srpskoga. Još i u 12. stoljeću nazivali su se jednostavno [[Slaveni]]ma.<ref name="Budak43" /> 

Vrijednost svojih etnogenetskih tumačenja razotkriva car u poglavlju ο [[O upravljanju carstvom#Travunjani|Travunjanima]], u kojemu kaže da oni pripadaju Srbima, ali samo od vremena [[Heraklije|Heraklija]] do kneza [[Vlastimirovići|Vlastimira]], kada su stekli neovisnost. Car očito povezuje etničku i političku pripadnost: u trenutku kada pucaju političke veze, prestaju i one etničke. To napokon u potpunosti omogućava tumačenje Konstantinovih tvrdnji da su Neretvani, Zahumljani, Travunjani i Konavljani Srbi, kada to ne tvrdi nijedan drugi izvor.<ref name="Budak44" /> 

U slučaju Duklje to je još jasnije jer car, [[Dukljani|Dukljane]] ne ubraja niti u Srbe, ali niti u Hrvate. Stalna prisutnost [[Bizant]]a (potpuna ovisnosti [[Duklja|Duklje]]), no kasnija velika pobjeda Dukljana nad Bizantom u [[Bitka kod Bara|Bici kod Bara]] [[6. listopada|6.]]/[[7. listopada]] [[1042.]] (Ljetopis o tome izvješćuje u Glavi XXXVIII.),<ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/ljetopis_pop_dukljanina_latinicna_redakcija.htm Ljetopis popa Dukljanina (na crnogorskom)]</ref> proglašenje dukljanskog vladara [[Mihailo|Mihaila]] za [[kralj]]a, najkasnije [[1078.]]<ref>[http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/duklja/papa_grgur7_pise_mihailu_vojislavljevicu.htm Pismo pape Grgura VII. Mihailu, 9.1.1078.g.]</ref> i [[Bodin]]ova dukljanska ekspanzija sprečavali su širenje srpske i hrvatske vlasti, pa time i imena, na Duklju. Zbog toga Konstantin, niti bilo koji bizantski autor nakon njega, niti ne izvodi porijeklo [[Dukljani|Dukljana]] niti od Srba niti od Hrvata.<ref name="Budak44"/> 

Pojedini bizantski pisaci izjednačavaju [[Dukljani|stanovništvo Duklje]] s drugim Slavenima (Dukljani-[[Srbi]] i Dukljani-[[Hrvati]]), drugi ih pozlaćuju u smislu davanja pogrdnih značenja (Dukljani-Dalmati, Dukljani-Tribali), treći zamjenjuju imena iz neznanja i komoditeta ("Srbi koje neki i Hrvati nazivaju"), a riječ o [[Dukljani]]ma, četvrti koriste recidiv mode skitomanije ("Neki skitski čovjek po imenu Vojislav"), a peti [[pleonazam]] ("Hrvati i Dukljani pobunivši se"), a govori se o ustanku makedonskih Slavena pod vodstvom Bodina i Vojteha itd.<ref>[http://montenegrina.net/nauka/istorija/crna-gora-do-xix-v/doseljavanje-slovena-dukljanska-drzava/dr-pavle-mijovic-skilicine-legende-kao-istorijski-izvor/ Montenegrina.net] Dr. Pavle Mijović: Skiličine legende kao istorijski izvor</ref> Sve u svemu, navodi bizantskih pisaca ne dopuštaju izjednačavanje stanovnika Duklje u 11. i 12. stoljeću bilo sa Srbima, bilo s [[Hrvati]]ma.<ref name="Budak44" />

Najraniji Dukljaninovi prepisivači su Mlečani [[Crvena Hrvatska#Dandolo i Flavije Blondo|Andrea Dandolo i Flavije Biondo]].<ref>Šiši, Ferdo, str. 174. "Srbija (Surbia) je za Popa Dukljanina samo geografski pojam, a ne politički ili državni".</ref><ref>Šišić Ferdo, str. 37.</ref> [[Crvena Hrvatska#Orbini, Lučić i drugi izvori|Grk Halkokondyles]] po humanističkom imenovanju naroda klasiničnim imenima, Slavene od Istre do Dubrovnika naziva Ilirima.<ref name="Grk">Chalcocondiles L.,: "Historiae (de rebus turcicis)", u "Corpus scriptorum historiae byzantinae 48", Bonn, 1843.</ref> Domaći Dukljaninovi prepisivači su [[Crvena Hrvatska#Orbini, Lučić i drugi izvori|Mavro Orbini, Jakov Lukarić, Resti, Ivan Lučić i Marko Marulić]]. Napokon, Hrvate na ovom području spominje turski putopisac [[Crvena Hrvatska#Orbini, Lučić i drugi izvori|Evlija Čelebi]]. [[Kultura humsko-dukljanskog područja do kraja 12. stoljeća|Humsko-dukljansku kulturu]] može se promatrati jedino izvan anakronističnih i isključivih srpskih ili hrvatskih okvira, kao izvornu kreaciju područja sa svim odlikama samosvojnosti,<ref name="HRHB"/> dok [[Starohrvatske crkve u srednjovjekovnom Zahumlju|crkvena arhitektura]] pripada [[starohrvatska umjetnost|starohrvatskoj umjetnosti]].<ref name="Benedikta"/>
[[Datoteka:Serbo_croatian_dialects_historical_distribution_2.png|mini|260px|Prije velikih seoba nakon [[Bosna i Hercegovina u Osmanskom Carstvu|osmanskog zauzimanja]] u 16. i 17. st., [[Štokavsko narječje#Zapadna i istočna štokavština|zapadnom štokavštinom (šćakavskom i štokavskom ikavicom i (i)jekavicom)]] se govorilo u [[Paganija|Neretvanskoj kneževini]] (Krajini), [[Zahumlje|Zahumlju]] (Humskoj zemlji), [[Dubrovačka Republika|Dubrovniku]] i Kotoru, a [[Štokavsko narječje#Zapadna i istočna štokavština|istočnom štokavštinom (štakavskom ijekavicom)]] u unutrašnjosti [[Travunja|Travunje]] (Trebinju) i [[Duklja|Duklje]] ([[Zeta|Zeti]]). '''*''' U zagradama su kasniji nazivi sklavinija.]]
Kultura, uz državu, je faktor, koji u srednjem vijeku odlučujuće utječe na formiranje naroda. Ne zna se je li ta kultura korijen bez stabla, je li njen njezin razvoj bio prekinut širenjem srpskog, odnosno hrvatskog političkog i kulturnog kruga ili njezini izdanci se mogu pratiti i kasnije, ako nigdje drugdje, [[Srednjovjekovna bosanska država|barem u Bosni]]. Stanovnici Crvene Hrvatske su u svojoj vjerskoj i političkoj povijesti općenito bili bliži [[Hrvati]]ma, ali primjenjivati današnji pojam hrvatskog identiteta (nešto što je nastalo u novije doba na osnovi vjere, povijesti i jezika) na nekoga u ono doba jest puki anakronizam. Jedino razborito što bi se moglo kazati o etničkom identitetu jest da su bili [[Južni Slaveni|Slaveni]].<ref>HercegBosna.org [http://hercegbosna.org/STARO/ostalo/bos1180.html Bosna do 1180. godine]</ref>

To je [[Slaveni|slavensko]] stanovništvo, koje je po svojim etničkim i vjerskim značajkama pripadalo sličnom etničkom supstratu kao i [[Hrvati]]. Osim samoga [[podrijetlo Hrvata|spomena]] hrvatskoga imena, to se vidi u mnogobrojnim etno-kulturnim obilježjima, kao što su [[jezik]] (čakavstina i štokavska ikavica, te zapadna ijekavština, što su sve karakteristike [[hrvatski jezik|hrvatskoga jezika]]), glagoljsko i zapadnoćirilsko pismo (tzv. [[hrvatska ćirilica]]) kojim su pisane isprave, djela [[Miroslavljevo evanđelje|vjersko-nabožnog]] i umjetničkog sadržaja, a koje je istovjetno hrvatskoj ćirilici koja se rabila u [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Dalmaciji]] i sjevernohrvatskom primorju, pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu, što se očituje u zapadnom kršćanstvu (ovi krajevi su potpadali pod [[Splitsko-makarska nadbiskupija|Splitsku]], [[Dubrovačka biskupija|Dubrovačku]] i [[Barska nadbiskupija|Barsku]] dijacezu), te [[Starohrvatske crkve u srednjovjekovnom Zahumlju|umjetničkim oblicima]] zapadne provenijencije.<ref>HercegBosna.org [http://hercegbosna.org/STARO/ostalo/p_ranosr.html Rano srednjovjekovlje]</ref>

== Unutarnje poveznice ==
{{col-begin}}
{{col-2}}
* [[Paganija]], [[Zahumlje]], [[Travunja]], [[Duklja]]
* [[Srednjovjekovna hrvatska država]]
* [[Primorska Hrvatska (kneževina)|Primorska Hrvatska Kneževina]]
* [[Hrvatsko Kraljevstvo]], [[Mihajlo Višević]]
{{col-2}}
* [[Starohrvatske crkve u srednjovjekovnom Zahumlju|Starohrvatske crkve u Crvenoj Hrvatskoj]]
** [[Crkva sv. Mihajla kod Stona]], [[Crkva u Paniku]]
* [[Kultura humsko-dukljanskog područja do kraja 12. stoljeća|Kultura Crvene Hrvatske do kraja 12. stoljeća]]
* [[Ljetopis popa Dukljanina]], [[Miroslavljevo evanđelje]]
{{col-end}}

== Literatura  ==
* Mandić, Dominik: Hrvati i Srbi dva stara različita naroda, 1990., Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske
* Mandić, Dominik: Crvena Hrvatska u svjetlu povijesnih izvora, 1972., Rim, ZIRAL
* Bjelovučić, Nikola Zvonimir: [http://library.foi.hr/knjige/knjiga1.aspx?C=2292 Crvena Hrvatska i Dubrovnik], Matica hrvatska, Zagreb, 1929.
* Bjelovučić, Nikola Zvonimir: Hrvati uz obalu od Neretve do Bara, Zagreb, 1930.
* Klaić, Vjekoslav: Crvena Hrvatska i Crvena Rusija, Zagreb, 1927.
* Đodan, Šime: Crvena Hrvatska – Dubrovnik i Boka od Kotora, Meditor – Prom, Zagreb, 2003.
* Lorković, Mladen: Narod i Zemlja Hrvata, Zagreb, 1939., reprint Zagreb, 1996.
* Dabinović, Antun: Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb, 1940., reprint Zagreb, 1990.

== Izvori ==

{{izvori|30em}}

== Vanjske poveznice ==
* [[Vjekoslav Klaić]] – [http://www.scribd.com/doc/26338581/Vjekoslav-Klai%C4%87-CRVENA-HRVATSKA Crvena Hrvatska i Crvena Rusija] Hrvatsko kolo, Matica hrvatska, Zagreb, 1927.
* Nikola Zvonimir Bjelovučić – [http://www.hercegbosna.org/STARO/download-hr/Crv_Hr1.PDF Crvena Hrvatska i Dubrovnik: Prvo poglavlje] Matica hrvatska, Zagreb, 1929.
* Nikola Zvonimir Bjelovučić – [http://www.hercegbosna.org/STARO/download-hr/Crv_Hr2.PDF Crvena Hrvatska i Dubrovnik: Drugo poglavlje] Matica hrvatska, Zagreb, 1929.
* Nikola Zvonimir Bjelovučić – [http://www.hercegbosna.org/STARO/download-hr/Crv_Hr3.PDF Crvena Hrvatska i Dubrovnik: Treće poglavlje] Matica hrvatska, Zagreb, 1929.
* Nikola Zvonimir Bjelovučić – [http://www.hercegbosna.org/STARO/download-hr/Crv_Hr4.PDF Crvena Hrvatska i Dubrovnik: Četvrto poglavlje] Matica hrvatska, Zagreb, 1929.
* Nikola Zvonimir Bjelovučić – [http://www.hercegbosna.org/STARO/download-hr/Crv_Hr5.PDF Crvena Hrvatska i Dubrovnik: Peto poglavlje] Matica hrvatska, Zagreb, 1929.
* Nikola Zvonimir Bjelovučić – [http://www.hercegbosna.org/STARO/download-hr/Crv_Hr6.PDF Crvena Hrvatska i Dubrovnik: Šesto poglavlje] Matica hrvatska, Zagreb, 1929.
* Nikola Zvonimir Bjelovučić – [http://www.hercegbosna.org/STARO/download-hr/Crv_Hr7.PDF Crvena Hrvatska i Dubrovnik: Sedmo poglavlje] Matica hrvatska, Zagreb, 1929.
* Nikola Zvonimir Bjelovučić – [http://www.hercegbosna.org/STARO/download-hr/Crv_Hr8.PDF Crvena Hrvatska i Dubrovnik: Osmo poglavlje] Matica hrvatska, Zagreb, 1929.
* Nikola Zvonimir Bjelovučić – [http://www.hercegbosna.org/STARO/download-hr/Crv_Hr9.PDF Crvena Hrvatska i Dubrovnik: Deveto poglavlje] Matica hrvatska, Zagreb, 1929.
* Nikola Zvonimir Bjelovučić – [http://www.hercegbosna.org/STARO/download-hr/Crv_Hr10.PDF Crvena Hrvatska i Dubrovnik: Deseto poglavlje] Matica hrvatska, Zagreb, 1929.
* [[Savić Marković Štedimlija]] – Crvena Hrvatska: [http://www.posavski-vremeplov.com/zapisi-o-zemlji/pop-dukljanin-i-crveni-hrvati/ Pop Dukljanin i Crveni Hrvati (str. 12–18.)] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20121009021511/http://www.posavski-vremeplov.com/zapisi-o-zemlji/pop-dukljanin-i-crveni-hrvati |date=9. listopada 2012. }}
* Savić Marković Štedimlija – Crvena Hrvatska: [http://www.posavski-vremeplov.com/zapisi-o-zemlji/ulazak-u-povijest-i-croatia-rubea/ Ulazak u povijest i Croatia Rubea (str. 18–28.)] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20130509095142/http://www.posavski-vremeplov.com/zapisi-o-zemlji/ulazak-u-povijest-i-croatia-rubea/ |date=9. svibnja 2013. }}
* Savić Marković Štedimlija – Crvena Hrvatska: [http://www.posavski-vremeplov.com/zapisi-o-zemlji/pretapanje-imena-crvena-hrvatska-u-crna-gora/ Pretapanje imena Crvena Hrvatska u Crna Gora (str. 36–49.)] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20130605012023/http://www.posavski-vremeplov.com/zapisi-o-zemlji/pretapanje-imena-crvena-hrvatska-u-crna-gora/ |date=5. lipnja 2013. }}

[[Kategorija:Hrvati]]
[[Kategorija:Hrvatska za narodnih vladara]]
[[Kategorija:Povijest Crne Gore]]