Drugi balkanski rat

Drugi balkanski rat (29. lipnja – 10. kolovoza 1913.) vodio se između Bugarske te saveza Grčke i Srbije, kojima su se priključili i Crna Gora, Rumunjska i Turska zbog nezadovoljstva podjelom osvojenih teritorija iz Prvog balkanskog rata.

Drugi balkanski rat
Dio Balkanskih ratova
Ishod Balkanskih ratova, travanj,1914.
Vrijeme 29. lipnja 1913. - 10. kolovoza 1913. Lokacija Balkan Ishod Poraz Bugarske
Sukobljeni
Kraljevina Bugarska	Kraljevina Grčka Kraljevina Crna Gora Kraljevina Srbija Kraljevina Rumunjska Osmansko Carstvo
Vođe
Mihail Savov Vasil Kutinčev Nikola Ivanov Radko Dimitriev	Konstantin Radomir Putnik Ferdinand Alexandru Averescu Janko Vukotić
Vojne snage
500.000 ljudi	450.000 ljudi 225.000 ljudi 220.000 ljudi 150.000 ljudi 12.000 ljudi ukupno 1.087.000 ljudi
Posljedice
teritorijalni ustupci	Grčka, Srbija i Rumunjska se proširile na račun teritorija Bugarske

Uzrok i početak rata

Nakon protjerivanja Turaka iz Makedonije, Srbija, Grčka i Bugarska su nastojale zadržati osvojena područja pod svojom vlasti. Dok je pitanje osvojenih teritorija u Makedoniji između Srbije i Bugarske bilo riješeno Tajnim dodatkom uz Ugovor o prijateljstvu i savezu, pitanje Makedonije između Grčke i Bugarske ostalo je otvoreno, pri čemu su iznevjerene želje makedonskog naroda.

Nakon Londonskog mirovnog ugovora od 30. svibnja 1913., Srbija je ovladala zapadnom i središnjom Makedonijom, Kosovom, Metohijom i Sandžakom, Grčka je dobila južnu Makedoniju zajedno sa Solunom, Crna Gora je dobila dio Sandžaka i Metohije, a Bugarska područje Trakije do crte Enos – Midija i istočni dio Makedonije.

Nakon gubitka teritorija u Albaniji, time i izlaza na more, Srbija je tražila obnavljanje ugovora s Bugarskom, zbog pomoći na Jedrenima računajući na ustupke Bugarske u Makedoniji, tkz. spornoj zoni. Bugarska je smatrala da Srbiji, po ugovoru, pripada samo jedan dio Makedonije, dok je Srbija smatrala da joj pripada cijela Makedonija.

Razdor između Grčke i Bugarske datira još s početka Prvog balkanskog rata, a posebice nakon grčkog osvajanja Soluna. Grčka je u nekoliko navrata pokušavala riješiti pitanje granica s Bugarskom koje je Bugarska odbila bez protuprijedloga.

Još tijekom Prvog balkanskog rata između Bugarske i Srbije je uspostavljena privremena crta razgraničenja teritorija, na koju su Bugari već 16. svibnja otpočeli dovlačiti svoje snage iz Trakije, a istovremeno je otpočela koncentrirati svoje snage i prema Grčkoj. Ti pokreti bugarskih snaga prinudili su uspostavljanje saveza između Grčke i Srbije protiv Bugarske, kojim je ujedno i riješeno pitanje i granica između te dvije zemlje u Makedoniji, pri čemu je Srbija dobila i pravo korištenja i luke Solun u sljedećih pedeset godina. Srbija i Grčka su odmah pokušale uključiti i druge zemlje u svoj savez, prije svega Rumunjsku, jer je i ona imala neriješena granična pitanja s Bugarskom. Iako je Rumunjska odbila stupiti u savez, objavila je da u slučaju sukoba neće ostati neutralna.

Rusiji, kojoj nije bilu u interesu razbijanje balkanskog saveza koji je predstavljao zapreku širenju Austro-Ugarske ka istoku, pokušala je bezuspješno u nekoliko navrata diplomatskim putom smanjiti napetosti između sukobljenih država. Tijekom diplomatskih aktivnosti, na crti razgraničenja je sve učestalije dolazilo do manjih sukoba i incidenata. Želeći staviti Rusiju pred svršen čin, bugarska je vojna klika odlučila spor riješiti oružanim sukobom. General S. Kovačev je 20. lipnja izdao zapovijed za pripremu za napad, pa je u noći 30. lipnja 1913. godine bugarska 4. armija izvršila napad na srpske snage na rijeci Bregalnici, a 2. armija napala grčke snage u području Soluna.

Ratni i početni planovi

Bugarski plan

Bugari su namjeravali iznenada, bez objave rata, brzim prodorom 4. i 2. armije odbaciti srpske snage prema Skopju a grčke južno od Soluna. Dalje su namjeravali nastaviti nastupanje prema jugu 1. i 3. armijom i na Vardarskoj bojišnici odlučiti rat. Plan sam po sebi je bio vrlo loš. Pogrešno je procijenjena uloga Rumunjske, podcijenjene su srpske i grčke snage a precijenjene vlastite snage, razvučena bojišnica, od Dunava do Egejskog mora, bez mogućnosti koncentracije snaga na Vardarskoj bojišnici.

Srpski plan

Pod pritiskom Rusije na arbitražu i neprijateljskim držanjem Austro-Ugarske, kao i izjavom Rumunjske da će se pridružiti napadnutom, Srbija je svoj ratni plan gradila na čekanju. Plan je bio obrambenog svojstva - učvršćivanje položaja prema Bugarskoj i obrana teritorija iz 1912. godine. Nakon obrane bugarskog napada na Bregalnici, 3. armija je trebala u sudjelovanju s grčkim snagama prijeći u protunapad u području Štipa i opkoliti bugarske snage u dolini Strumice.

Grčki plan

Grčki plan je bio obrana teritorija iz 1912. godine na položajima sjeverno i sjeveroistočno od Soluna a zatim prelazak u protunapad i u sudjelovanju sa srpskom vojskom opkoljavanje bugarskih snaga u dolini Strumice.

Tijek rata

Operacije na srpskoj bojišnici u Makedoniji

Podrobniji članak o temi: Bitka na rijeci Bregalnici

U noći između 29./30. lipnja 1913. godine, bugarska je 4. armija iznenada napala srpske snage na rijeci Bregalnici. Zahvaljujući snažnom otporu srpskih straža na Bregalnici, srpske snage su uspjele zaposjesti položaje i zadržati prodor bugarskih snaga. 1. srpska armija je prešla u protunapad i povratila dan ranije izgubljene teritorije. Zbog izgubljenog učinka iznenađenja i neuspjelog napada, Bugarska je pokušala sa svojim izaslanicima uspostaviti prekid neprijateljstva, što je sa srpske strane bilo odbijeno. Srbi su izvršili opći napad 9. srpnja, ali nisu došli u dodir s bugarskim snagama, koje su se već 7. srpnja povukle zbog nadiranja grčkih snaga s juga.

Operacije na grčkoj bojišnici u Makedoniji

Nakon brzog i iznenadnog napada na grčke snage, 30. lipnja 1913. godine, bugarska 2. armija je zaposjela teritorije iza crte razgraničenja, rastjerala grčke i srpske snage ali pri tome nije uspjela se sjediniti sa snagama 4. bugarske armije koja je zaustavljena na srpskoj bojišnici. Budući da je 2. armija bila slaba, ona nije bila u mogućnosti održati zauzete teritorije, pa su grčke snage 2. srpnja izvršile protunapad nakon čega se 2. bugarska armija povukla na polazne položaje. U sljedeća dva dana su Grci nastavili s napredovanjem i uvjetovali povlačenje bugarske 2. armije prema Strumici. 9. srpnja 1913. godine, grčke snage su napale bugarske snage na planini Belasici i uspjele ih odbaciti preko rijeke Strumice i zaplijeniti bugarsko topništvo. Bugarske snage su se 11. srpnja povukle prema Stumu, a Grčka je zaustavila privremeno svoje napredovanje zbog reorganiziranja snaga i dostave ratnog materijala.

Operacije na staroj srpsko-bugarskoj granici

Poslije poraza na Bregalnici, general Savov, kao pomoćnik vrhovnog zapovjednika i jedan od glavnih ratnih huškaša, je smijenjen i a njegovo mjesto postavljen general Dimitrijev, koji je, kako bi olakšao novonastalu situaciju u Makedoniji, 4. srpnja 1913. godine zapovjedio prodor 1. i 3. bugarske armije prema Timoku i zauzimanje grada Knjaževca i napad na Pirot.

S brojnijim snagama, bugarska armija je 5. srpnja izvršila napad na srpske snage i vrlo brzo ih protjerala prema Knjaževcu i 7. srpnja ušla u nebranjeni Knjaževac. Međutim, daljnje operacije bugarske vojske su morale biti prekinute zbog opasnosti napada rumunjskih snaga preko Dunava u pozadinu 1. bugarske armije, pa su se 9. srpnja snage povukle preko granice. Srpske snage su odmah zauzele napuštene položaje bugarskih snaga i tu se učvrstile.

Istovremeno su bugarske snage 5. srpnja i napale preko prevoja Sv. Nikola i ugrozile Pirot sa sjevera. Nakon teških borbi srpske snage su odbačene i 8. srpnja kad su Bugari već bili pred skoro Pirotom, a srpske snage se pripremale na povlačenje iz Pirota, bugarsko vrhovno zapovjedništvo zapovjedilo povlačenje bugarskih snaga zbog prelaska rumunjskih snaga preko Dunava.

Ulazak Rumunjske u rat

Usprkos zahtjeva Austro-Ugarske da se ne miješa u rat, Rumunjska je već 3. srpnja pristupila mobilizaciji svojih snaga i 10. srpnja objavila rat Bugarskoj. Zbog svoje zauzetosti u ratu sa Srbima, bugarske snage su bile slabe tako da su rumunjske snage vrlo brzo prešle Dunav i nastupile prema Sofiji bez otpora bugarskih snaga i 25. srpnja izbile 5 kilometara istočno od Sofije. Pad Sofije je zaustavljen intervencijom njemačkog cara.

Ulazak Turske u rat

Turska je uvidjela mogućnost u sukobu saveznika povratka izgubljenih teritorija tijekom Prvog balkanskog rata, pa su 13. srpnja turske snage pod zapovjedništvom Enver-paše prešle crtu Enos – Midija i rastjerale slabe bugarske snage a 22. srpnja zauzele Jedrene.

Kraj rata

Pred napadima srpske i grčke vojske, a sa sjevera ugrožena nastupanjem Rumunjske i s juga nastupanjem Turske, Bugarska je bila prinuđena zatražiti primirje. Sve vojne operacije su zaustavljene 31. srpnja u podne, a mirovni ugovor je potpisan 10. kolovoza u Bukureštu, po kojem se Bugarska odrekla svih spornih teritorija u korist Srbije i Grčke. Turska je dobila Jedrene a Rumunjska područje Dobruže. Mirovni ugovori s Turskom su uspostavljeni: Bugarska 24. rujna 1913. u Carigradu; Grčka 14. rujna 1913. u Ateni i Srbija 14. ožujka 1914. u Carigradu.

Drugim balkanskim ratom je razbijen Balkanski savez i ojačan utjecaj Velikih sila na balkanske države. Makedonija je bila podijeljena između Srbije i Grčke.

• 
  Granice Srbije nakon rata
• 
  Granice Bugarske nakon rata
• 
  Granice Grčke nakon rata

Poveznice

• Prvi balkanski rat

Vanjske poveznice

Sestrinski projekti

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Drugi balkanski rat