Prvi je album grupe na kojem je klavijature svirala Sarah Stanton. Prvotni primjerci albuma prodavani su u pakiranju čvrste kutije koja je, kao bonus, sadržavala dvostrani poster i magnet za hladnjak. Takva se tradicija nastavila i na sljedećem albumu, A Line of Deathless Kingsu.
| 1. |
»The Wreckage of My Flesh« |
8:45 |
| 2. |
»The Scarlet Garden« |
7:50 |
| 3. |
»Catherine Blake« |
6:32 |
| 4. |
»My Wine in Silence« |
5:53 |
| 5. |
»The Prize of Beauty« |
8:02 |
| 6. |
»The Blue Lotus« |
6:33 |
| 7. |
»And My Fury Stands Ready« |
7:45 |
| 8. |
»A Doomed Lover« |
7:54 |
| 59:14 |
Thom Jurek, glazbeni kritičar sa stranice AllMusic, dodijelio je albumu četiri od pet zvjezdica te je izjavio: "Vraćajući se ponovo na dno, osmi studijski album My Dying Bridea ne samo da je vrijedni nasljednik The Dreadful Hoursa iz 2001., već se čini i da se dotiče istog emocionalnog i glazbenog ponora kao i Like Gods of the Sun iz 1996. godine. Pjevač Aaron Stainthorpe u sjajnoj je formi, birajući svoje napade između očajavajućeg, tugaljivog pjevušenja i urličućih patosa. Međuigra gitarista Hamisha Hamiltona Glencrossa i Andrewa Craighana intimnija je i jače lomi kosti od bilo kojeg drugog albuma u zlokobnom katalogu [sastava]. Ovaj zvuk pustoši, režanje beznađa i zavijanje od boli nosi udarajuća tmina bubnjara Shauna Taylor-Steelsa i basista Adea Jacksona. Ali da nije bilo tog prelijepog zvuka uzaludnog žalovanja koji proizvode orgulje Sarah Stanton, nikad ne bi mogli ući u ove teksturalne dubine. Među pjesmama poput "Blue Lotus", "A Doomed Lover" i "The Prize of Beauty", od kojih se svaka gega i udara uz predivno gotičko bogatstvo koje je nemoguće kritizirati, u skladbi "My Wine in Silence" prisutan je gotovo komerijalni singl koji uključuje slušatelja na potpuno drugačijoj razini. My Dying Bride je zvuku ekscesa doista podario gušeću intimnost; u svojem prijetećem [zvuku] nosi gotovo nepodnošljivu žestinu i nježnost koja se lomi čim započne nasilje. Prekrasno, jednostavno prekrasno."[2]
- My Dying Bride
|
- Ostalo osoblje
|
