Anglofrizijski jezici
Anglofrizijski jezici osporena su jezična skupina koja objedinjuje engleske i frizijske jezike zapadnogermanske porodice.
| Anglofrizijski | |
| — | |
| Regije | Engleska, Škotska nizina, obala Sjevernog mora od Frieslanda do Jyllanda; danas diljem svijeta |
| Razredba | indoeuropski germanski zapadnogermanski anglofrizijski |
| Jezični kôd | |
| Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima) | |
Skupina anglofrizijskih jezika ističe se od ostalih zapadnogermanskih govora nizom glasovnih promjena. Osim ingveonskog pravila nazalnih spiranata, koje je prisutno i u donjonjemačkom, skupina iskazuje fronting (pomicanje mjesta artikulacije prema naprijed) samoglasnika i palatalizaciju glasa /k/, koji su većinom specifični za jezike i govore te skupine.
Grupiranje engleskih i frizijskih jezika najčešće implicira zasebnu granu germanskih jezika, prema čemu bi engleski i frizijski jezici imali zajednički prajezik odvojen od ostalih skupina. Poznato je da su se rani govornici anglofrizijskih jezika, kao i pretci govornika starosaskoga, međusobno sporazumijevali. Ta je činjenica nerijetko navedena kao objašnjenje zajedničkih obilježja starosaskoga i pojedinačno staroengleskoga i starofrizijskoga,[1] no većina lingvista smatra da ne postoji srodnost engleskih i frizijskih jezika osim pripadanja ingveonskoj skupini. Štoviše, grupacije unutar ingveonskih i zapadnogermanskih skupine smatraju se spornima. Neki jezikoslovci smatraju da je ustvari dokazano kako anglofrizijski prajezik nije postojao.[1] Ipak, sličnosti između engleske i frizijske skupine danas su dijelom znanstvenog konsenzusa, zbog čega se koncept anglofrizijskoga i dalje upotrebljava bez implikacija prajezika.[1][2]
Jedinstvenosti
urediSljedeći popis predstavlja glasovne promjene jedinstvene jezicima koji se smatraju dijelom anglofrizijske skupine u kronološkom redoslijedu.[3] Važno je napomenuti da neki znanstvenici osporavaju simultanost i redoslijed ovih promjena u primjeni na sve anglofrizijske jezike.[1]
- pomicanje mjesta artikulacije unazad i nazalizacija zapadnogermanskog a i ā ispred nazala
- nestajanje n ispred spiranata, koje dovodi do izduženja i nazalizacije prethodnog samoglasnika
- jedinstveni glagolski oblik za prezent i preterit množine
- A-fronting, pri kojemu zapadnogermanski a, ā prelaze u æ, ǣ, čak i u dvoglasima ai i au
- palatalizacija pragermanskih *k i *g ispred prednjih samoglasnika
- A-restoration, pri kojemu se A-fronting negira pod utjecajem okolnih suglasnika
- nastanak dvoglasa u staroengleskomu, nakon palatala u zapadnosaskom
- i-mutacija kojoj slijedi sinkopa, gubljenje glasova usred riječi, te nastanak dvoglasa u starofrizijskomu
- fonemicizacija (proces stvaranja fonema) palatala i sibilarizacija, čemu je uslijedio još jedan fronting u dijelovima zapadne Mercije
- smoothing (pojednostavljivanje dvoglasa i troglasa) i diftongizacija kratkih e, i ispred slogova koju sadrže stražnji glas (u, o ili a)
Primjeri
urediFronting samoglasnika i palatalizacija glasa /k/:
Izvori
uredi- ↑ a b c d Stiles, Patrick. 1. kolovoza 2018. Friesische Studien II: Beiträge des Föhrer Symposiums zur Friesischen Philologie vom 7.–8. April 1994 (PDF). NOWELE Supplement Series (engleski). 12. doi:10.1075/nss.12. ISBN 978-87-7838-059-3. Pristupljeno 23. listopada 2020. Prenosi www.academia.edu[neaktivna poveznica]
- ↑ Hines, John. 2017. Frisians and their North Sea Neighbours. Boydell & Brewer. ISBN 978-1-78744-063-0. OCLC 1013723499
- ↑ Fulk, Robert D. 1998. The Chronology of Anglo-Frisian Sound Changes. Bremmer Jr., Rolf H.; Johnston, Thomas S.B.; Vries, Oebele (ur.). Approaches to Old Frisian Philology. Rodopoi. Amsterdam. str. 185