Velika Kneževina Litva

bivša država u Istočnoj Europi
Velika Kneževina Litva

Великое князство Литовъское, Руское, Жомойтское (rus.)

Kneževina

1253.1795.
 

 

 

Zastava Grb
Zastava Grb
Himna
Gaude Mater Polonia
(hrv. Raduj se, majko Poljsko)
Lokacija
Lokacija
Glavni grad Vilna
Navahrudak
Jezik/ci starobjeloruski
latinski
poljski
Religija poganstvo
pravoslavlje
katoličanstvo
Vlada Monarhija
Povijest srednji vijek
novi vijek
 - uspostavljena 1253.
 - ukinuta 1795.
Valuta grivnja
zlota

Velika Kneževina Litva ili Velika Kneževina Litve, Rusi i Samogitije (starobjelorus. Великое князство Литовъское, polj. Wielkie Księstwo Litewskie, lat. Magnus Ducatus Lituaniae), službeni je naziv srednjovjekovne višenarodne države koja je u doba svoje najveće teritorijalne rasprostranjenosti obuhvaćala ozemlje današnjih država Litve i Bjelorusije te dijelove Ukrajine, Ruske Federacije (odnosno nekadašnje Kijevske Rusi) i Poljske.

Država je u zapadnim povijesnim dokumentima najpoznatija kao Velika Kneževina Litva, premda joj je naziv potkraj 14. stoljeća proširen da bi glasio Velika Kneževina Litve, Rusi i Samogitije. Država je postojala od 1253. do 1791. godine, ali je pritom mijenjala svoje granice, ustrojstvo i službene nazive. Velika društveno-politička i vjerski preustroj dogodio se 1569. stupanjem u državnu zajednicu s Kraljevinom Poljskom i zasnivanjem Poljsko-Litavske Unije.

Osnovna obilježja

uredi

Država je osnovana 1253. godine na prostoru današnje Litve, a krajem 14. stoljeća protezala se preko cijelog teritorija Litve, manjeg dijela Estonije i Latvije, zatim Bjelorusije, gotovo cijele Ukrajine, manjih dijelova zapadne Rusije i sjeveroistočne Moldove. Do stupanja u državnu zajednicu s Poljskom, Ukrajinci su u toj državi činili oko 50% stanovništva, Bjelorusi oko 30%, a svega 10% činili su Litavci, Samogiti i ostali narodi.[1]

Država je svojim proširenjem na prostore Bjelorusije i Ukrajine sredinom 14. stoljeća prihvatila i pravoslavlje kao službenu vjeru.[2] Službeni jezik je također postao starobjeloruski ili staroukrajinski,[3] zatim latinski i naposljetku poljski. Litavska elita u početku se proglasila i nasljednicom Kijevske Rusi, ali se nakon nekog vremena našla pred opasnošću od gubitka vlasti i samouprave jer se u državi našla brojno obrazovana ukrajinsko i bjelorusko stanovništvo. To je bio povod za Litavce za stupanje u dinastijsku i državničku uniju s Poljskim Kraljevstvom.

Stupanjem u dinastijsku uniju krajem 14. stoljeća, i potom državnu uniju 1569. s Poljskom, službena vjeroispovijest Litve i ostatka države postala je katolička, a brojni Ukrajinci i Bjelorusi odnosno Ruteni sve više su se suočavali s marginalizacijom u društveno-političkom i vjerskom životu. Unatoč unutarnjim društveno-političkim i vjerskim nesuglasicama, izrazito višenarodna Poljsko-Litavska Unija u 16. i 17. stoljeću predstavljala je najveću i možda najmnogoljudniju europsku državu.[4]

 
Tobias Lotter, Magnus Ducatus Lithuania (Velika Kneževina Litva), 1780.

Službeni nazivi države

uredi
  • Bjeloruski: Вялікае Княства Літоўскае, Рускае, Жамойцкае
  • Litavski: Lietuvos Didžioji Kunigaikštystė
  • Ukrajinski: Велике Князівство Литовське, Руське і Жемайтійське
  • Rutenski, Staroukrajinski: Великое князство Литовское, Руское, Жомойтское и иных
  • Poljski: Wielkie Księstwo Litewskie
  • Latinski: Magnus Ducatus Lituaniae
  • Njemački: Großfürstentum Litauen
  • Ruski: Великое княжество Литовское, Русcкое, Жомойтское и иных

Vidi još

uredi
 
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Velika Kneževina Litva

Izvori

uredi
  1. Литовсько-Руська держава (13-16 вв.)
  2. Литовський Статут, кодекс права Великого Князівства Литовського
  3. УКРАЇНСЬКО-БІЛОРУСЬКІ МОВНІ КОНТАКТИ
  4. Commonwealth state. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. lipnja 2011. Pristupljeno 28. lipnja 2010.

Vanjske poveznice

uredi